Genre Film Festival GEFF 1963 1969 PROPU
Genre Film Festival (GEFF) 1963-1969: PROPUŠTENA OBLJETNICA
piše: Željko Luketić
Prema podacima Hrvatskog audiovizualnog centra u Hrvatskoj će se u 2014. godini održati
ukupno 54 filmska festivala. I dok je u ranim danima države imati više festivala značilo i
moći vidjeti veći broj inače nedostupnih filmova, danas je, obzirom na broj stanovnika,
platežnu moć, dostupnost filma alternativnim izvorima, ali i lokalnu kulturnu politiku,
segmentacija festivala postala teško vidljiva, mjestimice i razumljiva. Kritičari domaće
festivalizacije, donedavno pozitivnog pojma na kojemu su filmašima i kazalištarcima
zavidjeli, primjerice, izdavači i knjižari, ističu kako se koncept velikih brojeva lagano
približava simbolici masovnog turizma: možda više nije i bolje, možda zabava nije jedini
ključ. Da ne govorimo o standardima i tehnikalijama, problematičnim umjetničkim vođenjima
ili nedostatku koncepta i svrhe – izgleda da istoimeno geslo Krste Papića iz filma Nek se čuje
i naš glas opet glasno odzvanja.
Pedeset godina ranije, u bivšoj Jugoslaviji, festivala nije bilo mnogo. Obljetnica jednog
malog, bijenalnog i kratkotrajnog, čak i u mnogim površnim povjesnicama zaboravljenog
festivala dogodila se u prosincu i trebala je, barem prema planovima, biti dostojno obilježena
retrospektivnom izložbom u Klovićevim dvorima. Plan se, međutim, izjalovio već na tako
prozaičnim stvarima kakve su financije – grad Zagreb uslijed recesije se povukao iz projekta,
pa su organizatori odlučili ne nuditi razblaženu, kompromisnu varijantu, nego sve pomaknuti
za godinu unaprijed.
U žargonu poznavatelja jednog od ključnih mjesta jugoslavenskog filmskog modernizma, to
se čini 'tako GEFF-ovski', sa čime se slaže i kustosica izložbe Diana Nenadić iz Hrvatskog
filmskog saveza. Jer posljednji GEFF ili Genre Film Festival održan je 1970., iako je planiran
za 1969. godinu. I danas se ta brojka neovisno o pomicanju uzima u rasponu od prvog izdanja
1963. do 1969. godine, pa se možda i polustoljetna obljetnica iz 2013. dogodi tek u prosincu
2014. Matematički konfuzno, ali opet, tako GEFF-ovski. Jer pri GEFF-u, 1970. zapravo je
bila 1969. godina, film je bio antifilm, festival nije bio zabava, publika nije bila puki
promatrač. Gledalo se Andy Warhola, Normana McLarena i najnovije eksperimentalne
filmove, vodilo razgovore i promišljalo o modernizmu, dok su najznačajnija imena
1
jugoslavenskog filma, poput Dušana Makavejeva i Želimira Žilnika, tamo upijala presudne
utjecaje.
GEFF je zapravo bio dijete vremena u kojemu je Zagreb kotirao kao urbana, progresivna i
umjetnička meka. Iz današnje pozicije, čini se to nostalgičarskom tlapnjom, no razuvjeravaju
činjenice. Nove tendencije, Muzički Biennale Zagreb (MBZ) i Internacionalni festival
studentskih kazališta (IFSK), vizualno, glazbeno i konceptualno inspirirale su i ekipu
okupljenu oko GEFF-a, koji je krenuo kao 'susret filmskih istraživača' u organizaciji Kinokluba Zagreb i na inicijativu Mihovila Pansinija, zagrebačkog liječnika, intelektualca i
amaterskog filmaša. GEFF je prema njegovim riječima bio 'ne samo festival, nego stanje
duha, međusobno sastajanje i djelovanje' koje je okupljalo ljubitelje filma, agilne
neprofesijske djelatnike i sve zainteresirane koji su najprije razgovorima, a potom
djelovanjem, pokušavali razbiti učmale kategorije standardnog filmskog snimanja i
razmišljanja.
Jedno od često korištenih imena za ovaj događaj bio je i festival nekonvencionalnog filma,
smatralo ga se i jednim od tada rijetkih festivala eksperimentalnog filma u Europi, da bi u
svojim kasnijim izdanjima GEFF prikazivao i ono što se tada smatralo novim filmom.
Ukratko, ideja je bila izbjeći srednju struju pod svaku cijenu, prikazati domaćoj publici
ostvarenja koja su se odupirala filmskoj tradiciji, te navesti lokalne filmoljupce da se prihvate
kamere iako je možda tek jedva znaju uključiti.
Radikalan pristup filmu i GEFF kao takav zapravo su nastali u klupskim razgovorima koji su
1962. i 1963. godine vođeni u Kino-klubu Zagreb i to pod naslovom Antifilm i mi. Razgovori
su snimljeni i kasnije objavljeni, zatim raspačavani u povezanoj mreži jugoslavenskih
filmskih klubova, što je i kasnije ostala praksa GEFF-a: arhiv prijepisa svih sučeljavanja i
diskusija iznimno je zanimljivo gradivo za filmske povjesničare jer se u njemu na zadanim
temama oštre neka od kasnije najpoznatijih imena jugoslavenskog i hrvatskog filma. Bilo je
također planirano da svaki GEFF isporuči i svojevrsnu knjigu razgovora, no zbog nedostatka
novca izdana je tek jedna, i to Knjiga GEFFa 63, objavljena tek 1967.
U rasponu od 7 godina, dogodila su se 4 bijenalna GEFF-a, pri čemu je svaki imao svoju
jasnu temu. Antifilm i nove tendencije u filmu (1963), Istraživanje filma i istraživanje pomoću
filma (1965), Kibernetika i estetika (1967) i Seksualnost kao mogući put u novi humanizam
2
(1970). Peti festival s temom Nepoznate ljudske energije i neidentificirana osjetila, planiran
za 1971. godinu, nije održan. Uz atribute nekonvencionalan i eksperimentalan, na GEFF-u se
filmaše često zvalo istraživačima: poticao se otpor autoritetima i potpuna demokracija u
iznošenju mišljenja. S glavnim ideologom i autorom tema festivala Mihovilom Pansinijem,
znali su se za zakačiti i njegovi festivalski selektori, publici se pak stalno ponavljalo da
festival nije došla gledati nego u njemu sudjeluje, te da uspjeh ovisi baš o njima.
