TEMA BROJA ANA TOMIJA PSOVKE

NO

U PRVOM LICU

Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Marko Vešović, tumač pjesništva

Sveto doba bezbožništva kad smo se počeli baviti poezijom. U jednome noćnom telefonskom razgovoru - ustvari njemu je bilo popodne, a meni noć - na moje po- novljeno čuđenje i snebivanje oko toga što su sredinom osamdesetih književnost, osobito pjesništvo, bili toliko važni i društveno uvažavani da se i s političkih govor- nica govorilo o novim knjigama pjesama i antologijama, s onom vrstom strahopo- štovanja s kojim se govori o ljudskim naravima, o historiji ili o narodima i narodnim sudbinama, Semezdin je rekao da se nemam čemu čuditi, iako to doba jest izuzetak u našoj povijesti. Umjesto religije postojala je književnost, umjesto teologije knji- ževna kritika i svakodnevni govor o književnosti. Čak i to što su pjesnici zbog svojih pjesama znali ostati bez posla, što ih je znalo degradirati u građanskome i u egzi- stencijalnom smislu, i što se, još 1981, moglo završiti u zatvoru zbog ciklusa pjesama (slučaj “Vunenih vremena” Gojka Đoga), potvrđivalo je društvenopolitičko uvaža- vanju pjesništva.

SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36  | 11

Prvo u čitanju, u tuđem tekstu Ono što je govorio, možda i nije bilo do kraja tačno, ali tako kazano, precizno opi-

suje našu vjeru u književnost i ono što smo tada bili spremni da učinimo iz posve pjesničkih razloga. Današnja pustoš i samoća u kojoj živimo, svatko na svome kraju svijeta, u vezi su s ondašnjim osjećajem kako je u književnosti sadržan cijeli jedan životni smisao i kako nam, zapravo, ništa drugo osim nje više neće ni trebati. Pri- tom, književnost je prvo bila u čitanju, u tuđemu tekstu, kanoniziranom ili proči- tanom s upravo otipkanog lista pelira, a samo je za diletante književnost bila prvo u pisanju, u vlastitome tekstu i u bijesu i očaju što se toj iscijeđenoj i izlučenoj ge- nijalnosti ne divi cijeli svijet. No, u to vrijeme mi i nismo imali potrebu da se nala- zimo u blizini diletanata, živjeli smo svoje fascinacije, razmjenjivali ih i intenzivno osjećali – društvena zajednica nam je pružala takvu iluziju – kako je poezija od pre- sudne važnosti za našu zajedničku budućnost, poput gradnje brana na hidrocentra- lama ili godišnjeg uroda žita. Posljedice tada stečene vjere danas osjećamo u svojim građanskim egzistencijama, uglavnom, kroz nedruštvenost i nespremnost za život među drugima, u drukčijim vjerovanjima i društvenim prioritetima.

Sveto je doba bezbožništva kada smo se počeli baviti poezijom. U vrijeme kada sam po nekim zaturenim jugoslavenskim časopisima objavljivao svoje prve pjesme, bilo je to u zimu i proljeće 1984, malo pred odlazak u vojsku, čitao sam Huga friedri- cha “Strukturu moderne lirike”, T. S. Eliota, Hansa Mayera “Autsajdere”, Vinavero- vu knjigu o Lazi Kostiću, benjamina i Adorna, pa onu starinsku, lijepu knjigu Ilije Kecmanovića o Kranjčeviću... bila je to lektira u kojoj sam, usporedo, pokušavao naći i odgovore na pitanja o modeliranju pjesme, ali i odgovore o društvenom kon- tekstu pjesništva, o biografskim, političkim, društvenim razlozima za poeziju. Ovo drugo je, a da toga nisam bio svjestan, možda, predstavljalo i potragu za prozom, za pripoviješću, za narativom (eto nam jedne moderne riječi) u poeziji, i priprema za bijeg u pripovjedni tekst, u priče i u romane.

Neke od tih knjiga, svakako “Autsajderi”, Vinaver i Walter benjamin, do danas su mi ostale dnevno važne, poput nekih životnih uputstava (pogotovu nakon što sam već pomalo i odustao od života izvan književnosti), ali nijedna nije na moju odluku da pišem, a ne samo da čitam, tako važno utjecala kao novinski tekstovi, ča- sopisne analize, kao i rijetke televizijske i radijske emisije u kojima je sudjelovao Marko Vešović. O pjesništvu općenito, o pojedinoj pjesmi ili o jednome jedincatom stihu, govorio je tako sugestivno, u mimici i gesti, u intonacijama i u naglascima,

da bi slušatelj ili gledatelj stjecao dojam kako taj čovjek svojim uvidom proniče kroz svaku riječ, kako na poeziju gleda nekim specijalnim rendgenskim pogledom, u svakoj riječi on osjeti njezin pjesnički potencijal i napon. Za sve druge, od Huga friedricha do tada čestih friedrichovih imitatora po Izrazu, Životu i Odjeku, ta- dašnjim našim književnim časopisima, najmanja nedjeljiva čestica pjesništva bio je stih. Marko je bio u stanju govoriti o još sitnijoj čestici, o riječi. A ono što bi go- vorio, djelovalo je uvjerljivo poput propovijedi nekoga darovitog propovjednika, zanesenjaka i fanatika, koji bi slušatelja mogao uvjeriti u sve, pa i u to da se, u ime vjere, pretvori u čovjeka bombu. (Ovo nije literarna figura: otkako su se, prije pet-

12 |  SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36 12 |  SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36

i freskoliki saudijski plemić bin Laden, intenzivno sam razmišljao o tome jesu li u mome životu, ili u mome sustavu vrijednosti, u mojoj vjeri, postojali ljudi koji bi bili u stanju tako prenositi vlastiti zanos ili koji bi me uspjeli fanatizirati preko grani-

ce razuma. A kako smo otkrili, fanatiziranje preko granice razuma bio bi najtačniji opis emocionalne i intelektualne pretpostavke za terorizam. Prvi mi je na um pao Marko Vešović, njegove propovijedi o poeziji.)

Iz poezije same To što bi govorio i kako bi govorio, Vešović je umio pretočiti u tekst. Analiza sti-

ha, ili cijele pjesme, nije – kao u drugih, naročito akademskih proučavatelja poe- zije – donosila samo analizu upotrijebljenih pjesničkih sredstava, alata i materi- jala. To bi spomenuo nekako usput, kao da se podrazumijeva i kao da to i ne može biti predmetom ozbiljne književne analize. Još manje ga je zanimalo ono čime će južnoslavenski i balkanski proučavatelji književnosti, naročito pjesništva, uskoro, od početka devedesetih, biti sasvim obuzeti: nije ga zanimala vidljiva i nevidljiva idejna i ideološka pozadina pjesnikova, nije ga bilo briga za najnovije književno- kritičarske mode i škole, niti za sve ono novo čime se u našim mračnim balkanskim

i južnoslavenskim provincijama nadomješta elementarni nedostatak sluha, total- na nemuzikalnost za poeziju, svakovrsna nenačitanost, odsustvo strasti i erosa pri čitanju bilo kakvih književnih tekstova... Uvijek je, naime, puno lakše zanatski se obučiti i teološki poučiti i podučiti oko najnovijih književnoteorijskih i književno- kritičkih moda (za to je dovoljno površno proučiti kakav šapirografirani katekizam ili partijsku skriptu), nego, naprosto, s interesom čitati to što će u ona vremena, sredinom osamdesetih, u zagrebačkom Quorumu biti imenovano kao “književna proizvodnja”.

