Ratni filmovi i konstrukcija proslosti
Univerzitet u Beogradu
Filozofski fakultet
Odeljenje za sociologiju
Seminarski rad iz predmeta Prevladavanje prošlosti
Tema:
Ratni filmovi i konstrukcija prošlosti
Mentor:
dr Todor Kuljić
Student:
Rade Končar Koturović so10/23
Beograd, septembar 2014. god.
Uvod
Film, koliko god realističan bio, uvek predstavlja konstrukt stvarnosti. Pored toga, film
kao umetnička forma, ali i kao sredstvo masovne komunikacije, ne može da se razvija
nezavisno od društva. Stoga, teme filmskog izraza su povezane sa društveno-političkim
uslovima u kojima nastaju. Sa druge strane, kao i druge forme izražavanja i komunikacije,
film koristi i neke univerzalne elemente koji nisu zavisni od društva u kome nastaju. Predmet
ovog rada jeste istraživanje načina na koji se film, a pre svega ratni film kao poseban žanr,
može koristiti u svrhu konstruisanja prošlosti. U ovom radu film će biti posmatran na osnovu
njegove političko-ideološke funkcije, odnosno film će biti posmatran kao sredstvo prenošenja
ideologije. Na taj način je moguće da se film dovede u vezu sa politikom jednog društva i da
se analizira njegova uloga u učvršćivanju dominantne ideologije države, odnosno grupe koja
je na vlasti. Prenošenje ideologije, naravno, podrazumeva i karakterističan odnos prema
istoriji.
Cilj rada jeste da se utvrdi, sa jedne strane, da li postoje neki univerzalni elementi koji se
pojavljuju u ratnim filmovima, koji služe konstruisanju poželjne istorije, a koji su zajednički
za sve filmove bez obzira na državu u kojoj su nastali. Sa druge strane, potrebno je ukazati i
na one elemente koji su karakteristični za određenu političku sredinu i koji čine sadržinu
samog filma. Na kraju se može dati zaključak da li ratni film, iako različit po temama,
sadržini i poželjnim obrascima koji se u njemu prikazuju, ipak poseduje neke univerzalne
elemente koji služe u stvaranju određene slike stvarnosti. U ovom slučaju, bitno je kako se
stvaraju poželjne predstave istorijskih događaja koje treba da budu u funkciji opravdavanja
sadašnjosti, odnosno sadašnje dominantne ideologije koja je u funkciji države i vlasti.
Kako bi ove pretpostavke mogle da se provere, u radu će biti izvršena kratka analiza ratnih
filmova sa područja SFRJ, kao i Hrvatske, nakon sticanja nezavisnosti 1991. godine. Teme
ovih filmova se tiču, pre svega, II svetskog rata, sa namerom da se uvidi kako se isti istorijski
period, na istom podneblju, može tumačiti iz različitih uglova, a opet uz korišćenje nekih
univerzalnih obrazaca u filmskom jeziku. Tako se može uočiti i ono što je univerzalno u
filmu, kada se stvaraju slike iz prošlosti, a opet i ono što je partikularno u tim slikama i
karakteristično za određenu državu i njenu ideologiju.
Film kao ideološki aparat
Film kao medij se može posmatrati na više načina. Film može predstavljati umetničku
formu, način izražavanja, može biti sredstvo masovne komunikacije, ali i propagandno
sredstvo koje služi prenošenju određene ideologije. Kao što je pomenuto, film će se
posmatrati kao medij koji služi prenošenju određenih poželjnih ideja, kako bi se mogao uočiti
način na koji film učestvuje u ponovnom stvaranju prošlosti. Jer, ako bi se proučavao film
kao umetnička forma, onda se ne bi moglo govoriti u tolikoj meri o uticaju društva i politike
na film, već bi se više naglašavao individualni (umetnički) doživljaj stvarnosti od strane
autora, koji nije uvek odraz društva u kome taj autor stvara. Ovako posmatrana uloga filma
mora imati u vidu društveno-politički kontekst u kome film nastaje i koji uslovljava način na
koji će se prikazati društvena realnost.
Pre svega, potrebno je definisati ideologiju, kao okvir u kome se posmatra uticaj na film i
na teme iz prošlosti kojima se bavi. Ukratko rečeno, ideologija predstavlja ideje i verovanja
koji služe za opravdavanje interesa dominantnih skupina (Giddens, 2007: 465). U ovom
slučaju to se odnosi na državu i vlast koja se nalazi na čelu nje. Ideologija podrazumeva
prenošenje ideja pojedincima, sa ciljem da se te ideje kod njih učvrste kao poželjni obrasci
razmišljanja. Ideologija se tiče simboličke moći. Za ideologiju u savremenom svetu su
posebno značajni masovni mediji, pa tako i film. Oni dopiru do ogromnog broja ljudi, bez
mogućnosti da ti isti ljudi odgovore na poruke koje im se šalju (Giddens, 2007: 464-465).
Film će se posmatrati u ovom radu kao jedan od državnih ideoloških aparata1. Ovaj
pojam je preuzet od marksističkog teoretičara Luja Altisera (Louis Althusser). Bez detaljnije
analize marksističkog posmatranja društva i države, potrebno je pomenuti kako Altiser
definiše DIA. On naziva „državnim ideološkim aparatima određen broj realnosti koje
neposredni posmatrač vidi u formi određenih i specijalizovanih institucija“, te da „državni
ideološki aparati funkcionišu putem “ideologije”“ (Althusser, 1979: 88-90). Ovi aparati
prenose određene ideje, oni su sredstvo vladajuće ideologije, odnosno one grupe koja
zauzima pozicije vlasti. Altiser ove pozicije povezuje sa vladajućom klasom, odnosno
potrebom da u klasnoj borbi vladajuća klasa zauzima ove aparate kako bi jačala svoju
poziciju na vlasti (Althusser, 1979: 88-91). Ovde je dovoljno reći da ovi aparati služe
učvršćivanju moći države i vrednosti koje su potrebne kako bi se država kao takva održala,
1
U daljem tekstu će se za pojam državnih ideoloških aparata koristiti skraćenica DIA, koju koristi i sam Altiser.
