(1613) Omiljena kletva Henrija VIII je bila By God’ wounds ali Šekspir čini da se on kune

Henri VIII (1613) Omiljena kletva Henrija VIII je bila By God’ wounds ali Šekspir čini da se on kune

O moj živote (I, 2). An bolejn se zaklinje O Božje li volje i O moj zavete i nevinosti (II, 3).

Nakon ovog pregleda majstorstva Šekspirove umetnosti psovanja i proklinja- nja, preostaju neke činjenice. Na prvom mestu, čini se da je Šekspir slušao i zapi- sivao gotovo sve što je bilo u opticaju u njegovo vreme a odnosilo se na psovanje. Na drugom mestu, jasno je da je on temeljno razumeo prirodu psovanja i njegove funkcije. Na trećem mestu, gotovo sve proklinjanje i psovanje, na koje nailazimo u Šekspirovim komadima, suštinski pripada pred-reformacijskom periodu, uz neko- liko njemu savremenih zakletvi i ličnih invencija uvedenih s pravom merom. Pošto svi komadi reflektuju neki raniji period u odnosu na onaj u kojem je pisao, Šekspir nije oklevao da se služi, u njegovo vreme već zastarelim ili uskoro zastarelim, ro- maničkim zavetima. Publika njegovog vremena je bila sasvim u stanju da ih razume kao i da ne propusti ništa od njihovog značenja.

Sloboda s kojom tako veliki broj Šekspirovih likova psuje, raznovrsnost i ži- vost njegovih zakletvi, nisu proizilazili iz njegove imunosti pred cenzorima koji su gledali predstave, jer ni Šekspir nije mogao da izbegne tešku ruku cenzora svojih kolega pozorišnih pisaca. Proklinjanje i psovanje u Šekspirovim komadima napro- sto svedoče koliko je čvrsta bila njegova navika da se igra sa svim klasama engle- ske publike. Pod zaštitom na koju se srećno odnosi sve ono što potiče od klasika, Šekspirovi komadi su ostajali na sceni dugi niz godina u necenzurisanom obliku. Moderni dramatruzi i dalje imaju problema ukoliko na scenu postavljaju komade s “lošim jezikom”, koji je uporediv s jezikom iz Šekspirovih predstava. Način na koji su govorili njegovi likovi, isti je kao i način govora naroda u njegovo doba. Izvesno je

da su se ljudi tada slobodnije i otvorenije zaklinjali i nisu im bile strane kletve rani- jih vremena na koje su podsećani. Patvorena i licemerna skromnost naših vremena zabranjuje takvu verodostojnost predstavljanja na sceni—nasleđenu nakon devet- naestog veka kada su vrednosti venule i oprez se toliko razvijao da su se deca rađala ali nikad i začinjala, noge od klavira štitile u pantalonama, samo “udovi” postojali i kada je svako smatrao da treba da postane čuvar komšijinog morala.

Na osnovu slobode i raskoši zaklinjanja iz Šekspirovih komada, kao i iz dru- gih izvora, poznata nam je navika rasprostranjenosti psovanja u elizabetanskoj

SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36  | 185

Engleskoj. Nije se radilo o novom procvatu verbalnog proleća elizabetanske rene- sanse, već nastavak dugotrajne navike. Primetili smo i ranije da je u trinaestom, četrnaestom i petnaestom veku ona bila rasprostranjena u svim slojevima sta- novništva, primetili smo, takođe, i one koji su se bunili i vikali protiv takve prakse. S nekim primedbama koje su je pojavile u šesnaestom veku već smo se izborili. Tokom druge polovine šesnaestog veka izgleda da su postojali neki koji su žurili

da štampaju svoje prigovore, ali je s razvojem puritanizma bujica, kraćih i dužih štampanih protesta.

186 |  SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36