Marko Vešović o poeziji je govorio iz poezije same, po sluhu i po notama, iz uvjerenja kako je pjesma samoj sebi sav smisao i sadržaj, i kako pjesma ne treba, a i ne smije, svoj razlog i opravdanje tražiti u nečemu što sa njom nije u organskoj vezi, u teoriji ili filozofiji, recimo. Na taj način, on je nepogrešivo prepoznavao pjesmu, prepoznavao je istinit stih, i bio je u stanju tako ga tumačiti, obrazložiti, braniti pred kaosom Svemira i pred nemuštim jezicima svake ideologije, kao i pred nemu- štošću jezika u nedarovitim glavama, da se opčinjenom gimnazijalcu (a to sam tada bio: opčinjeni gimnazijalac) činilo kako iza svakoga stiha o kojemu Marko Vešović s udivljenjem govori stoji jedna sređena i skladna vasiona, na način na koji vasionski red postoji i djeluje u fugama Johanna Sebastiana bacha. Zahvaljujući njemu, te na neki drukčiji način Slobodanu blagojeviću, mogli smo, spremajući se za svoje mature i za sve one nepopravljive životne odluke, živjeti u zaštićenom svijetu pje- sničkih knjiga, antologija, poetskih večeri i svih tih naših sarajevskih dana poezije. Iako Vešović ni tada nije bio nikakav društveni autoritet (to će on u Sarajevu biti u jednome drugom ključu i žanru, kratko, u prvim godinama rata), nije u njemu bilo krležijanske siline i samouvjerenosti, niti socijalne nametljivosti kojom bi, poput

SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36  | 13 SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36  | 13

Svaki književni sud u sebi nužno mora imati nečega proizvoljnog, jer knji- ževna kritika nikada nije egzaktna, premda će uvijek neki nemoćnici u pame- ti nastojati da stvore privid o vlastitim egzaktnim i objektivnim procjenama i uvidima. A polje za najšire i najobuhvatnije proizvoljnosti unutar književnosti, govor je o pjesmama, o pjesnicima i o pjesništvu. Tako je to u dvadesetom sto- ljeću. Ranije, dok je pjesništvo još imalo neku upotrebnu ili društvenu funkciju, kakvu će kasnije imati roman, a još kasnije film, nije nužno bilo tako. Još od me- đuratnih vremena, događa se da na pjesnički kanon više utječu životi pjesnika i socijalni kontekst svakoga od njih, nego estetske vrijednosti u samim pjesmama. Prelistajte samo stare almanahe, panorame i antologije, pročitajte uvodne ana- lize tadašnjih neospornih autoriteta, i naići ćete na nevjerojatan niz sve samih, danas anonimnih, velikana, sa čijih je stihovima protok vremena sprao i raznio i one najsitnije tragove talenta. Može vam se tada, posve krivo, učiniti kako su se u međuvremenu stvari popravile, i kako su danas kanoni bolji i pravedniji. Prije će biti da je suprotno. Kanoni su onakvi kakvi su kanonizatori ili kakav je najbolji i najutjecajniji pjesnički čitatelj u nekome vremenu.

Moralne opsesije M. Vešovića U to bezbožničko sveto doba, kada nas je Marko Vešović kao čitatelje poezije (a

neke i kao pjesnike) evangelizirao, živa je bila iluzija da će uvijek postojati netko tko ima taj golemi, neprocjenjivi dar prepoznavanja pjesme. A zapravo je više talentira- nih pjesnika, više je na svijetu doista velikih pjesnika, nego što je onih koji bi imali dara da pjesmu pročitaju. Iako se veliki čitatelj teško može biti ako se nije i dobar pjesnik, rijetki su veliki pjesnici (što Vešović u našemu jeziku svakako jest) koji su istovremeno obdareni talentom i karakterom velikih čitatelja. (beskarakterni ljudi mogu, recimo, biti sjajni pjesnici, ali ne mogu biti dobri književni kritičari, ni čita- telji poezije.)

Zahvaljujući tom njegovom daru, prije nego ičemu drugom, antologije bosan- skohercegovačke poezije iz tog vremena, tko god da ih je sastavljao, kada ih danas čitamo, djeluju zanimljivo i skladno, i u njima doista ima poezije, a malo je u tim knjigama onih pjesnika čije nas pjesme na takav način danas zbunjuju ili ojade, da pomislimo kako su se u antologijama našli zbog svoga društvenog ugleda, pa kad te antologije uspoređujemo s hrvatskim ili srpskim iz istoga razdoblja, mogli bismo steći načelno posve krivi dojam kako je bosanska poezija nakon Drugoga svjetskog rata, superiorna njihovoj. U tim antologijama (od one blagojevićeve, u specijalnom broju časopisa Lica, iz 1981, sve do Tontićeve, objavljene u Svjetlosti, godinu ili dvi- je pred rat) naći će se i opravdano zaboravljenih pjesnika, suputnika, uzgrednika,

14 |  SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36 14 |  SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36

Marko je i u ono vrijeme bio čovjek raznovrsnih, često proturječnih književ- nih i intelektualnih interesa i preokupacija. Osim kritike poezije, dakle, prven- stveno – čitanja poezije, prevodio je, u raznim kolaboracijama, s ruskog i engle- skog, pisao je i objavljivao knjige pjesama, a 1982. objavio je svoj jedini roman, sjajno napisanu, poludokumentarnu prozu “Rodonačelnik”, u kojoj je zabilježio govorenje svoga djeda (lijepog romanesknog, a možda i stvarnog imena: Simeun Pavlov Tapušković). Međutim, šest godina kasnije, bila je to već 1988, objavio je knjigu “Četvrti genije”, žestoku publicističku studiju u kojoj raskrinkava stano- vitoga srpskog akademika, navodnog oca jugoslavenske robotike, koji je, prema Vešovićevim saznanjima, nekoga gadno plagirao ili, tačnije rečeno, opljačkao je nečije intelektualno vlasništvo.

“Četvrti genije” za čitatelja je dovoljno zanimljiv i uzbudljiv tekst da bi ga či- tao čak i ako nema nikakvih robotičkih interesa i saznanja. Ali ni njezin autor, prije nego što je, posve slučajno, valjda čitajući novine, otkrio plagijat, nije imao robotič- kih interesa i saznanja, nije se bavio mehanikom ili tehnikom, a ni matematika ga (izvan pasionirane, ali i dalje hobističke šahovske igre) nije pretjerano interesirala. Da bi napisao knjigu, u kojoj će se obračunati s tamo nekim naučnikom, ali i s druš- tvenom sredinom i mentalitetom koji pretjerano ne haju za ovakve slučajeve, Vešo- vić se morao prilično temeljito uputiti u znanja koja mu više nikada neće zatrebati

i prema kojima ne osjeća ni hobističku strast. bilo je, u najmanju ruku, neobično za jednoga ozbiljnog pjesnika, sveučilišnog predavača književnosti i velikog čita- telja poezije, da troši vrijeme, mjesece i godine života, na takve stvari. Ali u tom je njegovom postupku, ipak, bilo sistema. “Četvrti genije” najavio je buduće moralne opsesije Marka Vešovića, koje će ga na koncu, u dvijetisućitima, učiniti svetim osa- mljenikom, čija će čudovišna potreba za obračunavanjem s kojekakvim četvrtim, petim i sedmim genijima proizvesti cijelu jednu paralelnu književnu i publicističku biobibliografiju.