ali i kako bi se održala ona grupa koja zauzima pozicije vlasti. Tako, npr. politički vrh jedne
države može da interveniše u nekom filmu orijentišući tematiku filma u poželjnom smeru
(Zvijer, 2011: 13). Film se nalazi između informacionog i kulturnog DIA, s obzirom na listu
koju nudi Altiser. Tako film funkcioniše na polju kulturnog, gde prenosi gledaocima,
odnosno pripadnicima nekog društva poželjne ideje, vrednosti, norme, obrasce ponašanja,
kao i stereotipne slike neprijatelja, nepoželjnih vrednosti i ideja. Zato film, iako konstrukt
koji nikada ne može biti potpuno realan, „može podstaći na identifikaciju sa sadržajima koje
prikazuje, kao i da ti sadržaji podstiču iluziju o sopstvenoj istinitosti spram stvarnog života“
(Zvijer, 2011: 15). Iako, za razliku od državnih represivnih aparata koji funkcionišu putem
nasilja, DIA to rade preko ideologije, oni u sebi takođe sadrže nasilje, pa barem to nasilje bilo
i na simboličnom planu (Althusser, 1979: 90). Primer je cenzura u filmovima. Mnogi filmovi
su bili zabranjivani, skraćivani, dorađivani, jer nisu odgovarali društveno-političkoj klimi
države u kojoj su nastajali. Ovde se kao primer i cenzure, ali i različitog načina prikazivanja
istih tema iz prošlosti, gde neki načini nisu bili poželjni, može uzeti period jugoslovenskog
filma posle II svetskog rata. Sa jedne strane nalaze se ratni spektakli, koji su i predmet analize
ovog rada, koji predstavljaju zvaničnu istoriju, a sa druge strane se nalaze filmovi crnog
talasa u kome su teme iz rata prikazivane na politički manje poželjan način, te su stoga
cenzurisani, ili slabo prikazivani, a samim tim i manje gledani. Na ovako definisan način,
film se može posmatrati kao kanal putem kog država, posredno ili neposredno vršeći uticaj na
film i teme kojima se bavi, komunicira sa gledaocem i vrši uticaj na njega.
Ratni film i konstrukcija prošlosti
Kada se film definiše kao ideološki aparat, moguće ga je dovesti u vezu sa konstruisanjem
stvarnosti na način koji je društveno, odnosno politički poželjan. Film kao forma izražavanja,
pa tako i ratni film, stao je uz neke druge forme, kao što su narodna predanja i epske pesme,
mitovi, dramski komadi i slično. Svi ovi oblici su upravo imali ulogu u ponovnom
oživljavanju prošlosti. Za film je karakteristično da se u njemu stvara „doživljaj koji se
proživljava u stvarnom vremenu, kumulativni proces sećanja i zaborava koji se međusobno
podstiču, doživljaj kroz koji više ili manje napeta i/ili usredsređena pažnja“ (Bellour, 2012:
47). Film stvara osećaj kontinuiteta, spoja prošlosti i sadašnjosti, sećanja, ponovno
doživljenih događaja. Žak le Gof navodi: „Prošlost je rekonstruisana u funkciji sadašnjosti
koliko se i sadašnjost objašnjava prošlošću“ (prema Daković, 2012: 52). Ratni film,
prikazivajući ratne teme, scene borbi sa neprijateljom, hrabro držanje vojnika i sl., a koji je
vezan za državu u kojoj nastaje, ima i funkciju reinterpretacije istorijskih događaja. On
funkcioniše i kao istorijski dokument, i kao fikcija, dokument epohe (Daković, 2012: 52).
Kroz njega se učvršćuju ideje i vrednosti koje su dominantne, ne u prošlosti, već u trenutku
nastanka samog dela. Film ocrtava trenutnu društvenu, kulturnu i političku stvarnost pričajući
priču iz prošlosti.
Može se uočiti da ratni filmovi često nastaju u momentu kada je potrebno da se učvrsti
postojeća društveno-politička klima, da se opravdaju određeni postupci države, kako u
prošlosti, tako i u sadašnjosti, da se ojačaju pozicije onih koji su na vlasti i vrednosti koje oni
zastupaju. Kao primer se može uzeti novi ruski ratni spektakl Staljingrad (Сталинград) koji
se bavi Staljingradskom bitkom i Drugim svetskim ratom. Filmska priča nudi sasvim
drugačiji pristup istorijskim činjenicama. U fokusu priče više nije komunizam i SSSR, kao i
vrednosti koje je ta država zastupala. Važan je ruski narod i patriotizam. Kada se pogleda
savremeni kontekst Rusije, jačanje ličnosti Vladimira Putina, jačanje nacionalnog jedinstva i
ponosa, sasvim je razumljivo da 2013. godine nastane film koji će veličati, pre svega, ruski
patriotizam i hrabrost. Filmska priča tako nastaje u okviru nacionalnog (pa čak i
nacionalističkog) okvira, dok se zanemaruju neki drugi aspekti ove bitke i uopšte celog
istorijskog perioda koji je vezan za SSSR i Drugi svetski rat. Kroz film je gledaocu
omogućeno da proživi trenutke u kojima nije prisustvovao, da se poistoveti sa likovima,
prvenstveno pozitivnim, da oživi i ojača stereotipe koje je već posedovao i koje je usvajao
tokom življenja u određenoj zajednici. Kroz vizuelni prikaz istorije, omogućeno mu je da
nađe temelj u prošlosti za vrednosti koje poseduje u sadašnjosti.
Analiza filmova
Ratni film, kao posebni filmski žanr, u fokusu je analize zato što se u njemu najbolje može
uočiti odnos prema drugom, ali i prema sebi i grupi kojoj se pripada. Ratni film možda
najbolje svedoči o vezi filma i politike. Pobednik koji je na vlasti osigurava svoje pozicije,
prizivaju se slavni dani, događaji jakog emocionalnog naboja (Zvijer, 2011: 23). Pored toga,
postoji i značajna literatura koja se bavi ratnim filmom, stoga je na raspolaganju i relevantna
građa. Razlog zašto su uzeti za analizu jugoslovenski i hrvatski ratni film leži u tome što
prikazuje, kada je reč o temama iz II svetskog rata, istorijske događaje koji su se dešavali na
istom podneblju. Tako se može videti kako, u zavisnosti od samog državnog okvira, može
postojati i različita istorija. Ovakvom analizom, iako je kratka, može da se utvrdi da li je
način i potreba za konstruisanjem sećanja i prošlosti kroz film univerzalna pojava, i da li film
zavisi od društveno-političkog konteksta u kom nastaje.