U prvim izdanjima posjet nije bio spektakularan, no kasnije, posebno kada je tema bila
seksualnost, na GEFF-u se stajalo u redu i prikazani filmovi bili su glavna tema gradskih
intelektualnih kružoka, medija i kritičara. Opet, tisak i stručna javnost baš i nisu bili
oduševljeni eksperimentalnim propitkivanjima kino-amatera, a GEFF je tek kasnije došao
bok uz bok Novim tendencijama i Muzičkom Biennalu. Trebalo je, čini se, dosta vremena da
se shvati koliko su zahvati domaćih autora bili u korelaciji sa stranim autorima, kao i sa
strujanjima na domaćoj umjetničkoj sceni drugih područja.
Koncept antifilma u svojoj je osnovi bio iznimno radikalan, višestruko reduciran i suprotan
ustaljenim pravilima profesije. Kategorije 'istraživački' i 'nekonvencionalan' u više je navrata
u manifestnim tekstovima pojašnjavao Mihovil Pansini, svrstavajući djelatnost takvog načina
filmskog promišljanja u tri odrednice. Najvažnija je slobodni filmski kadar, potpuno
oslobođen pravila klasičnog filma, koji je ujedno i akcija protiv ustaljenih normi, ali ne na
način da ih uništi, nego da ih se proširi. Drugo područje je, navodi Pansini u jednome od
popratnih materijala GEFF-a, istraživanje filmske forme, jezika i montaže, a potom i
istraživanje društvenih i ljudskih odnosa. Kako su ključni radovi antifilma amaterski i
snimljeni vlastitim sredstvima, bili su uglavnom bez tona - pokušavalo se zato izbjeći i
prirodno blisku estetiku nijemog filma i postati svojevrsno novo 'kino-oko' kakvoga je
definirao Dziga Vertov.
Tu nije bio kraj utjecajima drugih pokreta: futurizam, dadaizam i suprematizam bile su česte
aluzije u promišljanjima autora, koji su čak u svojoj krajnjoj redukciji išli i na
nekomunikativnost djela kao poželjnu osobinu. Ambivalentnost prema publici također je bila
u krajnostima – od pozivanja na sudjelovanje, do ignoriranja ukoliko se taj akt ne dogodi.
Upravo takav pristup imao je za posljedicu i nimalo oduševljene ocjene tiska, pisane čak i od
suradnika festivala koji je i unutar sebe poticao na polemiku.
3
Dejan Kosanović tako je u listu Borba 1963. pisao kako je GEFF-om konačno srušen mit o
darovitosti domaćih kino-amatera, optužujući ih da se 'samozadovoljno zatvaraju u zamke
svojih celuloidnih svjetova' i 'lome koplja oko toga treba li dati prednost antifilmskim
mrljama i švrljanjima po traci' a sve 'unutar konstantnog vegetiranja u mraku anonimnosti'.
Vesna Marinčić u Mladini piše da je GEFF 'neopravdana pljuska normalnom filmu', dok
Zoran Tadić u Ekranu iste godine iznosi zanimljivu ocjenu – 'u situaciji kada kod nas još nije
ni postignuta filmska pismenost, eksperimentima se želi postići nekakva redukcija, jer
eksperimentirati se može tek kad je ono staro naučeno i savladano'. Lidija Tocilj, tada
novinarka Dnevnika Radio Zagreba pak dopisuje 'kako su traženja tih autora izvedena u
vlastitoj režiji, pa prema tome nisu društveno opasna'.
Povijest je, kao i mnogo puta do sada, pokazala drugačije. Ne samo da autori antifilmova nisu
bili pljuska normalnom filmu, nego su u toj svojoj nenormalnosti pozitivno utjecali na
profesionalne filmaše koji su se nakon GEFF-a odvažili i na eksperimentalnije pristupe.
Presudan pak utjecaj GEFF i antifilm imali su na jugoslavenski crni val, koji se i danas smatra
najkvalitetnijom umjetničkim razdobljem bivše države u području filmskog djelovanja. Nije
ni čudo, jer je GEFF okupljao imena koja su se kasnije etablirala upravo u tom kanonu. Poput
Dušana Makavejeva, festival su podržavali Karpo Aćimović-Godina, Puriša Đorđević i
Želimir Žilnik, ali i imena bliža srednjoj struji poput Zlatka Boureka, Nedeljka Dragića,
Vatroslava Mimice, Dušana Vukotića i Lordana Zafranovića. Slavni domaći eksperimentatori
također su ovdje našli svoje mjesto: Tomislav Gotovac od prvog je izdanja stalno ime
festivala, slijede marni kroničar Vladimir Petek, mladi Ladislav Galeta i Ivan Martinac, kao i
imena iz drugih umjetničkih područja koje je GEFF pokušavao ravnopravno uključiti u svoju
ideju sudjelovanja i komplementarnog rada. Od Mihajla Arsovskog koji se brinuo za vizualni
identitet festivala, pa do Josipa Vanište, Aleksandra Srneca i Ivana Picelja iz likovnog kruga,
već na prvom izdanju 1963. član žirija je bio arhitekt Vjenceslav Richter, koji je zajedno sa
slikarom Mićom Popovićem i likovnim kritičarom Radoslavom Putarom ocjenjivao filmove
iz 'salona odabranih'.