Etika kao sudbina U to vrijeme, kada je narastao srpski ekspanzionizam i fašizam, iz kojih će se, zatim,

kao u Pekićevom “besnilu”, razviti fašizmi u svim jugoslavenskim narodima s koji- ma je Srbija krajem osamdesetih i u devedesetima dolazila u dodir, Marko Vešović nije bio naročito politički osviješten, ni ideološki “diferenciran”. Njegov pogled na tu stvarnost bio je elementaran, jednostavan, pomalo djetinji i bitno određen vla- stitom porodičnom biografijom. Kada se danas čita “Četvrti genije”, ta knjiga djelu- je kao proročki obračun sa ćosićevskim lažima srpskoga nacionalizma, kao najpra- vovremeniji takav tekst, uz “Mrtvouzice ili mentalne zamke staljinizma” bogdana bogdanovića, objavljene nekoliko mjeseci kasnije. No, činjenica je da sam autor u to vrijeme, 1987. i 1988., uopće nije imao na umu, nije imao pojma, da se, udarajući

SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36  | 15 SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36  | 15

Etika Marka Vešovića elementarna je kao u antičkim tragedijama. Tako je i njegova sudbina pomalo antička. U početku rata, kada je iz Sarajeva onako goloruk,

a moćan na riječima, sam sa ženom i malim djetetom, zagrmio suprotivu srpske ar- tiljerije, raspoređene po okolnim brdima, postao je, naravno nakratko, sveti čovjek među većinskom, bošnjačkom elitom. Ali čim se, uskoro, pokazalo da Vešović sve to čini u ime načela, a ne zato da bi im bio sličan, niti zato što bi mu – recimo to vrlo precizno – komšijsko govno smrdjelo ugodnije od njegova vlastitog, našao se izložen najgorim komšijskim uvredama, sve dok mu na kraju, vrlo otvoreno, nije rečeno kako je gori neprijatelj bošnjaka nego Radovan Karadžić. Etičko načelo, po- gotovu ako je predstavljeno na tako jednostavan, elementaran način, razorno dje- luje na svaki nacionalizam. Dok Radovan Karadžić narod svojih žrtava ujedinjuje u mučeništvu, Marko Vešović ga razjedinjuje na isti način na koji bi razjedinio i svaki drugi narod, jer ga suočava s pitanjima koja su moralne prirode i koja nužno ljude svode na pojedince. To je bio jedan razlog za uvrede na njegov račun. Drugi se, pak, ne tiče kolektivnih osjećaja, nego nečega što je duboko osobno. Ti ljudi su znali da za druge (dakle za pripadnike drugih vjera i naroda) nikada nisu, niti bi ikada učinili ono što je Marko Vešović činio za njihov narod. Na čas su osjetili grizodušje, nakon čega su instinktivno prezreli Vešovića. Iako, nisu imali razloga, jer on ništa nije či- nio zbog njih, nego zbog vlastitoga moralnog načela. Da je nešto činio samo zbog njih, valjda bi im na kraju postao sličan.

U ratu je, 1994. godine, objavio knjigu žanrovski vrlo raznorodnih tekstova, pod naslovom “Smrt je majstor iz Srbije”, koje je iz dana u dan, iz tjedna u tje- dan, objavljivao na sve strane, po novinama i časopisima, koji često ne bi ni doš- li do svojih čitatelja. Neki od njih književni su dragulji neprolazne vrijednosti, najvažniji i najliterarniji tekstovi nastali na fonu bosanskoga rata. Neki su, pak, važan i vrlo pouzdan dokument o ljudima i o naravima, o životu pod opsadom i o načinu na koji se branio grad. Ima u toj knjizi i vrijednih portreta, likova s jedne

i s druge strane fronta, žestokih, nemilosrdnih obračuna s bivšim prijateljima, u kojima je Vešović dopustio da mu samo literarni talent bude mjera i granica. Nađe se tu i vrlo efektnoga proklinjanja, gnjevnih psovki i koječega što se nekome neupućenom u sarajevske i bosanske ratne teme, kao i u Vešovićev opus, baš i ne bi svidjelo i u čemu bi se, izvan konteksta gledamo, moglo pronaći štošta politički nekorektno. “Smrt je majstor iz Srbije” snažna je potvrda jednoga raskošnog pri- povjedačkog i lirskog dara, knjiga vrlo osobnoga gnjeva i netrpeljivosti, do kraja vjerodostojan etički manifest, u kojem je svaka rečenica napisana iz perspektive pojedinca, iza kojega nije stajao nitko, nikakva zemaljska ili nebeska sila, vojska, policija ili nacija.

16 |  SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36

Veličanstvena zavičajna građa U ranijim svojim pjesničkim knjigama, “Nedjelji” (1970), “Osmatračnici” (1976) i

“Sijeriminim sinovima” (1979) bio je pjesnički raskošan, katkad hermetičan, za- vičajni lirik. biti “zavičajni lirik” u nas se, uglavnom, smatra pogrdom, valjda zato što zavičajnim liricima, obično, bivaju pjesnici koji nikada nisu otišli iz zavičaja ili pjesnici koji zavičaj doživljavaju na način slikara seljaka iz Hlebinske škole. Malo je onih koji bi umjeli ozavičajiti cijeli svijet, ili koji bi uspjeli izmisliti vlastiti zavičaj, sagraditi ga iz temelja i omitotvoriti tako da čitatelj povjeruje kako, zapravo, važni- jega mjesta na zemlji nema. Oni koji takvo što uspiju, oni su, zapravo, pravi zavičaj- ni lirici, epici, romansijeri. Marko Vešović ustrajno je gradio mit o svojim rodnim Papama, najprije sramežljivo, evokativno, nostalgično, ne skrivajući provincijalca u sebi, potom kroz visoku stilizaciju, sve dok se slika ne pretvori u slikarsku ap- strakciju, kao u fantastičnoj pjesmi o bijelome glogu u Papama, da bi na kraju, u ratno i poratno doba, od Papa doista načinio jedan gotov svijet dobra i zla, ljepote i moralne nakaznosti, čistoće i svakoga gada, svijet koji je tako plastičan i slikovit da se kroničnom Vešovićevom čitatelju učini da je domaći u Papama, kao što je domaći u Andrićevom i Selimovićevom Sarajevu, u Londonu Miloša Crnjanskog, na jugu Williama faulknera, u Zagrebu ili budimpešti Miroslava Krleže.

Toga što je Vešović stvorio od Papa, postao sam svjestan ovoga rujna, kada sam se iz Podgorice dolinom Morače vozio prema bijelom Polju, gdje ću, u toj meni ne- običnoj, pomalo jučerašnjoj, sandžačkoj čaršiji provesti četiri dana, uglavnom še- tajući, promatrajući ljude, sjedeći pred kafanama, uživajući u svijetu koji je tako utješno daleko od svijeta u kojem danas živim, ali i od svega što me se danas lično tiče. Jedino mjesto na koje sam, ciljano, želio otići bile su Vešovićeve Pape. Valjda ni desetak kilometara od bijelog Polja, negdje u brdo, putem uz koji je rujila bjelogori-

ca, trebalo je otići i to vidjeti. Ljubazni domaćini nudili su se da me tamo povedu, ali na kraju nisam otišao. Možda sam se plašio razočarenja, a naravno da bih se razoča- rao, jer ni berlin nije kao u Alfreda Doeblina ili u Klausa Manna, ili mi se činilo kako bi, odlaskom u Pape, nezvan provalio u Markovu intimu? Ne znam, nije ni važno o čemu se radi i zašto nisam išao u Pape, ali to da sam htio ići, da sam ta četiri dana toliko razmišljao o Vešovićevu zavičaju, zapravo govori o veličanstvenoj zavičajnoj građevini njegove književnosti.