Ratni film u socijalističkoj Jugoslaviji
Kada se govori o ratnom filmu na prostoru Jugoslavije, pre svega se mora imati u vidu
partizanski ratni film. Za partizanski film je karakteristično i to što on usvaja holivudsku
naraciju, te je nazivan i crvenim vesternom. Kritika smatra da su filmovi jednoumni,
stereotipni, žanrovski, što nije samo slučaj sa jugoslovenskim ratnim spektaklom, već i sa
ratnim spektaklima u drugim zemljama (Zvijer, 2011: 47-48).
Filmovi koji ulaze u sastav analize su Bitka na Neretvi, Užička republika, Sutjeska, kao
najpopularniji ratni spektakli na prostoru Jugoslavije. Kako je Nemanja Zvijer prilično
detaljno analizirao ove partizanske filmove, ovde se može ukratko prikazati njegova analiza,
jer je adekvatna za potrebe ovog rada. Ovi filmovi prikazuju tzv. neprijateljske ofanzive i
borbe partizana protiv nacističke, četničke i ustaške vojske. Nastaju tokom 60-ih i 70-ih
godina XX veka u okviru SFRJ, te je njihova tematika i način na koji se bave istorijom
zavisila od tadašnjeg društveno-političkog konteksta. Tadašnji jugoslovenski socijalizam je
tako uticao na to kako će film interpretirati istoriju. Osnovni elementi koji se mogu izdvojiti,
a koji čine ideologizovanu predstavu prošlosti, jesu predstave II svetskog rata, slike
neprijatelja, socijalističkog jugoslovenstva i tri stuba režima- Tita, Partije i partizana (Zvijer,
2011: 55).
Drugi svetski rat se prikazuje jednolično, uprošćeno, gde su događaji i likovi predstavljeni
na relaciji crno-belo. Ovi filmski ratovi su predstavljali prikaz monumentalnih borbi. Kroz
filmove se veliča revolucija, Partija, socijalistički put. Kako je tadašnja dominantna vrednost
bila bratstvo i jedinstvo, u ovim filmovima se uvek insistira na zastupljenosti svih naroda i
narodnosti, gde se uvek javlja slučaj romantične veze između partizanke i partizana različitih
nacionalnosti (Zvijer, 2011).
Značajna predstava jeste i lik maršala Tita. On se u ovim filmovima javlja kao oličenje
socijalizma i nečega čemu treba stremiti. Kroz njega se provlače pomenute vrednosti. Iako
deo naroda i partizanskog pokreta, on u ovim filmovima zauzima poseban položaj, drugačiji
od ostalih partizana i komunista.
Za ovu državu, kao i druge, potrebno je bilo prikazati i prisustvo neprijatelja. Taj
neprijatelj stoji na putu slobodi i napretku društva. Neprijatelj se javlja kao drugost, uvek je
stereotipno prikazan, sa osobinama koje su potpuno suprotne od onih koje su poželjne i koje
poseduju partizani. Kao primer se može uzeti slika četnika koji se pojavljuju u ovim
filmovima. Četnici su apsolutno zlo, antipod partizanima. Oni siluju, kolju, ubijaju iz zasede.
Oni su pored toga kukavice i skloni su izdaji (Zvijer, 2011: 77-84). Pomenut je već vestern
kao podloga za partizanske filmove. U ovim filmovima upravo se četnici mogu poistovetiti sa
Indijancima u vesternu. Oni su divlji, razuzdani, stalno viču. Oni su tako predstavljeni jer se
mora raskrstiti sa njima kao neprijateljima države. Posebno je važan nacionalizam koji je
oličen u četnicima. Nacionalizam se javlja kao jedna od najgorih i najnepoželjnijih vrednosti
(Zvijer, 2011: 77-84).
Ovi obrasci se pronalaze u skoro svim partizanskim filmovima. Može se uočiti, kao što je
već pomenuto, da iako ovi filmovi predstavljaju slike iz prošlosti, zapravo se tiču sadašnjosti.
Vrednosti koje su bile poželjne (može se uzeti primer bratstva i jedinstva), prenose se u
prošlost, u ovom slučaju kroz film. Može se postaviti pitanje da li su te ove ideje stvarno u toj
meri bile zastupljene u tim istorijskim dešavanjima. Zato se kroz film prenosi zvanična slika
istorije i istorijskih dešavanja. Sledeći primeri upravo stavljaju pod znak pitanja ideje i
vrednosti koje je zastupao partizanski film, te prikazuju drugačiju, opet ideologizovanu,
verziju istorije.
Ratni film u Hrvatskoj
Nastankom nove države bilo je potrebno stvoriti i novu ideologiju. Istorija je morala
ponovo da se interpretira kako bi opravdala trenutnu ideologiju. Dominantna ideologija je
želela da raskrsti sa starom, socijalističkom ideologijom. Želela je da ukloni bratstvo i
jedinstvo iz istorije, te da prikaže hrvatski narod kao grupu koja je tokom socijalističke
Jugoslavije trpela nepravdu. U svetlu Domovinskog rata i nabujalih nacionalističkih osećaja,
potrebno je bilo prikazati Hrvate kao mučenike, stradalnike. Ono što je za SFRJ bio II svetski
rat, to je za Hrvatsku bio Domovinski rat. Potrebno je bilo učvrstiti i vremenski kontinuitet,
naći primere iz prošlosti koji bi jačali ideologiju. Iako su ratni filmovi nastali tokom ovog
perioda vezani najviše za teme iz Domovinskog rata, ovde je interesantnije pomenuti filmove
koji se tiču II svetskog rata. Na ovaj način se može videti kako se ponovo stvara kontinuitet,
kako se stvaraju nova sećanja. Istorija istog podneblja je ispričana na nov način, nastankom
nove ideologije.
Za analizu je uzet film Četverored, reditelja Jakova Sedlara. Film je nastao tokom 1999. i
2000. godine i smatra se jednim od najskupljih hrvatskih filmova. Ono što je interesantno
jeste trenutak u kom se film prikazuje na televiziji. Na Vikipediji se može pročitati sledeće:
„Najviše je kritika izazvala namjera HRT-a da se drugi dio emitira 2.1. 2000. - odnosno dan
prije parlamentarnih izbora. To je protumačeno kao kršenje izborne šutnje, odnosno pokušaj
da se birači natjeraju dati glas za HDZ umjesto Socijaldemokratske partije Hrvatske, koju se
u državnim medijima opisivalo kao nasljednike jugoslavenskih komunista, u seriji eksplicitno
optuženih za zvjerstva“ 2. Može se videti pokušaj stranke koja je na vlasti da učvrsti svoje
pozicije, a što se uklapa u ideju o filmu i televiziji kao državnim ideološkim aparatima. U
ovom slučaju jačanje vlasti je trebalo da se sprovede kroz film i prikazivanje prošlosti. Što se
tiče radnje filma, ona obrađuje period kraja II svetskog rata. U filmu se prikazuje hronika
stradanja Hrvata u Bleiburškom polju i na Križnom putu.
