Duhovnopovijesne pretpostavke nastanka srednjovjekovnoga motiva Plesa mrtvaca

1. Duhovnopovijesne pretpostavke nastanka srednjovjekovnoga motiva Plesa mrtvaca

Prije razmatranja samih sastavnica Plesa mrtvaca treba naglasiti kako su njegovi prvi prikazi bili isto toliko književna koliko i ikonografska ostvarenja. 8 U pravilu bili su to stihovi, sprva sročeni na latinskom, a tek poslije prevedeni i na narodne jezike, prije svega njemački i francuski, koje su na oslikanim pergamentnim svit- cima (njemački: bilderbogen) dočaravali odgovarajući crteži. Mnogi autori, Gert Kaiser na primjer, smatraju čak da su stihovi važniji dio ovakvih djela: “Plesu mr-

tvaca naime bitno pripada tekst. Slika je bez njega nepotpuna, čak i izlišna.” 9 Jer slika se ovdje obično pojavljuje kako bi pojasnila i ilustrirala riječi propovjednika: “Za Srednji vijek prije bi se moglo tvrditi kako tekst ima prednost pred slikom. Susrećemo tako Plesove mrtvaca koji su sačuvani bez slika i na kojima se tekst smatra onim što je bitno. Plesovi mrtvaca shvaćali su se onomad kao propovje- di, propovjedi koje pozivaju na pokajanje i koje se služe slikom kako bi se riječ zorno predočila. Uvod i zaključak većine Plesova mrtvaca čine riječi propovjed- nika. U srednjovjekovnom shvaćanju to znači jasno prvenstvo riječi. Propovijed je esencija a slike su pomoćna sredstva, isto toliko koliko su one pomoćna sred-

stva i u narodnim biblijama ili u dekoraciji crkava.” 10 Okolnost da freske iz ber- ma i Hrastovlja ne uključuju takve inače uobičajene stihove posljedica je možda razmjerno skučena prostora 11 koji je njihovim tvorcima stajao na raspolaganju, no u obzir dolaze i drugi razlozi: nepostojanje hrvatskoga odnosno slovenskoga glagoljaškoga prijevoda prvobitno latinskih ili možda njemačkih stihova, ali i ne- postojanje dovoljnoga broja pismenih ljudi kojima bi se tim stihovima obraćalo. U svakom slučaju, formalno-logička definicija Plesa mrtvaca koju je načinio Rolf Paul Dreier vješto ostavlja po strani pitanja o primatu slike ili teksta i usredo- točuje se na bitne elemente žanra: “Ples mrtvaca jest umjetnički motiv pri ko- jem mnoštvo različitih ali načelno istovrsno konfiguriranih prizora nastupa kao koherentno sveukupno djelo. Osnovna konfiguracija prizora sastoji se u prikazu susreta jednoga lika smrti i jednoga čovjeka (koji obično zastupa čitav jedan sta- lež ili skupinu zanimanja) u posljednjim trenucima njegova zemaljskoga života, a koji tim susretom upravo i nastupaju.” 12

 8   Ta je okolnost razlog zašto se u literaturi o ovom žanru obično rabi podjela Plesova mrtvaca (koju ćemo i mi prihvatiti) na monumentalne i grafičke. U grafičke Plesove mrtvaca svrstavamo razne vrste

knjižica i svitaka, bili oni u rukopisu ili tiskani, a u monumentalne one koji su neprenosivo vezani za zgrade i zidove, bili oni freske, platna ili kipovi.

 9   Gert Kaiser, Der tanzende Tod, Insel Verlag frankfurt am Main 1983., str 19. 10   Gert Kaiser, Der tanzende Tod, Insel Verlag frankfurt am Main 1983., str 23. 11   beramski Ples mrtvaca dugačak je “samo” pet metara, a onaj iz slovenskoga Hrastovlja sedam, što su

skromni razmjeri u usporedbi s njihovim europskim uzorima. Tako je čuveni Ples mrtvaca iz njemač- koga Lübecka mjerio tridesetak metara, a i to je malo u usporedbi sa šezdeset metara dugim bazel- skim Totentanzom ili s osamdesetmetarskim Plesom mrtvaca iz švicarskoga berna.

