SUDENJE RATNIM ZLOCINCIMA POSLIJE II SVJ
SREDNJA UGOSTITELJSKO TURISTIČKA
ŠKOLA SARAJEVO
PROJEKT 7 - HISTORIJA
SUĐENJE RATNIM
ZLOČINCIMA
POSLIJE II
SVJETSKOG RATA
PROFESOR :
UČENIK:
Hajrulahović Samir
Bičo Tarik
UVOD
Nirnberški proces ili Nirnberško suđenje je bilo suđenje istaknutim
članovima političke ,vojne i ekonomske elite nacističke Njemačke.
Pod pojmom suđenja u Nirnbergu podrazumievaju se i suđenja
nižim zvaničnicima, ukupno 12 takvih suđenja, pred američkim
vojnim tribunalima.
Glavno nirnberško suđenje trajalo je od 20. novembra 1945 do 1.
oktobra 1946. godine, a odvijalo se u Nirnberškoj palati pravde.
Bilo je osam sudaca (četiri glavna i jedan zamjenik za svakog suca
iz zemalja Anante). Većina najmoćnijih nacističkih oligarha
sudjelovalo je na njemu. Ukupno je optuženo 24 zločinca.
Postojale su 4 točke optužnice:
ratni zločini,
zločini protiv čovječnosti,
poticanje agresije, i
poticanje ili sudjelovanje u zločinima protiv mira.
Oslobođena su samo četvorica (Von Papen, Ley, Gustav von Krupp
i Hans Fritzsche). Ostali su ili pobijeni ili poslani u zatvor na 10,
15, 20 godina ili na doživotnu robiju. Ta kazna robije, dodijeljena
je Rudolfu Hessu i Erichu Raederu.
Fritzscheu se sudilo umjesto Goebbelsu, ali je oslobođen optužbe.
Na suđenju nisu bili Hitler, Goebbels, i Himmler, ali i ovako je
„ulov” bio bogat.
Nastanak suda
Međunarodni vojni tribunal imao je zanimljivu predistoriju. Dileme
kako rešiti problem nacističkih ratnih zločina javile su se još 1942.
godine kada je Vinston Čerčil, revoltiran ponašanjem, zločinačkim
postupcima i načinom ratovanja fašista, predlagao egzekucije po
kratkom postupku i posebnom zakonu, od čega je odustao pod
uticajem SAD.
Na Teheranskoj konferenciji J.V.Staljin daje još rigorozniji prijedlog
o neselektivnom streljanju pedeset do sto hiljada njemačkih
oficira (iskustvo SSSR-a u streljanju poljskih oficira u Katovicama).
Ovog puta i sam Čerčil se usprotivio streljanju oficira koji nisu
imali učešća u zločinima. Jedan od planova iz tog vremena bio je i
plan Henrija Morgentaua, američkog sekretara trezora, o
denacifikaciji Njemačke kroz raseljavanje, prinudan rad i
ekonomske represije. Ovoga puta SSSR se usprotivio tražeći
sudske procese.
Poslije pregovora na konferencijama u Teheranu, Jalti i Potsdamu
buduće suđenje regulisano je Londonskim sporazumom od 8.
avgusta 1945. godine. Spisak budućih optuženika ograničen je na
veće ratne zločince evropskih sila osovine. Pravni osnov nađen je
u sporazumu o predaji Njemačke, koji je vlast nad Njemačkom
državom dao Savezničkom kontrolnom veću i tako omogućavao
formiranje organa sa pravnom jurisdikcijom. Predmet rada
tribunala ograničen je na povrede pravila ratovanja u periodu
poslije 1. septembra 1939. g. do kapitulacije.
Predstavnici SSSR-a su se zalagali da suđenja budu održana u
Berlinu, što SAD nisu prihvatile jer su htjele da suđenje bude u
njihovoj kontrolnoj zoni.
Nirnberg je bio pogodan i zato što je imao i jednu od rijetkih
očuvanih velikih sud-nica i veliko zatvorsko odeljenje. Uz to bio je
poznat kao grad nacističkih zboro-vanja pa je suđenje nacistima
baš u tom gradu imalo značajnu simboliku.
Svaka od četiri velike sile pobednice imenovala je po jednog
sudiju, njegovu zamenu i tužioce.