I ovaj film prikazuje uprošćenu stvarnost. Osnovne ideologizovane slike se tiču hrvatske
nacije, domobrana, komunista, slika neprijatelja. Za razliku od partizanskih filmova, u ovom
filmu se insistira na razlikovanju između Hrvata i Srba, na stradanju nedužnih domobrana,
koji su žrtve komunista. Kroz nacionalistički okvir pokušava se opravdati uloga domobrana u
ratu, pa čak i ponekog ustaše. Insistira se na ideji hrvatskog naroda koji je mučen, zlostavljan,
gde se domobrani i saradnici sa nemačkim i ustaškim vlastima, kao pripadnici hrvatske
nacije, gledaju kao nevine žrtve komunističkog progona. Sa druge strane, slike neprijatelja su
prikazane na prilično isti način kao u partizanskim filmovima. Naravno, glavni neprijatelji
jesu komunisti, i to Srbi komunisti koji su prešli iz četnika u partizane krajem rata. Sada ti
partizani preuzimaju osobine koje su imali četnici u partizanskom filmu. Oni su ti koji
zlostavljaju, ubijaju nevine, koji često psuju i ponašaju se krajnje divljački. Oni su zapušteni,
skloni varanju, imaju izraženu sadističku crtu ličnosti, neki su čak i ludi. Tako se stvara
kontinuitet između Srba u II svetskom ratu i njihove uloge u Domovinskom ratu. Komunizam
se poistovećuje sa Srbima, pa se čak i briše razlika između četnika i partizana. Tako se
pređašnje forsirano bratstvo i jedinstvo u partizanskim filmovima zamenilo forsiranim
nacionalizmom.
2
Citat preuzet sa Vikipedije na adresi : http://sh.wikipedia.org/wiki/%C4%8Cetverored
Zaključak
Na ovom mestu se može pomenuti da je kratka analiza ratnih filmova, kao i relevantne
građe, pokazala da film može da služi kao značajno sredstvo za reinterpretaciju istorije.
Svojim karakterističnim izrazom, jezikom i audio-vizuelnom predstavom, ratni film pokušava
da aktivira emocije kod gledalaca i tako smanji mogućnost za kritičko mišljenje kod istih.
Samim tim, ima veliku moć da prenese određene ideje i to velikom broju ljudi. To je ono što
je karakteristično za ratni film bez obzira gde nastao. Naravno, uvek se može postaviti pitanje
koliko sami gledaoci usvajaju ono što se na filmu prikazuje, ali je nesumnjivo da sami ratni
filmovi, a posebno oni koji su ovde analizirani, u sebi sadrže ideologizovanu poruku. Film
treba da služi oživljavanju prošlosti i identifikaciji gledaoca sa ljudima i događajima iz
istorije. Tako se želi stvoriti kontinuitet između prošlosti i sadašnjosti. Politički kontekst se
tako iz sadašnjosti prenosi u prošlost i tako legitimizira. Što se tiče analiziranih filmova,
može se uočiti da ratni spektakli, koji uvek u sebi sadrže propagandnu poruku, dele nešto
zajedničko bez obzira na konkretnu političku ideologiju, odnosno specifičnu političku
situaciju. Stereotipi koji se koriste u takvim filmovima, mogu se primetiti u podjednakoj meri
i u jugoslovenskom i hrvatskom ratnom filmu, ali i u nekim drugim društvima kakva su
nacistička, sovjetska ili američka. Sam partizanski film, pa čak i hrvatski, preuzeo je mnogo
toga iz vesterna. Ideje koje su dominantne u društvu u kom film nastaje, a koje moraju da se
prenesu u prošlost, javljaju se u filmskoj priči kroz likove i događaje koji su predstavljeni na
stereotipan način, gde sopstvena grupa predstavlja potpuno dobro, a neprijatelj potpuno zlo.
Bez obzira na konkretne vrednosti, bio to nacionalizam, ili bratstvo i jedinstvo, to je ono što
je univerzalno u ratnim filmovima. Sa druge strane, te vrednosti su specifične za svaku
pojedinačnu državu. Jugoslovenski film se bavio socijalizmom, revolucijom, bratstvom i
jedinstvom, antifašizmom, dok su glavni likovi uvek partizani i njihovi neprijatelji: nacisti,
četnici, ustaše. Hrvatski film opet naglašava pojedinačne nacije, posebno Hrvate, njihov
odnos prema komunizmu, mučeništvo, odbranu domovine i sl. Glavni likovi su pripadnici
hrvatskog naroda, dok su neprijatelji komunisti i Srbi. U zavisnosti od ideološke pozicije
zavisiće i način na koji će biti predstavljena istorija. To je ono što je partikularno u ratnim
filmovima, a vezano je za specifične ideje, vrednosti i norme koje su poželjne u datom
društvu i za koje je nužno da se preslikaju čak i na prošlost.
Literatura
1. Althusser L. (1979). „Ideologija i državni ideološki aparati“, Marksizam u svetu, god.
VI, br. 7-8: 77-119.
2. Bellour R. (2012). „Filmski gledalac- jedinstveno sećanje“, Naša mesta, br. 16: 44-49.
www.novamisao.org/wpcontent/uploads/2012/.../NASA_MESTA.pdf
(pristupljeno
30.08. 2014).
3. Giddens A. (2007). Sociologija. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
4. Daković N. (2012). „Izmaglice sećanja i istorije“, Naša mesta, br.16: 52-57. Dostupno
na (internet): www.novamisao.org/wpcontent/uploads/2012/.../NASA_MESTA.pdf
(pristupljeno 30.08. 2014).
5. Zvijer N. (2011). Ideologija filmske slike. Beograd: Filozofski fakultet.
Internet izvori
1. Vikipedija, članak o filmu Četverored http://sh.wikipedia.org/wiki/%C4%8Cetverored
(pristupljeno 04.09. 2014).