U pjesničkim knjigama koje je objavio nakon rata, Vešović, mimo lirskih i papljanskih tema, koje je dalje razvijao, započinje svoj i jedan drukčiji poetski ci- klus, što će ga, pretpostavljam, razvijati dok je živ. Svoj glas ustupio je žrtvi i počeo ispisivati niz strašnih sarajevskih i bosanskih ratnih sudbina, emocionalnih senza- cija, mentalnih, egzistencijalnih, duševnih slomova... Kao izvanredan govornik na- šega jezika, rasni usmeni pripovjedač, koji ima i sva akademska znanja o jeziku, ali u svome jezičnom, govornom osjećaju ima upisan njegov ritam i melodiju, Marko Ve- šović ovakve svoje pjesme piše pouzdajući se u transformativnu moć govora, u go- vornu rečenicu što se, kao rijeka u korito, ulijeva u stih, u melodiju i u ritam pjesme. Takva poezija u ovim se krajevima obično zove “stvarnosnom” i obično se, posve kri- vo, smatra kako je riječ o nekakvoj omladinskoj novotariji. Ali duga je tradicija, od

SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36  | 17

“Ratnih drugova” Stanislava Vinavera iz 1939. ili ciklusa “Detinjstva” Oskara Daviča, do Sidranovih pjesama, “Reza” Vaska Pope i “Građe za pripovetke” Sinana Gudže- vića, nižu se u našim jezicima (ili - našem jeziku) primjeri narativnog pjesništva, koje možda jest, a možda i nije stvarnosno, ali pjesničkim sredstvima tretira proznu temu i pripovijeda neku priču. Zanimljivo je u takvome kontekstu čitati Vešovićeve poslijeratne narativne pjesme, držati ih na istoj stalaži s Vinaverom ili Popom, jer tek tada se, u tom dobrom društvu, na pravi način čuje, osjeti i razumije koliko je, i na kakav način, on veliki pjesnik. Njegove rečenice doista se, bez pogreške, saliju u stihove, a jezička raskoš i tačnost bivaju izrazitije nego u njegovoj prethodnoj lirici.

Proklet, progonjen, prezren Ova poezija još po nečemu je važna i izuzetna. Njegov pjesnički glas često je glas

muslimana, češće muslimanke, i te pjesme su, bez imalo straha ili zebnje pred po- sljedicama toga čina, bošnjačke, kad god se u njima govori o nečemu zajedničkom, o nekome “mi”. Ono što, barem iz njegove perspektive, ne bi bilo časno, ni dopusti- vo u nefikcionalnim tekstovima, u esejima, novinskim člancima, ukoričenim obra- čunima i drugim međužanrovskim Markovim pisanijama u kojima se, biva, valja pisati samo onako kako jest, istinu i ništa drugo, slobodno mu je i posve na volju u pjesmama, u kojima on, često i ponizno, poništava i samoga sebe, da bi onaj drugi, koji pred njegovim očima strada, dobio pravo na sebe i na svoj glas. Ima u tome neke sličnosti s ciklusom pjesama Ali binakua, velikoga i prokletog srpskog i crnogorskog pjesnika Radovana Zogovića, u kojemu je on, u vrijeme strašnoga karađorđevićev- skog terora nad kosovskim Albancima, preuzeo na sebe da bude jedan albanski glas. Kada je već pred kraj svoje predavačke, fakultetske karijere Vešović bio prisiljen

da doktorira, jer bi u suprotnome iz administrativnih razloga izgubio posao, on je dugo pisao i napokon dovršio svoj veliki tekst upravo o Zogovićevoj poeziji, koji je na kraju objavljen i kao knjiga, 2008. na Cetinju. Naslov je akademski suh: “Jezik u poeziji Radovana Zogovića”, a zapravo je riječ o valjda i najljepšoj, najzanesenijoj knjizi o umjetnosti pjesništva, objavljenoj u nas otkako nas kao jezične zajednice više nema. Sa Zogovićem njegov proučavatelj dijeli jezik, njegovo poznavanje i dar

da se jezikom služi, ali dijeli i samoću i izdvojenost na koju su se obojica, svaki na svoj način i iz svojih razloga, pred svjetinom, ali i pred književnim i političkim eli- tama, doživotno osudili.

Marku Vešoviću nije, naravno, mjesto među svecima, niti je on uvijek i u sve- mu u pravu. Koliko je grešan, valjda i sam zna. Kao što sam zna kada je, o kome i koliko napisao krivo, ili kada je sudio, a da nije trebao suditi. Ali ono što je važno jest da je pisao uvijek u svoje ime, protiv one moralno indiferentne, gluhe i slijepe većine, koja se, obično, zove narodom i koja na sebe, kao neku vrstu bespovratnog kredita, preuzima sve muke i mučeništva pojedinaca koji su joj, po logici znaka i imena, ikada pripadali. Tako pišući, čovjek protiv sebe ima sve same svetinje vla- stitoga i svih drugih naroda, biva proklet i izložen svakoj vrsti prezira i progona. Ali jedino pisac ima pravo i da ne bude u pravu. U ime nacije sagriješe hulje, a u vlastito ime sagriješi čovjek.

18 |  SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36

Ali sve je počelo od poezije i od svetoga doba bezbožništva, kad nam je Marko Vešović stvarao iluziju kako pisanje pjesama ima smisla, jer će se uvijek naći netko tko će prepoznati pjesmu koja je imala svoj razlog ili stih zbog kojega su hlađenje užarene lopte i pojava života na zemlji imali smisla. Na kraju ispada da nas je, ne znajući to, i prevario. Ono za što smo vjerovali da je načelo, bio je samo jedan čovjek. Drugi, na žalost, pjesme nisu umjeli čitati, niti ih je poezija zanimala. Naravno, ni u toj stvari on nije bio, niti jest, nepogrešiv, jer ni poezija nije egzaktna vještina (kao, možda, robotika), samo što se njegova subjektivnost razlikuje od drugih subjektiv- nosti. I kada griješi, može mu se vjerovati da je i ta greška sasvim pjesnička.