Optuženici Nürnberškog
procesa
Na klupi za optužene sjedili su:
Karl Dönitz, nasljednik Hitlera, Alfred Jodl, potpisivač bezuvjetne
kapitulacije, Wilhelm Keitel, vođa OKW, tj. načelnik glavnog
stožera Oružanih snaga Njemačke, Joachim von Ribbentrop,
ministar vanjskih poslova, Alfred Rosenberg, glavni nacistički
filozof, Albert Speer, nacistički ministar naoružanja i Hitlerov
omiljeni arhitekt, Franz von Papen, bivši njemački kancelar,
Baldur von Schirach, vođa Hitlerove mladeži, Ernst Kaltenbrunner,
najviši preživjeli zapovjednik SS-a, Walter Funk, nacistički
ministar gospodarstva, Konstantin von Neurath, prethodnik
Ribentropa, kasnije moćnik u Poljskoj, Hermann Göring, otac
Gestapa i zapovjednik Luftwafea, Erich Raeder, bivši zapovjednik
nacističke Mornarice, Hans Frank, vođa Generalne vlade u
okupiranoj Poljskoj Hjalmar Schacht, predratni predsjednik
Reichsbanke, Fritz Sauckel, opunomoćenik nacističkog programa
robovske radne snage,Julius Streicher, urednik tjednika Der
Stürmer, sijao mržnju prema Židovima,Martin Bormann, Hessov
nasljednik u stranci, Arthur Syss Inquart, instrumentalist
Anschlussa, Wilhelm Frick, ministar unutarnjih poslova, tvorac
rasnih zakona.
Suđenje je počelo u studenome 1945., a završilo 15. listopada
1946. Idući dan izvršene su presude. Zatvor Spandau „ugostio” je
sedam optuženika: Ericha Raedera, Karla Dönitza, Rudolfa Hessa,
Alberta Speera, Baldura von Schiracha, Waltera Funka i
Konstantina Neuratha.
No, Speer, Schirach, Hess i Dönitz su jedini izdržali kaznu do kraja.
Nakon tog procesa još dva nacista su osuđena nakon 2. svjetskog
rata. To su Adolf Eichmann (obješen 1962. godine) i Klaus Barbie
(umro 1991. godine).
Optuženici Nürnberškog procesa:
1. red (od gore prema dolje): Hermann Göring,
Rudolf Heß, Joachim von Ribbentrop i Wilhelm
Keitel
2. red (od gore prema dolje): Karl Dönitz, Erich
Raeder, Baldur von Schirach i Fritz Sauckel.
Glavno suđenje
Glavno međunarodno vojno suđenje otvoreno je 18. listopada
1945., u Zgradi Glavnog suda u Berlinu. Prva sesiju predvodio je
sovjetski sudac Nikitčenko. Optužena su bila 24 ratna zločina i 6
kriminalnih ratnih organizacija - vodstvo NSDAP-a, SS, SA, SD,
Gestapo i OKW.
Optužnice su bile različite ali su svi bili optuženi za neko ili za sva od
sledeća četiri krivična djela:
Sudjelovanje u običnom planu ili urotiza izvršenje
protumirovnih zločina
Planiranje, iniciranje i provođenje ratne agresije i drugih
protumirovnih zločina
Ratni zločini
Zločini protiv čovječnosti
Francuske sudije predlagale su da se smrtne kazne izvršavaju
streljanjem za osuđena vojna lica kako je to bila praksa vojnih tribunala
- ali su se Bidl i sovjetske sudije usprotivile.Oni su smatrali da su ova
lica prekršila sva vojna etička pravila i da nisu dostojna streljačkog voda
tako da je utvrđeno da se smrtna kazna izvršava vješanjem.Osuđeni na
vremenske kazne izdržavali su kaznu u zatvoru Špandau u Berlinu.
Od organizacija su optužene:
Rukovodstvo nacističke partije (Reichsregierung)
Schutzstafel (SS)
Sicherheitsdienst (SD)
Gestapo
Sturmabteilung (SA)
Vrhovna komanda Nemačke armije (OKW).
Gestapo
Tok suđenja
Međunarodni vojni tribunal zvanično je konstituisan 18. oktobra 1945.g.
u zgradi Vrhovnog suda u Berlinu. Prvom sednicom Suda predsedavao je
sovjetski predstavnik Jona Nikičenko. Za predsednika suda je
dogovorom saveznika izabran ser Džefri Lorens, britanski predstavnik.