Filmografija
1. Bitka na Neretvi (1969) – rež. Veljko Bulajić
2. Četverored (1999) – rež. Jakov Sedlar
3. Sutjeska (1973) – rež. Stipe Delić
4. Сталинград (2013) – rež. Фёдор Серге́евич Бондарчу́к
5. Užička republika (1974) – rež. Žika Mitrović
Filozofski fakultet
Odeljenje za sociologiju
Seminarski rad iz predmeta Prevladavanje prošlosti
Tema:
Ratni filmovi i konstrukcija prošlosti
Mentor:
dr Todor Kuljić
Student:
Rade Končar Koturović so10/23
Beograd, septembar 2014. god.
Uvod
Film, koliko god realističan bio, uvek predstavlja konstrukt stvarnosti. Pored toga, film
kao umetnička forma, ali i kao sredstvo masovne komunikacije, ne može da se razvija
nezavisno od društva. Stoga, teme filmskog izraza su povezane sa društveno-političkim
uslovima u kojima nastaju. Sa druge strane, kao i druge forme izražavanja i komunikacije,
film koristi i neke univerzalne elemente koji nisu zavisni od društva u kome nastaju. Predmet
ovog rada jeste istraživanje načina na koji se film, a pre svega ratni film kao poseban žanr,
može koristiti u svrhu konstruisanja prošlosti. U ovom radu film će biti posmatran na osnovu
njegove političko-ideološke funkcije, odnosno film će biti posmatran kao sredstvo prenošenja
ideologije. Na taj način je moguće da se film dovede u vezu sa politikom jednog društva i da
se analizira njegova uloga u učvršćivanju dominantne ideologije države, odnosno grupe koja
je na vlasti. Prenošenje ideologije, naravno, podrazumeva i karakterističan odnos prema
istoriji.
Cilj rada jeste da se utvrdi, sa jedne strane, da li postoje neki univerzalni elementi koji se
pojavljuju u ratnim filmovima, koji služe konstruisanju poželjne istorije, a koji su zajednički
za sve filmove bez obzira na državu u kojoj su nastali. Sa druge strane, potrebno je ukazati i
na one elemente koji su karakteristični za određenu političku sredinu i koji čine sadržinu
samog filma. Na kraju se može dati zaključak da li ratni film, iako različit po temama,
sadržini i poželjnim obrascima koji se u njemu prikazuju, ipak poseduje neke univerzalne
elemente koji služe u stvaranju određene slike stvarnosti. U ovom slučaju, bitno je kako se
stvaraju poželjne predstave istorijskih događaja koje treba da budu u funkciji opravdavanja
sadašnjosti, odnosno sadašnje dominantne ideologije koja je u funkciji države i vlasti.
Kako bi ove pretpostavke mogle da se provere, u radu će biti izvršena kratka analiza ratnih
filmova sa područja SFRJ, kao i Hrvatske, nakon sticanja nezavisnosti 1991. godine. Teme
ovih filmova se tiču, pre svega, II svetskog rata, sa namerom da se uvidi kako se isti istorijski
period, na istom podneblju, može tumačiti iz različitih uglova, a opet uz korišćenje nekih
univerzalnih obrazaca u filmskom jeziku. Tako se može uočiti i ono što je univerzalno u
filmu, kada se stvaraju slike iz prošlosti, a opet i ono što je partikularno u tim slikama i
karakteristično za određenu državu i njenu ideologiju.
Film kao ideološki aparat
Film kao medij se može posmatrati na više načina. Film može predstavljati umetničku
formu, način izražavanja, može biti sredstvo masovne komunikacije, ali i propagandno
sredstvo koje služi prenošenju određene ideologije. Kao što je pomenuto, film će se
posmatrati kao medij koji služi prenošenju određenih poželjnih ideja, kako bi se mogao uočiti
način na koji film učestvuje u ponovnom stvaranju prošlosti. Jer, ako bi se proučavao film
kao umetnička forma, onda se ne bi moglo govoriti u tolikoj meri o uticaju društva i politike
na film, već bi se više naglašavao individualni (umetnički) doživljaj stvarnosti od strane
autora, koji nije uvek odraz društva u kome taj autor stvara. Ovako posmatrana uloga filma
mora imati u vidu društveno-politički kontekst u kome film nastaje i koji uslovljava način na
koji će se prikazati društvena realnost.
Pre svega, potrebno je definisati ideologiju, kao okvir u kome se posmatra uticaj na film i
na teme iz prošlosti kojima se bavi. Ukratko rečeno, ideologija predstavlja ideje i verovanja
koji služe za opravdavanje interesa dominantnih skupina (Giddens, 2007: 465). U ovom
slučaju to se odnosi na državu i vlast koja se nalazi na čelu nje. Ideologija podrazumeva
prenošenje ideja pojedincima, sa ciljem da se te ideje kod njih učvrste kao poželjni obrasci
razmišljanja. Ideologija se tiče simboličke moći. Za ideologiju u savremenom svetu su
posebno značajni masovni mediji, pa tako i film. Oni dopiru do ogromnog broja ljudi, bez
mogućnosti da ti isti ljudi odgovore na poruke koje im se šalju (Giddens, 2007: 464-465).
Film će se posmatrati u ovom radu kao jedan od državnih ideoloških aparata1. Ovaj
pojam je preuzet od marksističkog teoretičara Luja Altisera (Louis Althusser). Bez detaljnije
analize marksističkog posmatranja društva i države, potrebno je pomenuti kako Altiser
definiše DIA. On naziva „državnim ideološkim aparatima određen broj realnosti koje
neposredni posmatrač vidi u formi određenih i specijalizovanih institucija“, te da „državni
ideološki aparati funkcionišu putem “ideologije”“ (Althusser, 1979: 88-90). Ovi aparati
prenose određene ideje, oni su sredstvo vladajuće ideologije, odnosno one grupe koja
zauzima pozicije vlasti. Altiser ove pozicije povezuje sa vladajućom klasom, odnosno
potrebom da u klasnoj borbi vladajuća klasa zauzima ove aparate kako bi jačala svoju
poziciju na vlasti (Althusser, 1979: 88-91). Ovde je dovoljno reći da ovi aparati služe
učvršćivanju moći države i vrednosti koje su potrebne kako bi se država kao takva održala,
1
U daljem tekstu će se za pojam državnih ideoloških aparata koristiti skraćenica DIA, koju koristi i sam Altiser.