Vešović 2014. U njegovom društvenom - da opet ne velim moralnom, jer nikako ne mogu reći

političkom - radikalizmu, postoji jedan izuzetak. Sve će, naime, Marko Vešović os- poriti čovjeku za kojeg povjeruje da je ništarija, poništit će ga do jajeta iz kojeg se ispilio, samo jedno nikada neće. Ama ako i najgori među najgorima, ako i ratni zlo- činac i djecoubojica napiše dobar stih, Vešović će naći načina da se tom stihu divi, i neće ga zatajiti. Možda je i to djetinjasto, možda je naivno, ali bez te vrste naivnosti ni poezija više ne bi imala smisla, niti bi je imao tko pisati nakon Auschwitza, Jase- novca, Vukovara, Srebrenice, jer ne bi bilo onoga koji bi je mogao čitati. Na to nas je, rasute po svijetu, osamljene i ostrvljene jedne na druge, Marko Vešović podsjetio i prije koji tjedan, kada je negdje na webu objavio jedan munjevit esej o jeziku poezi- je Matije bećkovića, koji započinje obračunom s političkim idejama bećkovićevim, nastavlja se obranom crnogorskog jezika i identiteta, sadržanog u njegovoj poeziji od njegove građanske i političke namjere da zataji i poništi i jedno i drugo, da bi se na kraju, u tom vešovićevskom istjerivanju vraga, nekako neprimjetno, došlo do opisivanja bećkovićevih pjesničkih postupaka i otvorenog divljenja pjesnikovom umijeću i njegovoj umjetničkoj veličini. bit će da Marko nije ni primijetio kada je iz jednoga registra prešao u drugi, i kada je iz govora o užasima vremena u kojemu živi prešao u govor o ljepoti poezije i književnosti.

Ako se dogodi, a može biti i da hoće, pa da Sarajevo počaste naslovom europ- skoga grada kulture za 2014. godinu, turiste će u obilasku kulturnih i umjetničkih znamenitosti toga grada vodiči morati da dovode pred živoga Marka Vešovića i da im govore: ovo je pjesnik i tumač pjesništva! Jedno od nekoliko čuda zbog kojih Sa- rajevo može biti europski grad kulture. A turisti će onda krivo misliti kako su već sreli takvih ljudi i kako oni nisu nikakvo čudo.

SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36  | 19

DNEVNIK

Nenad Veličković

Nenad Veličković

Jesenja solata

Danas je tačno četrdeseti dan od kako nisam našao dovoljno dobar (iskren, pošten, uvjerljiv, pristojan...) razlog da još jednom izmigoljim pisanju dnevnika ili priče za Sarajevske sveske. V. je nazvala, ja sam se javio s trotoara, nije bilo prostora za uz- mak; nije pomoglo ni uvjeravanje da sam zatrpan poslovima, ni to da sam već jed- nom za Sveske pisao dnevnik, ni upozorenje da ima i mlađih i zanimljivijih i novi- jih i originalnijih pisaca. Najzad priznajem sebi da je upravo to što nisam ništa od nabrojanog možda moja glavna preporuka za Sveske. :-) Rezultat je dnevnik, koji pišem retroaktivno, četrdeset dana unazad, poštapajući sjećanje elektronskom prepiskom.

SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36  | 23

1. Thun

Proširila se vijest da predstavljam bosnu i Hercegovinu na nekim eks-jugoslaven- skim književnim susretima; neka je agencija to tako sročila, a ljudi primili zdravo za gotovo. Istina je da smo Ivana Sajko, Vladimir Arsenijević, Edo Popović i ja pozvani u Thun, na festival Literaare, uglavnom posvećen književnosti na njemačkom jezi- ku, ali ovaj put zahvaljujući Janu, Lejli i Stephanu, iznimno, ostalskom. (Tako sam, za potrebe Twittera, odlučio da zovem jezik kojim govore nepripadnici konstitutiv- nih i većinskih štokavaca – tzv. ostali.)

Thun je gradić na jezercetu i rukavcima rijeke koja iz njega ističe, između do- broćudnih kućica u čijim se prozorima ogledaju Alpe na jugu. Sav je u cvijeću, a tih dana šaren i od zastava zbog nekog lokalnog praznika. Od bazela, gdje smo prethod- nu noć imali književno veče u Literaturhausu, putujemo vozom, zajedno s Tanjom, koja se silno potrudila da nas predstavi svojim bazelskim studentima.

festival Literaare (Absolut zentral) okuplja publiku u malom pozorištu na adi. Program počinje u dva, i traje do šest ili sedam; prvi dan domaćini predstavljaju Edu i mene, prvo svakog posebno, uz red čitanja i red razgovora, a onda u zajednič- kom ćaskanju.

Iako sam prevode na njemački odlomaka iz Sahiba, Oca moje kćeri i Konačara već ranije poslao, u zadnji čas improvizujemo, Andrea Stanek prevodi i ja čitam od- lomke iz Vremenske petlje, romana koji uskoro izlazi u Sarajevu:

AUTORPORTRET :-)))) Studenti mu ne mogu poreći strast za ono što radi i govori. Ali je ta strast vampir-

ska; poziva u slobodu a traži pokornost. Zavodi čitaoce da bi se hranio njima. Njegov je govor sladak kao nektar muholovke. Argumenti mu zvone šupljim analogijama. Altruista naoružan cinizmom. Bombaš s petardama. Vitez švedskog stola, žongler metaforama, mađioničar koji iz sitnih zapažanja izvlači krupne zaključke, moralni fiškal. Pegaz u jarmu. Pristojan komšija. Ljubazan. Kulturan. Često neuredan. Zami- šljen. Isti pogled ima i za čovjeka i za vrata lifta. Ne koristi dezodoranse, omekšiva- če, šampone protiv peruti i kreme za cipele. Povremeno nešto palamudi na televiziji, uglavnom protiv vjere i veronauke. (...) Sluh mu je temperiran na prijetnje. Daće život

da bi preživio. U mislima je uvijek nekoliko koraka ispred sebe. Kladi se samo na si- guran dobitak. Ne čini drugima što ne želi da se čini njemu. I kad djeluje prisutno, odsutan je. Njegovo je strpljenje dugo ali hladno. Ostariće ne gubeći vrijeme. Ne voli

da mu suze mute vid. Emocije ga parališu. Ne ljubi, da ne povrijedi. Čist račun mu je najduža ljubav.) U drugom dijelu programa nastavljam s E. davno (prije sedam-osam godina u Vroclavu) započetu raspravu o zanatu kojim se bavimo. Zavaljeni smo u sofu, na li- jevoj polovine scene, voditelj i prevodilac su za stolićem na desnoj. E. kritikuje kul- turnu politiku aktuelne hrvatske vlasti i predstavlja akciju u kojoj učestvuje: pravo na profesiju. Radi se zahtjevu udruge pisaca ministarstvu kulture (ili već nekome ko drži kesu) za povećanjem subvencija, jer kako stvari stoje državu više košta je- dan film nego svi pisci skupa. (Istu onu državu koja slavi kao praznik dan kada je

24 |  SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36

200.000 njenih građana protjerano u okviru redarstvene akcije koju je međunarod- ni sud okarakterisao i kao udruženi zločinački poduhvat. I za čiju politiku S. daje genijalnu dijagnozu: NDH u avnojevskim granicama.)

Obojica osjećamo da umorna i prevođenjem usporena publika ne dijeli naš žar za polemiku, pomirljivo skraćujemo raspravu i neke primjedbe ostaju neizrečene. Naprimjer: Nacionalizam je populistička ideologija (Koja nije?) a film i pozorište u tom smislu djeluju brže i masovnije. (Svojevremeno u jednom drugom populizmu Mihajlovićev roman Kad su cvetale tikve nije bio zabranjen, ali pozorišna predstava jeste.) Ako za pisce i ostane nešto slame u državnim jaslama, ona se sigurno neće di- jeliti prema dužini jezika nego prema obimu vimena. Inače, zašto bi profesija pisca državi bila važnija od profesije domaćice, stolara ili travara?

