Možemo da kažemo i ovako - neka oni koji zagovaraju suverenu Crnu Goru priznaju da je ona država srpskog naroda, pa onda, hajde da razgovaramo i o suverenosti“!

Možemo da kažemo i ovako - neka oni koji zagovaraju suverenu Crnu Goru priznaju da je ona država srpskog naroda, pa onda, hajde da razgovaramo i o suverenosti“!

Na koji na čin i sa kojim dokazima bi danas N. Kilibarda mogao sve to izbrisati, modelisati i nadograditi „evropskom“ visokom politikom integracija ili njegovim „snovima i zabludama“? Da li je danas njegova Crna Gora srpska ili crnogorska država i na kojim je to pozicijama N. Kilibarda, da li iz vremena tadašnjega ili „pragmati čnih“ njegovih razloga današnjih? „Prof. dr Novak Kilibarda je najpoznatiji graditelj i rastura č stranke, stranaka i koalicija. Još od vremena kada je ru čkom platio lažnu dojavu da je vraćen u Savez komunista pa sve do najnovije nesloge u Narodnoj slozi, Kilibardina aura vitas (životna snaga) bila je u znaku politi čke, odnosno trgovinske misije. Tu je nenadmašan. Sposoban je, na primjer, da za petnaestak dana stvori stranku, potom u đe u dva parlamenta, pa da ga istjeraju iz stranke, i, opet, da ostane u dva Na koji na čin i sa kojim dokazima bi danas N. Kilibarda mogao sve to izbrisati, modelisati i nadograditi „evropskom“ visokom politikom integracija ili njegovim „snovima i zabludama“? Da li je danas njegova Crna Gora srpska ili crnogorska država i na kojim je to pozicijama N. Kilibarda, da li iz vremena tadašnjega ili „pragmati čnih“ njegovih razloga današnjih? „Prof. dr Novak Kilibarda je najpoznatiji graditelj i rastura č stranke, stranaka i koalicija. Još od vremena kada je ru čkom platio lažnu dojavu da je vraćen u Savez komunista pa sve do najnovije nesloge u Narodnoj slozi, Kilibardina aura vitas (životna snaga) bila je u znaku politi čke, odnosno trgovinske misije. Tu je nenadmašan. Sposoban je, na primjer, da za petnaestak dana stvori stranku, potom u đe u dva parlamenta, pa da ga istjeraju iz stranke, i, opet, da ostane u dva

Možda je i sanjao snove o „Dušanovom carstvu“ ili je te snove samo imao njegov „ekspert“ za pravni sistem u Narodnoj stranci, tek toliko ni jednom ni drugom odnosno ni Narodnoj stranci nije ostvaren san da obnove „Dušanovo carstvo“ nego su se zadovoljili, kako Kilibarda tako i njegovi „eksperti“ mladi, sa onom teritorijom koja je bila tek dvadeseti dio od ondašnjega carstva srpskoga. Nije Kilibarda jedini koji je svoje rije či često (če)pio i (is)pljuvao pa ih ponovo u usta stavljao kada je u pitanju njegov politi čki milje, bilo to u Narodnoj stranci ili koalicijama i naknadno u periodu poslije njegove „uspješne“ i veoma „plodne“ tagova čko-informativne misije! Me đutim, on je ipak pravi primjer nedosljednog političara koji uskače u druge tabore protivnika i zadovoljava se politi čkim otpacima samo da ostane u vlasti i politici.

Na po četku svoje političke karijere, koja je već tada slutila da „zablista“ punim sjajem na parlamentarnom crnogorskom zvjezdanom nebu na čelu Narodne stranke, Kilibarda se dobro služio i pridržavao stihova iz narodne poezije i posebno Njegoševih stihova iz „Gorskoga vijenca“, a kojega danas treba „iznova čitati“ i tumačiti onako kako to njegov najvjerniji tumač i vrstan poznavalac danas propovijeda! Tako će pojedini stihovi iz narodnog epa ili iz „Gorskoga vijenca“, biti znala čki modifikovani i u službi njegovih političkih ciljeva i materijalne koristi, pa će „za krst časni“ i „slobodno prisvajanje...“ biti jedna verzija nespojivog istorijskog nasljeđa u cilju oslobodila čke borbe crnogorskog naroda i današnje „transparentne tranzicije“ kojoj je uveliko i sam N. Kilibarda sa čelnicima i „ekspertima“ P. Drecunom i D. Šoćem njegove stranke kumovao ili participirao u parlamentu ili direktno u vlasti kao lider Narodne stranke. I to je Kilibardinih ruku i uma djelo koje zagovara „nova čitanja i tumačenja“ Njegoševoga „Gorskog vijenca“!

„Uspješno“ je svoja „nau čna“ istraživanja sprovodio, utvrđivao i ispravljao mnoge „neta čnosti“ još iz vremena mladosti, kada je još tada vidio da nešto nije u redu i da nedostaju stihovi: „Dok ne vrati što je Dušanovo”. „Kao profesor Univerziteta stao je na čelo stranke koja svoje nastupe po činje i završava-guslama! Za svoje političke nastupe, brzoplete izjave i političke izlete znao je obavezno ista ći poštapalicu sa kojom je sve objašnjavao i pravdao „Ja sam sebe samo pozajmio politici”!? „Da li će time iznevjeriti pisca da bi ugodio političaru ili će se vratiti ponovo u književnost zna će se uskoro, poslije prvih narodnih izbora... sa svojom strankom „narodnjaci” imaju šansu da „vrate svojoj duši” crnogorski narod - srpskome stadu...; kao zaljubljenik ali i zarobljenik kosovskoga mita Kilibarda ostavlja utisak čovjeka iz epa koji nije konzervirao samo jezik, ve ć i misao...“. „...kada je zatečen on grabi za odstupnicom...“ koristeći izgovor „vrijeme će samo pokazati”, ili će pogledati u pročitati šta su mu savjetnici napisali!

U „kriti čkom” sagledavanju „antiislamizma” Njegoševoga djela u „Gorskome vijencu” Kilibardino razmišljanje i propagiranje ide u pravcu „suptilnijeg i druga čijeg čitanja”, a to znači narodski i prosto re čeno osuditi i obezvrijediti navedeno književno djelo i na drugi nakaradan ga na čin prikazati izostavljajući sve riječi koje počinju sa slovom „T” ili bolje reći na Kilibardin na čin poimanja istorije i gledanja na istorijske tokove u prošlosti i afirmativno gledanje na osvaja ča i porobljivača, zulumćara.

Baš je briga N. Kilibardu za sve posje čene glave na crnogorskoj strani i na prevaru pogubljene, na danak nametnuti, na krvlju natopljene ravnice i planine, na oja đene majke, na izgubljene sinove, na odvedenu ili osaka ćenu djecu, na razapete i nabijene na kolac, na hajduke i sve junake i ljude pojedince koji su pružali otpor, i one koji se nijesu dali pokoriti i tako dalje. Kilibardino politi čko sljepilo je uokvireno u riječima „suptilnog” i „drugačijeg” načina tuma čenja i gledanja na daleku prošlost i odstranjivanje riječi koje govore o „antiislamizmu” i imaju „antiturski naboj”, kao i na sve ono što je opjevano u pjesmama narodnoga pjeva ča, a govori o oslobodila čkoj borbi crnogorskoga i srpskoga naroda.

Brojne su „zablude” N. Kilibarde posebno današnje ili onoga Kilibarde od po četka prve decenije XXI vijeka. U obavezi je Kilibarda, ako je u mogu ćnosti, da zdravo rasuđuje, jer je bio Brojne su „zablude” N. Kilibarde posebno današnje ili onoga Kilibarde od po četka prve decenije XXI vijeka. U obavezi je Kilibarda, ako je u mogu ćnosti, da zdravo rasuđuje, jer je bio

da su moždane vijuge atrofirale uslijed njegovog dugog politi čkog pijanstva! Možete zamisliti kakve su, prema Kilibardi i njegovom tuma čenju „ideološke matrice” ili pretpostavke Njegoševe i posebno „ideološko-politi čke”, iako tu nema ni trunke od politike koju unosi i podme će Kilibarda tumačeći današnjim mjerilima „ideološko-političku” platformu državnika, pjesnika, književnika i filosofa Petra II Petrovi ća Njegoša. Šta sve neće naći Kilibarda u Njegoševim djelima, a posebno u „Gorskome vijencu”! Ako bude dublje zaronio nije nemogu će da pronađe i političke osnove „Beogradskoga sporazuma” od prije nekoliko godina, a o platformama i agendama crnogorskim da ne pri čamo, toga bi on kao veliki „istoričar“ našao na pretek!?

N. Kilibarda govori o Njegoševom idološko-politi čkom polazištu i utemeljenju ali nigdje to ne potvr đuje sem što onako napamet priča, pripovijeda i zanoveta, pa kaže: „Međutim, jednako je izražen antiturski i antiislamski stav u Njegoševom Gorskom vijencu. I pored činjenice da je Njegoš genijalni pjesnik, obavezno treba naglasiti da je on i u svome književnom stvaralaštvu imao ideološko-politi čko polazište. Da bi ujedinio, inače do tada uvijek razjedinjenu Crnu Goru, u borbi protiv Turaka, državnik Njegoš je svoja djela, koja je pisao stihom što ga prirodno prihvata sluh Crnogoraca, nadojio jakim naponom antiturstva i antiislamstva. Zato obavezno treba naglasiti da takav Njegošev stav nije sinteza narodnoga duha koji je ostvaren u klasi čnoj usmenoj epici, nego je to plod Njegoševe državno-politi čke ideologije. A treba naglasiti i to da je tematika Gorskog vijenca, tzv. istraga poturica, plod pjesnikove mašte, a ne pak književna slika stvarnoga istorijskog doga đaja“.

Šta je samo prije nepunih pet-šest godina pri čao i pisao N. Kilibarda o „Istrazi poturica“ i gdje Kilibarda sve nalazi i prepoznaje ideološko u Njegoševom „gorskom vijencu“? Nije valjda Kilibarda vidio - prepoznao „ideološko“ u „prirodni nagon“ čovjeka za slobodom i slobodnim životom i odbranom od osvaja ča, koji je porobio pola Evrope i nadasve Crnoj Gori prijetio da uništi njeno stanovništvo, koje ne će da pokorno živi! Šta sve Kilibarda ne bulazni govoreći da je sve „to plod Njegoševe državno-politi čke ideologije“. Dakle, po Kilibardinom gledanju i tuma čenju neprirodno je što se Njegoš u svojim stihovima oslanja na oslobodilačku borbu pojedinca, bratstva, roda, plemena i na kraju kolektivitet cijele Crne Gore i u tome je njegova „ideološka obojenost“ i polazište koje stoji na čvrstim „temeljima državno-političke ideologije“, „antiislamstva“ i „antiturstva“ me đu porobljenim narodima i državama!?

Mora se priznati da to što „vidi“ jedan N. Kilibarda, a posebno kako „tuma či“ ukupnu oslobodila čku borbu crnogorskog naroda da je to ne samo skandalozan nego degeneričan pogled, skaradan na čin viđenja jedne iskonske borbe čovjeka da živi u slobodi, bez obzira koliko bio taj osvaja č „civilizovan“ i na kojem tom stepenu civilizacije bio. Sada se jasno iskazuje taj Kilibardin unutrašnji „nerv“ i politi čki osjećaj koji ga ne „vara“ iz njemu „pragmatičkih“ razloga! Svako dalje objašnjenje ili pokušaj da se Kilibardi suprotstavi nau čni način gledanja i pristupa tuma čenju istorijskih događaja i procesa bilo bi upravo smiješno, jer ga treba ostaviti u njegovoj zabludi od koje se on još nije spasio, ve ć će trebati nekoliko ambasadora i veliki broj „seansi“ da

ga vrate na jedan koliko toliko normalniji ili prihvatljiviji na čin života i njegovih problema, koje je imao usljed decenijskog politi čkog pijanstva. Triježnjenje Kilibarde iz „pragmatskih“ razloga će dugo potrajati i samo timovi „eksperata“ možda ga donekle mogu spasiti od snova, zabluda i ideološko-politi čkih matrica, koje on danas prepoznaje i „vidi“ u dalekoj prošlosti a posebno u Njegoševom „Gorskom vijencu“ koji mu je poseban problem zbog evropskih integrativnih procesa. Mora će Kilibarda tako veliki zalogaj da ostavi i da pri đe nečemu što mu je laganije a posebno nekom današnjem piscu, pripovjedaču, književniku, romanopiscu, stihoklepcu i skorojevi ću. Nikako N. Kilibarda da se sjeti stiha: „Velja kruška u grlo zapane“!

Nema stiha ili bolje re ći pjesme u književnom stvaralaštvu Petra II Petrovića Njegoša u kojem N. Kilibarda ne vidi „ideološku“ osnovu na kojoj se gradi veliko književno djelo posebno Nema stiha ili bolje re ći pjesme u književnom stvaralaštvu Petra II Petrovića Njegoša u kojem N. Kilibarda ne vidi „ideološku“ osnovu na kojoj se gradi veliko književno djelo posebno

N. Kilibarda u svakome stihu Njegoševom vidi „ideološki“ stav, „antiturstvo“ i „antiislamstvo“, projiciraju ći današnju dnevno-političku mirotvoračku, integrativnu evropeizaciju balkanskih prostora na „neideološkim“ osnovama i oslobo đenu identiteta i nacionalizma i na tome gradi svu svoju „filozofiju“ politi čke ličnosti kako bi (s)prao svoju političku prošlost iz posljedne decenije XX vijeka. Ho će Kilibarda da preko narodne poezije iskazane u „osmercu“ ili „desetercu“ podijeli svoju politi čku prošlost i nađe njenu ideološku osnovanost u prošlosti i to ni manje ni više nego dva vijeka unazad. Takve projekcije N. Kilibarde idu na li čni račun (o)pravdanja politi čke djelatnosti svim onim što je činio govorima, tumačenjima, propagiranjem, zavo đenjem i „zabludama“ do besvijesti. To je jedan vid njegove odstupnice i raspodjele krivice i odgovornosti za ono što je činio u „ratu za mir“ tražeći sada spas u narodnoj poeziji, koja ga je „dovela“ u zabludu da tako misli i tvrdi kako je propagirao u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Danas se oslobodio takve „zablude“, jer je kona čno uočio poslije dugog niza decenija bavljenja i istraživanjem narodne poezije i uopšte književnosti u profesorskoj karijeri, uvidjevši

da je tu bilo mnogo „antiislamizma“ i „antiturstva“, a posebno „ideološko - politi čkih stavova“ velikoga genija, pjesnika Petra II Petrovi ća Njegoša! To je jedini način i spas koji Kilibarda nastoji da nametne crnogorskoj javnosti i svima onima koji ga prozivaju za ono što je kao narodni strana čki vođa činio kao političar u „ratu za mir“. Ako u tom naumu uspije makar da preko medija svakodnevno zatrpava javnost smatra da će obesmisliti sve ono što je kao političar proizveo, a krivicu i odgovornost će odbaciti i ostati velikim dijelom opran od blata kojim je i danas pokriven. I na kraju, zaklju čiće N. Kilibarda, onako u svome stilu projektovanja svojih vizija i dnevnopoliti čkog interesa, sljedećim riječima: „Prema tome, narodska ili imitativna književnost Crne Gore nije rezultat neumije ća njezinijeh pisaca da stvaraju drugačije, nego produkt njihove namjere da preko popularnog stiha, osmerca i deseterca, šire svoju politi čku ideologiju“.