Optužnice protiv optuženih lica i organizacija podignute su 19.oktobra
1945.g. a samo suđenje započelo je mjesec dana kasnije, 20. novembra
1945. godine. Prije početka suđenja optuženi su se nalazili u zatvoru u
Luksemburgu. Optuženi Robert Lei je 25.oktobra u zatvoru uspeo da
izvrši samoubistvo.
Svi optuženi su se izjasnili da nisu krivi, poslije čega je počelo izlaganje
dokaza protiv optuženih lica kao grupe. Izlaganje dokaza trajalo je do
18. decembra 1945. godine. Najveći utisak na javnost ostavili su
stravični filmski snimci nacističkih zločina, kao i materijalni dokazi iz
koncentracionog logora Bukenvald, gdje je komandantova supruga
voljela da tetoviranu ljudskua kožu koristi kao abažure za lampe i druge
dijelove namještaja, a ljudska glava korišćena kao držač za knjige(!).
Poslije izvođenja dokaza za grupu optuženih lica počelo je izlaganje
dokaza protiv kriminalnih organizacija, koje je trajalo do 8. januara
1946. godine. Prilikom izlaganja dokaza protiv Njemčake vrhovne
komande posebno se istakao pukovnik Telford Tejlor što će ga
preporučiti za položaj glavnog tužioca na kasnijim nirnberškim
suđenjima.
Zatim su slijedili dokazni postupci protiv svakog optuženog pojedinačno.
U ovim postupcima smjenjivali su se tužioci iz svih zemalja saveznica, pa
su tako dokazi protiv optuženih izlagani u fazama (američka, britanska,
francuska i ruska).Najpotresnija svedočenja vezuju se za zločine u
Aušvicu kao i za potresne filmove zločina počinjenih na teritoriji SSSR-a.
Za optužbe protiv visokih njemačkih vojnih zvaničnika Geringa, Jodla i
Kajtela posebno je bilo bitno svjedočenje feldmaršala Fridriha
Paulusa.Izlaganje optužbe završeno je 6.03.1946.g.
Poslje dužeg većanja, presude su donijete 1. oktobra 1946. godine, 7
godina i mjesec dana poslije početka Drugog svetskog rata. Optuženi su
uložili žalbe Savezničkom kontrolnom vijeću kao drugostepenoj instanci,
koje je sve žalbe odbilo i potvrdilo presude 13. oktobra 1946. godine.
Herman Gering je uspio da izbegne vešanje i izvrši samoubistvo
prokrijumčarenom pilulom cijanida u noći između 15. i 16. oktobra. Svi
osuđeni na smrt obešeni su 16. oktobra 1946. godine čime je završen
glavni Nirnberški proces.
Nirnberški
principi
Suđenje najvećim ratnim zločincima u Nirnbergu bilo je bez sumnje
presjedan u dotadašnjoj praksi, kako u pogledu organizacije i sastava
suda, tako i primjenjivanih pravila, kako materijalnog tako i procesnog
karaktera.Uslijed nespornog negativno obilježenog značaja krivičnih
djela za koje se sudilo javila se potreba da se formulišu neki osnovni
principi proistekli iz ovog suđenja koji bi služili kao smjernica u nekim
eventualnim budućim suđenjima.
Formulisanje principa stavljeno je u zadatak Ujedinjenim nacijama.
Generalna skupština UN je za to zadužila Komisiju UN za međunarodno
pravo svojom Rezolucijom broj 177 (II) od 21. novembra 1947. godine.
Posle dužeg rada, koji ukazuje na značaj ovog pitanja i pažnju koja mu je
posvećena, Komisija je objavila ove principe pod punim nazivom
„Principi međunarodnog prava priznati u povelji Nirnberškog tribunala i
u suđenju pred tribunalom“. Principi su prvi put objavljeni u izveštaju o
radu Komisije od 5. juna do 29. jula 1950 godine.
Nirnberški principi predstavljali su nemjerljiv doprinos razvoju
međunarodnog krivičnog prava, može se reći čak i samom postojanju te
grane prava. Pored predviđanja međunarodnih krivičnih dela, što je bio
condicio sine qua non postojanja posebnog dela MKP, ovi principi daju i
osnov postojanju međunarodnih krivičnih sudova jer predviđaju i
odgovornost prema međunarodnom pravu, a ne samo nacionalnom.