GEFF je čak i u koncept filmskoga festivala unio drugačije prakse i shvaćanja. 'Salon
odabranih' bio je tako službena natjecateljska konkurencija, dok bi se ostatak filmova
prikazivao na 'salonu odbijenih'. Na neki način, svi bi filmovi došli do publike, osim onih koji
tehnički nisu mogli biti prikazani. Također, iako je imao bijenalni karakter, festival je
prihvaćao prijave nekonvencionalnih filmova bez obzira na datum proizvodnje, filmovi nisu
4
morali biti novi, pa su filmaši znali prijaviti cijele recentne opuse. I najvažnije, žiri nije
usuglašavao odluke, nije se tražio kompromis, jer kompromis je u ovoj koncepciji doista bio
prljava riječ. Svaki član ocjenjivačkog suda birao je filmove koje sam nagrađuje, prvu i drugu
nagradu i ako je bilo potrebe, posebno priznanje. Svoj odabir bi argumentirao, pri čemu je
opet vladala sloboda izražavanje i dužine, od opširnih tekstova pa sve do nekoliko riječi koje
bi se ubacile u brzojav, što je učinio Richter. Ovakav pristup žiriranju filmskog festivala
danas u Hrvatskoj njeguje još samo Internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa
25FPS, koji je ujedno i jedan od rijetkih slijednika izvornih GEFF-ovskih ideja.
Uz natjecateljske programe, festival je nudio i informativne sekcije svjetske filmske
avangarde, europskog modernističkog filma i alternativnog domaćeg filma, sve to uz brojna
popratna događanja, panele i savjetovanja. U najavi prvog izdanja iz prosinca 1963. godine
stajalo je kako će biti prihvaćeni svi žanr-filmovi (otud i ime Genre Film Festival), pri čemu
se ne misli na ono što danas u teoriji smatramo žanrovskim filmom, nego 'sve one filmove koji
prema propozicijama UNICA-e nisu dokumentarni ni igrani, već spadaju u taj treći rod žanrfilma u kojega ubrajamo eksperimentalne, avangardne i filmove novih tendencija, one koji
istražuju nove putove i nova sredstva'.
Zadatak je GEFF-a demistificirati film kao umjetnost, stimulirati eksperiment i izvući
amaterizam iz okvira amaterskog, govorilo se u proglasu, kao i pokazati povezanost takvoga
filma sa svim drugim 'duhovnim djelatnostima', kao i sa 'suvremenim filozofskim mislima u
slikarstvu, arhitekturi, glazbi, kazalištu, književnosti, baletu, te društvu, znanosti i prirodi'.
Iste te godine prije prosinca, u svibnju je održan Muzički Biennale Zagreb koji je svojim
programom Experiences 62 i retrospektivom eksperimentalnih filmova francuske televizije
najavio GEFF. Tri mjeseca kasnije, u kolovozu, u Galeriji suvremene umjetnosti na Novim
tendencijama 2 održana je projekcija radova Manfreda Kagea, također kao najava budućih
zagrebačkih antifilmskih događanja. Međusobno sudjelovanje, poticanje, inkluzija i utjecaj na
kompletnu umjetničku scenu kasnije su rijetko viđena sinergija, pa se i najava Radoslava
Putara činila kao zajednička ideja svih tih stremljenja: 'bez konvencionalnih predrasuda,
ograničenih individualnih sklonosti, privatnih ambicija, ličnih profesionalnih interesa, tereta
idejne ukočenosti i građanskog malodušja'.
GEFF 63 tako je u svome programu, između ostalih, pokazao Pedagošku bajku, Osmeh 61,
Paradu i Eci peci pec Dušana Makavejeva; Sretanje, Sybil, Most i Srnu II Vladimira Peteka;
5
Nesporazum, Žiri i Pravdu Ante Babaje; Scusa signorina, K-3 ili Čisto nebo bez oblaka i
Dvorište Mihovila Pansinija; zatim Don Quijote Vlade Kristla, Doručak Srđana Karanovića,
Zid i Krug Kokana Rakonjca, te mnoge druge, danas avangardne klasike jugoslavenskog
filma.
Na sljedećem izdanju, održanom 1965. godine, žiriraju redatelj Aleksandar Petrović, filozof
Danilo Pojović, filmski teoretičar Dušan Stojanović i slikar Josip Vaništa. Uz 'liječnika
Pansinija', kako se volio sam potpisivati na pripadnim materijalima, tu je opet i arhitekt
Richter. Prikazano je ukupno 76 filmova, od čega 14 u salonu odbijenih. Novost je bila i
uvođenje dugometražnog filma, pa su tako prikazani Neprijatelj Živojina Pavlovića, Izdajnik
Kokana Rakonjca, Prometej sa otoka Viševice Vatroslava Mimice, Tri Aleksandra Petrovića i
Čovek nije tica Dušana Makavejeva. Svoje radove iz Kino-kluba Split prikazuju Lordan
Zafranović i Ivan Martinac, Vasko Pregelj i Vinko Rozman iz Kino-kluba Ljubljana i
Tomislav Gotovac koji je tada djelovao u Kino-klubu Beograd.
Tijelo Ante Babaje, nažalost, ostaje bez nagrade, no zato je najviše priznanja, ujedno i najveće
kontroverze izazvao film Zlatka Hajdlera Kariokineza. Radilo se o spaljivanju filmske vrpce u
samome projektoru za vrijeme projekcije, a Pansini je naravno, bio oduševljen. U
argumentaciji nagrade GEFF 65 on tako piše: 'u ovome trenutku, Kariokineza je najdalji
korak antifilma. Ona nije snimljena, ona nastaje u projektoru. Stvara se i nestaje pred očima
publike, stalno se mijenja bez fiksacije. Čin je neponovljiv, uvijek drugačiji. I dalje, 'uloga
autora svedena je na minimum, on se gotovo izjednačuje s gledateljima. Autor ne mora
prikazati film, ako ga samo ispriča, svaki gledatelj može sam izvesti kariokinezu'. Na dan
dodjele nagrada i Vjenceslav Richter poslao je sljedeći telegram: 'festival geff radničko
sveučilište moša pijade zagreb – pohvale kariokineza'. Tematska savjetovanja bavila su se te
godine filmom istine, slobodnim filmom i skrivenom kamerom, a predstavljeni su Kino-klub
Beograd i ZAG – Zagrebačka autorska grupa Camera, koju su činili, između drugih, Vladimir
Petek, Milan Blažeković i arhitekt Radovan Ivančević.