Ni manje ni više nego je sve to „ideologija“ dinastije Petrovi ća projektovana sa namjerom za pismene ljude u narednim vjekovima, proro čki stavljena da usmjerava dalje procese! Nema šta nego treba konstatovati da je N. Kilibarda ne samo vidoviti politi čar, prorok, naučnik, javna li čnost, „samostalni p(oli)tičar“, nego i ličnost koja čitaocu na sebi svojstven, nenaučan ali sra čunat način tumači sopstvenu ličnost u dešavanjima „rata za mir“, a krivica i odgovornost za to pada na one koji su ga svojim stihovima ideološki obojili, opijali i tako politi čki pijana nosili da pri ča, pripovijeda i zagovara sve u cilju „rata za mir“ i zbog toga dugo je bio u „zabludi“.

Pretpostavimo, iako je smiješno i tako nešto zamisliti, da je Kilibarda potpuno u pravu, da su to bile njegove zablude pod uticaje velikih pjesnika!? A šta, ako se primjenom toga principa, isto to može re ći za Kilibardu da je mnogim generacijama svoje „snove i zablude“ predavao, učio i usmjeravao generacije!? Koga sada optužiti nego samoga N. Kilibardu za takvu ulogu koju je profesionalno obavljao i tek sada „otkrio“ da je bio u zabludi?! Da li sada sve generacije studenata, kojima je predavao, treba da ga pozovu na odgovornost i kako sada takvu krivicu izbje ći? Vjerujem da će N. Kilibarda i na to imati svoje (ne)naučno i stručno tumačenje i utemeljenje u narodnoj poeziji ili u današnjim evropskim integracijama i sve to pravdaju ći „ideološko-politi čkom matricom“ nekog drugog pjesnika od prije nekoliko vijekova, a koji nijesu sa prostora Balkana ili iz Evrope i naravno bez „genocida na vjerskoj osnovi“! Politi čkim glupostima N. Kilibarde nema kraja, a sa „zabludama“ koje i dan danas traju i pored toga što se otrijeznio uz samo jednu „seansu“ uz pomo ć stranog ambasadora, još dugo će zagovarati javnost pišu ći i pravdajući svoja činjenja i zablude, prebacujući najveći dio krivice na sve druge samo ne uvi đajući u svemu tome svoju ulogu i odgovornost!

On je, kao dijete u kolijevci, nevin za sve što je radio, jer je to bilo iz „zablude“ i pod uticajem osmera čkih i deseteračkih pjesama u književnim djelima ili narodnoj „imitativnoj“ književnosti i književnim djelima Petra II Petrovi ća Njegoša i knjaza - kralja Nikole, a posebno izdvaja kao politi čko-ideološku obojenost, „antiislamstvo“ i „antiturstvo“ u „Gorskome vijencu“. Da samo može Kilibarda bi sve izmijenio, ispravio, izbacio i upodobio današnjim evropskim integracijama, politi čkim potrebama i projekcijama, kao i svojim političkim interesima iz „pragmati čnih“ razloga, a sve to u duhu tranzicije i evropskih integracija u daleku prošlost.

Vjerovatno da bi Kilibarda sa daljim elaboracijama „uspio“ prikazati Njegoša kao evropskog modernog projektanta današnje Evrope i evroatlantskih integracija, tranzicije u crnogorskom društvu i evropskog puta ujedinjene Evrope! Siguran sam da bi, ali malo kasnije, opet N. Kilibardi nešto zasmetalo i imao bi zamjerke i na tako projektovanu politiku pa bi opet i na tome zamjerio Njegošu, jer nije u skladu sa onim što bi tada gledao iz „današnje“ perspektive jedan bivši politi čar-lider, velikosrbin, velikocrnogorac, najcrnogorskiji Crnogorac N. Kilibarda.

Gdje bi nas danas odvela sva razmišljanja i projekcije Kilibarde i posebno njegova tuma čenja u duhu širenja „mirotvorstva“ i pranja njegovoga politi čkoga obraza iz vremena „rata za mir“, i danas najve ćeg zagovarača da nije trebalo pružati otpor zavojevaču i porobljivaču velikoj Osmanskoj imperiji? Po njegovom gledanju i tuma čenju sve je to „evolucija“ pa bi i ona jednoga lijepoga dana prošla samo što Kilibarda ne bi volio da živi u takvom ambijentu jednog „silnog Tur čina“, gdje ne bi mogla doći do izražaja njegova usmena riječ ili kakav junački spjev izuzev

da sve bude apoteoza velikom Turskom carstvu!

A tek kakva bi bila duhovnost jednoga naroda, kultura, istorija i književnost kada bi sve po čivalo samo na djelima jednoga N. Kilibarde i svega onoga što nam on tumači, pripovijeda, kazuje i dokazuje da je upravo sve to jedna njegova „velika zabluda“?! Da li on poima tu svoju „svijest“ i kako bi tako nešto prihvatio da jednom narodu izbriše sve vjekove i pisane tragove pa u takvoj „prošlosti“ na bjanko unese i nametne svoja tuma čenja u politička i književna djela, da projektuje kroz tu prošlost današnju stvarnost i budu ćnost onakvu kavu on „vidi“ za sve buduće generacije, koje bi se samo „nadahnjivale“ njegovim politi čkim govorima i antiislamističkim tuma čenjima bez antiturskoga naboja? Pretenzije N. Kilibarde su ogromne, ambicije nadilaze njegovu umnu i fizi čku ličnost i mogućnosti, a želje i namjere da spere svoju političku ličnost iz vremena „rata za mir“ svode se na utopiju njegovog zablu đelog sna i stvarnoga života u kojemu živi, radi i meditira do besvijesti pišu ći brojne nebuloze, koje priliče samo jednom senilnom starcu na kraju biološkoga sata.

Ne treba mnogo rije či da bi se objasnila kakva bi istorija Turske - Osmanskoga carstva bila kada bi je on pisao, a još bolje tuma čio kao jedan „samostalni p(oli)tičar“ i javni radnik iz današnjega ugla gledanja i tuma čenja integrativnih procesa, NATO alijanse, evroatlantskih integracija! Sve bi to bilo u duhu proislamizma bez ideološko-politi čke osnove i namjere lične u vidu jednoga Kilibarde, koji bi zagovarao svoju politiku „legalizma“ i „legitimizma“ da osvojeni narodi nemaju prava na borbu za oslobo đenje, već samo mogu biti potlačena i obespravljena raja na jednom velikom prostoru koji je osvojila jedna velika Osmanska imperija! Sve bi to bilo baš onako kako i treba da bude još od dolaska Turaka na Balkan pa sve do današnjih dana sa „bolesnikom na Bosforu“ i ostarjelim - prestarjelim carstvom - koji samo što nije izdahnulo, ali

ga život potla čene raje još održava u životu i ostaje da živi sve dotle dokle se god u takvom položaju pod Osmanlijama! Šta re ći za takav način gledanja na prošlost i tumačenje jednoga velikoga političara Srbina, pa Crnogorca najcrnogorskijeg i njegovih projekcija, ne samo u prošlost nego i sadašnjost i daleku neku budu ćnost. Bio bi N. Kilibarda zadovoljan, ali ne i prezadovoljan, kada bi raspoloženje naroda bilo protursko i proosvaja čko za interese islama kao vjere i to bi po njemu bio „prirodan“ na čin i „evolutivan“ proces koji se i njemu samome desio uz pomoć stranog ambasadora u „hodu vremena“ i evropskih i evroatlantskih integracija, svakako sa NATO savezom kao velikom svjetskom silom i „bi čem božjim“ da uspostavlja mir u svijetu, a sve bi se odvijalo bez genocida i ne na vjerskoj, naravno uz nadzor samoga N. Kilibarde! To ne bi bio ga život potla čene raje još održava u životu i ostaje da živi sve dotle dokle se god u takvom položaju pod Osmanlijama! Šta re ći za takav način gledanja na prošlost i tumačenje jednoga velikoga političara Srbina, pa Crnogorca najcrnogorskijeg i njegovih projekcija, ne samo u prošlost nego i sadašnjost i daleku neku budu ćnost. Bio bi N. Kilibarda zadovoljan, ali ne i prezadovoljan, kada bi raspoloženje naroda bilo protursko i proosvaja čko za interese islama kao vjere i to bi po njemu bio „prirodan“ na čin i „evolutivan“ proces koji se i njemu samome desio uz pomoć stranog ambasadora u „hodu vremena“ i evropskih i evroatlantskih integracija, svakako sa NATO savezom kao velikom svjetskom silom i „bi čem božjim“ da uspostavlja mir u svijetu, a sve bi se odvijalo bez genocida i ne na vjerskoj, naravno uz nadzor samoga N. Kilibarde! To ne bi bio

Vrag će ga znati šta još leži pod trokrakom „kapom“ N. Kilibarde, koji govori o importovanju ideološkog-politi čkog u „kolektivnu svijest“ Crnogoraca i na taj način on smatra da genijalni pjesnik razvija kod stanovništva jak „antiislamizam i antiturski odnos - raspoloženje- naboj“! A zašto pita se Kilibarda, kada je mogao bez toga?! Kilibardino tuma čenje određenih istorijskih doga đaja ili procesa usmjereno je ka negaciji ukupne oslobodilačke borba svih porobljenih naroda kojima ostaje samo mit ili legenda i ko zna što još ne! Što sve Kilibarda ne kaže i negira objašnjavaju ći tokove evropskih integracija, da bi na kraju zaključio: „Tri legende bez istorijske statike Njegoš je umjetni čkom snagom „Gorskog vijenca“ importovao u kolektivnu svijest Crnogoraca. To su podvig Miloša Obili ća na Kosovu 1389, istraga poturica „pri svršetku

17. vijeka“, kako pjesnik datuje temu koju obra đuje, i srpsko-slobodarsko herojstvo Baja Pivljanina na Vrtijeljci 1685. godine“. Razumije se Kilibarda u „statiku i mehaniku“ istorijskih zbivanja pa zaklju čuje da u „kolektivnoj svijesti Crnogoraca“ nema nikakve osnove o kojima Njegoš pjeva u osmercu ili desetercu, ve ć samo namjera da „importuje ideološko-političku“ potku u svome djelu kojom nadja čava ili bolje reći podržava takav mit!

N. Kilibarda „poznaje“ sveukupnu istoriografiju jugoslovensku i crnogorsku posebno, onu koja je na osnovama romanti čarskoga shvatanja i prikazivanja „sve zulume turske vlasti“, uvijek naglašava ili prenaglašava! Kilibarda ide još dalje i mnogo oštrije i gotovo pobjedni čki da kaže i „tvrdi“ da „Genocidno-vjerski smjer subjektivne ideje pjesnika Gorskog vijenca precizno definišu stihovi koje izgovara Vladika Danilo, Njegošev alter ego u Gorskom vijencu: Luna i krst, dva strašna simvola – / njihovo je na grobnice carstvo, / sljedovat im rijekom krvavom/ u la đici teška stradanija. / To je biti jedno ili drugo“! Baš briga Kilibardu što onako preko koljena prelama vjekove i stradanja porobljenoga stanovništva na balkanskim prostorima ili što zanemaruje

činjenicu da su se sukobile dvije vjere pravoslavna i islamska i da su u pitanju simboli njihovi, na jednoj strani luna a na drugoj krst, kao pravoslavlje koje stoji u odbrani daljem nadiranju islama

ka Zapadu Evrope. U pitanju je opstanak pravoslavlja od velike Osmanske imperije i nema tu nikakvoga genocida od strane onoga koji se brani ve ć upravo od onoga koji osvaja i prijeti da zatre trag pravoslavlju na balkanskim prostorima. To što Kilibarda „vidi“ i na čin na koji tumači istorijske doga đaje i procese ne samo da je iskrivljena slika njegovoga gledanja, prikazivanja i tuma čenja nego je u pitanju propagiranje neslobode i nepoštovanje prirodnoga prava na odbranu za li čni, porodični i narodni opstanak, pravo na otpor osvajaču, borba protiv nadiranja islama, koji je tada prijetio da osvoji i pokori cijelu Evropu. Takve insinuacije jednoga „samostalnog politi čara“, nekadašnjega velikosrbina i sadašnjega najcrnogorskijega Crnogorca jesu proizvod njegove ostraš ćenosti i osvete za svoj politički salto mortale. N. Kilibarda pokušava da prebaci veliki dio krivice i odgovornosti na sve i svakoga samo da umanji svoj udio u „ratu za mir“ i da time izbjegne eventualnu mogu ćnost poziva u Haški Tribunal sa ostalim učesnicima ili makar u Crnoj Gori kao osumnji čeni.

Da ne bi bilo tako drasti čno N. Kilibarda „genocidno“ povezuje odnosno poistovjećuje sa „vjerskim“ kako bi donekle amortizovao ja činu iskazane misli sa riječju „genocidno“, pa dalje nastoji biti malo „mekši u rije čima“, poput onih koje je uputio svojim „ekspertima“ kada su ga kritikovali i istjer(iv)ali iz Narodne stranke. N. Kilibarda dalje kaže da je „Njegošev alter ego“ u govoru vladike Danila, a to je ista dinastija i njegov predak, sa stihovima luna i krst... to je biti jedno ili drugo! Upravo radi se o Kilibardinom namjernom obesmišljavanju oslobodila čke borbe Crnogoraca i inkorporiranju u toj borbi „genocidne“ ideje na osnovu koje ne samo da želi se osloboditi od turskih zuluma i turske vlasti da zbaci jaram sile Turske, nego zbog toga otpora i borbe može do ći u pitanje opstanak islama kao vjere! Tu Kilibarda „vidi“ i taj „genocid“ a nastoji

ga svim silama importovati i ugraditi u „Gorski vijenac“ i u njemu ga traži samo on i još par onih koji su tako nešto protežirali u posljednjoj deceniji 20. vijeka, a Kilibarda je sve to usvojio i dalje nastavio pa propagira samo da bi se spasio od ukupne krivice i poziva na odgovornost za zavo đenje i propagiranje nacionalističke pošasti u vremenu „rata za mir“.

Sva Kilibardina „mudrost“ i „nauka“, „u čenost i znanje“ data je u ispovijestima, hronikama, romanima, dramama i kome(n)dijama i brojnim proznim radovima, izjavama, intervjuima i feljtonima koje je objavio u posljednjih desetak godina iz „pragmati čnih“ razloga za promovisanje evropske integrativne politike, a sa jedinim ciljem pranja sopstvene politi čke biografije iz vremena „rata za mir“. Svo njegovo tuma čenje, nakaradno poimanje i poznavanje istorijskih doga đaja i procesa u oslobodilačkoj borbi crnogorskoga naroda, dijelom iskazano o Njegoševom pjesni čkom djelu „Gorski vijenac“ ima namjeru da prebaci krivicu sa sebe na drugoga i posebno velikome književniku, vladaru, pjesniku i filozofu Petru II Petrovi ću Njegošu podbaci i importuje „genocid na vjerskoj osnovi“, „antiislamstvo i antiturstvo“, i umanji vrijednost toga književnoga djela, veli činu pjesnika i vladara crnogorskoga, naravno sa dodvoravanjem li čnim i političkim svima onima protiv kojih je bio u „ratu za mir“.