Sudsko vijeće
Primjedbe na suđenje
I pored toga što nepohodnost jednog ovakvog suđenja kakvo je bilo u
Nirnbergu niko ne dovodi u pitanje, pojavile su se tokom vremena i
određene primjedbe vezane za osnov postojanja ovog suda i legalitet
njegovog rada.
Jedna od primedbi je bila da optuženi nisu bili u prilici da ulože žalbu na
sastav sudijskog veća tako da uslijed „pobjedničke pravde“ vijeće nije
bilo neutralno i da je bilo neprijateljski nastrojeno prema optuženima.
Na ovo je oksfordski profesor A.L.Gudhart odgovorio da to nije nikakav
specifikum ovog Suda i da se ni u redovnim postupcima prestupnik, npr.
provalnik ne može žaliti zbog toga što mu u poroti sijede pošteni
građani.
Druge primjedbe su se odnosile na sovjetskog sudiju Nikičenka kome je
zamjerano učešće na Staljinovim montiranim sudiskim procesima 193638.g. što nije imalo nikakvog konkretnog efekta u radu samog Tribunala
jer je ovo pitanje postavljeno poslije početka hladnog rata , a po nama
je pitanje je više moralno-političko nego pravno.
Zamjerka je upućena i na to što je Tribunal postupao bez unaprijed
jasno utvrđenih pravila dokaznog postupka, mada se to može pravdati
do tada nezabilježenim raznovrsnim potrebama dokazivanja i zaista je
bilo teško da se unaprijed predvidi svaki način.
Primjedba koja ima ozbiljan pravni osnov je da su za učestvovanje u
zavjeri za napad na Poljsku optuženi nacistički ali ne i sovjetski
zvaničnici iako su Njemačka i SSSR imale zajednički plan od 23. avgusta
1939.g. o podjeli Poljske. Ovdje je očigledno presudila politička realnost
na račun pravde i prava - koja je suđenje zvaničnicima SSSR-a u tom
trenutku, kao jednoj od zemalja pobednica i to sa najviše žrtava u ratu,
činila nemogućim i nezamislivim.
ŠKOLA SARAJEVO
PROJEKT 7 - HISTORIJA
SUĐENJE RATNIM
ZLOČINCIMA
POSLIJE II
SVJETSKOG RATA
PROFESOR :
UČENIK:
Hajrulahović Samir
Bičo Tarik
UVOD
Nirnberški proces ili Nirnberško suđenje je bilo suđenje istaknutim
članovima političke ,vojne i ekonomske elite nacističke Njemačke.
Pod pojmom suđenja u Nirnbergu podrazumievaju se i suđenja
nižim zvaničnicima, ukupno 12 takvih suđenja, pred američkim
vojnim tribunalima.
Glavno nirnberško suđenje trajalo je od 20. novembra 1945 do 1.
oktobra 1946. godine, a odvijalo se u Nirnberškoj palati pravde.
Bilo je osam sudaca (četiri glavna i jedan zamjenik za svakog suca
iz zemalja Anante). Većina najmoćnijih nacističkih oligarha
sudjelovalo je na njemu. Ukupno je optuženo 24 zločinca.
Postojale su 4 točke optužnice:
ratni zločini,
zločini protiv čovječnosti,
poticanje agresije, i
poticanje ili sudjelovanje u zločinima protiv mira.
Oslobođena su samo četvorica (Von Papen, Ley, Gustav von Krupp
i Hans Fritzsche). Ostali su ili pobijeni ili poslani u zatvor na 10,
15, 20 godina ili na doživotnu robiju. Ta kazna robije, dodijeljena
je Rudolfu Hessu i Erichu Raederu.
Fritzscheu se sudilo umjesto Goebbelsu, ali je oslobođen optužbe.
Na suđenju nisu bili Hitler, Goebbels, i Himmler, ali i ovako je
„ulov” bio bogat.
Nastanak suda
Međunarodni vojni tribunal imao je zanimljivu predistoriju. Dileme
kako rešiti problem nacističkih ratnih zločina javile su se još 1942.
godine kada je Vinston Čerčil, revoltiran ponašanjem, zločinačkim
postupcima i načinom ratovanja fašista, predlagao egzekucije po
kratkom postupku i posebnom zakonu, od čega je odustao pod
uticajem SAD.