Treći susret filmskih istraživača dogodio se 1967. godine. GEFF 67 započeo je
retrospektivom novog američkog filma, koja je uključivala radove slavnih eksperimentatora
Stana Brakhagea, Roberta Breera, Brucea Connera, grupe Fluxus, Jonasa Mekasa i Petera
Kubelke. U dugometražnoj konkurenciji Makavejev je prisutan sa Ljubavnim slučajem ili
tragedijom službenice PTT-a, Puriša Đorđević sa naslovima San i Jutro, Vatroslav Mimica sa
6
Ponedjeljak ili utorak i Kaja, ubit ću te, a Matjaž Klopčić sa Na papirnatih avionih.
Kratkometražni amaterski radovi ovaj su puta imali naglasak na filmovima Ivana Martinca,
Vjekoslava Nakića i Ante Verzottija iz Kino-kluba Split, Naška Križnara iz kranjskog Kinokluba Janez Puhar, a zanimljivost je bila i četverominutno Zastajkivanje Hrvoja Turkovića, te
Koreografija za kameru i plesače Kreše Golika.
Održana su predavanja iz područja kibernetike, Boško Petrović uključio se koncertnim
prikazom novih tendencija u jazzu, a Pedagoška akademija organizirala je demonstraciju rada
eksperimentalne elektronske učionice. Interdisciplinarnost se nastavila i na izložbi likovnih
primjera istraživanja, gdje su izloženi radovi edicije OHO Ljubljana, brojnih drugih
umjetnika, kao i publikacija Registrator i Gorgona. Sa svojim fotografijama sudjelovao je
Tošo Dabac, a svaki dan trajanja festivala moguće je bilo vidjeti demonstracije
Luminoplastike Aleksandra Srneca u obližnjoj Filmoteci 16.
Direktor festivala Branko Lustig u festivalskom se newsletteru stalno ispričavao zbog
kašnjenja kopija, no unatoč tome GEFF 67 poprimio je onaj impresivni format koji je spajao
profesionalno i amatersko, pa je publika bivše države zaista mogla vidjeti što se važnoga
zbiva u svijetu filma. Iskorak u širokim medijima interesantnije djelovanje dogodio se i
pozivanjem jugoslavenske ljepotice i misice Daliborke Stojšić u žiri, gdje je zajedno sa
Dušanom Vukotićem, Dušanom Džamonjom, Pansinijem, Stojanovićem i drugima ocjenjivala
pristigle radove.
GEFF 69 pod naslovom Seksualnost kao mogućnost za novi humanizam trebao se dogoditi u
prosincu 1969., no pomaknut je za travanj 1970. godine. Najavljena Retrospektiva seksualnog
i erotskog filma zagolicala je maštu javnosti, ali i politike, tako da je ovo ujedno i njegovo
posljednje izdanje. Iz današnje perspektive, pravo je čudo i da se toliko održao: Pansini je,
najavljujući festival, isticao kako je za istraživanje, dakle i ono filmsko, najprije potrebno
oslobođenje, a seksualni plan bio je po njemu jedan od najvažnijih načina.
Prva izdanja festivalskog biltena krasila je fotomontaža Aurore koja izgovara rečenicu 'voljela
bih da sam hermafrodit pa da mogu i sa ženama', dok je gradske površine ukrašavao plakat za
izložbu Renea Hollosa na kojemu je prikazan stilizirani golemi penis s grčkim podnatpisom
fallikos antropos. Kasnije povučen na inzistiranje viših političkih instanci, ovaj je plakat
najavio i beskompromisni GEFF 69 koji je, kako je pisao tadašnji Filmski svet, od skromne
7
svečanosti zaljubljenika u film postao senzacija za koju su se ulaznice prodavale kao vruća
roba.
Iz organizacije festivala unaprijed se povuklo Društvo filmskih radnika Hrvatske pod
predsjedništvom Antuna Vrdoljaka, tako da je Kino-klub Zagreb, odnosno Filmski autorski
studio (FAS) ostao glavni organizator. Četiri dana trajao je pohod tisuća gledatelja na
Radničko sveučilište Moša Pijade u današnjoj Vukovarskoj, antifilmaši i amateri bili su hit, a
sam festival prozvan je erotskim happeningom. Oni pravovjerniji iskonskoj ideji zamjerali su
mu omasovljenje i bojali se odlaska u pornografiju, no Pansini je i za takve imao odgovor.
'Pornografija nije ništa strašno, ali se s njom nikuda ne mičemo od posve otuđenog tretiranja
seksa koje nas ne zanima', kazao je Nenadu Puhovskom u intervjuu za bilten GEFF-a.
Najviše zanimanja izazvale su projekcije filmova Andy Warhola i Paula Morrisseya, gošća
festivala Carolle Schneemann pokazala je svoj Fuses, dok je nemali interes izveo pjesnički
performance novosadske umjetnice Katalin Ladik, koja je proglašena i najfinijom damom
festivala. Članovi žirija (Jagoda Buić, Mira Trailović, Taras Kermauner, Dušan Makavejev i
Dušan Vukotić), nagradili su, između ostalih, Mišu Budisavljevića za Neobavezni pogled na
svijet broj 4, Vladimira Peteka za Luminoplastiku i Karpa Aćimovića Godinu za Gratinirani
mozak Pupilije Ferkeverk.
Najavljeni peti susret filmskih istraživača nikada se nije dogodio. Kao i obljetnica iz 2013.
godine, koja je namjeravala oživjeti specifičnu GEFF-ovsku energiju i prikazati njegovu
cjelokupnu baštinu. Jedna od planiranih akcija bila je i simulacija petog susreta koja bi
locirala te 'energije i osjetila' u djelima nastavljača u godinama nakon gašenja festivala. U
kakvom će se formatu ona dogoditi, ako i kada, ostaje vidjeti, jer sam Genre Film Festival
danas djeluje kao utopija nekog prošlog vremena, kada su vladali progres, modernost i
znatiželja.