Igra Kilibarda igru, i diže sprdnju na sebe samoga i ima na to pravo, ali nema pravo da izmišlja, insinuira ni malo slovo „g“ od rije či „genocid“ kojim on sam sebe želi opravdati. To je ta pozadina cjelokupne pisanije velikoga Srbina, najcrnogorskijeg Crnogorca i jednoga velikoga zagovornika islamizma kojemu nije trebalo pružati otpor ve ć čekati da „evolutivnim“ putem nestane sa evropske istorijske karte ili bolje re ći iz istorijske prošlosti porobljenih naroda od Osmanlija - velikog Turskoga carstva. Veli čanjem, propagiranjem i bezočnim podvaljivanjem i stavljanjem - ugra đivanjem „genocidne“ ideje na vjerskoj osnovi, nečega čega nema u „Gorskome vijencu“, iako ga on sam sa svojim snovima i zabludama „vidi“ N. Kilibarda projektuje politiku današnjice u daleku prošlost, a sve radi pranja i pravdanja sopstvene politi čke biografije ste čene u „ratu za mir“.

Protežira i pripovijeda N. Kilibarda da se radi o za četku i ideji „antiislamstva i antiturskog naboja“ i „ideološko - politi čkoj osnovi“ u „Gorskome vijencu“ sa još nekim istomišljenicima, a čiji je on eksponent, izaslanik i (s)provodnik, nadajući se da će, svojim upornim ponavljanjima neistine ili bolje re ći laži, ubijediti javnost laičku, a i stručnu i naučnu, u istinitost onoga što dugi niz godina propovijeda iz njemu „pragmati čnih“ razloga. Takva glupost svojstvena je samo jednom bivšem lideru, velikom Srbinu i još ve ćem danas Crnogorcu, koji je bio u „zabludi“ nekoliko decenija i kona čno se otrijeznio od političkoga pijanstva, slave, strasti i želje za dokazivanjem. Poslije neuspješne politike iz vremena „rata za mir“ sada igra igru koja mu se diktira iz čisto političkih razloga, a uz sve to mu dođe i po nešto od sinekure ili nekog angažmana u svrhu pravdanja i pranja politi čke biografije svoje i svih koji su sa njim bili učesnici u „ratu za mir“.

Nedopustivo je Kilibardino propagiranje ideološko-politi čke matrice i ideje „genocida na vjerskoj osnovi“ ili bilo kojoj drugoj. Sama pomisao na rije č genocid, a kamoli postojanje „genocida“ po sebi je pogubna za jedno veliko pjesni čko i filozofsko djelo o jednom narodu koji se želi spasiti od jedne osvaja čke politike i teških zuluma zaostaloga feudalnog sistema. Na taj na čin indirektno N. Kilibada hoće da negira oslobodilačku viševjekovnu borbu Crne Gore tražeči u njoj genocid, naravno preko pjesni čkoga djela „Gorski vijenac“, koji po njegovom viđenju, tuma čenju, poimanju i propagiranju treba na „drugačiji“ i „suptilniji“ način čitati i osloboditi ga odre đenih stihova, koji bi se odstranili ili uklonili iz nastavnih programa osnovnih i srednjih škola, a u krajnjem i sa visokoškolskih ustanova, kada je rije č o književnim i istorijskim djelima a posebno „Gorskoga vijenca“ po „uputstvima“ i „ čitanjima“ Kilibarde! Da li će to biti dovoljno i na zadovoljstvo ne samo Kilibarde ve ć i onih koji tako nešto zagovaraju već poodavno kao kvaziistori čari i kvazinaučnici? Uvjereni smo da se takvi „naučnici“ ne bi na tome zadržali, već bi imali još da po nešto kažu i za ostale nau čne discipline i njihovo naučno stvaralaštvo!

N. Kilibarda ne preza da kaže da je Njegoš „stvarao“ istoriju po mjeri „politike“ a nijednim valjanim argumentom to ne dokazuje sem svojim retori čkim i „suptilnim“ tumačenjima zasnovanim na „mekšim“ i lijepim rije čima i sa „drugačijim načinom čitanja“, a sve u cilju apologetike antiislamizma i idološko-politi čkog pristupa! Koliko je Njegoš „umješno stvarao istoriju po mjeri politike“ u velikoj je zavisnosti od onoga što nam Kilibarda podastire umno, razložno, logi čki i argumentovano? N. Kilibarda je u svom metodološkom pristupu i načinu N. Kilibarda ne preza da kaže da je Njegoš „stvarao“ istoriju po mjeri „politike“ a nijednim valjanim argumentom to ne dokazuje sem svojim retori čkim i „suptilnim“ tumačenjima zasnovanim na „mekšim“ i lijepim rije čima i sa „drugačijim načinom čitanja“, a sve u cilju apologetike antiislamizma i idološko-politi čkog pristupa! Koliko je Njegoš „umješno stvarao istoriju po mjeri politike“ u velikoj je zavisnosti od onoga što nam Kilibarda podastire umno, razložno, logi čki i argumentovano? N. Kilibarda je u svom metodološkom pristupu i načinu

Jednom rije čju jasna je namjera N. Kilibarde, iako ne potpuno ili aposlutno otvorena i direktna, ve ć mnogostruko suptilna, uvijena u oblandama i podmetnuta stihovima izvučenim iz konteksta samoga spjeva ili pjesni čkoga djela. Hoće se dodvoriti islamu i predstaviti oslobodila čku borbu crnogorskoga naroda i svih porobljenih naroda na Balkanskom poluostrvu kao jedan „neprirodni“ proces kojemu je trebalo stati za vrat. Tako se propagira, od strane Kilibarde i njemu sli čnih autoriteta, da treba živjeti podanički i mirno trpjeti sve zulume jedne osvaja čke sile, koja je (z)gazila prije svega ličnu slobodu čovjeka-pojedinca, a htjela zatrijeti sve one koji su joj se suprotstavljali na tom putu kao i na putu širenja ili prodiranja islama ka Zapadu Evrope.

Glupost koju je ispoljio jedan bivši lider Narodne stranke nekadašnji veliki Srbin, a sada „veliki“ i najcrnogorskiji Crnogorac, „samostalni p(oli)ti čar“ i javna ličnost N. Kilibarda, takvih je razmjera da joj je teško na ći primjera, a posebno osobe-ličnosti tako visokoga akademskoga zvanja za koju bi se moglo re ći da je normalna i da tako nešto propagira i svakodnevno medijski plasira crnogorskoj i široj javnosti. Ta njegova glupost o „druga čijem“ čitanju i „suptilnom“ na činu tumačenja i genocidnog prikazivanja „Gorskoga vijenca“ nadilazi zdravorazumsko biće i može se svrstati u bolesnika sa teškom dijagnozom metastaze moždanih ćelija. Da li je bio u „zabludi“, i da li se otrijeznio od decenijskog politi čkoga pijanstva ili je riječ o teškom patološkom stanju ispoljenom u tuma čenju istorijskih događaja i procesa jednoga porobljenog naroda kojemu Kilibarda ne da mogu ćnost niti pravo na odbranu ličnoga života i slobodnoga ra đanja, razvijanja, stvaranja i biološkoga opstanka, a koje je bilo ugroženo upravo od onih koje on pokušava prikazati ne kao dušmane ve ć kao „dobrotvore“! Upravo je i samoga sebe takvim prikazao u svojim tuma čenjima ili zaključcima o društvenim promjenama ili procesima iz naše bliže ili dalje prošlosti.

Niko ne spori pravo da Kilibarda može slobodno da piše, pri ča, zanoveta i tako dalje. Ali, isto tako treba da je svjestan činjenica da zbog onoga što plasira javnosti i u šta želi ubijediti stručnu, nau čnu i laičku javnost može izazvati ili pretrpjeti kritiku. Takođe, i preuzeti rizik da zbog nakaradnog i zlonamjernog tuma čenja istorije, jednoga nekada porobljenog naroda koji ima prirodno pravo na odbranu i život dostojan čovjeka ili ostalih naroda na jednom užem ili širem prostoru, može biti kriti čki raskrinkan i stavljen pod lupu ukupnog sagledavanje političke i javne li čnosti pa makar on bio i „samostalni p(oli)tičar“.

Dnevno-politi čke projekcije ili projekcije ne tako davnih događaja i današnjega političkoga trenutka, politi čkih implikacija i kretanja savremenoga društva N. Kilibarda nalazi nigdje drugo nego u „Gorskome vijencu“ odnosno usmjerava i ukalupljuje u „kolektivnu svijest Crnogoraca“. Za „glavnog krivca“ i za sva izmišljanja, insinuacije „ideolog“ svega toga je Njegoš, koji je sve to „importovao“ pa će N. Kilibarda reći: „Državnik i političar Petar II Petrović Njegoš, realno je procijenio da treba ideološki ujediniti bratstveni čko-plemensku Crnu Goru za borbu protiv Turaka, koji su predstavljali stalnu opasnost kao sila koja još vlada balkanskim prostorima. Rukovo đen zanosom državnika, koji Crnu Goru zamišlja kao međunarodno priznatu državu, Njegoš je u svome spjevu Gorski vijenac pretvarao istoriju u legendu da bi ta legenda bila ideološki usmjeriva č borbe protiv Turaka. Dva eklatantna primjera Njegoševa presnivanja istorije u pjesni čku legendu jesu opis istrage poturica, koja se nije istorijski dogodila, i glorifikacija ratni čko-slobodarskoga podviga Baja Pivljanina, hajdučkoga harambaše čiji se podvizi, kao Dnevno-politi čke projekcije ili projekcije ne tako davnih događaja i današnjega političkoga trenutka, politi čkih implikacija i kretanja savremenoga društva N. Kilibarda nalazi nigdje drugo nego u „Gorskome vijencu“ odnosno usmjerava i ukalupljuje u „kolektivnu svijest Crnogoraca“. Za „glavnog krivca“ i za sva izmišljanja, insinuacije „ideolog“ svega toga je Njegoš, koji je sve to „importovao“ pa će N. Kilibarda reći: „Državnik i političar Petar II Petrović Njegoš, realno je procijenio da treba ideološki ujediniti bratstveni čko-plemensku Crnu Goru za borbu protiv Turaka, koji su predstavljali stalnu opasnost kao sila koja još vlada balkanskim prostorima. Rukovo đen zanosom državnika, koji Crnu Goru zamišlja kao međunarodno priznatu državu, Njegoš je u svome spjevu Gorski vijenac pretvarao istoriju u legendu da bi ta legenda bila ideološki usmjeriva č borbe protiv Turaka. Dva eklatantna primjera Njegoševa presnivanja istorije u pjesni čku legendu jesu opis istrage poturica, koja se nije istorijski dogodila, i glorifikacija ratni čko-slobodarskoga podviga Baja Pivljanina, hajdučkoga harambaše čiji se podvizi, kao

Dodaje Kilibarda i ubacuje u „Gorski vijenac“ sve što mu naum padne, pa kaže da Njegoš „...Crnu Goru zamišlja kao me đunarodno priznatu državu“, a zanemaruje brojne činjenice sa kojima Njegoš u tom istom „Gorskom vijencu“ traži spas od turskih zuluma i opasnosti same Turske kao velikoga carstva koje ho će da uništi ili zarobi čovjeka i narod i stavi ga u položaj obespravljene raje. Naravno da Kilibarda u „Gorskome vijencu“ i Njegoševim pismima uopšte ne vidi niti će da vidi velikoga državnika, pjesnika i filozofa gdje poziva određene istaknute paše, age, begove i vezire na mir u susjedstvu! O tome sa Kilibardom raspravljati ili mu pisma i sve ostalo citirati i tako dalje bila bi uzaludnja rabota, isto kao što je njegova politi čka rabota satkana od snova i zabluda, privi đanja i izmišljanja, podmetanja, insinuacije, neistine i laži.

Duboko je svjestan Njegoš činjenice da će borba crnogorskoga naroda biti „neprestana“ i da će dugo trajati, kao i da će u toj borbi mnogi, bratstvenici, plemenici i ostali iz naroda stradati,

životima svojim slobodu platiti brane ći rod, pleme, bratstvo, crkvu i državu: „Muž je branič žene

i djeteta, narod brani č crkve i plemena“. Sanjao je dugo N. Kilibarda brojne snove u svom zablu đelom decenijskom i dubokom snu, pa ni sam više nije svjestan svoga sopstvenoga sna i zabluda, a na javi mu se često pojavljuju scene sa kojima je dugo u snovima bio.

Nekada veliki Srbin pošto je srpstvo istrošio ili iscrpio, prišao je crnogorstvu koje je negdje ne tako davno negirao. Sada je isplativije pa mu se priklonio, a sjutra može biti onamo gdje se mnogo više politi čki isplati i neka sinekura dobro bi došla, jer je navikao u vremenu posljednje decenije XX vijeka da troši i uživa u privilegijama vlasti i položaja visokoga lidera jedne stranke koju je kako re če za interese, a sa njegovim uslugama, osnovala državna bezbjednost - SDB - KOS. Svjestan je Kilibarda da je vlast neprikosnovena strast i najstrasnija koja do smrti ostaje, a s druge strane ona mu je za dlaku izmakla iz ruku upravo od onih koje pokušava svakodnevno rehabilitovati i oprati, naravno uz njihovu i svoju politi čku biografiju, i na taj način obesmisliti sva dešavanja u nacionalisti čkoj euforiju u kojoj je igrao značajnu ulogu, da se ne zaboravi, makar istori čari sve to moraju zapisati i istraživati, objelodaniti i realno prikazati. To je upravo i jedna od osnovnih nota ovoga pisanja i sagledavanja politi čke ličnosti Novaka Kilibarde.

A kada je rije č o Njegošu i njegovome književnom stvaralaštvu, ilustracije radi na ovome mjestu dajemo kra će izvode iz „Besjede Mirka Kovača prilikom dodjele Njegoševe nagrade“, na Cetinju, 13. novembra 2009. godine. Ono što je u jednom kratkom, a jezgrovitom i nadahnutom govoru rekao književnik M. Kova č dovoljno govori o veličini pjesničkog i stvarala čkog genija kakav je bio Petar II Petrović Njegoš.