Na Teheranskoj konferenciji J.V.Staljin daje još rigorozniji prijedlog
o neselektivnom streljanju pedeset do sto hiljada njemačkih
oficira (iskustvo SSSR-a u streljanju poljskih oficira u Katovicama).
Ovog puta i sam Čerčil se usprotivio streljanju oficira koji nisu
imali učešća u zločinima. Jedan od planova iz tog vremena bio je i
plan Henrija Morgentaua, američkog sekretara trezora, o
denacifikaciji Njemačke kroz raseljavanje, prinudan rad i
ekonomske represije. Ovoga puta SSSR se usprotivio tražeći
sudske procese.
Poslije pregovora na konferencijama u Teheranu, Jalti i Potsdamu
buduće suđenje regulisano je Londonskim sporazumom od 8.
avgusta 1945. godine. Spisak budućih optuženika ograničen je na
veće ratne zločince evropskih sila osovine. Pravni osnov nađen je
u sporazumu o predaji Njemačke, koji je vlast nad Njemačkom
državom dao Savezničkom kontrolnom veću i tako omogućavao
formiranje organa sa pravnom jurisdikcijom. Predmet rada
tribunala ograničen je na povrede pravila ratovanja u periodu
poslije 1. septembra 1939. g. do kapitulacije.
Predstavnici SSSR-a su se zalagali da suđenja budu održana u
Berlinu, što SAD nisu prihvatile jer su htjele da suđenje bude u
njihovoj kontrolnoj zoni.
Nirnberg je bio pogodan i zato što je imao i jednu od rijetkih
očuvanih velikih sud-nica i veliko zatvorsko odeljenje. Uz to bio je
poznat kao grad nacističkih zboro-vanja pa je suđenje nacistima
baš u tom gradu imalo značajnu simboliku.
Svaka od četiri velike sile pobednice imenovala je po jednog
sudiju, njegovu zamenu i tužioce.
Optuženici Nürnberškog
procesa
Na klupi za optužene sjedili su:
Karl Dönitz, nasljednik Hitlera, Alfred Jodl, potpisivač bezuvjetne
kapitulacije, Wilhelm Keitel, vođa OKW, tj. načelnik glavnog
stožera Oružanih snaga Njemačke, Joachim von Ribbentrop,
ministar vanjskih poslova, Alfred Rosenberg, glavni nacistički
filozof, Albert Speer, nacistički ministar naoružanja i Hitlerov
omiljeni arhitekt, Franz von Papen, bivši njemački kancelar,
Baldur von Schirach, vođa Hitlerove mladeži, Ernst Kaltenbrunner,
najviši preživjeli zapovjednik SS-a, Walter Funk, nacistički
ministar gospodarstva, Konstantin von Neurath, prethodnik
Ribentropa, kasnije moćnik u Poljskoj, Hermann Göring, otac
Gestapa i zapovjednik Luftwafea, Erich Raeder, bivši zapovjednik
nacističke Mornarice, Hans Frank, vođa Generalne vlade u
okupiranoj Poljskoj Hjalmar Schacht, predratni predsjednik
Reichsbanke, Fritz Sauckel, opunomoćenik nacističkog programa
robovske radne snage,Julius Streicher, urednik tjednika Der
Stürmer, sijao mržnju prema Židovima,Martin Bormann, Hessov
nasljednik u stranci, Arthur Syss Inquart, instrumentalist
Anschlussa, Wilhelm Frick, ministar unutarnjih poslova, tvorac
rasnih zakona.
Suđenje je počelo u studenome 1945., a završilo 15. listopada
1946. Idući dan izvršene su presude. Zatvor Spandau „ugostio” je
sedam optuženika: Ericha Raedera, Karla Dönitza, Rudolfa Hessa,
Alberta Speera, Baldura von Schiracha, Waltera Funka i
Konstantina Neuratha.
No, Speer, Schirach, Hess i Dönitz su jedini izdržali kaznu do kraja.
Nakon tog procesa još dva nacista su osuđena nakon 2. svjetskog
rata. To su Adolf Eichmann (obješen 1962. godine) i Klaus Barbie
(umro 1991. godine).