ali i kako bi se održala ona grupa koja zauzima pozicije vlasti. Tako, npr. politički vrh jedne
države može da interveniše u nekom filmu orijentišući tematiku filma u poželjnom smeru
(Zvijer, 2011: 13). Film se nalazi između informacionog i kulturnog DIA, s obzirom na listu
koju nudi Altiser. Tako film funkcioniše na polju kulturnog, gde prenosi gledaocima,
odnosno pripadnicima nekog društva poželjne ideje, vrednosti, norme, obrasce ponašanja,
kao i stereotipne slike neprijatelja, nepoželjnih vrednosti i ideja. Zato film, iako konstrukt
koji nikada ne može biti potpuno realan, „može podstaći na identifikaciju sa sadržajima koje
prikazuje, kao i da ti sadržaji podstiču iluziju o sopstvenoj istinitosti spram stvarnog života“
(Zvijer, 2011: 15). Iako, za razliku od državnih represivnih aparata koji funkcionišu putem
nasilja, DIA to rade preko ideologije, oni u sebi takođe sadrže nasilje, pa barem to nasilje bilo
i na simboličnom planu (Althusser, 1979: 90). Primer je cenzura u filmovima. Mnogi filmovi
su bili zabranjivani, skraćivani, dorađivani, jer nisu odgovarali društveno-političkoj klimi
države u kojoj su nastajali. Ovde se kao primer i cenzure, ali i različitog načina prikazivanja
istih tema iz prošlosti, gde neki načini nisu bili poželjni, može uzeti period jugoslovenskog
filma posle II svetskog rata. Sa jedne strane nalaze se ratni spektakli, koji su i predmet analize
ovog rada, koji predstavljaju zvaničnu istoriju, a sa druge strane se nalaze filmovi crnog
talasa u kome su teme iz rata prikazivane na politički manje poželjan način, te su stoga
cenzurisani, ili slabo prikazivani, a samim tim i manje gledani. Na ovako definisan način,
film se može posmatrati kao kanal putem kog država, posredno ili neposredno vršeći uticaj na
film i teme kojima se bavi, komunicira sa gledaocem i vrši uticaj na njega.
Ratni film i konstrukcija prošlosti
Kada se film definiše kao ideološki aparat, moguće ga je dovesti u vezu sa konstruisanjem
stvarnosti na način koji je društveno, odnosno politički poželjan. Film kao forma izražavanja,
pa tako i ratni film, stao je uz neke druge forme, kao što su narodna predanja i epske pesme,
mitovi, dramski komadi i slično. Svi ovi oblici su upravo imali ulogu u ponovnom
oživljavanju prošlosti. Za film je karakteristično da se u njemu stvara „doživljaj koji se
proživljava u stvarnom vremenu, kumulativni proces sećanja i zaborava koji se međusobno
podstiču, doživljaj kroz koji više ili manje napeta i/ili usredsređena pažnja“ (Bellour, 2012:
47). Film stvara osećaj kontinuiteta, spoja prošlosti i sadašnjosti, sećanja, ponovno
doživljenih događaja. Žak le Gof navodi: „Prošlost je rekonstruisana u funkciji sadašnjosti
koliko se i sadašnjost objašnjava prošlošću“ (prema Daković, 2012: 52). Ratni film,
prikazivajući ratne teme, scene borbi sa neprijateljom, hrabro držanje vojnika i sl., a koji je
vezan za državu u kojoj nastaje, ima i funkciju reinterpretacije istorijskih događaja. On
funkcioniše i kao istorijski dokument, i kao fikcija, dokument epohe (Daković, 2012: 52).
Kroz njega se učvršćuju ideje i vrednosti koje su dominantne, ne u prošlosti, već u trenutku
nastanka samog dela. Film ocrtava trenutnu društvenu, kulturnu i političku stvarnost pričajući
priču iz prošlosti.
Može se uočiti da ratni filmovi često nastaju u momentu kada je potrebno da se učvrsti
postojeća društveno-politička klima, da se opravdaju određeni postupci države, kako u
prošlosti, tako i u sadašnjosti, da se ojačaju pozicije onih koji su na vlasti i vrednosti koje oni
zastupaju. Kao primer se može uzeti novi ruski ratni spektakl Staljingrad (Сталинград) koji
se bavi Staljingradskom bitkom i Drugim svetskim ratom. Filmska priča nudi sasvim
drugačiji pristup istorijskim činjenicama. U fokusu priče više nije komunizam i SSSR, kao i
vrednosti koje je ta država zastupala. Važan je ruski narod i patriotizam. Kada se pogleda
savremeni kontekst Rusije, jačanje ličnosti Vladimira Putina, jačanje nacionalnog jedinstva i
ponosa, sasvim je razumljivo da 2013. godine nastane film koji će veličati, pre svega, ruski
patriotizam i hrabrost. Filmska priča tako nastaje u okviru nacionalnog (pa čak i
nacionalističkog) okvira, dok se zanemaruju neki drugi aspekti ove bitke i uopšte celog
istorijskog perioda koji je vezan za SSSR i Drugi svetski rat. Kroz film je gledaocu
omogućeno da proživi trenutke u kojima nije prisustvovao, da se poistoveti sa likovima,
prvenstveno pozitivnim, da oživi i ojača stereotipe koje je već posedovao i koje je usvajao
tokom življenja u određenoj zajednici. Kroz vizuelni prikaz istorije, omogućeno mu je da
nađe temelj u prošlosti za vrednosti koje poseduje u sadašnjosti.
Analiza filmova
Ratni film, kao posebni filmski žanr, u fokusu je analize zato što se u njemu najbolje može
uočiti odnos prema drugom, ali i prema sebi i grupi kojoj se pripada. Ratni film možda
najbolje svedoči o vezi filma i politike. Pobednik koji je na vlasti osigurava svoje pozicije,
prizivaju se slavni dani, događaji jakog emocionalnog naboja (Zvijer, 2011: 23). Pored toga,
postoji i značajna literatura koja se bavi ratnim filmom, stoga je na raspolaganju i relevantna
građa. Razlog zašto su uzeti za analizu jugoslovenski i hrvatski ratni film leži u tome što
prikazuje, kada je reč o temama iz II svetskog rata, istorijske događaje koji su se dešavali na
istom podneblju. Tako se može videti kako, u zavisnosti od samog državnog okvira, može
postojati i različita istorija. Ovakvom analizom, iako je kratka, može da se utvrdi da li je
način i potreba za konstruisanjem sećanja i prošlosti kroz film univerzalna pojava, i da li film
zavisi od društveno-političkog konteksta u kom nastaje.