„Želim odmah re ći da mnoge nagrade koje sam dobio nose imena velikih pisaca,... ali nagrada s imenom velikog crnogorskog i evropskog pjesnika Njegoša ima u mom životu posebno zna čenje,... Veliko Njegoševo djelo, Andrić to naglašava, prelijevalo se preko granica njegove domovine Crne Gore i to na čudesan način da su ga zapravo i oni drugi doživljavali kao svoga. Moja je, i uopšte naša privilegija, u tome što za Njegoša znamo otkako znamo za sebe same. Drugi ga otkrivaju, a mi se s njim ra đamo. Za sebe mogu reći da sam Njegoševe stihove slušao iz usta drugih, potom sam ga kao đak čitao, kasnije učio nastojeći da proniknem u taj veliki misaoni sistem, da nekako spoznam taj fenomen genija, ali ni do dana današnjeg u tome nijesam uspio, jer to je naprosto metafizi čka činjenica... I nemam ništa protiv da se Njegošev mit osvijetli s više strana, da se pjesni čka pozicija na nov način sagleda, to se danas sve više radi i u drugim kulturama, svako se na razli čite načine nosi sa svojim veličinama, ali ono što mi stariji možemo u činiti jest barem toliko da svojim iskustvom utičemo da se svako to preispitivanje obavlja otmjeno, da ukažemo ako se to radi grubo i osporimo ako je neta čno. Takva pjesnička ličnost kao što je Njegoš ne će se nikada moći svesti samo na jednu dimenziju. Ovih posljednjih godina nailazio sam i na neka nepromišljena tuma čenja koja dolaze, čini mi se, negdje s ruba politike i pod pritiskom savremenih istorijskih zbivanja i tragi čnih događaja za koje poezija nije odgovorna, jer veliki pjesnici uvijek se mogu čitati kako to nekome odgovara. Stihovi ne mogu „Želim odmah re ći da mnoge nagrade koje sam dobio nose imena velikih pisaca,... ali nagrada s imenom velikog crnogorskog i evropskog pjesnika Njegoša ima u mom životu posebno zna čenje,... Veliko Njegoševo djelo, Andrić to naglašava, prelijevalo se preko granica njegove domovine Crne Gore i to na čudesan način da su ga zapravo i oni drugi doživljavali kao svoga. Moja je, i uopšte naša privilegija, u tome što za Njegoša znamo otkako znamo za sebe same. Drugi ga otkrivaju, a mi se s njim ra đamo. Za sebe mogu reći da sam Njegoševe stihove slušao iz usta drugih, potom sam ga kao đak čitao, kasnije učio nastojeći da proniknem u taj veliki misaoni sistem, da nekako spoznam taj fenomen genija, ali ni do dana današnjeg u tome nijesam uspio, jer to je naprosto metafizi čka činjenica... I nemam ništa protiv da se Njegošev mit osvijetli s više strana, da se pjesni čka pozicija na nov način sagleda, to se danas sve više radi i u drugim kulturama, svako se na razli čite načine nosi sa svojim veličinama, ali ono što mi stariji možemo u činiti jest barem toliko da svojim iskustvom utičemo da se svako to preispitivanje obavlja otmjeno, da ukažemo ako se to radi grubo i osporimo ako je neta čno. Takva pjesnička ličnost kao što je Njegoš ne će se nikada moći svesti samo na jednu dimenziju. Ovih posljednjih godina nailazio sam i na neka nepromišljena tuma čenja koja dolaze, čini mi se, negdje s ruba politike i pod pritiskom savremenih istorijskih zbivanja i tragi čnih događaja za koje poezija nije odgovorna, jer veliki pjesnici uvijek se mogu čitati kako to nekome odgovara. Stihovi ne mogu

a toga je bilo i previše. Stihovi se ne u če napamet da bi se primijenili u lošim i neljudskim prilikama... Kad bih ja sudjelovao u tim novim postavkama i preispitivanjima Njegoša i njegova djela, a da sam mlad vjerovatno bih, jer svako vrijeme name će i nov odnos prema tradiciji, ja bih po čeo od toga da je Njegoš neosporna evropska pjesnička veličina, da je duhom i cijelim svojim bi ćem bio evropski čovjek... Kada bih se ja, da je vremena, pozabavio Njegošem, istaknuo bih najprije, a da to ne bude redukcija, slobodu, moral, solidarnost kao srž njegova pjesni čkog djela,

a ti pojmovi i danas sve više vrijede i još ih osvajamo. Kad god kažem sloboda, ili čitam one koji raspravljaju o slobodi, uvijek mi iskrsne Njegošev stih kao kona čna definicija da je sloboda sve ono „što se neš će u lance vezati”, a tek potom slijede varijacije na tu temu. Ili, ako je riječ o moralu, ne znam ta čniju formulaciju od Njegoševa stiha: „Smrt je lakša no grdna sramota”. Njegov osje ćaj za solidarnost čini mi se dirljivim. Svi znamo one njegove riječi kad piše hrvatskom banu Josipu Jela čiću i kaže: „Ja sam, istina je, s ovom šakom naroda, pod anatemom tirjanstva i špionstva svobodan, ali šta mi je bolje kada gledam okolo sebe milione moje bra će đe stenju u tu đe lance”. U toj jednoj rečenici sažeo je sva tri pojma slobodu, moral, solidarnost. Ali

i ja bih, kada bi me dopala ta uloga da obra đujem Njegoša, izokrenuo onu njegovu da se govori „iz glave cijela naroda”, pogotovu nakon svih ovih naših evropskih iskustava s totalitarizmima, a ponajmanje bih tome podredio poeziju i literaturu. Hvala demokratiji, lijepa je i vrijedi je njegovati, ali poezija ne može govoriti „iz glave cijela naroda”, nego bi narod morao govoriti iz glave pjesnika, jezikom poezije“.

Da li je „iz hobija“, kao što se bavio politikom, u čestvovao u „ratu za mir“ i da li su i glave brojnim nevinim žrtvama padale iz ne čijega „hobija“ od bavljenja politikom treba upitati N. Kilibardu, jer on je u tome najpozvaniji i direktni je u česnik zagovaranja i propagiranja politike „rata za mir“ i širenja nacionalizma. Pokušao se Kilibarda oprati sa svojim prisustvom i govorom na odru pokojnika koji mu je bio ljuti ideološki i vjerski protivnik ili kako bi Kilibarda rekao „inovjernik“, da bi upravo, kako je rekao, zaslugom „inovjernika“ nekadašnjeg postao diplomatski savjetnik Ambasade u Sarajevu odnosno sa njegovom dozvolom - agremanom. Dakle, od ljutog protivnika „inovjernika“ do dobrotvora onoga istoga inovjernika-inovjerstva, a sada na usluzi njima i svijema onima koji su protiv otvorene borbe za slobodu čovjeka i njegovog dostojanstva, za slobodan život pojedinca i porodice, gra đanina, naroda i države.

Gdje je to mogu će i kod kakve političke ličnosti i spodobe da je jedna te ista ličnost u veoma kratkom vremenskome roku bila protiv „inovjernika“ i „poturica“ pa samo malo kasnije do apologet(ik)e tih istih „inovjernika“ sem kada je u pitanju N. Kilibarda, koji se sa tim, svi su izgledi, ponosi i uznosi i svima na nos stavlja kao svoju zaslugu za „mirotvorstvo“ današnje i to iz „rata za mir“? Misli li Kilibarda da su svi oni koji su sa njim ili su u njegovome bližem ili daljem okruženju isti kao što je on, pa da im može pri čati i propovijedati što mu na um zabluđeli pane i

da sa time on ima prava nekome spo čitavati svoj „prvoborački“ staž iz „rata za mir“ i sadašnjega (prvo)borca za nezavisnost crnogorsku!? Ako njemu niko od drugova, kolega, prijatelja, politi čara i inih neće da protivurječi, iz ko zna kojih razloga, neka ne misli N. Kilibarda da nema onih koji su nešto čitali, pročitali, učili, saznavali i bogme brojnu arhivsku građu pretresali, naravno konsultuju ći brojnu literaturi i upoređujući je sa arhivskim izvorima prvoga reda. Da li je tu što nejasno Kilibardi ili i u tome „vidi“ antiislamizam i genocid na vjerskoj osnovi, da će odgovor o tome svemu kao samostalni današnji politi čar i javna ličnost? Naravno da trka za statusom i položajem je njegova li čna briga ili opsesija i na to ima pravo, ali nije u pravu kada svojim politi čkim izvrtanjima i iskrivljavanjem, insinuiranjem, podmetanjima i tako dalje nastoji da sa time on ima prava nekome spo čitavati svoj „prvoborački“ staž iz „rata za mir“ i sadašnjega (prvo)borca za nezavisnost crnogorsku!? Ako njemu niko od drugova, kolega, prijatelja, politi čara i inih neće da protivurječi, iz ko zna kojih razloga, neka ne misli N. Kilibarda da nema onih koji su nešto čitali, pročitali, učili, saznavali i bogme brojnu arhivsku građu pretresali, naravno konsultuju ći brojnu literaturi i upoređujući je sa arhivskim izvorima prvoga reda. Da li je tu što nejasno Kilibardi ili i u tome „vidi“ antiislamizam i genocid na vjerskoj osnovi, da će odgovor o tome svemu kao samostalni današnji politi čar i javna ličnost? Naravno da trka za statusom i položajem je njegova li čna briga ili opsesija i na to ima pravo, ali nije u pravu kada svojim politi čkim izvrtanjima i iskrivljavanjem, insinuiranjem, podmetanjima i tako dalje nastoji

Da li je danas Kilibardi u nezavisnoj državi Crnoj Gori komotnije, ugodnije i sre ćnije živjeti sa njegovim „iskrenim“ rije čima koje je rekao sebi u bradu: „Gazi stazom stida mrtvi Kilibarda“ ili sa stihom velikog pjesni čkog genija: „Smrt je lakša no grdna sramota“, živjeti a biti mrtav?!

Promotivne skupove koristio je kao svoju šansu za dalja politi čka napredovanja i velikim nezajažljivim ambicijama njegovim da jednoga dana bude državnik na čelu Crne Gore pa će jednom prilikom i u čestvovati na izborima kao predsjednički kandidat. Međutim, ostao je kratkih rukava i posebno bez nekih ozbiljnijih rezultata. Bio je to njegov ve ć tada prvi politički poraz ozbiljan i možda uveliko tragikomi čan po njegovu dalju političku karijeru, jer je slabo (pr)ocijenio svoje podržavaoce od kojih se nadao velikom podrškom opozicionoga bloka, zaboravljaju ći da je od istih bio pokopan onog trenutaka kada se prijavio na predsjedničkoj kandidaturi. Nekada je k’o bajagi bio zagovornik crngorskoga jezika, najlju ći Srbin na prostoru Crne Gore, pa pristalica i „vjerni“ tuma č i poznavalac Njegoševih djela, a danas zagovornik i tuma č, branitelj i propagator svega crnogorskoga, kao i negiranja bilo kojeg i kakvog postojanja srpstva u današnjoj nezavisnoj Crnoj Gori.

Odlu čno je nekad znao reći, istaći i zajapurena lica unijeti se nekome u lice pa kazati: „Nijesmo mi prosrpski, nego smo srpski orijentisani zato što smo Srbi”! „Po sopstvenom priznanju dugogodišnji je Srbin, do sada se „nije smio” tako izjašnjavati... jer je on ro đen 1934. godine, a posle 1945. godine upisan je u dokumentima kao Crnogorac, ali u to doba: „Ja sam 1945. godine u statisti čkim dokumentima upisan kao Crnogorac, ali u to vrijeme još nijesam bio sposoban da mislim u pojmovima jer sam ro đen 1934. godine” (mada u mnogim glasilima kao godina ro đenja figurira 1937.(sic) ... „otkrio” je da je vladajući tadašnji režim manipulisao nacionalnim osje ćanjima - opredjeljenjima... ovaj čovjek „đavolje metafore”, folklorist i anegdoti čar znao je o svemu pričati što je vezano sa narodnom književnošću i istorijom jugoslovenskih zemalja a posebno „srpskom istorijom Crne Gore“. Rekao bi N. Kilibarda da će se sve ovo objasniti kada on o tome napiše veliku knjigu! Treba će mu vremena da napiše i da sve to objasni. A možda je ve ć pri kraju sa pisanjem, samo da ne bude poput „ispovijesti“ ili hronika!

„Vrata njegove stranke bila su jednako otvorena, kako sam kaže: Srbinu, Muslimanu, Arbanasu i Hrvatu”. Svima, osim Crnogorcima koji se ne izjašnjavaju kao Srbi, koje dr Kilibarda, u sopstvenoj državi, naziva - separatistima!... ina če sav je u protivurječnostima... ovaj humanista vodio bi danas diferencijaciju „ko je vjera a ko je nevjera” kao i „rat za krst“... protiv dva ljuta neprijatelja: „katoli čanstva i islama”. Selo u kome je rođen zove se Tupan... pa se prepucavaju neki sa ozna čavanjem Kilibarde kao Panto od Tupana...“. Preoštra bi bila ocjena njegove ukupne politi čke djelatnosti koja bi se označila sa nazivom njegovoga mjesta rođenja, jer je, ipak, on u po četnom periodu bio mnogo lukav, prepreden, vješt u manipulisanju sa kojim je znao zavoditi „Vrata njegove stranke bila su jednako otvorena, kako sam kaže: Srbinu, Muslimanu, Arbanasu i Hrvatu”. Svima, osim Crnogorcima koji se ne izjašnjavaju kao Srbi, koje dr Kilibarda, u sopstvenoj državi, naziva - separatistima!... ina če sav je u protivurječnostima... ovaj humanista vodio bi danas diferencijaciju „ko je vjera a ko je nevjera” kao i „rat za krst“... protiv dva ljuta neprijatelja: „katoli čanstva i islama”. Selo u kome je rođen zove se Tupan... pa se prepucavaju neki sa ozna čavanjem Kilibarde kao Panto od Tupana...“. Preoštra bi bila ocjena njegove ukupne politi čke djelatnosti koja bi se označila sa nazivom njegovoga mjesta rođenja, jer je, ipak, on u po četnom periodu bio mnogo lukav, prepreden, vješt u manipulisanju sa kojim je znao zavoditi

U igri nadmudrivanja bio je u po četku dobar igrač, ali je kasnije bio zaslijepljen svojim politi čkim uspjehom i marifetlukom koji je imao početnu prolaznu fazu i uspjeh, ali na duge staze ostajao je kratkih rukava, mada se znao, iako sa zakašnjenjem, vaditi ili spašavati da ne bi bio potopljen. Svoj potop je upravo doživio od onih čiju je politiku prihvatio kao igru, smatrajući da će imati kondicije da je odigra, a upravo se pokazalo da je bio političar kartkoga daha i na trenutak, pa nagli trzaj ili preokret, koji mu je u po četku dobro išao, sada je znatno usporen.

Prevrtljiva njegova politika, bolje re ći flertovanje, kalkulisanje, trgovanje, nagađanje i dugo pregovaranje kod njega je izazivala zamor, pa je grabio šta mu se god ponudilo, a drugima se to ipak nije moglo dati niti o čekivati od opozicionih lidera. Uhvaćen je na djelu kada su ga dobro osmotrili i ponudama obgrlili, a znaju ći da je na njih pohlepan, lakom i gramziv, da drugome što ne bi bilo dato prije nego njemu toga trenutka, skupo je platio politi čku igru koju je igrao cijelo vrijeme od po četka posljednje decenije XX vijeka pa sve do danas.