2. Vremenska petlja

Iako sam na romanu radio cijelo ljeto (uz sve druge stvari) D. misli da ima još mno- go posla. Od pola se, kaže, sve raspada. Ne slažem se, iako razumijem zašto tako misli: istina je da epizoda s Gavrilom nije dobra, ali to se može popraviti. Ne slažem se ni da je Vremenska petlja roman za djecu. Djeca nisu isto što i mladi, otpisujem. Ja čitaoce vidim među studentima, i starijim, koji prate i vole to što ja radim. Možda

i među gimnazijalcima... brehtovska proza, ludački ritam, efektan kraj, to ništa nije za djecu. Zamislio sam da čitanja budu kao snimanja radio-drama uživo; možda neka mala stalna postavka “glumaca”, i publika koja uskače u epizodne uloge; efekti iz zvučnika, sve preko računara, i na kraju se prži CD, sirov snimak svega što je ušlo u mikrofon. O tome još treba razgovarati sa znalcima. Proba u Užicu, prošle godine, s đacima gimnazije, ohrabrila me da ne odustanem od ove zabavne ideje.

3. Textura

Poštar stoji pred vratima s velikom kovertom. Unutra je pet primjeraka časopisa TextUra. Izgleda odlično. Na naslovnici je rad Asima Đelilovića: dva kinder jajeta u gnijezdu od bodljikave žice. U podnaslovu: časopis za književnost u školi. Grupa 484 oprezno ali odlučno zauzima sve važnije u procesu preispitivanja uloge knji- ževnosti u obrazovanju, i preko obrazovanja u problemu identiteta. Pored Texture tu su čitalački klubovi u raznim gradovima Srbije, i Mala kutija; Škart-ovski dizaj- nirana zbirka pet malih knjižica sa izborom iz djela jednog savremenog regionalnog pisca. (Plus: gostom po izboru pisca-domaćina.) Pa tako, u drugom kolu, basarin gost je Novica Tadić, gost Dubravke Ugrešić je Ivan Slamnig, Enes Kurtović odlučio se Dušana Vasiljeva, Viktor Ivančić odabrao je Andreja Nikolaidisa a božo Koprivi-

ca Jovana Hristića. TextUra bi trebalo da motiviše ili ohrabri ili inspiriše profesore na drugačija čitanja kanona. Moj doprinos takvoj njenoj mogućoj ulozi je interpretacija Mata- vuljeve pripovijetke Pilipenda:

SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36  | 25

Pilipendin plač Pripovjetka Pilipenda počinje opisom enterijera kuće siromašne pravoslavne poro-

dice u Popovom polju (okolina Drniša). Jedna jedina prostorija ispunjena je dimom

i skromno namještena. Ukućani, Pilip i njegova žena Jela, žive na ivici gladi, jer je godina bila nerodna. Glad podriva njihovo poštenje: jedno drugom broje zalogaje, a Jela je spremna na sitnu prevaru: pripremajući tovar drva za prodaju ona ga frizira.

Vjetar je landarao njenim zubunom i kosom bez povezače, a ona je namještala panjeve, kako će tovar izgledati veći. U ovom detalju Matavulj priprema i zaplet. Jela, naime, nema maramu, a bez marame ne može u crkvu. A odlazak u crkvu je izuzetno važan, jer su ona i njen muž posljednji pravoslavci u selu koji nisu pristali na unijaćenje. Simboličan odnos pra- voslavlja i katoličanstva Matavulj daje u opisu sela:

Još dvadesetak takih kućica, pa onda desetak povećih, to je selo K. u gornjoj Dalmaciji. Selo se razasulo na jednom rubu ravnice, pod brežuljcima. Mala starin- ska pravoslavna crkva, sklonila se za najgušćom gomilom kuća, u sredini. A u začelju sela, odvojena, zidala se velika, gospodska zgrada, očevidno bogomolja, koja bi doli- kovala kakvoj varošici, a ne najsiromašnijem selu Petrova Polja.

Matavulj će kasnije u pripovijetki, prekidajući tok radnje, izvijestiti čitaoca o istorijskim okolnostima vezanim za unijaćenje; naime, katolička (austrijska) drža- va koristi nerodnu godinu i glad da privoli pravoslavno stanovništvo na prelazak u carsku vjeru, tako što im za uzvrat nudi hranu (i mogućnost preživljavanja naredne zime). Od pravoslavaca koji prihvate ponudu očekuje se da više ne idu u pravoslav- nu crkvu.

Ali nakon nekoliko nedjelja, općina prekide radove, a sreska vlast nabavi dosta žita i poče ga dijeliti narodu na dva načina: katolicima na poček (biva, da otplaću- ju na obroke u novcu, nakon nove ljetine), pravoslavnima pak poče poklanjati kuku- ruz, pod pogodbom da svaki kućni starješina koji bude primao ishranu mora prijeći u unijatsku vjeru. Narod se smuti. Agitacija najviše poče u K., gdje ne bješe druge vjere sjem pravoslavne. Stari iznemogli pop nastojaše da orazumi svoju pastvu, ali baš znatnije seljake strah od gladi nagna da se pounijate. To učiniše kapitan, ađunto, čauš (seoski knez, zamjenik mu i raznosač službenih listova) i još sedam-osam do- maćina. To se zvalo: “upisati se u carsku vjeru!” Razumije se da je novovjercima bilo zabranjeno ulaziti u pravoslavnu crkvu...

U ekspoziciji, u kojoj predstavlja protagoniste, Matavulj pažnju posvećuje i njihovom magarcu. On je, za razliku od ljudi, predstavljen kao biće koje misli i osje- ća, i koje posjeduje hrišćanske vrline samilosti i nesebičnosti. Dok žvaće slamu, Magarac posmatra kokoši:

Očevidno on ih je žalio, osobito veselu i lijepu Pirgu, te bi rado s njima podijelio svoju slamu, kad bi to za njih hrana bila. Kad Pilipenda s natovarenim magarcem kreće u grad da proda drva, Jela po- navlja svoju zabrinutost: - Jadni ti smo, šta ćemo? Za ovo nećeš uzeti ni pet šestica, koliko treba za brašno,

a ja gologlava ne mogu na pričešće, te će se reći da smo se i mi upisali! 26 |  SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36

Pilipenda pusti glas, koji je nalikovao na režanje ljuta psa, pa izbuljivši krvave oči na ženu, zapita kroz zube: - A hoćeš li da se upišemo u tu... tu... vjeru? - Sačuvaj Gospode! - reče Jela ustuknuvši i prekrstivši se. Onda Pilipenda uđe u magareći pregradak i donese najbolju kokoš. Kokoš koja povećava šanse za preživljavanjem, jer daje neku hranu, Pilipen-

da namjerava zamijeniti za maramu. Pravoslavna crkva od ovog trenutka nije više mjesto molitve nego institucija (kao i katolička konkurencija) koja traži poštovanje

i poslušnost određujući i uslovljavajući ponašanje vjernika. Ovdje, kao uostalom niti igdje drugo u priči, ona se ne predstavlja kao moralna alternativa. Protagonisti su prepušteni sami sebi.

U tom smislu je važan Pilipendin monolog : - Bogo moj, zašto ti šalješ glad na ljude, kad je meni, jadnom težaku, žao i stoke

kad gladuje!? I zašto baš šalješ bijedu na nas težake, koji te više slavimo nego Lac- mani, siti i objesni!? Ali, opet, hvala ti, kad dade da smo mi najsiromašniji najtvrđi u vjeri, te volijemo dušu, nego trbuh!...