Ratni film u socijalističkoj Jugoslaviji
Kada se govori o ratnom filmu na prostoru Jugoslavije, pre svega se mora imati u vidu
partizanski ratni film. Za partizanski film je karakteristično i to što on usvaja holivudsku
naraciju, te je nazivan i crvenim vesternom. Kritika smatra da su filmovi jednoumni,
stereotipni, žanrovski, što nije samo slučaj sa jugoslovenskim ratnim spektaklom, već i sa
ratnim spektaklima u drugim zemljama (Zvijer, 2011: 47-48).
Filmovi koji ulaze u sastav analize su Bitka na Neretvi, Užička republika, Sutjeska, kao
najpopularniji ratni spektakli na prostoru Jugoslavije. Kako je Nemanja Zvijer prilično
detaljno analizirao ove partizanske filmove, ovde se može ukratko prikazati njegova analiza,
jer je adekvatna za potrebe ovog rada. Ovi filmovi prikazuju tzv. neprijateljske ofanzive i
borbe partizana protiv nacističke, četničke i ustaške vojske. Nastaju tokom 60-ih i 70-ih
godina XX veka u okviru SFRJ, te je njihova tematika i način na koji se bave istorijom
zavisila od tadašnjeg društveno-političkog konteksta. Tadašnji jugoslovenski socijalizam je
tako uticao na to kako će film interpretirati istoriju. Osnovni elementi koji se mogu izdvojiti,
a koji čine ideologizovanu predstavu prošlosti, jesu predstave II svetskog rata, slike
neprijatelja, socijalističkog jugoslovenstva i tri stuba režima- Tita, Partije i partizana (Zvijer,
2011: 55).
Drugi svetski rat se prikazuje jednolično, uprošćeno, gde su događaji i likovi predstavljeni
na relaciji crno-belo. Ovi filmski ratovi su predstavljali prikaz monumentalnih borbi. Kroz
filmove se veliča revolucija, Partija, socijalistički put. Kako je tadašnja dominantna vrednost
bila bratstvo i jedinstvo, u ovim filmovima se uvek insistira na zastupljenosti svih naroda i
narodnosti, gde se uvek javlja slučaj romantične veze između partizanke i partizana različitih
nacionalnosti (Zvijer, 2011).
Značajna predstava jeste i lik maršala Tita. On se u ovim filmovima javlja kao oličenje
socijalizma i nečega čemu treba stremiti. Kroz njega se provlače pomenute vrednosti. Iako
deo naroda i partizanskog pokreta, on u ovim filmovima zauzima poseban položaj, drugačiji
od ostalih partizana i komunista.
Za ovu državu, kao i druge, potrebno je bilo prikazati i prisustvo neprijatelja. Taj
neprijatelj stoji na putu slobodi i napretku društva. Neprijatelj se javlja kao drugost, uvek je
stereotipno prikazan, sa osobinama koje su potpuno suprotne od onih koje su poželjne i koje
poseduju partizani. Kao primer se može uzeti slika četnika koji se pojavljuju u ovim
filmovima. Četnici su apsolutno zlo, antipod partizanima. Oni siluju, kolju, ubijaju iz zasede.
Oni su pored toga kukavice i skloni su izdaji (Zvijer, 2011: 77-84). Pomenut je već vestern
kao podloga za partizanske filmove. U ovim filmovima upravo se četnici mogu poistovetiti sa
Indijancima u vesternu. Oni su divlji, razuzdani, stalno viču. Oni su tako predstavljeni jer se
mora raskrstiti sa njima kao neprijateljima države. Posebno je važan nacionalizam koji je
oličen u četnicima. Nacionalizam se javlja kao jedna od najgorih i najnepoželjnijih vrednosti
(Zvijer, 2011: 77-84).
Ovi obrasci se pronalaze u skoro svim partizanskim filmovima. Može se uočiti, kao što je
već pomenuto, da iako ovi filmovi predstavljaju slike iz prošlosti, zapravo se tiču sadašnjosti.
Vrednosti koje su bile poželjne (može se uzeti primer bratstva i jedinstva), prenose se u
prošlost, u ovom slučaju kroz film. Može se postaviti pitanje da li su te ove ideje stvarno u toj
meri bile zastupljene u tim istorijskim dešavanjima. Zato se kroz film prenosi zvanična slika
istorije i istorijskih dešavanja. Sledeći primeri upravo stavljaju pod znak pitanja ideje i
vrednosti koje je zastupao partizanski film, te prikazuju drugačiju, opet ideologizovanu,
verziju istorije.
Ratni film u Hrvatskoj
Nastankom nove države bilo je potrebno stvoriti i novu ideologiju. Istorija je morala
ponovo da se interpretira kako bi opravdala trenutnu ideologiju. Dominantna ideologija je
želela da raskrsti sa starom, socijalističkom ideologijom. Želela je da ukloni bratstvo i
jedinstvo iz istorije, te da prikaže hrvatski narod kao grupu koja je tokom socijalističke
Jugoslavije trpela nepravdu. U svetlu Domovinskog rata i nabujalih nacionalističkih osećaja,
potrebno je bilo prikazati Hrvate kao mučenike, stradalnike. Ono što je za SFRJ bio II svetski
rat, to je za Hrvatsku bio Domovinski rat. Potrebno je bilo učvrstiti i vremenski kontinuitet,
naći primere iz prošlosti koji bi jačali ideologiju. Iako su ratni filmovi nastali tokom ovog
perioda vezani najviše za teme iz Domovinskog rata, ovde je interesantnije pomenuti filmove
koji se tiču II svetskog rata. Na ovaj način se može videti kako se ponovo stvara kontinuitet,
kako se stvaraju nova sećanja. Istorija istog podneblja je ispričana na nov način, nastankom
nove ideologije.
Za analizu je uzet film Četverored, reditelja Jakova Sedlara. Film je nastao tokom 1999. i
2000. godine i smatra se jednim od najskupljih hrvatskih filmova. Ono što je interesantno
jeste trenutak u kom se film prikazuje na televiziji. Na Vikipediji se može pročitati sledeće:
„Najviše je kritika izazvala namjera HRT-a da se drugi dio emitira 2.1. 2000. - odnosno dan
prije parlamentarnih izbora. To je protumačeno kao kršenje izborne šutnje, odnosno pokušaj
da se birači natjeraju dati glas za HDZ umjesto Socijaldemokratske partije Hrvatske, koju se
u državnim medijima opisivalo kao nasljednike jugoslavenskih komunista, u seriji eksplicitno
optuženih za zvjerstva“ 2. Može se videti pokušaj stranke koja je na vlasti da učvrsti svoje
pozicije, a što se uklapa u ideju o filmu i televiziji kao državnim ideološkim aparatima. U
ovom slučaju jačanje vlasti je trebalo da se sprovede kroz film i prikazivanje prošlosti. Što se
tiče radnje filma, ona obrađuje period kraja II svetskog rata. U filmu se prikazuje hronika
stradanja Hrvata u Bleiburškom polju i na Križnom putu.