Nije valjda da Kilibarda narodnom izrekom „Vidjela žaba kako konja potkivaju, pa i ona digla nogu” objašnjava svoju politiku koju je vodio svih ovih godina od po četka višestranačja u Crnoj Gori do njegovog sadašnjeg „samostalnog“ politi čkog djelovanja. Da li se može reći da u svemu tome nije jasno vidio sebe u cijelom tom politi čkom galimatijasu na crnogorskoj političko- pozorišnoj sceni? Da li mu je (p)ostalo nejasno ko je u njegovoj metafori ostao konj ili magarac, na malom politi čkom polju Crne Gore?! Da li je sa ljutim protivnicima, sa kojima se kasnije izmirio i izljubio, ostao onaj: Kilibarda koji će u političkom djelovanju igrati sporednu ulogu odnosno biti puki prenosilac poruka javnom mnjenju Crne Gore, a njihovi politi čki očevi u hladu plandovati i preko njega prati ruke od svega? Da li je opet došlo vrijeme kao nekada: „Moji preci ponašali su se, kako bi se to reklo-zecu bježi, hrtu drži. S Turcima su bili ulijepo, a s Crnogorcima uiskreno...“? Da li je dovoljno ono njegovo izvinjenje koje se mora čitati sa posebnom pažnjom i provjerom? Sa kolikom dozom „iskrenosti“ je Kilibarda sve to izrekao i da li je uistinu to i mislio ili je tražio kupovinu vremena, koje mu je tada nedostajalo i koje je on privremeno ipak uspio pridobiti od svojih politi čkih protivnika?

Da vidimo u kratkim izvodima, još jednom, šta je rekao izvinjavaju ći se javno za svoj minuli politi čki rad u Skupštini Crne Gore. Pred licem javnosti izvinio se pozivajući se na velikoga Vilija Branta, zamolio i Boga i ljude da oproste Narodnoj stranci za ono što je činila (ne) znajući šta čini!? „Bio je Novak Kilibarda jasan : “Si parva licet componere magnis (ako je dozvoljeno pore đivati malo s velikim), uzeo sam nauk od Vilija Branta, koji je pao na koljena pred spomenikom žrtvama fašizma, zatraživši oproštenje za njema čki narod što je produkovao nacizam. Narodna stranka je bila na ivici, a ponekad i preko ivice, da se oprlja svim onim čime su se oprljale šovinisti čke stranke u našoj zemlji. Ja kao predsjednik Narodne stranke, molim za oproštaj za svu njenu nacionalisti čku netrpeljivost i vjersku netolerantnost i za neke moje izjave koje bih rado zaboravio“. Eto kakvo je izvinjenje dao Kilibarda prevaljuju ći sve na nacionalizam

i vjersku netoleranciju Narodne stranke! Takve su njegove izjave i nikome ništa sve okruglo i na ćoše i uz sve to pominjanje krunskoga svjedoka za veliko izvinjenje Vilija Branta! Rekao je jednom Kilibarda „bilo je što je bilo“ i sa time završio sve ono o čemu je sanjao, bio u zabludi i samo radi „pragmatskih“ razloga politi čki djelovao, stavljajući tačku na svoju političku prošlost posebno iz perioda posljednje decenije XX vijeka.

Šta to umišlja i kako se on može pozvati i uzeti za primjer njema čkog političara čija je uloga u tome posve druga čija od one majušnoga Kilibarde, kao političara, koji je predvodio Narodnu stranku u „ratu za mir“? Šta tu ima da pominje i da se poziva na (u)pore đenja ili mogućnosti pore đenja „malog sa velikim“?! Pa, vješto je pokušao Kilibarda izvesti svoj čin izvinjenja u Skupštini i trenutno zaslijepiti prisutne, jer nijesu imali vremena svi koji bi i htjeli reagovati, kao ni javnost koja je to shvatila tako površno i neobavezno znaju ći da je on sve to sročio vješto i neobavezno, bezsadržajno i isprazno, sakrivaju ći sebe i svoju Narodnu stranku iza velikog državnika i politi čara, koji sa fašizom nije imao dodirnih tačaka, ali uloga njegova državnička bila Šta to umišlja i kako se on može pozvati i uzeti za primjer njema čkog političara čija je uloga u tome posve druga čija od one majušnoga Kilibarde, kao političara, koji je predvodio Narodnu stranku u „ratu za mir“? Šta tu ima da pominje i da se poziva na (u)pore đenja ili mogućnosti pore đenja „malog sa velikim“?! Pa, vješto je pokušao Kilibarda izvesti svoj čin izvinjenja u Skupštini i trenutno zaslijepiti prisutne, jer nijesu imali vremena svi koji bi i htjeli reagovati, kao ni javnost koja je to shvatila tako površno i neobavezno znaju ći da je on sve to sročio vješto i neobavezno, bezsadržajno i isprazno, sakrivaju ći sebe i svoju Narodnu stranku iza velikog državnika i politi čara, koji sa fašizom nije imao dodirnih tačaka, ali uloga njegova državnička bila

i svi oni koji su mu oprostili su prosto re čeno namagarčeni, jer je on tražio oprost za sebe i svoju Narodnu stranku od crnogorskoga parlamenta, koji je bio javno prenošen i nje mogla imati onaj zna čaj koji bi bio posebno i izričito dat od njega samoga, a ne kao od šponde i na uzgred da iskoristi javni prenos i „izvine“ se i javnosti!? Dugo je Kilibarda birao trenutak da vješto (u)komponuje svoju politiku kao „vještinu mogu ćeg“ i ubaci je u javnost prikazujući je kao njegovo „iskreno“ kajanje, traže ći „oprost“ za tobože njegovu stranku, naravno najviše za sebe.

Sva izvinjenja oprosti ili rije či „stid me je“, „stidim se“ koja su date u javnosti uzgred ili onako priupitno u toku neke problematike o kojoj se raspravljalo, nemaju nikavu vrednost niti zna čaj istinskoga izvinjenja, kao kada bi u javnim glasilima izašao i podrobnije objasnio svoja politi čka nedjela i iskreno zatražio izvinjenje i oprost, izvinio se ne samo Crnoj Gori nego i svima u susjedstvu kojima je dužan izvinjenje. Njegovo homo dupleks politi čko lice dobro je poznato crnogorskoj javnosti pa se uzalud ne kaže: „lako se Novaku izvinjavati. On perfektno vlada jezikom, a time i ljudima... promijeni će ćurak naopako, samo da bude uz vlast“.

Sada nije u vlasti pa je to i najve ći njegov problem i sve čini da bude u istome kolu u kojemu je bio, bez obzira da li je to pozicija-koalicija ili neka jaka opoziciona stranka. On bi da bude vlast ili u vlasti, jer dobro zna koliko je to važno i kolike su tu privilegije za čovjeka koji voli da se mijenja, jer „samo se glup čovjek ne mijenja“, rekao bi Kilibarda! Njegov put od „srboljupca do srebroljupca... sve uz citate o srpstvu, crnogorstvu, crkvi, Njegošu, Crnoj Gori od Dubrovnika do Prizrena... Sa Srbijom uvijek, pod Srbijom nikad“ do izreke „Ako smo bra ća, kese nam nijesu sestre“, samo su njegove dnevno-no ćne mijene i metamorfoze sa kojima je živio dvije posljednje decenije bavljenja politikom „iz hobija“ što kao lider u Narodnoj stranci, politi čar, a što kao „samostalni p(oli)ti čar“ i javna ličnost.

Kad se god ukazala i najmanja prilika Kilibarda je potezao koaliciju, stranku kojoj je pripadao, vlast ili državu, poziciju ili službenu funkciju da bi ih (is)koristio u promotivne svrhe ili kao mogu ćnost za opipavanje pulsa javnosti ili mogućnost njegovog novog „izvinjenja“, onima koji bi mu mogli zatrebati za neko od ambasadorskih mjesta. Me đutim, nije u tome uspio, ne zbog onih u Crnoj Gori, jer on zna da bi dobio pristanak - dozvolu, nego upravo od onih kojima je opipavao puls da li će se uhvatiti na njegov mamac. Nije potpuno ili do kraja uspijavao da sve svoje nekadašnje politi čke protivnike privoli, prevari, namami ili vješto im zamaže oči, jer je bio politi čki pročitan pa nije mogao ni izazvati bilo kakvu reakciju u javnosti. „Radiju Slobodna Evropa u izjavi Kilibarda je Hrvate nazvao bra ćom i rekao da “ne bi ništa smetalo da se zbog, svih tih popaljenih ku ća, vlasti kojoj pripadam i koalicije u kojoj učestvujem, javno izvinim svim tim žrtvama, svim tim namu čenim ljudima, posebno u Konavlima“.

Njegovo politi čko driblanje bilo je isplativo i vrlo vješto izvođeno kod onih u Crnoj Gori, koji su sa njim nekada bili u istom kolu i na istom politi čkom terenu, pa je iz tih razloga i bilo za njega li čno uspješno i materijalno dobro rezultiralo. Međutim, neuspješan je bio i pokušaj da na drugom terenu se i pojavi, a kamoli da pokuša driblati, ve ć je bio sramežljiv, dobroćudan, tolerantan, veoma fleksibilan i staložen prilikom reagovanja na politi čku prošlost njegove Narodne stranke i njega samoga, pa je posezao za najuticajnijim pojedincima samo da bi se spasio politi čkoga pada.

Igrao je politi čku igru i bio politička varalica i nedosljedan tumač politike i istorijskih zbivanja u dalekoj prošlosti i za njegova vremena u politi čkoj stranci ili koalicijama, kojima je pripadao i za koje se pohvalno izražavao, a zanemaruju ći činjenicu da su to one stranke i koalicije o kojima je svega i sva čega pričao, izrekao, prozivao, ubjeđivao javnost da je on u pravu za ono što kaže o njima i tako dalje. Nije to bila nikakva pobjeda, ve ć samo njegova politička prevara i ništa više, a na koju se i on sam uhvatio i politi čkim padom u blato platio za sve što je gradio, radio, smišljao, izmišljao, planirao, ocjenjivao i na kraju odlu čivao.

Nije sramota oka čiti znamenje - medalju na junačke grudi za podvige (ne)junaštva, propagatorskoga rada u okupljanju onih koji će ići u „rat za mir“, a koje će (pred)voditi starina Novak i ponosno prošetati kao nekada dižu ći visoko ruke i kličući „za srpstvo“ koje je bilo „ugroženo“. Sada on treba da korzoom opet prošeta, kako bi na njegovim grudima, sada kao Nije sramota oka čiti znamenje - medalju na junačke grudi za podvige (ne)junaštva, propagatorskoga rada u okupljanju onih koji će ići u „rat za mir“, a koje će (pred)voditi starina Novak i ponosno prošetati kao nekada dižu ći visoko ruke i kličući „za srpstvo“ koje je bilo „ugroženo“. Sada on treba da korzoom opet prošeta, kako bi na njegovim grudima, sada kao

Pamti li Kilibarda ono što je nekada pri čao i pripovijedao ne pred samim sobom već pred brojnim njegovim istomišljenicima i onima koje je zaveo za Goleš planinu? Sje ća li se ičega danas ili glumi svoje snove i zablude, pa mu treba terapija drugoga ambasadora iz neke od isto čnih država sa kurom-terapijom trajnijom i drevnom pomoći alternativne medicine - akupunkturom, a možda samo i dobrom masažom? Sje ća li se kada je govorio drugima „trebalo je poslušati Kilibardu“!? Možda su to bile presudne rije či koje su mu nakačile visoko priznanje na stara čke grudi!? Zašto sada ne pokaže znamenje, jer ga je tada zaslužio, a sada ga krije i samo on zna(de) na kojem je mjestu, da mu ga ko ne preotme ili pokaže kao „corpus delicti“. Krije li ga kao neka stara ofucana lisi čina ili ga je o rep zakačio da bi se njegova prazna zvonjava još čula, „podupiru ći prazninu“ nastalu njegovim političkim djelovanjem kao „samostalnog p(oli)tičara?

Što da ne bude to posljednji poj velikog Srbina, velikog i najcrngorskijeg samo 100 procentnog Crnogorca, a mogu će uskoro jednoga brzoga dana i velikog Bošnjaka N. Kilibarde! Neka se Bošnjaci ne uvrijede što smo takvu mogu ćnost izrekli vjerujući da Kilibardi ne bi smetalo mijenjanje ni vjere ni nacije, gledaju ći barem prema njegovom političkom radu za ovih dvadesetak poslednjih godina, mada smo skloni da (po)vjerujemo da ga ne bi rado vidjeli niti primili ni za vjernika niti za gra đanina. Moglo bi se reći slično onome „Niti ćete vi sa njime što dobiti, a niti bi mi bez njega što izgubili“.

Veliki „istori čar“ i „znalac“ istorije srpske sada crnogorske ili srpsko-crnogorske i bošnjačke itd., veliko politi čko klepetalo staro, Kilibarda daje sebi za pravo da diktira i „demokratizuje“ javna glasila, medije u Crnoj Gori u kojima će objavljivati svoja pisma ili tekstove samo oni koji su na njegovom spisku „pametnjakovi ća“ odanih stvari za samostalnu i nezavisnu državu na čelu sa njim u pokretu nezavisnosti, samo što ne pro čitah ni njegovo ime niti ga tamo na tom skupu vidjeh, a niti se dao zapaziti, jer se sada strogo uvukao u neke škripove ili foteljice pa se ne vidi ni njegov vrat niti prsti za srpstvo ili možda viri neki prst(i ć) za nezavisnost!

Kolika prsta je tada Kilibarda držao na uzdignutim rukama dva, tri, pet, sedam ili čitavih deset ili samo stisnute pesnice „smrt fašizmu“?! Kad je ve ć bilo sve pokrenuto i pokret za nezavisnost bio „izvjestan“ naravno da se i on odmah u „prve“ redove ubacio kao (prvo)borac, pa je vjerovatno i tu jednu od medalja ili crnogorskih odlikovanja u nezavisnoj državi Crnoj Gori dobrano zamiritao-zaslužio ili mu još samo malo nešto nedostaje? Svakako da je u stroju ili čuči u redu za čekanje na jedno od visokih i najsvjetlijih odlikovanja!? Ne vjerujem da njegov politički „nerv“ ne kazuje ono što odavno naslu ćuje, jer bi Kilibarda mogao biti i „drugačiji“ pa i „suptilniji“ i „tuma čenja“ bi mogla biti sasvim suprotna! Zato on čeka i osluškuje, mudro čuč(eć)i negdje u kakvom ćošku, ali uvijek na vidjelu i meti onih od kojih uvijek nešto očekuje!

Šta li danas ima da poru či „diplomata“ od (ug)leda starina Novak, koji je bio bez i jednog dana odslušanog kursa za diplomatske crnogorske kadrove? Da li mu to zasluge iz „rata za mir“ ne daju veliki prostor za manevar da se raspojasa, jer reference i preporuke tadašnje za savjetnika ambasadora SiCG u Sarajevu nijesu baš imale čistu političku pozadinu, a bogme ni zdravstveni karton nije mogao biti na zavidnoj visini zbog „snova i zabluda“ desetogodišnjeg trajanja? Da li

da njegova današnja rije č treba da bude u svemu presudna, kao nekada komunističkih cenzora pojedinih aparat čika, pa opet kao u ona vremena ko je na crnoj listi ne može mu biti objavljeno ni slovce od napisanog, sem ako je pohvala - oda onima na vlasti za sve što u činiše građanima?