12   Rolf Paul Dreier, Der Totentanz – ein Motiv der kirchlichen Kunst als Projektionsfläche für profane Botschaften (1425-1650), doktorska disretacija, Erasmus Universiteit Rotterdam 2010., str. 28.

394 |  SARAJEVSKE SVESKE Nº 35/36

Slika 2: Ples mrtvaca naslikan u crkvi Svete Marije na Škrilinah u Bermu kod Pazina

Premda neki autori traže rodno mjesto Plesa mrtvaca u francuskoj 13 , ipak smo za potrebe strukturiranja ovoga izlaganja skloniji poslužiti se stanovištem Helmuta Rosenfelda 14 , koji smatra da početke ovoga žanra treba tražiti u alpskom prosto- ru ili u južnoj Njemačkoj s kraja četrnaestoga stoljeća, pa se čak drznuo i pobliže označiti hipotetično ishodište ovoga umjetničkoga sižea: dominikanski samostan u Würzburgu, a u svojem se stavu oslanja mahom na nacionalno-psihološke razlo-

ge. Zapravo bismo se još najbliže primakli istini ako bismo za rodonačelnika ovoga umjetničkoga motiva proglasili sav dominikanski red sjeverno od Alpa. Pretečama Plesa mrtvaca moglo bi se nazvati nekoliko prethodno razvijenih srednjovjekovnih izražajnih oblika. Stammler 15 vidi njegov početni impuls u srednjo- vjekovnim jezivim pričama o leševima koji poslije ponoći ustaju iz humaka kako bi na groblju svirali i plesali. U takvim pričama pokojnici obično u svoje kolo uvlače žive

ljude koji se ondje zateknu, da bi ih pred jutro odveli sa sobom u grob. buchheit 16 vidi taj prvi poticaj u nekoj vrsti crkvenih pučkih igrokaza, bili oni pritom govorni ili pan- tomimički, koje su vjerojatno pripremali pripadnici prosjačkih redova i koji su zorno opominjali puk na neminovnost smrti i nasušnost pripreme za nju. Mnogi autori pak u prvobitne uzore koji su mogli utjecati na nastanak motiva Plesa mrtvaca svrstavaju

13   Na primjer Wolfgang Stammler u svojoj poznatoj studiji (Wolfgang Stammler, Der Totentanz, Carl Hanser Verlag, München 1948.).

14   Helmut Rosenfeld, Der mittelalterliche Totentanz, 2.Auflage, Köln, Graz: böhlau Verlag 1968., str. 56 i dalje. Naše prihvaćanje jedne nepotvrđene teze kao strukturnoga okvira našega izlaganja treba shva-

titi prvenstveno kao znak da pitanje nacionalnoga podrijetla Plesa mrtvaca ne smatramo posebno važnim, a još manje presudnim za uspjeh ili neuspjeh našega teksta. Previše se energije u istraživač- koj zajednici izgubilo na razmatranje drugorazrednoga pitanja o prioritetu francuske ili Njemačke.

15   Wolfgang Stammler, Der Totentanz, Carl Hanser Verlag, München 1948., str. 9 16   buchheit je uvjeren kako lik propovjednika koji u Plesu mrtvaca obično izgovara neku vrstu uvoda

potječe iz neke takve crkvene predstave, a u prilog njegovoj tvrdnji govori i početak francuskoga danse macabre, gdje se taj propovjednik-uvodničar naziva L’acteur, odnosno “glumac”. Vidi: Gert buchheit, Der Totentanz: seine Entstehung und Entwicklung, Wolkenwanderer-Verlag.: Leipzig 1926., str. 30-38.