Tekst je u skraćenom obliku objavljen u časopisu za arhitekturu i kulturu ORIS br.86 / 2014.
http://www.oris.hr/en/oris-magazine/overview-of-articles/%5B83%5Dgenre-film-festival%28geff%29-1963-1969-missed-anniversary,1187.html (ENG)
http://www.oris.hr/hr/casopis/clanak/%5B50%5D%3Ci%3Egenre-film-festival%3C_i%3E%28geff%29-1963---1969-propustena-obljetnica,740.html (HRV)
8
piše: Željko Luketić
Prema podacima Hrvatskog audiovizualnog centra u Hrvatskoj će se u 2014. godini održati
ukupno 54 filmska festivala. I dok je u ranim danima države imati više festivala značilo i
moći vidjeti veći broj inače nedostupnih filmova, danas je, obzirom na broj stanovnika,
platežnu moć, dostupnost filma alternativnim izvorima, ali i lokalnu kulturnu politiku,
segmentacija festivala postala teško vidljiva, mjestimice i razumljiva. Kritičari domaće
festivalizacije, donedavno pozitivnog pojma na kojemu su filmašima i kazalištarcima
zavidjeli, primjerice, izdavači i knjižari, ističu kako se koncept velikih brojeva lagano
približava simbolici masovnog turizma: možda više nije i bolje, možda zabava nije jedini
ključ. Da ne govorimo o standardima i tehnikalijama, problematičnim umjetničkim vođenjima
ili nedostatku koncepta i svrhe – izgleda da istoimeno geslo Krste Papića iz filma Nek se čuje
i naš glas opet glasno odzvanja.
Pedeset godina ranije, u bivšoj Jugoslaviji, festivala nije bilo mnogo. Obljetnica jednog
malog, bijenalnog i kratkotrajnog, čak i u mnogim površnim povjesnicama zaboravljenog
festivala dogodila se u prosincu i trebala je, barem prema planovima, biti dostojno obilježena
retrospektivnom izložbom u Klovićevim dvorima. Plan se, međutim, izjalovio već na tako
prozaičnim stvarima kakve su financije – grad Zagreb uslijed recesije se povukao iz projekta,
pa su organizatori odlučili ne nuditi razblaženu, kompromisnu varijantu, nego sve pomaknuti
za godinu unaprijed.
U žargonu poznavatelja jednog od ključnih mjesta jugoslavenskog filmskog modernizma, to
se čini 'tako GEFF-ovski', sa čime se slaže i kustosica izložbe Diana Nenadić iz Hrvatskog
filmskog saveza. Jer posljednji GEFF ili Genre Film Festival održan je 1970., iako je planiran
za 1969. godinu. I danas se ta brojka neovisno o pomicanju uzima u rasponu od prvog izdanja
1963. do 1969. godine, pa se možda i polustoljetna obljetnica iz 2013. dogodi tek u prosincu
2014. Matematički konfuzno, ali opet, tako GEFF-ovski. Jer pri GEFF-u, 1970. zapravo je
bila 1969. godina, film je bio antifilm, festival nije bio zabava, publika nije bila puki
promatrač. Gledalo se Andy Warhola, Normana McLarena i najnovije eksperimentalne
filmove, vodilo razgovore i promišljalo o modernizmu, dok su najznačajnija imena
1
jugoslavenskog filma, poput Dušana Makavejeva i Želimira Žilnika, tamo upijala presudne
utjecaje.
GEFF je zapravo bio dijete vremena u kojemu je Zagreb kotirao kao urbana, progresivna i
umjetnička meka. Iz današnje pozicije, čini se to nostalgičarskom tlapnjom, no razuvjeravaju
činjenice. Nove tendencije, Muzički Biennale Zagreb (MBZ) i Internacionalni festival
studentskih kazališta (IFSK), vizualno, glazbeno i konceptualno inspirirale su i ekipu
okupljenu oko GEFF-a, koji je krenuo kao 'susret filmskih istraživača' u organizaciji Kinokluba Zagreb i na inicijativu Mihovila Pansinija, zagrebačkog liječnika, intelektualca i
amaterskog filmaša. GEFF je prema njegovim riječima bio 'ne samo festival, nego stanje
duha, međusobno sastajanje i djelovanje' koje je okupljalo ljubitelje filma, agilne
neprofesijske djelatnike i sve zainteresirane koji su najprije razgovorima, a potom
djelovanjem, pokušavali razbiti učmale kategorije standardnog filmskog snimanja i
razmišljanja.
Jedno od često korištenih imena za ovaj događaj bio je i festival nekonvencionalnog filma,
smatralo ga se i jednim od tada rijetkih festivala eksperimentalnog filma u Europi, da bi u
svojim kasnijim izdanjima GEFF prikazivao i ono što se tada smatralo novim filmom.
Ukratko, ideja je bila izbjeći srednju struju pod svaku cijenu, prikazati domaćoj publici
ostvarenja koja su se odupirala filmskoj tradiciji, te navesti lokalne filmoljupce da se prihvate
kamere iako je možda tek jedva znaju uključiti.
Radikalan pristup filmu i GEFF kao takav zapravo su nastali u klupskim razgovorima koji su
1962. i 1963. godine vođeni u Kino-klubu Zagreb i to pod naslovom Antifilm i mi. Razgovori
su snimljeni i kasnije objavljeni, zatim raspačavani u povezanoj mreži jugoslavenskih
filmskih klubova, što je i kasnije ostala praksa GEFF-a: arhiv prijepisa svih sučeljavanja i
diskusija iznimno je zanimljivo gradivo za filmske povjesničare jer se u njemu na zadanim
temama oštre neka od kasnije najpoznatijih imena jugoslavenskog i hrvatskog filma. Bilo je
također planirano da svaki GEFF isporuči i svojevrsnu knjigu razgovora, no zbog nedostatka
novca izdana je tek jedna, i to Knjiga GEFFa 63, objavljena tek 1967.
U rasponu od 7 godina, dogodila su se 4 bijenalna GEFF-a, pri čemu je svaki imao svoju
jasnu temu. Antifilm i nove tendencije u filmu (1963), Istraživanje filma i istraživanje pomoću
filma (1965), Kibernetika i estetika (1967) i Seksualnost kao mogući put u novi humanizam
2
(1970). Peti festival s temom Nepoznate ljudske energije i neidentificirana osjetila, planiran
za 1971. godinu, nije održan. Uz atribute nekonvencionalan i eksperimentalan, na GEFF-u se
filmaše često zvalo istraživačima: poticao se otpor autoritetima i potpuna demokracija u
iznošenju mišljenja. S glavnim ideologom i autorom tema festivala Mihovilom Pansinijem,
znali su se za zakačiti i njegovi festivalski selektori, publici se pak stalno ponavljalo da
festival nije došla gledati nego u njemu sudjeluje, te da uspjeh ovisi baš o njima.