Staro klepetalo gube ći pozicije, tada kao šefu trgovačko-informativne misije kojemu se gasi kancelarija, nastoji da se dohvati makar kakvoga mjesta, biroa ili odjela u nekom od politi čkih centara mo ći pa makar to bilo na Jadranu ili „srpskom Dubrovniku“, o kojem je nekada sanjao i mislilo da će u njemu stolovati kao upravitelj – gradonačelnik. Takvo mjesto bi bilo dodijeljeno nikome drugome do starini Novaku da čuva tradiciju i bude jedan veliki Srbin u njemu, a ujedno i Staro klepetalo gube ći pozicije, tada kao šefu trgovačko-informativne misije kojemu se gasi kancelarija, nastoji da se dohvati makar kakvoga mjesta, biroa ili odjela u nekom od politi čkih centara mo ći pa makar to bilo na Jadranu ili „srpskom Dubrovniku“, o kojem je nekada sanjao i mislilo da će u njemu stolovati kao upravitelj – gradonačelnik. Takvo mjesto bi bilo dodijeljeno nikome drugome do starini Novaku da čuva tradiciju i bude jedan veliki Srbin u njemu, a ujedno i

U samo jednoj li čnosti bile bi ujedinjene sve funkcije predstavnika svih naroda većeg dijela Balkana i bio bi njihov zastupnik! A na osnovu ispra(v)nog tuma čenja, političkog iskustva u mijenjanju mišljenja o tim narodima i „znanja iz istorije“ znao bi sve dovesti pod konac! A on bi tu imao ulogu samo da se okre će kao vjetrokaz, pa bi morao raditi posebne vježbe za istezanje vrata, ako mu ve ć vratni pršljenovi nijesu spondilozom dobrano zahvaćeni. Tada bi se njegova diplomatska uloga umnogostru čila pojanjem pjesama, koje zna naizust iz narodne književnosti svih naroda ili sva tri naroda, čiji bi bio predstavnik-zastupnik zvanični. A kao guslar imao bi priliku da jednom nedjeljno u danima vikenda poje pjesme na sva tri jezika što bi on i takvu ulogu znao dobro odigrati kao poliglota i dobar poznavalac govora sva tri naroda. Takvo njegovo guslanje i pojanje imalo bi odjeka i u parlamentu Evropske Unije koja bi ga „rado“ vidjela kao predstavnika isvesrdno protežirala u Ujedinjene nacije da im na prakti čan način objasni njegovo „uspješno“ i diplomatsko djelovanje. Naravno, na grudima juna čkoga starine Novaka nalazila bi se medalja dobijena od haškog pritvorenika i osumnji čenika i bila bi ikonografija kakva se rijetko ili nikada do tada nije vi đala.

Sada nekadašnji veliki Srbin pokušava odbraniti „velikog“ Crnogorca od sebe nekadašnjega,

a u korist sadašnjega N. Kilibarde. A kako ga odbraniti kada je onaj bio u zabludi, a ovaj se otrijeznio od politi čki dugoga pijanstva i osvijestio tek poslije zakašnjenja od samo jedne decenije. Tako N. Kilibarda sam sebe brani od brojnih napada koje je nekada zagovarao pa ih sada treba do čekati i protumačiti hladne glave, jer tada mu je bila (uza)vrela staračka krv. Ko će tu biti pobjednik teško je re ći, jer su izgleda obojica tvrdoglavi i promjenjivi kao kameleon(i), pa se treba bojati da ne kažu što jedan protiv drugoga i mnogo više od onoga što su do tada rekli, jer drži starina Novak mnoge papire još iz vremena dok je bio u „zabludi“?

Mlati N. Kilibarda po onome N. Kilibardi kao po pranju i koliko može, spo čitavajući mu „srpski Dubrovnik“, skice, mape istorijske i geografske, i medalje koje ima, procente teritorija sa srpskim stanovništvom i politi čkom procjenom i ucjenom pitajući šta će jednoga dana biti ako se to sve opet „rat(om) za mir“ ne okon ča i sve tako u krug odakle ne može izaći. Sada Kilibarda kao pomiritelj vodi duge razgovore sa nekadašnjim eufori čnim i nacionalistički raspoloženim Kilibardom zarad li čnih interesa od kojih neće odustati sem za cijenu ambasadorske fotelje. Sukobili su se jedan te isti N. Kilibarda sa dvije li čnosti svoje onom iz posljednje decenije XX vijeka i ovom iz prve decenije XXI vijeka, a podgrijavaju ih maske sa više lica i interesa pa se ne mogu dogovoriti, ve ć se za grla bijela hvataju i hoće se zubima klati! Nekada je imao „jasne“ istorijske karte i mape, a sada mu je sve smiješno i jadno pa i svejedno ko se gdje nalazi i sa kime živi, koje je vjere i nacije, entiteta i promiskuiteta, ali se ne može pomiriti da izgubi pozicije koje je nekada imao, a to mu je od svega najžalije!

Posljednji poj velikog Srbina, „velikoga“ i najcrnogorskijeg 100 procentnog Crnogorca, velikoga „pomiritelja“ a nekada kavgadžije nacionalisti čkog i zagovornika ljutoga boja „rata za mir“, usmjeren je ka Evropskoj Uniji i integracijama na ovim ratom opustošenim teritorijama. Neko je starinu Novaka gazio po stomaku pa sada poje ispljažene jezi čine ne bi li došao do daha, kako bi opet ispravio ono što je rekao na grobu njegovoga nekada ljutog politi čkog protivnika i „inovjernika“! Ne pada N. Kilibardi tako teško što mora sebe demantovati ili psovati za ono što je činio nego mu je žao što su još svježa sjećanja pojedinih ljudi koji pamte ili čitaju ono što je on nekada zagovarao, u što se kleo i za čije ciljeve je „htio“ život dati! Kamata narasla za ovih prethodnih nešto manje od dvije decenije pa ne stiže da se vrati, a on „malko“ ostario i ho će sve

da se zaboravi. Me đutim, oni kojima duguje ne daju da Kilibarda mlati i spira tako lako političku ljagu i blato koje je sam sebi nabacio i stavio ili se sav debelo umazao pa ga ni brza Mora ča ne može oprati. Dugovi iz „rata za mir“ pristigli i moraju se vra ćati!

Ima Klibarda da guta blata, a ne da sr če, da ga ne može poručati da je još mnogo mlađi, makar za polovinu od ukupnih godina koje sada ima. Mora pre ći sa srkanja i lizanja na obličko gutanje, jer ako tako nastavi bi će prekriven potpuno blatom koje mu je sada do ušiju došlo pa ne može ni da zijevne, a kamoli da zbori ili progovori. Mada je bio dobar politi čki plivač, a još bolji prevrta č, sada mu je sve pošlo naopačke. Iskustvo iz „snova“ i političkih „zabluda“ ne može mu pomo ći, jer ga godine valjaju, a bogme i reference političke su mu spale na niske grane pa trčkara svuda kako bi sustigao mnogo mla đe, a staračke ga noge polako već izdaju. Nije više kadar „stići

i ute ći“ i na „strašnom mjestu postojati“, a zna on iz koje je to narodne pjesme i kojega ciklusa. Zašto sada ne klikne i zapita sebe: veliki Srbine, veliki Crnogor če, što ne uzletiš jadan?! Nije valjda da su ti i krila umazana blatom, a sun čevi ih zraci nemilosrdno spekli pa ih ne možeš nikako ni podi ći a kamoli raširiti i sa njima uzlećeti kao nekada?!

U silaznoj je politi čkoj putanji N. Kilibarda i vrtoglavom brzinom strmoglavo ide ka ponoru i blatu. Sada mu preostaje da mnoge zime zimuje me đu očerupanim političkim kokoškama sve kle čeći, jer se više ne može ni pridignuti. Ostaje u političkom brlogu koji je sam pripremio, umijesio zajedno sa svojim politi čkim istomišljenicima i bratijom njihovoga „rata za mir“. Ne bi trebalo da se plaši gubitka bijednih politi čkih privilegija, jer ih se dosta nauživao ili su mu ostale sada još ve ća strast i slast po stare dane „samostalnog p(oli)tičara“ i javne ličnosti. Radi ono što mu se nare đuje, ali i ono što je na „dobrovoljnoj“ osnovi, uočavajući još uvijek što mu može biti od koristi za sjutra. Nekada je bio gospodar života brojnih ljudi okolo sebe, a sada je (od)ba čen pošto im je odradio brojne poslove za njihov bijedni sitniš. Ne može se N. Kilibarda izviniti niti o čistiti od grehova koje je počinio i to on dobro zna, ma koliko da ugađa sebi ili bilo kome na crnogorskoj politi čkoj sceni-pozornici.

Da li je sadašnji N. Kilibarda bio u dilemi šta da radi sa N. Kilibardom iz posljednje decenije

XX vijeka kao zagovornika „rata za mir“ i velikog propagatora za „srpske teritorije, svi Srbi u jednoj državi, za srpski Dubrovnik, sve za ujedinjene srpske zemlje“ ili se baš sada ljuti na starinu Novaka kao „pomiritelja“ iz prve decenije XXI vijeka?! Ko je od njih dvojice u istoj li čnosti zapo čeo svađu i kako da riješe spor nimalo lak, a za obojicu zao i naopak? Međutim, vjerujem da će ostarjeli lisac starina Novak sa iskustvom „diplomatskog savjetnika“, naravno, pronaći „diplomatsko“ rješenje makar kao šefa trgovinsko-informativne misije, pa će „pomiritelja“ Novaka posuti po glavi onim argumentima sa kojim je bio u „zabludi“ i time oprati ono što se ne pere. Zablu đeli „pomiritelj“ Novak moraće Novaku u „zabludi“ da se opravdava i za ovo vrijeme evropeizacije i transformacije narodnoga pisca i književnika, profesora i politi čara, sveznalicu iz istorije, pripovjeda ča i guslara.

Udvoje guslaju N. Kilibarda iz vremena „zabluda“ i N. Kilibarda iz ovoga vremena „pomiritelja“. Obojica poju i prstima u strune vješto udaraju, ali da li se čuju i koga sada podržavaju? Da li poj glasnogovornika i propagatora „rata za mir“ mora da brani i nadja ča N. Kilibardu guslara koji poje o pokojniku i državniku veli čajući „najkrupniju ličnost u istoriji bošnja čkog naroda“? Sada, kao onaj koji je reterirao ili bolje reći polizao ono što je (is)pljuvao re če da će ona ličnost nadjačati i onu ocjenu koju budu izrekli „savremenici“!

Nije lako ni jednome ni drugome Novaku, a Kilibardi jednom i drugom svakako, jer se na đoše u čudu njih dvojica bolje reći obojica u isto vrijeme i na istom mjestu da vode i polemiku ili traže jedan drugom opravdanje za u činjene grijehe svoje. To pomalo liči na ono dijete što se umazalo pa prste jedne ruke liže a drugom ih maže! Nije Novak a ni Kilibarda malo dijete kojemu se može oprostiti što je u kolijevci, ali jeste valjda odrastao čovjek u velikom političkome krevetu i ozbiljnih godina pa ne može da čini sve to što čini! Povuci potegni „deda Novak“ ne iš čupa repu, već joj otkide rep pa mu sada preostaje da je otkopava rukama, a nema njemu njegovih saboraca da mu (pri)pomognu i zamijene ga kao nekada ili da ga bodre i podstaknu aplauzima „slave i pobjeda“ da što prije po đu na „srpski Dubrovnik“, koji kako reče u njemu će „stolovati kao gradona čelnik“, a građanima toga grada pričaće priče o „velikosrpskom snu“. Nijesu valjda jednoga i drugoga Novaka i Kilibardu svi „snovi i zablude“ nekojeg za(b)lu đelog politi čara Novaka Kilibarde zabrinuli životno i ozbiljno, pa se ne može snaći i riješti to sve još Nije lako ni jednome ni drugome Novaku, a Kilibardi jednom i drugom svakako, jer se na đoše u čudu njih dvojica bolje reći obojica u isto vrijeme i na istom mjestu da vode i polemiku ili traže jedan drugom opravdanje za u činjene grijehe svoje. To pomalo liči na ono dijete što se umazalo pa prste jedne ruke liže a drugom ih maže! Nije Novak a ni Kilibarda malo dijete kojemu se može oprostiti što je u kolijevci, ali jeste valjda odrastao čovjek u velikom političkome krevetu i ozbiljnih godina pa ne može da čini sve to što čini! Povuci potegni „deda Novak“ ne iš čupa repu, već joj otkide rep pa mu sada preostaje da je otkopava rukama, a nema njemu njegovih saboraca da mu (pri)pomognu i zamijene ga kao nekada ili da ga bodre i podstaknu aplauzima „slave i pobjeda“ da što prije po đu na „srpski Dubrovnik“, koji kako reče u njemu će „stolovati kao gradona čelnik“, a građanima toga grada pričaće priče o „velikosrpskom snu“. Nijesu valjda jednoga i drugoga Novaka i Kilibardu svi „snovi i zablude“ nekojeg za(b)lu đelog politi čara Novaka Kilibarde zabrinuli životno i ozbiljno, pa se ne može snaći i riješti to sve još

Na šta sve nije bio spreman starina Novak samo da uspije i dohvati se politi čkoga kolača pa i pod skute je pošao i poljubio svoje politi čke protivnike i „inovjernike“ samo da mu obećaju fotelju, mada su mnogi i manje znaveniji dobili mnogo bolja mjesta nego što je njemu tada pripalo. Dospio je čak tamo kod onih koje je najviše kudio i protiv kojih se borio kao „inovjernika

i poturica“. Bio se primirio i samo čekao da taj mandat započne i da traje dokle traje pa će činjeti šta mu trebuje kako bi ostao još godinicu koju, da bi mogao na miru da (na)piše „diplomatske“ memoare ili sje ćanja na vrijeme diplomatskog rada u Sarajevu među Bošnjacima, kao nekadašnji veliki Srbin i današnji „veliki“ Crnogorac, a ne manji njihov podanik i skutonoša.

Napisa će memoare o svome radu i zabludama, tokom preostaloga života iako ga snovi i zablude nijesu napuštale. Tokom toga rada koristi će uspješno preporučenu terapiju sa elektrošokovima stranoga diplomate ili nekoga od doma ćih diplomata i sve začinjeno dugim masažama.

Nije daleko ni ona pomisao da Kilibarda danas tra ći svoj politički identitet po stare dane kao nes(a)vjesni politi čar i sanjalica, zabluđeli starina, pitajući se u rijetkim trenucima dolaska svijesti zašto je baš tu, ko je i odakle je porijeklom?! Sve što je izjavljivao sada će morati da ukrsti sa onim Kilibardom iz vremena poslije rata odnosno u novom milenijumu, ali bez „(za)bluda“ kojima je optere ćen bio cijeloga života. Nije li moguće da sve čini zbog moguće teškoga svoga djetinjstva kada je prvi put ugledao partizane i četnike! Veliki znalac „istorije“ i za(b)luđeli starina Novak Kilibarda buni se protiv „mirotvorca“ Novaka Kilibarde koji se „osvijestio“ po stare dane poslije nekolike decenije teške kome, što baš i nije za Ginisovu knjigu rekorda, a što svakako treba provjeriti, jer se radi o visokom politi čaru, letaču i političkom prevrtaču.