Optuženici Nürnberškog procesa:
1. red (od gore prema dolje): Hermann Göring,
Rudolf Heß, Joachim von Ribbentrop i Wilhelm
Keitel
2. red (od gore prema dolje): Karl Dönitz, Erich
Raeder, Baldur von Schirach i Fritz Sauckel.
Glavno suđenje
Glavno međunarodno vojno suđenje otvoreno je 18. listopada
1945., u Zgradi Glavnog suda u Berlinu. Prva sesiju predvodio je
sovjetski sudac Nikitčenko. Optužena su bila 24 ratna zločina i 6
kriminalnih ratnih organizacija - vodstvo NSDAP-a, SS, SA, SD,
Gestapo i OKW.
Optužnice su bile različite ali su svi bili optuženi za neko ili za sva od
sledeća četiri krivična djela:
Sudjelovanje u običnom planu ili urotiza izvršenje
protumirovnih zločina
Planiranje, iniciranje i provođenje ratne agresije i drugih
protumirovnih zločina
Ratni zločini
Zločini protiv čovječnosti
Francuske sudije predlagale su da se smrtne kazne izvršavaju
streljanjem za osuđena vojna lica kako je to bila praksa vojnih tribunala
- ali su se Bidl i sovjetske sudije usprotivile.Oni su smatrali da su ova
lica prekršila sva vojna etička pravila i da nisu dostojna streljačkog voda
tako da je utvrđeno da se smrtna kazna izvršava vješanjem.Osuđeni na
vremenske kazne izdržavali su kaznu u zatvoru Špandau u Berlinu.
Od organizacija su optužene:
Rukovodstvo nacističke partije (Reichsregierung)
Schutzstafel (SS)
Sicherheitsdienst (SD)
Gestapo
Sturmabteilung (SA)
Vrhovna komanda Nemačke armije (OKW).
Gestapo
Tok suđenja
Međunarodni vojni tribunal zvanično je konstituisan 18. oktobra 1945.g.
u zgradi Vrhovnog suda u Berlinu. Prvom sednicom Suda predsedavao je
sovjetski predstavnik Jona Nikičenko. Za predsednika suda je
dogovorom saveznika izabran ser Džefri Lorens, britanski predstavnik.
Optužnice protiv optuženih lica i organizacija podignute su 19.oktobra
1945.g. a samo suđenje započelo je mjesec dana kasnije, 20. novembra
1945. godine. Prije početka suđenja optuženi su se nalazili u zatvoru u
Luksemburgu. Optuženi Robert Lei je 25.oktobra u zatvoru uspeo da
izvrši samoubistvo.
Svi optuženi su se izjasnili da nisu krivi, poslije čega je počelo izlaganje
dokaza protiv optuženih lica kao grupe. Izlaganje dokaza trajalo je do
18. decembra 1945. godine. Najveći utisak na javnost ostavili su
stravični filmski snimci nacističkih zločina, kao i materijalni dokazi iz
koncentracionog logora Bukenvald, gdje je komandantova supruga
voljela da tetoviranu ljudskua kožu koristi kao abažure za lampe i druge
dijelove namještaja, a ljudska glava korišćena kao držač za knjige(!).
Poslije izvođenja dokaza za grupu optuženih lica počelo je izlaganje
dokaza protiv kriminalnih organizacija, koje je trajalo do 8. januara
1946. godine. Prilikom izlaganja dokaza protiv Njemčake vrhovne
komande posebno se istakao pukovnik Telford Tejlor što će ga
preporučiti za položaj glavnog tužioca na kasnijim nirnberškim
suđenjima.
Zatim su slijedili dokazni postupci protiv svakog optuženog pojedinačno.
U ovim postupcima smjenjivali su se tužioci iz svih zemalja saveznica, pa
su tako dokazi protiv optuženih izlagani u fazama (američka, britanska,
francuska i ruska).Najpotresnija svedočenja vezuju se za zločine u
Aušvicu kao i za potresne filmove zločina počinjenih na teritoriji SSSR-a.
Za optužbe protiv visokih njemačkih vojnih zvaničnika Geringa, Jodla i
Kajtela posebno je bilo bitno svjedočenje feldmaršala Fridriha
Paulusa.Izlaganje optužbe završeno je 6.03.1946.g.