U prvim izdanjima posjet nije bio spektakularan, no kasnije, posebno kada je tema bila
seksualnost, na GEFF-u se stajalo u redu i prikazani filmovi bili su glavna tema gradskih
intelektualnih kružoka, medija i kritičara. Opet, tisak i stručna javnost baš i nisu bili
oduševljeni eksperimentalnim propitkivanjima kino-amatera, a GEFF je tek kasnije došao
bok uz bok Novim tendencijama i Muzičkom Biennalu. Trebalo je, čini se, dosta vremena da
se shvati koliko su zahvati domaćih autora bili u korelaciji sa stranim autorima, kao i sa
strujanjima na domaćoj umjetničkoj sceni drugih područja.
Koncept antifilma u svojoj je osnovi bio iznimno radikalan, višestruko reduciran i suprotan
ustaljenim pravilima profesije. Kategorije 'istraživački' i 'nekonvencionalan' u više je navrata
u manifestnim tekstovima pojašnjavao Mihovil Pansini, svrstavajući djelatnost takvog načina
filmskog promišljanja u tri odrednice. Najvažnija je slobodni filmski kadar, potpuno
oslobođen pravila klasičnog filma, koji je ujedno i akcija protiv ustaljenih normi, ali ne na
način da ih uništi, nego da ih se proširi. Drugo područje je, navodi Pansini u jednome od
popratnih materijala GEFF-a, istraživanje filmske forme, jezika i montaže, a potom i
istraživanje društvenih i ljudskih odnosa. Kako su ključni radovi antifilma amaterski i
snimljeni vlastitim sredstvima, bili su uglavnom bez tona - pokušavalo se zato izbjeći i
prirodno blisku estetiku nijemog filma i postati svojevrsno novo 'kino-oko' kakvoga je
definirao Dziga Vertov.
Tu nije bio kraj utjecajima drugih pokreta: futurizam, dadaizam i suprematizam bile su česte
aluzije u promišljanjima autora, koji su čak u svojoj krajnjoj redukciji išli i na
nekomunikativnost djela kao poželjnu osobinu. Ambivalentnost prema publici također je bila
u krajnostima – od pozivanja na sudjelovanje, do ignoriranja ukoliko se taj akt ne dogodi.
Upravo takav pristup imao je za posljedicu i nimalo oduševljene ocjene tiska, pisane čak i od
suradnika festivala koji je i unutar sebe poticao na polemiku.
3
Dejan Kosanović tako je u listu Borba 1963. pisao kako je GEFF-om konačno srušen mit o
darovitosti domaćih kino-amatera, optužujući ih da se 'samozadovoljno zatvaraju u zamke
svojih celuloidnih svjetova' i 'lome koplja oko toga treba li dati prednost antifilmskim
mrljama i švrljanjima po traci' a sve 'unutar konstantnog vegetiranja u mraku anonimnosti'.
Vesna Marinčić u Mladini piše da je GEFF 'neopravdana pljuska normalnom filmu', dok
Zoran Tadić u Ekranu iste godine iznosi zanimljivu ocjenu – 'u situaciji kada kod nas još nije
ni postignuta filmska pismenost, eksperimentima se želi postići nekakva redukcija, jer
eksperimentirati se može tek kad je ono staro naučeno i savladano'. Lidija Tocilj, tada
novinarka Dnevnika Radio Zagreba pak dopisuje 'kako su traženja tih autora izvedena u
vlastitoj režiji, pa prema tome nisu društveno opasna'.
Povijest je, kao i mnogo puta do sada, pokazala drugačije. Ne samo da autori antifilmova nisu
bili pljuska normalnom filmu, nego su u toj svojoj nenormalnosti pozitivno utjecali na
profesionalne filmaše koji su se nakon GEFF-a odvažili i na eksperimentalnije pristupe.
Presudan pak utjecaj GEFF i antifilm imali su na jugoslavenski crni val, koji se i danas smatra
najkvalitetnijom umjetničkim razdobljem bivše države u području filmskog djelovanja. Nije
ni čudo, jer je GEFF okupljao imena koja su se kasnije etablirala upravo u tom kanonu. Poput
Dušana Makavejeva, festival su podržavali Karpo Aćimović-Godina, Puriša Đorđević i
Želimir Žilnik, ali i imena bliža srednjoj struji poput Zlatka Boureka, Nedeljka Dragića,
Vatroslava Mimice, Dušana Vukotića i Lordana Zafranovića. Slavni domaći eksperimentatori
također su ovdje našli svoje mjesto: Tomislav Gotovac od prvog je izdanja stalno ime
festivala, slijede marni kroničar Vladimir Petek, mladi Ladislav Galeta i Ivan Martinac, kao i
imena iz drugih umjetničkih područja koje je GEFF pokušavao ravnopravno uključiti u svoju
ideju sudjelovanja i komplementarnog rada. Od Mihajla Arsovskog koji se brinuo za vizualni
identitet festivala, pa do Josipa Vanište, Aleksandra Srneca i Ivana Picelja iz likovnog kruga,
već na prvom izdanju 1963. član žirija je bio arhitekt Vjenceslav Richter, koji je zajedno sa
slikarom Mićom Popovićem i likovnim kritičarom Radoslavom Putarom ocjenjivao filmove
iz 'salona odabranih'.