Pisac, pripovjeda č, narodni guslar, znalac istorije, profesor, čovjek koji je bio dugo godina u zabludi pa se osvijestio želio se posvetiti „diplomatskoj“ karijeri i poslije penzionerskih dana. U poodmaklim godinama uspio je u svojoj namjeri i ambicije svoje zadovoljiti, a sve na državnim jaslima da dangubi i hvata zjale. Kao zgubidan, njemu poznati lik, tra ćario je dane po Sarajevu, jer trgovinske razmjene ili kulturnih doga đanja nije bilo mnogo, posebno ne za njegovu „savjetodavnu“ ulogu. Posla nekog velikoga nije bilo za penzionera i isluženog politi čara ili na „usluzi“ politi čara pa je skrajnut i udomljen da tamo bude što dalje i da pusti na miru one sa kojima je bio u „ratu za mir“ da im ne dosa đuje. Namješten je ili posađen u „diplomatsku“ fotelju

da bude od „koristi“, samo da ne smeta ili politi čki ne zavodi ili spletkari već da po Sarajevu „njegovom“ šetkari i bude „rado“ vi đen gost i na diplomatskom nivou bude primljen od onih protiv kojih je politi čki bio kao Srbin, pravoslavac, a oni „inovjernici“, „poturice“ i Turci! Zaboravio je one svoje izjave i propagandu „svi Srbi u jednoj državi“ pa je tr čkarao po Baščaršiji hrane ći golubove ili odsijedao da da(h)ne dušom i ponegdje koji ćevap u kajmaku p(r)oždere ili svrati u neku od aš činica - poslastičarnica i sve to zasladi kolačima kojima nije mogao odoljeti!

Imao je na pretek vremena da se baškari i lješkari prisje ćajući se dana iz „rata za mir“, da pripovijeda i zanoveta, a bogme i da se ponekad nasmije svojim „vještinama“ kako je uspio zadobiti takav položaj i to od onih protiv kojih je ljutito i žestoko bio. Mogu će da je na sve to gledao kao na svoj li čni politički uspjeh i nagradu ili pohvalu za proteklo vrijeme iz posljednje decenije XX vijeka. Svoje politi čke „zasluge“ iz „rata za mir“ krunisao je diplomatskom službom ni manje ni više i zaista je to pad moralni i politi čki jedne vlasti i državnoga rukovodstva koje se nije osvrtalo na politi čku pozadinu bivšega lidera Narodne stranke, a istovremeno su i zaboravljali na svoju ulogu u svemu tome. A gotovo su politi čki isti, skoro „kao jabuka kad se rasje če na pola“, samo što je jedna polovina te jabuke sasvim trula a ona druga polovina već uveliko trune.

Bila je to kompenzacija „politi čke elite“ u Crnoj Gori data N. Kilibardi, univerzitetskom profesoru, da sjedi u Bosni ponosnoj, Alijinoj državi, kako je nekada govorio velika „srbenda“ N. Kilibarda, obe ćavajući da se to nikada neće ostvariti. Sada je bio (pre)srećan što se tamo u Sarajevu na đe mjesto za njega i to baš u diplomatiji kao savjetnik, na „dobrobit“ Crne Gore a Bila je to kompenzacija „politi čke elite“ u Crnoj Gori data N. Kilibardi, univerzitetskom profesoru, da sjedi u Bosni ponosnoj, Alijinoj državi, kako je nekada govorio velika „srbenda“ N. Kilibarda, obe ćavajući da se to nikada neće ostvariti. Sada je bio (pre)srećan što se tamo u Sarajevu na đe mjesto za njega i to baš u diplomatiji kao savjetnik, na „dobrobit“ Crne Gore a

Nekada je znao biti ispred manastira, hrama, u ći u crkvu, kojoj je i pripadao, a sada pripada drugoj, kako kažu registrovanoj kao nevladina organizacija i to u policijskoj stanici, za vrijeme jednog od njegovih ministara „eksperata“! Politi čka mišljenja mijenjao je brže od semafora ili kameleona i bivao ono što nikada nije bio, a sve u trendu svoje tranzicione li čnosti, evropejske politi čke promenade. Niko bolje nije shvatio političke (pro)mjene od njega lično i reforme ove „mlade, lijepe i (još) pametne“ generacije sa kojom je vodio „rat za mir“, pa mu sada uzvra ću sa ponekom sinekurom koja dobro do đe kao honorar u penzionerske dane.

Da li se Kilibarda, dok je bio u diplomatskoj službi, bavio diplomatijom kao što je politikom „iz hobija“? A što da ne, znao bi re ći-uzviknuti kada je bio u koaliciji „Narodna sloga“ sa LSCG- om! Sve što je iz politi čkih razloga radio i zagovarao „dosljedno“ je sprovodio kao što je „dosljedno“ tuma čio svoje snove, zablude i osviješćenje od njih. Želja mu se bila ispunila i postao je „savjetnik“ u ambasadi SiCG onoj državnoj zajednici prema kojoj je jedno vrijeme bio zaljubljenik, pa protivnik, a sada je za državnu nezavisnost. Nije mu danas važno iz „pragmati čnih“ razloga što je nekada bio za zajedništvo, jer mu ono više ne donosi koristi, iscrpljeno je i možda je bolje držati se one narodne izreke koja važi za neke pojedince i politi čke „ čistunce“: „što guzici godi to obrazu ne smeta“!

Da je sve u Crnoj Gori podre đeno „reformama“ ukupnog sistema sa kojima trebamo da krenemo u Evropu i preko Atlantika pokazuje najnovije Novakovo (Kilibardino) pojanje i komponovanje u BA(STA)DUR-u koje evo ve ć deceniju izvodi veoma uspješno kao pisac- tekstopisac i kompozitor u trenucima razbibrige i nau čnoga proučavanja epskih i lirskih pjesama. Daleko je ostavio svoje politi čke protivnike u tome, koji su reterirali ili već odavno aterirali u svojim politi čkim stavovima. Uprkos godinama, njegovo stvaralaštvo tek dolazi do izražaja od kada se „osvijestio“ od „snova i zabluda“ pomo ću jednog stranog ambasadora pa sada štimuje i komponuje sve u BA(STA)DUR-u i njegovoj koreografiji, istežu ći vrat ne bi li pogledao i vidio

da li ga tamo neko prati ili (s)li čno radi kao on. Njegove glasovne mogućnosti još uvijek su na zavidnoj visini za tonove BA(STA)DUR-a u koje se zaljubio i dovodi ih do savršenstva! Sada se o čekuje od kompozitora njegovoga stila i iskustva diploma kojom bi potvrdio svoju proznu i „muzi čku“ stručnost, kako bi je mogao unovčiti odnosno (o)držati predavanje na nekom privatnom univerzitetu i, naravno, sjesti za klavirom izvode ći kompoziciju iz „rata za mir“ svojim saborcima i politi čkim istomišljenicima iz vrha crnogorske vlasti.

U Narodnoj stranci u vremenu njenoga lidera N. Kilibarde izdešavalo se mnogo toga što je tu stranku koštalo smanjenja broja njenoga članstva, napuštanja istaknutijih članova te stranke i me đusobnim podjelama, koje su rezultirale osnivanjem novih stranaka pod vođstvom nekadašnjih članova Narodne stranke. Sve njene unutrašnje krize, koje su je u periodu posljednje decenije pogodile mnogostruko, politi čki su je oslabile a njen rejting u opozicionom bloku je znatno bio umanjen. Tako đe, u crnogorskoj javnosti je njen ugled splasnuo zahvaljujući kalkulantskoj politici njenoga lidera N. K. sa rukovodstvom te stranke odnosno istaknutijim članovima, počevši od M. Čvorovića, B. Bojovića, S. Đurđevca, S. Markovića, D. Šoća, P. Drecuna i P. Popovića, koji su jedno vrijeme bili u parlamentu i visoko se kotirali u opozicionoj parlamentarnoj strukturi.

Nabroji ćemo neke događaje koji su okarakterisali desetogodišnji period rada i političkog djelovanja Narodne stranke od 1990. godine do 1999. godine sa kratkim izvodima, onako kako su to vidjeli i prenijeli oni iz „Glasa Crnogoraca“, pod naslovom: „Prilozi za hronologiju života u višestrana čkoj Crnoj Gori krajem dvadesetog vijeka: Sva provjetravanja zagušljivog vazduha u Novakovoj Narodnoj stranci 12. 05. 1990. godine Osniva čka Skupština u Podgorici. Uoči same Skupštine osniva čki odbor napuštaju ugledni intelektualci mlađe generacije Savo Laušević i Bogoljub Šijakovi ć... besjede Bećkovića Matije, Strugara i Miodraga Bulatovića... 12. 10. 1990. godine Prva iskra budu ćeg sukoba. Povodom mitinga solidarnosti sa Srbima u Hrvatskoj dolazi do nesporazuma Kilibarde sa tzv. lijevom frakcijom (Mili ć Pavle, Božović, Markuš Jovan,

Jovovi ć)... februara 1992. godine Klub poslanika NS pozvao narod na referendum za Jugoslaviju... 25. 5. 1992. godine dolazi do razmirica sa poslanicima... 17. 09. 1992. godine Narodnu stranku napušta dr Mitar Čvorović i formira Demokratsku stranku... 20. 12. 1992. godine NS na izborima osvaja 14 mandata u Republi čkom i 4 u saveznom parlamentu.... aprila 1993. godine isklju čen je Rade Perović iz NS... na sjednici od 6. jula u Kotoru isključen dr Radonja Zekovi ć... a pjesniku Momiru Vojvodiću izrečena mjera „kritika i opomena“ da će mu se staviti „katanac na jezik“... 26. 08. 1996. godine Narodna stranka i Liberalni savez sklopili Izborni savez „Narodna sloga“i na izborima kao savez u novembru 1996. godine osvojili 19 mandata u parlamentu, a NS ukupno 8 u saveznom parlamentu... ve ć tada ima problema sa Drecunom, Šo ćem, Stanićem i Kilibardom.... donijete odluke o raspuštanju nekih opštinski odbora NS. U 1997. godini ima problema unutar stranke... zasijedao Glavni odbor... pa je raspušten... od strane predsjednika stranke... 28. 6. 1998. godine dr Božidar Bojovi ć i sjednica Glavnog odbora Skupštine Narodne stranke napustio akivno bavljenje politikom nakon izbornog kraha ... 10. 07. 1999. godine „mladi lavovi“ se spremaju da „izvjetre“ Novaka...“.

Ono što se zna čajno dešavalo u političkom radu Narodne stranke u njenom daljem gotovo dvodecenijskom radu nije ništa drugo nego rezultat brojnih unutarstrana čkih nesuglasica i mimoilaženja u pristupu i primjeni osnovnih na čela statuta i programa Narodne stranke, a posebno na čin na koji je njen nekadašnji lider N. K. vodio i osmišljavao dalju politiku te stranke. Zbog brojnih krupnih nesuglasica preko kojih rukovodstvo stranke na čelu sa Draganom Šoćem, kao predsjednikom stranke, nije moglo dalje tolerisati Novakove „ispade“ i odstupanja od osnova politi čkog programa Narodne stranke on je udaljen iz nje, a na njegovo je mjesto zasjeo-izabran niko drugi no jedan od pravnih „eksperata“ Dragan Šo ć.

U daljem radu Narodna stranka nekako je uspjevala da održi kakvo takvo stanje stabilnosti unutar njenih redova i članstva, kao i mjesnih odbora i tu nema nekih velikih trzavica, koje su mogle dovesti do nekih krupnijih problema i politi čkih podjela na frakcije, iako je bilo nesuglasica ne samo me đu članstvom već u Glavnom odboru te stranke. Njen parlamentarni rad išao je ustaljenim ritmom pa je ona donekle stabilizovala svoje redove, iako je opadao broj

članstva posebno u periodu od 2005. godine do danas. Napuštanjem mjesta potpredsjednika Narodne stranke i izlaska iz članstva od strane Predraga Drecuna, a kasnije Dragana Šoća, čije je

podnošenje ostavke na mjesto predsjednika stranke ostalo upražnjeno, oslobo đen je prolaz Predragu Popovi ću za izbor novog predsjednika Narodne stranke sa kojim će, ubrzo, otići u politi čku apstinciju. Naravno, nije joj bilo pomoći, jer cijeli posao završili je ona predhodnica od „eksperata“ na čelu sa bivšim liderom N. Kilibardom.

čigledna je činjenica da je Narodnoj stranci prijetila opasnost od gašenja odnosno prestanka O rada te stranke. Nekako se ona, ipak, uspjela održati i imati izvjesnu participaciju u parlamentu, ali odmah poslije referenduma (21. maj 2006. godine) politi čka moć te stranke i broj članstva se

znato smanjio. Stranka se na klimavim nogama držala sve do novih parlamentarnih izbora (mart 2009. godine) i na njima je izgubila mjesto u parlamentu odnosno njen glasa čki - birački rejting je toliko bio opao da nije mogla ispuniti cenzus za ulazak u parlament. To je ujedno bio i njen politi čki krah poslije toliko godina postojanja, gotovo dvije decenije, ali brojni lomovi unutar stranke i neprincipijelna politika njenoga najužeg rukovodstva, kao i brojna koketiranja i flertovanja sa vlaš ću dali su negativan rezultat, pa je stranka ostala bez mjesta u crnogorskom parlamentu. Glavni krivac za politi čki debakl ili najveći udio u njemu pripada prvenstveno njenom lideru Novaku Kilibardi za period od osnivanja stranke pa do kraja XX vijeka, a „eksperti“ i ostali uticajniji članovi podjednako će dijeliti politički udio krivice za period prve decenije 21. vijeka u njenom brojnom smanjenju, politi čkom porazu Narodne stranke, njenom padu i današnjoj politi čkoj apstinenciji u parlamentu Crne Gore.

Mnogo puta se tokom politi čkog rada i života Narodne stranke govorilo o njenoj unutrašnjoj „slozi i snazi“, jednistvu svih rukovode ćih ljudi u toj stranci. Međutim, brojna napuštanja stranke od istaknutih članova, koji su bili nezadovoljni i to nezadovoljstvo javno iznosili u stranci i o tome raspravljali, doprinijelo je da je to bio privid koji je vješto sakrivan od strane najužeg Mnogo puta se tokom politi čkog rada i života Narodne stranke govorilo o njenoj unutrašnjoj „slozi i snazi“, jednistvu svih rukovode ćih ljudi u toj stranci. Međutim, brojna napuštanja stranke od istaknutih članova, koji su bili nezadovoljni i to nezadovoljstvo javno iznosili u stranci i o tome raspravljali, doprinijelo je da je to bio privid koji je vješto sakrivan od strane najužeg

Narodna stranka je bila mnogima od njih samo servis za zbrinjavanje i udoban parlamentarni život, preko kojega su uživali sve privilegije koje narodni poslanik ima prema slovu zakona. Bilo je tu i ponešto sa strane po čevši od otvaranja privatnih preduzeća, učešća u raznim komisijama za rasprodaju - tranziciju državnih preduze ća i tako dalje. Ništa se novo nije desilo ni u toj stranci što se ve ć nije dešavalo u drugim strankama, a mnogo većim i jačim. Biračko tijelo je potpuno paralisano, barem što se ti če realnog i objektivnog sagledavanja stanja u toj stranci i bogme u ostalim strankama. Oni koji dobro vide ulogu postojanja stranaka i čijim sve interesima ona i oni sami služe teško se opredjeljuju za bavljenje politikom. Neki su nepoželjni kao članovi u stranci, pa se posebno daleko drže ili na distaci su od onih koji upravljaju strankom. U svakoj stranci najuže rukovodstvo procjenjuje politi čki trenutak i odlučuje o političkim putevima kojima dalje treba i ći. Sve sliči onoj narodnoj izreci „ko je bliže ognju on se i ogrije“.

