Zvali su je i "borci za slobodu".
P: Zvali su je i "borci za slobodu".
O: Naziv "borci za slobodu" je bio za javnost. Ako pogledate tajne dokumente, vidjet ćete da su oni bili službena vojska koju je prije par godina Pentagon opisao kao terorističku vojsku, ali to nije za javnost pa ću ih ja zvati po točnim internim terminima - službena teroristička vojska.
Dakle, pitanje bi bilo da li mi možemo promijeniti kongresna ograničenja vezana uz tu pomoć? To je bio problem vlade. Prva tri mjeseca te godine su bila jako zanimljiva u tome pogledu. Kako će mediji odgovoriti na vladinu kampanju za promjenu odluke Kongresa? Mene je to zanimalo pa sam uzeo dva nacionalna lista, Washington Post i New York Times, i prošao sve članke gdje su se iznosila mišljenja, svaku kolumnu njihovih vlastitih kolumnista, svaki autorski članak i tako cijeli siječanj, veljaču i ožujak. Bilo ih je osamedesetpet. Svih osamdesetpet je bilo protiv sandinista. Nije se tolerirala nikakva diskusija o toj temi. Osamdesetpet od osamdesetpet je slijedilo službenu politiku - sandinisti su negativci. Jedna osoba od tih osamdesetpet je pisala u drugim novinama na malo drugačiji način, ali ne ovdje. Možda je znao da nikada ne bi mogao pisati za takve novine da se nije složio. Dakle, glavno je pitanje da li smo protiv sandinista? Apsolutna kontrola. Ni traga diskusiji.
Dolazimo do sljedećeg zaključka. Postoje dvije vrlo zapanjujuće činjenice o sandinističkoj vladi ako je usporedimo s našim saveznicima u Srednjoj Americi - Hondurasom, Gvatemalom, El Salvadorom, itd. Te činjenice se ne mogu poricati bez obzira što mi mislili o njima. Kao prvo, sandinisti su jedinstveni Dolazimo do sljedećeg zaključka. Postoje dvije vrlo zapanjujuće činjenice o sandinističkoj vladi ako je usporedimo s našim saveznicima u Srednjoj Americi - Hondurasom, Gvatemalom, El Salvadorom, itd. Te činjenice se ne mogu poricati bez obzira što mi mislili o njima. Kao prvo, sandinisti su jedinstveni
Nasuprot svemu tome, sandinistička vlada, što god vi mislili o njoj, ne ubija svoj narod i odvratila je sredstva u njihovom smjeru. To je velika razlika. Sljedeća stvar na koju sam obratio pozornost bila je koliko često su te dvije činjenice o Nikaragvi bile spomenute u tih osamdesetpet članaka? Činjenica da su sandinisti bitno drugačiji od naših saveznika što se tiče ubijanja vlastitog naroda nije bila spomenuta niti jednom. Nije bilo ničega što bi se odnosilo na tu činjenicu. Socijalne reforme za siromašne bile su spomenute u dvije rečenice, no nekako su bile pokopane. Jedna rečenica je bila indirektna, u njoj se objašnjavalo da sandinisti takve stvari više ne mogu raditi zbog rata s Kontrašima. Ali nije bilo izraženo što su točno radili. Druga je bila strastven napad na sandiniste u kojem ih se nazivalo totalitarnim čudovištima i usput je bilo rečeno: "pa naravno, oni su usmjeravali sredstva prema siromašnima." Znači, dvije rečenice u osamdesetpet kolumni o toj ključnoj temi. Ni jedna rečenica u osamdesetpet kolumni o značajnoj činjenici da sandinisti za razliku od naših saveznika nisu pobili svoj narod, nisu ubili stotinu tisuća ljudi. Jedna vrlo znamenita struka.
Nakon toga prošao sam kroz sve uvodnike u New York Timesu od 1980. do danas, samo uvodnike o Nikaragvi i Salvadoru. Svugdje ista priča. Na primjer, u Nikaragvi je vlada 15. 11. 1985. uvela opsadno stanje. To je zemlja koju je napala regionalna super-sila i učinili su isto što smo i mi učinili za vrijeme Drugoga svjetskog rata na Havajima - uveli opsadno stanje. Ne baš iznenađujuće. Došlo je do velike zbrke: uvodnici, prijetnje, sve to pokazuje da su oni totalitarna staljinistička čudovišta, itd. Dva dana nakon toga, 17. 11., Salvador je obnovio opsadno stanje. Prvo opsadno stanje je bilo uvedeno u ožujku 1980. i obnavljano je svakih mjesec dana od tada, te je puno okrutnije od opsadnog stanja u Nikaragvi. Koči slobodu izražavanja, kretanja, praktički sva građanska prava. To je bio okvir unutar kojeg je vojska koju smo mi organizirali provodila masovna mučenja i pokolj. Isto se još uvijek radi, jednostavno pogledajte izvješće Amnesty Internationala.
Znači, u dva dana je Nikaragva uvela opsadno stanje, a Salvador ga je obnovio i pomoću njega provodio masovna mučenja i ubijanja. NY Times je smatrao opsadno stanje u Nikaragvi većom okrutnošću. Opsadno stanje u Salvadoru, daleko okrutnije, nije bilo niti spomenuto. Ni riječi o tome u stoosamdeset uvodnika koji spominju tu situaciju, jer to su naši i ne možemo o tome pričati. Oni su demokracija koja cvjeta, ne mogu oni imati opsadno stanje.
Zapravo, komentari u uvodnicima i izvještaji o Salvadoru prikazivali su taj događaj kao umjerenu centralnu vladu napadnutu od strane lijevih i desnih terorista. Totalna besmislica. Svaka istraga o ljudskim pravima, crkva u Salvadoru, čak i sama vlada u svojim tajnim dokumentima, zaključuju da terorizam provodi centralna vlada, da su oni teroristi. Odredi smrti su samo snage sigurnosti. Duarte je front za teroriste, kao što on sam zna. Ali to ne smije biti rečeno u javnosti jer bi ostavilo krivi dojam. Mogu ići dalje s primjerima, ali ovo je već dovoljno dramatično i pokazuje krajnju ropsku podložnost medija. Ne dozvoljavaju ni člancima s osobnim mišljenjima, ne samo uvodnicima, da skrenu s ispravne linije jer je to preopasno.
Isto tako, tijekom cijelog Vijetnamskog rata nije bilo članka ni u jednim novinama za koje ja znam koji Isto tako, tijekom cijelog Vijetnamskog rata nije bilo članka ni u jednim novinama za koje ja znam koji