GEFF je čak i u koncept filmskoga festivala unio drugačije prakse i shvaćanja. 'Salon
odabranih' bio je tako službena natjecateljska konkurencija, dok bi se ostatak filmova
prikazivao na 'salonu odbijenih'. Na neki način, svi bi filmovi došli do publike, osim onih koji
tehnički nisu mogli biti prikazani. Također, iako je imao bijenalni karakter, festival je
prihvaćao prijave nekonvencionalnih filmova bez obzira na datum proizvodnje, filmovi nisu
4
morali biti novi, pa su filmaši znali prijaviti cijele recentne opuse. I najvažnije, žiri nije
usuglašavao odluke, nije se tražio kompromis, jer kompromis je u ovoj koncepciji doista bio
prljava riječ. Svaki član ocjenjivačkog suda birao je filmove koje sam nagrađuje, prvu i drugu
nagradu i ako je bilo potrebe, posebno priznanje. Svoj odabir bi argumentirao, pri čemu je
opet vladala sloboda izražavanje i dužine, od opširnih tekstova pa sve do nekoliko riječi koje
bi se ubacile u brzojav, što je učinio Richter. Ovakav pristup žiriranju filmskog festivala
danas u Hrvatskoj njeguje još samo Internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa
25FPS, koji je ujedno i jedan od rijetkih slijednika izvornih GEFF-ovskih ideja.
Uz natjecateljske programe, festival je nudio i informativne sekcije svjetske filmske
avangarde, europskog modernističkog filma i alternativnog domaćeg filma, sve to uz brojna
popratna događanja, panele i savjetovanja. U najavi prvog izdanja iz prosinca 1963. godine
stajalo je kako će biti prihvaćeni svi žanr-filmovi (otud i ime Genre Film Festival), pri čemu
se ne misli na ono što danas u teoriji smatramo žanrovskim filmom, nego 'sve one filmove koji
prema propozicijama UNICA-e nisu dokumentarni ni igrani, već spadaju u taj treći rod žanrfilma u kojega ubrajamo eksperimentalne, avangardne i filmove novih tendencija, one koji
istražuju nove putove i nova sredstva'.
Zadatak je GEFF-a demistificirati film kao umjetnost, stimulirati eksperiment i izvući
amaterizam iz okvira amaterskog, govorilo se u proglasu, kao i pokazati povezanost takvoga
filma sa svim drugim 'duhovnim djelatnostima', kao i sa 'suvremenim filozofskim mislima u
slikarstvu, arhitekturi, glazbi, kazalištu, književnosti, baletu, te društvu, znanosti i prirodi'.
Iste te godine prije prosinca, u svibnju je održan Muzički Biennale Zagreb koji je svojim
programom Experiences 62 i retrospektivom eksperimentalnih filmova francuske televizije
najavio GEFF. Tri mjeseca kasnije, u kolovozu, u Galeriji suvremene umjetnosti na Novim
tendencijama 2 održana je projekcija radova Manfreda Kagea, također kao najava budućih
zagrebačkih antifilmskih događanja. Međusobno sudjelovanje, poticanje, inkluzija i utjecaj na
kompletnu umjetničku scenu kasnije su rijetko viđena sinergija, pa se i najava Radoslava
Putara činila kao zajednička ideja svih tih stremljenja: 'bez konvencionalnih predrasuda,
ograničenih individualnih sklonosti, privatnih ambicija, ličnih profesionalnih interesa, tereta
idejne ukočenosti i građanskog malodušja'.
GEFF 63 tako je u svome programu, između ostalih, pokazao Pedagošku bajku, Osmeh 61,
Paradu i Eci peci pec Dušana Makavejeva; Sretanje, Sybil, Most i Srnu II Vladimira Peteka;
5
Nesporazum, Žiri i Pravdu Ante Babaje; Scusa signorina, K-3 ili Čisto nebo bez oblaka i
Dvorište Mihovila Pansinija; zatim Don Quijote Vlade Kristla, Doručak Srđana Karanovića,
Zid i Krug Kokana Rakonjca, te mnoge druge, danas avangardne klasike jugoslavenskog
filma.
Na sljedećem izdanju, održanom 1965. godine, žiriraju redatelj Aleksandar Petrović, filozof
Danilo Pojović, filmski teoretičar Dušan Stojanović i slikar Josip Vaništa. Uz 'liječnika
Pansinija', kako se volio sam potpisivati na pripadnim materijalima, tu je opet i arhitekt
Richter. Prikazano je ukupno 76 filmova, od čega 14 u salonu odbijenih. Novost je bila i
uvođenje dugometražnog filma, pa su tako prikazani Neprijatelj Živojina Pavlovića, Izdajnik
Kokana Rakonjca, Prometej sa otoka Viševice Vatroslava Mimice, Tri Aleksandra Petrovića i
Čovek nije tica Dušana Makavejeva. Svoje radove iz Kino-kluba Split prikazuju Lordan
Zafranović i Ivan Martinac, Vasko Pregelj i Vinko Rozman iz Kino-kluba Ljubljana i
Tomislav Gotovac koji je tada djelovao u Kino-klubu Beograd.
Tijelo Ante Babaje, nažalost, ostaje bez nagrade, no zato je najviše priznanja, ujedno i najveće
kontroverze izazvao film Zlatka Hajdlera Kariokineza. Radilo se o spaljivanju filmske vrpce u
samome projektoru za vrijeme projekcije, a Pansini je naravno, bio oduševljen. U
argumentaciji nagrade GEFF 65 on tako piše: 'u ovome trenutku, Kariokineza je najdalji
korak antifilma. Ona nije snimljena, ona nastaje u projektoru. Stvara se i nestaje pred očima
publike, stalno se mijenja bez fiksacije. Čin je neponovljiv, uvijek drugačiji. I dalje, 'uloga
autora svedena je na minimum, on se gotovo izjednačuje s gledateljima. Autor ne mora
prikazati film, ako ga samo ispriča, svaki gledatelj može sam izvesti kariokinezu'. Na dan
dodjele nagrada i Vjenceslav Richter poslao je sljedeći telegram: 'festival geff radničko
sveučilište moša pijade zagreb – pohvale kariokineza'. Tematska savjetovanja bavila su se te
godine filmom istine, slobodnim filmom i skrivenom kamerom, a predstavljeni su Kino-klub
Beograd i ZAG – Zagrebačka autorska grupa Camera, koju su činili, između drugih, Vladimir
Petek, Milan Blažeković i arhitekt Radovan Ivančević.