Čitalac, međutim, već zna da se ovdje ne radi o duši nego o formalizmu kome se želi udovoljiti. (Zašto žena ne bi i gologlava mogla ući u crkvu?) Na jedan način je i tvrdoća u vjeri oksimoron; ne traži li hrišćanstvo, naprotiv, mekoću - blagost, empatiju, opraštanje.

Matavulj vješto uvezuje u jedan identitet (Pilipendin) dva važna činioca: si- romaštvo (socijalni aspekt) i vjeru (ideološki aspekt). Za Matavulja oni nisu neza- visni; naprotiv, jedan je uslovljen drugim. To se sasvim jasno vidi iz ironije kojom počinje roman bakonja fra brne:

Dalmacija ima: šest biskupa, četiri mitronosna opata, šest kaptola, deset bogo- slovskijeh sjemeništa, četrdeset dekanata, dvjesta devedeset i sedam parohija, sto tri- deset i tri kapelanije, sedamdeset i tri manastira i u njima oko dvije hiljade pet stoti- na manastirske čeljadi. U Dalmaciji ima katoličkog naroda oko četiri stotine hiljada duša; ona je siromašna, te se njezina djeca klanjaju na sve četiri strane svijeta radi hljeba nasušnoga, pa ko to zna, taj bi mogao reći da u tome vinogradu gospodnjem prema prostoru zemljišta i broju čokota, ima rabotnika i odviše. Ali većini Dalmatina-

ca i danas je jad na Francuze koji, početkom ovoga vijeka, ukidoše još toliko biskupi- ja, opatija, kaptola, sjemeništa, dekanata, parohija, kapelanija, manastira i crkava. (Podvukao N. V.)

Pilipenda nije siromašan zbog katoličke (austrijske) ucjene nego zbog svoje ne- prosvijećenosti, koja je posljedica monopola religije na duhovni (moralni, intelektu- alni, politički) razvoj stanovništva. Religija, predstavljena i shvaćena kroz konfesio- nalnost, skreće pažnju sa socijalne nepravde uslovljene klasnom podjelom društva (bogati iskorištavaju siromašne, siromaštvo je posljedica ekonomskih a ne božijih zakona) na vjerske (etničke, nacionalne) podjele koje usmjeravaju nezadovoljstvo i bijes (i moguće nasilje) na pripadnike druge vjere a ne druge klase. To Matavulj opet efektno i nedvosmisleno pokazuje u završnom Pilipendinom dijalogu, s Kljakom:

U njeko doba Pilipenda ču iza sebe tutanj koraka; uporedi se i pođe s njim Jo- van Kljako. Bješe to živolazan starčić, koji je prije dvadeset i pet godina učestvovao

SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36  | 27 SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36  | 27

- A, jadan Pilipenda, smrznu li se? - Valaj da hoću da se ukočanjim ovđe, nasred puta, ne bih zažalio! - A jadan, a što ti... a što se ti ne bi upisao? Pilipenda odvrati: - Valaj, neću, pa sad crkao od gladi! A nećete dugo ni vi svi, pa da vam je car po-

klonio cijelo Petrovo Polje!

(Pilipenda iz nemoći prijeti tvrdeći nešto u šta ne može biti siguran. N. V) Kljaku i drugovima mu Pilipenda bješe živi, oličeni prijekor; ipak se nasmija i

poče izvijati: - Ama, Pilipenda, bolan, orazumi se i čuj me! Ne učinismo ni mi to od bijesa, niti mislimo ostati u poganiji, nego... znaš... dokle izimimo, dokle opasemo nejač i čeljad, pa onda ćemo lako!

(Kljako je strpljiv, i dobronamjeran; istovremeno, osjeća grižu savjesti, i Pili- penda mu je prijekor, jer je pristao na ucjenu. On međutim opravdava svoj izbor brigom za nejač; on u svom sistemu vrijednosti pravo na život djece i slabih, za koje je on odgovoran, stavlja ispred lojalnosti konfesijama koje obje podjednako za- nemaruju njegove interese. Pilipenda, naprotiv, propušta da hrišćanski razumije razloge drugog, i da se stavi u poziciju drugog. Šta bi on uradio, da mu sinovi nisu odrasli i otišli za poslom, nego da su mali i da zavise od njega?)

Pilipenda pljunu. - Ja ne znam hoćete li lako i kako ćete, ali znam da vam obraz ne opra niko, ni

dovijeka, ni dokle vam bude traga! Kljako se namršti, te će oporo: - Blejiš, Pilipenda, ali ćeš i ti biti unijat prije Uskrsa! Pilipenda stade i viknu: - Ja se uzdam u moga srpskoga Rista! Ako će mi pomoći, hvala mu, ako neće i

onda mu hvala, jer mi je sve dao, pa mi sve može i uzeti, i dušu! A ti... Kljako ga prekide. - Muči, Pilipenda, ja sam carske vjere! - A, pasji sine, - viknu Pilipenda izmahnuvši štapinom... - čekaj da ti pritvrdim

tu vjeru! Ali Kljako pobježe. Svođenjem Isusa na srpskog Rista Pilipenda devalvira etiku hrišćanstva, re-

dukujući je na etničku (srpsku) posebnost. Ortodoksnost takvog stava Matavulj naglašava kontrastom – zaoštravanjem i Kljakine pozicije: Muči, Pilipenda, ja sam carske vjere!

Nažalost, Pilipenda ne uspijeva izbjeći da vjersku netoleranciju ne pretvori u fizičko nasilje: udara magarca. (Zato je bilo važno skrenuti pažnju na postupak ko- jim je Matavulj predstavio životinju.)

Onda Pilipenda, izvan sebe od gnjeva, ovom snagom udari Kurijela. Ovaj stade, okrete glavu i tužno pogleda gospodara, a Pilipenda se postidje, pa ga obuze žalost, te sjede na pervaz od ceste i zaplaka se!

28 |  SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36

Zašto Pilipenda plače? Odgovor na ovo pitanje, koje je dužna postaviti svaka, a prije svih drugih škol-

ska interpretacija pripovijetke, trebalo bi da računa na Matavuljevo obrazovanje, konkretno na njegovo poznavanje biblije. Motiv udaranja magarca nalazi se u Če- tvrtoj knjizi Mojsijevoj (22, 21 – 34), u epizodi o Valamu:

A ujutru ustavši Valam osamari magaricu svoju, i pođe s knezovima moavskim. Ali se razgnevi Bog što on pođe; i stade anđeo Gospodnji na put da mu ne da; a on seđaše na magarici svojoj i imaše sa sobom dva momka svoja. A kad magarica vide anđela Gospodnjeg gde stoji na putu s golim mačem u ruci, svrnu magarica s puta i pođe preko polja. A Valam je stade biti da je vrati na put. A anđeo Gospodnji stade na stazu među vinogradima, a beše zid i odovud i odonud. I magarica videći anđela Gospodnjeg pribi se uz drugi zid, i pritište nogu Valamovu o zid; a on je stade opet biti.

Potom anđeo Gospodnji otide dalje, i stade u tesnacu, gde ne beše mesta da se svrne ni nadesno ni nalevo. I magarica videći anđela Gospodnjeg pade pod Valamom,

a Valam se vrlo razljuti, i stade biti magaricu svojim štapom. Tada Gospod otvori usta magarici, te ona reče Valamu: Šta sam ti učinila, te me biješ već treći put?