Poslje dužeg većanja, presude su donijete 1. oktobra 1946. godine, 7
godina i mjesec dana poslije početka Drugog svetskog rata. Optuženi su
uložili žalbe Savezničkom kontrolnom vijeću kao drugostepenoj instanci,
koje je sve žalbe odbilo i potvrdilo presude 13. oktobra 1946. godine.
Herman Gering je uspio da izbegne vešanje i izvrši samoubistvo
prokrijumčarenom pilulom cijanida u noći između 15. i 16. oktobra. Svi
osuđeni na smrt obešeni su 16. oktobra 1946. godine čime je završen
glavni Nirnberški proces.
Nirnberški
principi
Suđenje najvećim ratnim zločincima u Nirnbergu bilo je bez sumnje
presjedan u dotadašnjoj praksi, kako u pogledu organizacije i sastava
suda, tako i primjenjivanih pravila, kako materijalnog tako i procesnog
karaktera.Uslijed nespornog negativno obilježenog značaja krivičnih
djela za koje se sudilo javila se potreba da se formulišu neki osnovni
principi proistekli iz ovog suđenja koji bi služili kao smjernica u nekim
eventualnim budućim suđenjima.
Formulisanje principa stavljeno je u zadatak Ujedinjenim nacijama.
Generalna skupština UN je za to zadužila Komisiju UN za međunarodno
pravo svojom Rezolucijom broj 177 (II) od 21. novembra 1947. godine.
Posle dužeg rada, koji ukazuje na značaj ovog pitanja i pažnju koja mu je
posvećena, Komisija je objavila ove principe pod punim nazivom
„Principi međunarodnog prava priznati u povelji Nirnberškog tribunala i
u suđenju pred tribunalom“. Principi su prvi put objavljeni u izveštaju o
radu Komisije od 5. juna do 29. jula 1950 godine.
Nirnberški principi predstavljali su nemjerljiv doprinos razvoju
međunarodnog krivičnog prava, može se reći čak i samom postojanju te
grane prava. Pored predviđanja međunarodnih krivičnih dela, što je bio
condicio sine qua non postojanja posebnog dela MKP, ovi principi daju i
osnov postojanju međunarodnih krivičnih sudova jer predviđaju i
odgovornost prema međunarodnom pravu, a ne samo nacionalnom.
Sudsko vijeće
Primjedbe na suđenje
I pored toga što nepohodnost jednog ovakvog suđenja kakvo je bilo u
Nirnbergu niko ne dovodi u pitanje, pojavile su se tokom vremena i
određene primjedbe vezane za osnov postojanja ovog suda i legalitet
njegovog rada.
Jedna od primedbi je bila da optuženi nisu bili u prilici da ulože žalbu na
sastav sudijskog veća tako da uslijed „pobjedničke pravde“ vijeće nije
bilo neutralno i da je bilo neprijateljski nastrojeno prema optuženima.
Na ovo je oksfordski profesor A.L.Gudhart odgovorio da to nije nikakav
specifikum ovog Suda i da se ni u redovnim postupcima prestupnik, npr.
provalnik ne može žaliti zbog toga što mu u poroti sijede pošteni
građani.
Druge primjedbe su se odnosile na sovjetskog sudiju Nikičenka kome je
zamjerano učešće na Staljinovim montiranim sudiskim procesima 193638.g. što nije imalo nikakvog konkretnog efekta u radu samog Tribunala
jer je ovo pitanje postavljeno poslije početka hladnog rata , a po nama
je pitanje je više moralno-političko nego pravno.
Zamjerka je upućena i na to što je Tribunal postupao bez unaprijed
jasno utvrđenih pravila dokaznog postupka, mada se to može pravdati
do tada nezabilježenim raznovrsnim potrebama dokazivanja i zaista je
bilo teško da se unaprijed predvidi svaki način.
Primjedba koja ima ozbiljan pravni osnov je da su za učestvovanje u
zavjeri za napad na Poljsku optuženi nacistički ali ne i sovjetski
zvaničnici iako su Njemačka i SSSR imale zajednički plan od 23. avgusta
1939.g. o podjeli Poljske. Ovdje je očigledno presudila politička realnost
na račun pravde i prava - koja je suđenje zvaničnicima SSSR-a u tom
trenutku, kao jednoj od zemalja pobednica i to sa najviše žrtava u ratu,
činila nemogućim i nezamislivim.