Tko time upravlja, tko uspijeva u tome, tko su vođe, ili da upotrijebim Gramscijev termin, tko su stručnjaci za zakonitost?

P: Tko time upravlja, tko uspijeva u tome, tko su vođe, ili da upotrijebim Gramscijev termin, tko su stručnjaci za zakonitost?

O: Stručnjaci za zakonitost su oni koji rade na tome da sve što moćni ljudi rade izgleda zakonito, oni su u najvećoj mjeri privilegirana, obrazovana elita. Novinari, akademici, učitelji, stručnjaci za odnose s javnošću, ta cijela kategorija ljudi ima institucijski zadatak stvaranja vjerovanja koje osigurava djelotvorno upravljanje pristankom. Malo je onih koji kritiziraju takvo stajalište. Jedan od njih je poznati sociološki znanstvenik Robert Dahl koji je istaknuo da se politički sustav u kojemu namećemo opcije s privilegirane pozicije i to još zovemo demokracijom ne razlikuje od totalitarizma. Rijetki ljudi takvo što ističu.

U industriji za odnose s javnošću, koja je već oko šezdeset godina najvažnija industrija u Americi, takvo što se podrazumijeva. U biti, to je svrha te industrije. Jedan od razloga jake podijeljenosti američkog društva jest činjenica da korporacije mogu držati svoj prst na pulsu naroda i ustanoviti kada treba poraditi na promjeni stavova. Pod tim se podrazumijeva industrija za odnose s javnošću. Kada dođete do takozvanih institucija odgovornih za "poučavanje mladih", škola i sveučilišta, to postaje jedva zamjetljivo. U školama i na sveučilištima ljudi su uvjereni da govore istinu. Ne možete završiti te institucije, s rijetkim iznimkama, ako niste prihvatili njihovu doktrinu. Moglo bi se reći da ste usput iskorjenjeni. Samostalno možete razmišljati u znanosti, ali u ovome polju ste odvraćeni od toga. Ako ljudi to čine, iskorjenjeni su jer ih se smatra radikalnima ili problematičnima. To ne mora djelovati u potpunosti, zapravo za sustav je i bolje da tu i tamo postoji koja iznimka. To stvara iluziju debate ili slobode. Ali u većini slučajeva, takva taktika jest djelotvorna.

U medijima su takve stvari još očitije. Ipak su mediji korporacije integrirane u najveće korporacije u zemlji. Ljudi koji ih posjeduju i upravljaju njima pripadaju uskoj eliti vlasnika i upravitelja koji kontroliraju privatnu ekonomiju i državu, jedan vrlo uzak lanac vlasnika i upravitelja korporacijskih medija i države. Dijele jednaka viđenja i razumijevanje stvari. To je bitno jer na taj način oni percipiraju probleme, sprečavaju ih, kontroliraju i oblikuju u interesu grupe koju predstavljaju - u interesu privatnoga vlasništva. Na tome se, zapravo, sve zasniva. Nadalje, mediji imaju tržište jer ljudi moraju kupovati novine, a novine su dizajnirane na taj način da dobiju publiku pomoću koje mogu U medijima su takve stvari još očitije. Ipak su mediji korporacije integrirane u najveće korporacije u zemlji. Ljudi koji ih posjeduju i upravljaju njima pripadaju uskoj eliti vlasnika i upravitelja koji kontroliraju privatnu ekonomiju i državu, jedan vrlo uzak lanac vlasnika i upravitelja korporacijskih medija i države. Dijele jednaka viđenja i razumijevanje stvari. To je bitno jer na taj način oni percipiraju probleme, sprečavaju ih, kontroliraju i oblikuju u interesu grupe koju predstavljaju - u interesu privatnoga vlasništva. Na tome se, zapravo, sve zasniva. Nadalje, mediji imaju tržište jer ljudi moraju kupovati novine, a novine su dizajnirane na taj način da dobiju publiku pomoću koje mogu

da ih prodaje korporacija, a njezino tržište su druge korporacije, to je još jedan vid preko kojega je korporacijski sustav u mogućnosti kontrolirati sadržaj medija. Drugim riječima, ako bi nekom pukom slučajnošću mediji skrenuli s pravoga puta, oglašivači bi propali, i ta činjenica predstavlja ograničenje.

Državna moć ima jednaki efekt. Mediji nastoje održati intimni odnos s državnom moći. Žele saznati tajne informacije, žele biti pozvani na tiskovne konferencije. Žele poznanstvo s državnim tajnikom. Kako bi to postigli, moraju igrati igru koja podrazumijeva laganje i služenje državi u formi aparata za dezinformacije. Zanemarimo sad činjenicu da bi mediji i bez takvih pritisaka to ionako radili zbog svojih interesa i položaja u društvu. To je jedan vrlo uski sustav kontrole.

Tu se postavlja pitanje samostalnog novinara, znate, klinac koji odluči postati iskreni novinar. Pa, neka pokuša. Ubrzo će mu urednik javiti da se malo udaljio od onog što treba raditi, malo je preemocionalan, previše je upleten u priču, trebao bi biti malo objektivniji. Postoji hrpa šifri za takve stvari, a sve znače: "vrati se na pravi put ili izlaziš." Vraćanje na pravi put podrazumijeva praćenje partijske misli. Često se dogodi da ljudi tada odustanu. Ostatak koji se odluči prilagoditi najčešće počne vjerovati u laži. Ako želiš napredovati moraš reći određene stvari - ono što želi tehnički urednik, ono što vam daje natrag glavni urednik. Možeš pokušati ne vjerovati, ali to tako neće dugo ići. Ljudi jednostavno nisu toliko neiskreni, ne mogu živjeti s takvim stvarima, rijetke su osobe s tom sposobnošću. Tako počneš govoriti laži, uskoro i vjerovati u njih s obzirom da ih govoriš, i onda si unutar sustava. Za ljude koji igraju igru po pravilima, u bogatom društvu kao što je američko postoje obilne nagrade. Situirani ste, privilegirani, bogati, imate prestiž, imate udio u moći ako želite, ako vam se sviđaju takve stvari možete postati glasnogovornik State Departmenta, nalazite se nadomak centru, u najgorem slučaju privilegije, ponekad moći, u najbogatijoj i najmoćnijoj državi na svijetu. Sve dok ste pokorni, ponizni i disciplinirani možete daleko dospjeti. Ljudi koji su ipak malo nezavisniji jednostavno će odustati ili biti izbačeni, ali još je mnogo faktora u igri. Malo je iznimaka u ovakvim slučajevima.

Dat ću vam jedan primjer: u ožujku 1986. izglasana je pomoć terorističkoj vojsci u Nikaragvi. Tri mjeseca prije glasanja administracija je podgrijavala atmosferu pokušavajući promijeniti ograničenja Kongresa u vezi pomoći terorističkoj vojsci (Kontrašima) koja je napadala Nikaragvu. Tu vojsku su oni među sobom zvali "službena vojska", službena teroristička vojska, što ona zapravo i jest.