A Valam reče magarici: Što mi prkosiš? Da imam mač u ruci, sad bih te ubio.

A magarica reče Valamu: Nisam li tvoja magarica? Jašeš me od kako sam posta- la tvoja do danas; jesam li ti kad tako učinila? A on reče: Nisi. Tada Gospod otvori oči Valamu, koji ugleda anđela Gospodnjeg gde stoji na putu s golim mačem u ruci. I on savi glavu i pokloni se licem svojim.

I reče mu anđeo Gospodnji: Zašto si bio magaricu svoju već tri puta? Evo ja izi- đoh da ti ne dam, jer tvoj put nije meni po volji. Kad me ugleda magarica, ona se ukloni ispred mene već tri puta; a da se nije uklonila ispred mene, tebe bih već ubio, a nju bih ostavio u životu.

A Valam reče anđelu Gospodnjem: Zgrešio sam, jer nisam znao da ti stojiš preda mnom na putu; ako tebi nije po volji, ja ću se vratiti. Put kojim je Pilipenda krenuo pogrešan je, kao što je pogrešan put kojim je krenuo Valam. Riječi koje je izgovorio Pilipenda pogrešne su, jer su riječi koje nisu božije, kao što nisu bile ni Valamove, prije nego je magarac progovo- rio. Magarac se pokazuje pametnijim od Valama, kao što se pokazuje duhov- nijim od Pilipende. Njemu je dato da vidi ono što netolerancijom zaslijepljen čovjek ne vidi.

Netolerancija, neznanje, pobožnost zasnovana na isključivosti, etnička du- hovnost naslijeđena i preuzeta bez kritike i promišljanja, sve to Matavulj vidi kao razlog Pilipendinog (i uopšte naroda dalmatinskog) teškog i ponižavajućeg života. Ideja ove pripovjetke zato nije osuda prenevjeritelja.

Matavulj je suviše humanista i suviše inteligentan pisac da ne bi znao kako je svaka od aktuelnih vjera začeta prevjerom. Lojalnost konfesionalnim zahtjevima, ukratko, to nam Pilipenda poručuje, nije ispitno pitanje pred kojim je moral dužan oglašavati se.

SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36  | 29

4. Kalimero

Svakih desetak dana u inboxu se zacrveni poruka s radija Deutsche Welle. Opomena

da sam pretjerao s odugovlačenjem, i da je vrijeme za novu kolumnu, kojih će se, do kraja godine, nadam se, sabrati stotinu. (Nije malo, za tri godine, uz raspuštenost koju štampani mediji ne bi tolerisali.)

Culumnia pictures U kolumni svakoj ja sam onaj prorok

Što hrani vrlinu utovljenim grijehom. Ja sam strah i trepet za glupost i porok Jer milujem žalcem i bičujem smijehom. Ehom, ehom. Ja branim principe iz zasjede smjelo. Ja sam vertikala, nepotkupljen bludom. Lijem tjedno jednom vrele tinte vrelo Na braniku pravde, s isukanim sudom. Udom, udom. Sa perom na gotovs, slušam, čitam, gledam. Uvijek i o svemu imat mi je stav. Riječi, ko regrute, u redove redam. Karakter mi svaki riče kao lav! Av, av, av.

Kolumna se zove Škljocam i zvocam. Povezuje fotografiju, koju snimim digitalnim aparatom, ili sve češće – mobitelom i tekst, na temu koju fotografija otvara. Nekad je či- taocima već na prvi pogled jasno kuda će priča krenuti, pa čak i dokle će dobaciti (pred- vidljivost je cijena kolumnisanja!) ali nekad uspijem iznenaditi čak i urednike portala. Ponekad se igramo: pošaljem sliku, pa pitam o čemu će biti tekst. Ovaj put šaljem škljoc piletarnice (može li se tako nazvati radnja u kojoj se peku pilići): iznad izloga s robom na ražnjevima firma Kalimero s nacrtanim junakom nekada popularnog crtanog filma, poznatog po tužnoj rečenici na kraju: nepravda, nepravda pa to ti je.

Pod naslovom Kalimero, il pučino proletero opisujem državu u kojoj živim Ka- limerovim glasićem: U čemu je smisao izbora, kad politiku države vode stranke a ne državna tijela i organi? Zašto glasamo za imena sa vrhova biračkih spiskova, kad se o svemu pitaju

i odlučuju imena sa vrhova stranačkih? Čemu parlament, pored Prudova i Butmira? Generacije mladih ovog časa ostaje bez budućnosti, jer im je otima i pretvara u svoje vile, akcije, firme, nekretnine, vozne parkove i depozite u stranim bankama malobrojna đubrad koja pod domoljubnim zastavama širi strah i mržnju vozajući se naokolo u skupim limuzinama. Za njihove pravokrvne potomke gradi se danas od pre- skupog novca autoput; jer neće se njime voziti drugonostalgična proleterska stoka, u jeftinim uvezenim polovnim truljama bez odgovarajućih ekoloških motora. Ona će

30 |  SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36 30 |  SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36

Živjeće u suverenim i nezavisnim feudima okovana u rate i kredite, vezana mje- nicama i deviznim klauzulama. Kao Juda Isusa prodali su je lihvarima lučonoše darvinizma iz prvih crkvenih i džamijskih redova, kadri stotinu socijalnih programa trampiti za jedan televizijski.

Svejedno što kvadrat autoputa košta isto koliko i kvadrat stana, nikad se pod njihovim ljepljivim prstima i lažljivim jezicima neće ovdje graditi socijalni stanovi, i nikad neće svako novorođeno dijete dobiti na poklon od njihove države svoje matične ćelije. Jer će državne budžete oni spiskavati na svoje plate, dodatke, honorare, putne naloge i putovanja u Australije i Amerike na premijere i teniske turnire.

I jer su matične ćelije nova ponuda u bankarskom asortimanu.

5. Skolegijum.ba

Iz štampe je izašao Školegijum 2, izbor iz tekstova objavljivanih u drugom polugodi- štu šk. 2010/11. u časopisu Super Oglasi. Grafički uobličen kao sedmični magazin, na 132 A4 kolorne stranice, časopis analizira školsku praksu u biH. Istovremeno, novi tekstovi se nastavljaju objavljivati na sajtu www.skolegijum.ba. Među njima i moj komentar prijedloga novog federalnog Okvirnog zakona o udžbenicima i nastav- nim sredstvima. Taj zakon je loš, zastario već u prijedlogu, nejasan i nesprovodiv, budući da ga je sastavljao neki birokrata bez znanja i, još gore, bez vizije. Suština je tog zakona pijačarska, lukavo populistički kaobojagi zabrinuta za džep roditelja, a u suštini zainteresovana prije svega za profit sigurnog biznisa. Sudeći samo po ovom zakonu izbora kao da nije bilo, i kao da je ista nestručna i nesposobna vlast ostala u istim luksuznim kabinetima.

Iako u naslovu pominje nastavna sredstva, prijedlog se njima posebno ne bavi. Ništa čudno: u njima je više troška nego zarade. Redakcija Školegijuma danima (sedmicama!) pokušava doći do federalnog mini- stra obrazovanja. Kad najzad (zahvaljujući intervencijama poznanika) uspije, saznaje

da domaćin, za pola godine mandata, nije nikada vidio, a kamoli pročitao, niti jedan tekst iz jedinog lista isključivo posvećenog oblasti kojom on upravlja. Niko od njegovih