I ovaj film prikazuje uprošćenu stvarnost. Osnovne ideologizovane slike se tiču hrvatske
nacije, domobrana, komunista, slika neprijatelja. Za razliku od partizanskih filmova, u ovom
filmu se insistira na razlikovanju između Hrvata i Srba, na stradanju nedužnih domobrana,
koji su žrtve komunista. Kroz nacionalistički okvir pokušava se opravdati uloga domobrana u
ratu, pa čak i ponekog ustaše. Insistira se na ideji hrvatskog naroda koji je mučen, zlostavljan,
gde se domobrani i saradnici sa nemačkim i ustaškim vlastima, kao pripadnici hrvatske
nacije, gledaju kao nevine žrtve komunističkog progona. Sa druge strane, slike neprijatelja su
prikazane na prilično isti način kao u partizanskim filmovima. Naravno, glavni neprijatelji
jesu komunisti, i to Srbi komunisti koji su prešli iz četnika u partizane krajem rata. Sada ti
partizani preuzimaju osobine koje su imali četnici u partizanskom filmu. Oni su ti koji
zlostavljaju, ubijaju nevine, koji često psuju i ponašaju se krajnje divljački. Oni su zapušteni,
skloni varanju, imaju izraženu sadističku crtu ličnosti, neki su čak i ludi. Tako se stvara
kontinuitet između Srba u II svetskom ratu i njihove uloge u Domovinskom ratu. Komunizam
se poistovećuje sa Srbima, pa se čak i briše razlika između četnika i partizana. Tako se
pređašnje forsirano bratstvo i jedinstvo u partizanskim filmovima zamenilo forsiranim
nacionalizmom.
2
Citat preuzet sa Vikipedije na adresi : http://sh.wikipedia.org/wiki/%C4%8Cetverored
Zaključak
Na ovom mestu se može pomenuti da je kratka analiza ratnih filmova, kao i relevantne
građe, pokazala da film može da služi kao značajno sredstvo za reinterpretaciju istorije.
Svojim karakterističnim izrazom, jezikom i audio-vizuelnom predstavom, ratni film pokušava
da aktivira emocije kod gledalaca i tako smanji mogućnost za kritičko mišljenje kod istih.
Samim tim, ima veliku moć da prenese određene ideje i to velikom broju ljudi. To je ono što
je karakteristično za ratni film bez obzira gde nastao. Naravno, uvek se može postaviti pitanje
koliko sami gledaoci usvajaju ono što se na filmu prikazuje, ali je nesumnjivo da sami ratni
filmovi, a posebno oni koji su ovde analizirani, u sebi sadrže ideologizovanu poruku. Film
treba da služi oživljavanju prošlosti i identifikaciji gledaoca sa ljudima i događajima iz
istorije. Tako se želi stvoriti kontinuitet između prošlosti i sadašnjosti. Politički kontekst se
tako iz sadašnjosti prenosi u prošlost i tako legitimizira. Što se tiče analiziranih filmova,
može se uočiti da ratni spektakli, koji uvek u sebi sadrže propagandnu poruku, dele nešto
zajedničko bez obzira na konkretnu političku ideologiju, odnosno specifičnu političku
situaciju. Stereotipi koji se koriste u takvim filmovima, mogu se primetiti u podjednakoj meri
i u jugoslovenskom i hrvatskom ratnom filmu, ali i u nekim drugim društvima kakva su
nacistička, sovjetska ili američka. Sam partizanski film, pa čak i hrvatski, preuzeo je mnogo
toga iz vesterna. Ideje koje su dominantne u društvu u kom film nastaje, a koje moraju da se
prenesu u prošlost, javljaju se u filmskoj priči kroz likove i događaje koji su predstavljeni na
stereotipan način, gde sopstvena grupa predstavlja potpuno dobro, a neprijatelj potpuno zlo.
Bez obzira na konkretne vrednosti, bio to nacionalizam, ili bratstvo i jedinstvo, to je ono što
je univerzalno u ratnim filmovima. Sa druge strane, te vrednosti su specifične za svaku
pojedinačnu državu. Jugoslovenski film se bavio socijalizmom, revolucijom, bratstvom i
jedinstvom, antifašizmom, dok su glavni likovi uvek partizani i njihovi neprijatelji: nacisti,
četnici, ustaše. Hrvatski film opet naglašava pojedinačne nacije, posebno Hrvate, njihov
odnos prema komunizmu, mučeništvo, odbranu domovine i sl. Glavni likovi su pripadnici
hrvatskog naroda, dok su neprijatelji komunisti i Srbi. U zavisnosti od ideološke pozicije
zavisiće i način na koji će biti predstavljena istorija. To je ono što je partikularno u ratnim
filmovima, a vezano je za specifične ideje, vrednosti i norme koje su poželjne u datom
društvu i za koje je nužno da se preslikaju čak i na prošlost.
Literatura
1. Althusser L. (1979). „Ideologija i državni ideološki aparati“, Marksizam u svetu, god.
VI, br. 7-8: 77-119.
2. Bellour R. (2012). „Filmski gledalac- jedinstveno sećanje“, Naša mesta, br. 16: 44-49.
www.novamisao.org/wpcontent/uploads/2012/.../NASA_MESTA.pdf
(pristupljeno
30.08. 2014).
3. Giddens A. (2007). Sociologija. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
4. Daković N. (2012). „Izmaglice sećanja i istorije“, Naša mesta, br.16: 52-57. Dostupno
na (internet): www.novamisao.org/wpcontent/uploads/2012/.../NASA_MESTA.pdf
(pristupljeno 30.08. 2014).
5. Zvijer N. (2011). Ideologija filmske slike. Beograd: Filozofski fakultet.
Internet izvori
1. Vikipedija, članak o filmu Četverored http://sh.wikipedia.org/wiki/%C4%8Cetverored
(pristupljeno 04.09. 2014).
Filmografija
1. Bitka na Neretvi (1969) – rež. Veljko Bulajić
2. Četverored (1999) – rež. Jakov Sedlar
3. Sutjeska (1973) – rež. Stipe Delić
4. Сталинград (2013) – rež. Фёдор Серге́евич Бондарчу́к
5. Užička republika (1974) – rež. Žika Mitrović