Treći susret filmskih istraživača dogodio se 1967. godine. GEFF 67 započeo je
retrospektivom novog američkog filma, koja je uključivala radove slavnih eksperimentatora
Stana Brakhagea, Roberta Breera, Brucea Connera, grupe Fluxus, Jonasa Mekasa i Petera
Kubelke. U dugometražnoj konkurenciji Makavejev je prisutan sa Ljubavnim slučajem ili
tragedijom službenice PTT-a, Puriša Đorđević sa naslovima San i Jutro, Vatroslav Mimica sa
6
Ponedjeljak ili utorak i Kaja, ubit ću te, a Matjaž Klopčić sa Na papirnatih avionih.
Kratkometražni amaterski radovi ovaj su puta imali naglasak na filmovima Ivana Martinca,
Vjekoslava Nakića i Ante Verzottija iz Kino-kluba Split, Naška Križnara iz kranjskog Kinokluba Janez Puhar, a zanimljivost je bila i četverominutno Zastajkivanje Hrvoja Turkovića, te
Koreografija za kameru i plesače Kreše Golika.
Održana su predavanja iz područja kibernetike, Boško Petrović uključio se koncertnim
prikazom novih tendencija u jazzu, a Pedagoška akademija organizirala je demonstraciju rada
eksperimentalne elektronske učionice. Interdisciplinarnost se nastavila i na izložbi likovnih
primjera istraživanja, gdje su izloženi radovi edicije OHO Ljubljana, brojnih drugih
umjetnika, kao i publikacija Registrator i Gorgona. Sa svojim fotografijama sudjelovao je
Tošo Dabac, a svaki dan trajanja festivala moguće je bilo vidjeti demonstracije
Luminoplastike Aleksandra Srneca u obližnjoj Filmoteci 16.
Direktor festivala Branko Lustig u festivalskom se newsletteru stalno ispričavao zbog
kašnjenja kopija, no unatoč tome GEFF 67 poprimio je onaj impresivni format koji je spajao
profesionalno i amatersko, pa je publika bivše države zaista mogla vidjeti što se važnoga
zbiva u svijetu filma. Iskorak u širokim medijima interesantnije djelovanje dogodio se i
pozivanjem jugoslavenske ljepotice i misice Daliborke Stojšić u žiri, gdje je zajedno sa
Dušanom Vukotićem, Dušanom Džamonjom, Pansinijem, Stojanovićem i drugima ocjenjivala
pristigle radove.
GEFF 69 pod naslovom Seksualnost kao mogućnost za novi humanizam trebao se dogoditi u
prosincu 1969., no pomaknut je za travanj 1970. godine. Najavljena Retrospektiva seksualnog
i erotskog filma zagolicala je maštu javnosti, ali i politike, tako da je ovo ujedno i njegovo
posljednje izdanje. Iz današnje perspektive, pravo je čudo i da se toliko održao: Pansini je,
najavljujući festival, isticao kako je za istraživanje, dakle i ono filmsko, najprije potrebno
oslobođenje, a seksualni plan bio je po njemu jedan od najvažnijih načina.
Prva izdanja festivalskog biltena krasila je fotomontaža Aurore koja izgovara rečenicu 'voljela
bih da sam hermafrodit pa da mogu i sa ženama', dok je gradske površine ukrašavao plakat za
izložbu Renea Hollosa na kojemu je prikazan stilizirani golemi penis s grčkim podnatpisom
fallikos antropos. Kasnije povučen na inzistiranje viših političkih instanci, ovaj je plakat
najavio i beskompromisni GEFF 69 koji je, kako je pisao tadašnji Filmski svet, od skromne
7
svečanosti zaljubljenika u film postao senzacija za koju su se ulaznice prodavale kao vruća
roba.
Iz organizacije festivala unaprijed se povuklo Društvo filmskih radnika Hrvatske pod
predsjedništvom Antuna Vrdoljaka, tako da je Kino-klub Zagreb, odnosno Filmski autorski
studio (FAS) ostao glavni organizator. Četiri dana trajao je pohod tisuća gledatelja na
Radničko sveučilište Moša Pijade u današnjoj Vukovarskoj, antifilmaši i amateri bili su hit, a
sam festival prozvan je erotskim happeningom. Oni pravovjerniji iskonskoj ideji zamjerali su
mu omasovljenje i bojali se odlaska u pornografiju, no Pansini je i za takve imao odgovor.
'Pornografija nije ništa strašno, ali se s njom nikuda ne mičemo od posve otuđenog tretiranja
seksa koje nas ne zanima', kazao je Nenadu Puhovskom u intervjuu za bilten GEFF-a.
Najviše zanimanja izazvale su projekcije filmova Andy Warhola i Paula Morrisseya, gošća
festivala Carolle Schneemann pokazala je svoj Fuses, dok je nemali interes izveo pjesnički
performance novosadske umjetnice Katalin Ladik, koja je proglašena i najfinijom damom
festivala. Članovi žirija (Jagoda Buić, Mira Trailović, Taras Kermauner, Dušan Makavejev i
Dušan Vukotić), nagradili su, između ostalih, Mišu Budisavljevića za Neobavezni pogled na
svijet broj 4, Vladimira Peteka za Luminoplastiku i Karpa Aćimovića Godinu za Gratinirani
mozak Pupilije Ferkeverk.
Najavljeni peti susret filmskih istraživača nikada se nije dogodio. Kao i obljetnica iz 2013.
godine, koja je namjeravala oživjeti specifičnu GEFF-ovsku energiju i prikazati njegovu
cjelokupnu baštinu. Jedna od planiranih akcija bila je i simulacija petog susreta koja bi
locirala te 'energije i osjetila' u djelima nastavljača u godinama nakon gašenja festivala. U
kakvom će se formatu ona dogoditi, ako i kada, ostaje vidjeti, jer sam Genre Film Festival
danas djeluje kao utopija nekog prošlog vremena, kada su vladali progres, modernost i
znatiželja.
Tekst je u skraćenom obliku objavljen u časopisu za arhitekturu i kulturu ORIS br.86 / 2014.
http://www.oris.hr/en/oris-magazine/overview-of-articles/%5B83%5Dgenre-film-festival%28geff%29-1963-1969-missed-anniversary,1187.html (ENG)
http://www.oris.hr/hr/casopis/clanak/%5B50%5D%3Ci%3Egenre-film-festival%3C_i%3E%28geff%29-1963---1969-propustena-obljetnica,740.html (HRV)
8