„Po četkom devedesetih godina prošlog vijeka Kilibarda je jezdio ovim prostorima sa ostalim srpskim liderima, držao zapaljive govore i premjeravao teritorije za budu ću veliku nacionalnu državu... Na Balkanu je sasvim sigurno teško na ći sličan primjer evolutivne promjene čovjeka, njegovih stavova i njegove misije. Još teže je naći primjer čovjeka koji će sve te promjene i ranije zablude uz neiscrpnu autoironiju prili čno iskreno priznati...“. „...Kilibarda će stati na čelo novoosnovane nacionalističke, rojalističke, velikosrpske partije koja će zajedno sa sli čnim političkim partijama i klerom raspirivati ratni požar po Hrvatskoj i Bosni i prizivati zlokobne podjele po Crnoj Gori. Nekoliko godina kasnije svoju stranku, iz velikosrpskog korpusa nastoja će da prevede u „partiju srpske prepoznatljivosti“, a kasnije i u građansku partiju. Sa Liberalnim savezom formirao je Narodnu slogu i okrenuo se protiv režima koji ga je do tada smatrao uslužnim servisom i koji je uspješno opstajao održavaju ći srpsko-crnogorsku podjelu...“. „On, koji je nekada bez kucanja ulazio kod visokih srpskih sveštenika na Cetinju, prihvatio je kao neoborivu činjenicu autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, pored Crnogorske akademije nauka i umjetnosti koja je godinama djelovala samo kao inferiorni prirepak SANU, Kilibarda je ne samo uvažio postojanje Dukljanske akademije nauka ve ć je postao i predsjednik njenog Senata. U klju čnim momentima, kada je NATO krenuo na srpsku vlast zbog počinjenog genocida na Kosovu, Kilibarda je sa funkcije potpredsjednika crnogorske vlade zaprijetio da Vojsci Jugoslavije, koja se ponašala kao Miloševi ćeva okupaciona sila, treba ukinuti struju, vodu i onemogu ćiti opstanak ukoliko ona u Crnoj Gori pokuša da isprovocira razaranja...“.

Šta li je sve N. Kilibarda činio da bi sebe promovisao na političkom nebu Crne Gore u periodu višestrana čja? Letio je visoko iznad opozicionog bloka spuštao se nisko i padao na zemlju. Prebrodio krize u Narodnoj stranci čiji je bio lider. Mijenjao profilaciju stranke do gotovo njene neprepoznatljivosti i na kraju sam sebe politi čki potopio. Ostao je usamljeni slobodni i „samostalni p(oli)ti čar“, koji je, ipak, bio „uslužni servis“ onima koji su ga i doveli na mjesto predsjednika Narodne stranke, osnovane sa namjenom da služi režimu i onima koji su imali iza sebe tajnu policiju, službu SDB-a i ostale manje stranke preko kojih je razjedano tkivo srpske stranke na prostoru Crne Gore. Dobrovoljno je pristao da igra takvu ulogu i nije ošte ćen materijalno, upravo je dobro prošao.

S druge strane, njegova politi čka ličnost doživjela je teške političke traume i psihičke krize sa kojima je on vodio dosta uspješan me đustranački rat, cijepajući postepeno Narodnu stranku na nekoliko novih stranaka koje su se kasnije iz nje iznjedrile. Možda je to bila njegova najve ća uloga u cijelom politi čkom galimatijasu shodno njegovom poimanju politike ili izgovoru da je ušao u politiku „iz hobija“ i da sve što je činio bilo je iz „zablude i snova“, zbog srpskoga sna, sa kojim je dostigao vrhunac politi čkog uspjeha i naravno pada kada je napravio zaokret od 480 stepeni u svojoj politici. Bio je to njegov salto mortale sa kojim je on onemogu ćavao opoziciju u Crnoj Gori koja je bila naklonjena srpstvu, srpskim strankama i srpskom opozicionom bloku. Prema svemu onome što je radio kao politi čki lider ili kao neko ko je učestvovao u vlasti, pa zatim kao „diplomata“ i na kraju kao isluženi „samostalni p(oli)ti čar“ i javna ličnost on je svoj radni zadatak obavio onako kako su to od njega tražili oni koji su ga osnovali i zato bio bogato nagra đen medijskim eksponiranjem u crnogorskoj štampi, prisutan na tv ekranima, počevši od državne televizije-javnog servisa do privatnih i „nezavisnih“ televizija.

Prostor za njegovo eksponiranje sa kojim je izlazio u javnost tuma čeći svoje snove, zablude i radnje, reklamiraju ći sebe kao velikog poznavaoca istorije, narodne književnosti i istorije crnogorske, on je sebe doživljavao kao bogom datu li čnost na političkoj pozornici Crne Gore i jedinog pravog i istinskog tuma ča svih dešavanja u posljednje dvije decenije. S druge strane bio je indirektna ili ve ćinom direktna ličnost koja je igrala ulogu perača političkih biografija svih onih koji su bili u vlasti na istaknutim položajima, a u česnici su događaja iz vremena „rata za mir“. Sa njima je u dobrim li čnim i političkim odnosima i zato je uspješno napredovao onoliko koliko su mu oni dozvoljavali, zbog svojih interesa i bijega u zaborav od svega onoga kroz što su gra đani Crne Gore prolazili posebno u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Bio je na „uslužnom“ ili tajnom politi čkom zadatku pozicije na vlasti, vješto i uspješno se skrivaju ći iza Narodne stranke i njenoga prvog i najjačeg političara kao lidera, sve do kraja posljednje decenije XX vijeka kada je bio zaslijepljen svojim politi čkim uspjehom smatrajući da se može osamostaliti od onih koji su ga promovisali kao lidera. Prave ći paukovu mrežu drugima sam je u nju upao ne osjetivši da je ulovljen i da se koprca na dnu politi čkog bunara iz kojega se više nije mogao izvu ći.

„Crnogorcu naspeš korito u Beogradu, daš mu sve beneficije i onda taj Crnogorac igra kako oni sviraju. Ja imam pravo da ovo kažem jer ja u politiku nijesam ušao kao apsolvent, nego kao redovni profesor univerziteta. Da sam ja htio igrati po taktu Srbije, ja bih danas bio jedan od glavnih pregovara ča u onom timu koji rješava sudbinu Crne Gore. Ja ne želim ovim da ističem sebe, ali ho ću da polemišem sa nekim ljudima koji me stalno napadaju „kako Kilibarda mijenja politiku kao košulje“. Ne mijenja Kilibarda politiku kao košulje, nego je Kilibarda u politiku

ušao sa akademskim, profesorskim, knjiškim stavovima i uvjerenjem da se može govoriti i o

jednom narodu i o jednoj državi i o jednoj harmoniji. Ali, kad sam ja tokom pet-šest godina bavljenja politikom vidio šta unitarni politi čari Srbije misle, onda sam doživio stid. Vidio sam da sam krenuo putem koji ide protiv Crne Gore i njenog interesa. Ja sam imao snage da priznam svoju grešku, da kažem - ne ću ja to da radim. A ja sam se vrlo često nalazio sa prvim ljudima, bio sam češći gost i kod Miloševića, sa Dobricom Ćosićem i tim ljudima sam vrlo često bio u Beogradu. Kad sam vidio da oni suštinski na Crnu Goru gledaju kao na najobi čniju malu provinciju koja je dobra samo za unitarnu politiku, da se ona naglašava kao „srpska Sparta“, ja sam onda reterirao i krenuo ovim putem. I, pravo da vam kažem, kad sam javno kazao da ne ću ići tim putem, osjetio sam olakšanje kao da sam se okupao poslije nekog strašnog zamornog i

znojavog dana...“. „... i skoro da nema grada od Bile će do Banje Luke i od Foče do Broda gdje ja nisam govorio. I naj češće je na tim skupovima, na tim trgovima, bila trojka: Radovan Karadži ć, Jovan Rašković, Kilibarda, pa onda i ovaj i onaj. To je bilo, molim vas, vrijeme prije rata...“.

Da li je baš tako kako tvrdi Kilibarda ili je on namjerno htio da zbuni one koji se dobro ne sje ćaju i nemaju dobro pamćenje kao on što je „pamtljiv čovjek”? Preskače i zaboravlja upravo

da postoje živi svjedoci, u česnici događaja, snimci i video zapisi, fotografije u tadašnjoj štampi da da postoje živi svjedoci, u česnici događaja, snimci i video zapisi, fotografije u tadašnjoj štampi da

Da li je baš tako kako tvrdi Kilibarda ili je kao ono što je govorio i tvrdio za orden koji „nije dobio“ ili ga je dobio pa ga izgubio? Znao ga je tražiti onima sa kojima je zajedno bio na dodjeli ordenja i tada je njemu istome oka čen o junačke grudi? Kilibarda voli da manipuliše iako zna da to nije trajno ve ć privremeno, ali dobro je za njega i u onom vremenu to je imalo dobru prođu pa nije ni provjeravano. Da bi čovjek posumnjao morao je mnogo da uloži truda da javno prozove N. Kilibardu za ono čime obmanjuje javnost ili govori neistinu. Međutim, u štampi je teško bilo objaviti bilo šta, a ne demanti protiv Kilibarde kao ostraš ćenog Srbina, zagovornika srpskoga sna, borca za ujedinjenje srpskih zemalja i ratnoga huška ča. Dakle, to su razlozi zbog kojih je njegova tadašnja politika uspješno prolazila i njemu donosila veliku korist, naravno politi čku, i javnu popularnost u narodu.

„Ali, ja sam kasnije vidio svoju zabludu i ja se ne stidim da iznosim svoje zablude. Kada sam prvi put poslije rata došao u Sarajevo, u zvani čnoj delegaciji Crne Gore, kao potpredsjednik Vlade, na konferenciji za štampu jedan me novinar pitao kako se osje ćam. Rekao sam da osjećam

i radost i stid, i to sam iskreno mislio: radost što sam došao i užasan stid zbog svega što se dogodilo. Posebno me stid bilo kad sam ušao u razrušeno Sarajevo, koje je prije dvije i po

godine ipak bilo razrušenije nego danas, i vidio da niti jednoj crkvi ne fali niti jedan kamen,

sem ako nije zalutalo zrno od ovih mojih sa brda”. Kilibarda u navedenoj izjavi vidi samo što treba da vidi i što može da godi onima koji ga slušaju šta govori i on upravo govori ono što oni žele čuti. To je njegova „istina” i njegovo selektivno gledanje samo da bi opstao na mjestu na kojem se nalazio. Sve ostalo je za njega nevažno i prolazno, samo da odradi konferenciju za štampu, a šta je govorio drugom prilikom će ispravljati, tumačiti ili reći da je još uvijek u zabludi

i da ga je „stid” i na tome bi se završavalo njegovo tako uproš ćeno gledanje na stvari i događaje u kojima je imao veliku ulogu propagatora „rata za mir”. Nikad ni u jednom govoru, konferenciji za štampu, intervjuu N. K. nije ulazio u detalje i suštinu onoga što je radio niti se stavio u ulozi odgovornog čovjek i krivca koji je sa razumom išao u taj rat i svjesno plasirao ideje, planove, projekte, pokazivao istorijske i geografske karte i tako dalje, sa kojima je manipulisao, izazivao i raspirivao nacionalnu mržnju upravo kao profesor književnosti, koji je vješto znao iz konteksta ubaciti stih iz narodne poezije i plasirati ga samo da do đe do cilja i ostvari ono što je zacrtao. Neće valjda Kilibarda reći ili tvrditi da tada nije imao razum i svijest o onome što je pri čao, zagovarao i izjavljivao upravo kao „profesor književnosti” i univerzitetski profesor, koji je znao prošlost i istoriju srpskoga naroda na jugoslovenskim prostorima.

Do kada će tako da zanoveta i nalazi one koji će da (po)vjeruju u njegove zablude koje su floskule starine Novaka, izgovor za pravdanje i pranje njegove politi čke biografije i ujedno li čnosti koja ne može jednom riječju da anulira sve što je radila sa onima koji su takođe zajedno sa njim to isto činili, upravo njemu vjerujući da čine pravu stvar? Takav je on samo do sljedećeg mjesta ili sljede ćeg intervjua, koji mu se upravo daju da on bude taj zvaničnik i prenosnik, preko kojega se peru ili spiraju politi čke biografije, prije svih njegova sopstvena, a zatim ostalih istaknutih današnjih državnika i politi čara bolje reći političke elite na crnogorskoj političkoj sceni. Ne može Kilibarda da pro đe sa takvim njegovim zanovetanjima i objašnjenjima površnim i vješto upakovanim sa prebacivanjem li čne krivice na nešto što je uopšteno. Upravo je on bio ta stvarna li čnost iz „rata za mir”, konkretna ličnost, koja je postojala sa svojim programom politi čkog djelovanja a preko Narodne stranke čiji je bio lider i tu nema skrivanja.

Kilibardina upravo skrivana istorija dolazi do izražaja sa brojnim izjavama i intervjuima, govorima, tuma čenjima vješto plasiranim da zamagle ono što se ne može zaboraviti, makar njegova uloga u svemu tome za period posljednje decenije XX vijeka. Tu „skrivenu stranu” istorije N. Kilibarda će morati jednoga dana otvoriti i ispričati do u detalje. Ali ne da i dalje nastavlja i uporno i ubje đuje javnost u nekakvu njegovu naivnost, veliku zabludu, stid, sram, koje uopšte kod njega kao politi čara ne postoje kao moralna kategorija pozitivne ili negativne konotacije. On svoj li čni i politički angažman u „ratu za mir” gleda da plasira kao parolu nesre đenog stanja i ukupne političke situacije u kojoj se on jadan tako „naivan” našao kao „mla đani momak” sa blizu šezdeset godina pa se nije znao opredijeliti. Ako mu uspije nešto od onoga što je naumio dobro i jest, ako ne on će sve poništiti svojom „zabludom i snovima” i nikome ništa. „Bilo je što je bilo”, rekao bi Novak Kilibarda i sa time krug je završen pa po činje ponovo te ći njegova „nova” politička karijera kao „samostalnog p(oli)tičara” i javne ličnosti. Ako se tako sagledavaju stvari odnosno ono što je činio, samo radi političkog opstanka ili da bi pripadao jednom pokretu, onda to nije čovjek, nego prije liči na divlju zvijer koja tako radi samo

da bi preživjela! Zakon održanja i opstanka u prirodi za životinje važi, ali za ljude koji nijesu u opasnosti to ne može da važi, ve ć sami preuzimaju odgovornost za ono što su činili namjerno, slučajno ili nesvjesno i indirektno. N. Kilibarda svu svoju politi čku djelatnost za dvije posljednje decenije činio je sa visokom sviješću, razumom i „pragmatičnošću” i sa unaprijed smišljenim planom odlazio, govorio i zagovarao, huškao i predvodio sve one koji su mu povjerovali na rije č i to nije zabluda sa kojom je on dugi niz godina živio ve ć namjera da prevari, obmane i opravda sebe od svega što je radio, a sa čvrstom namjerom i odlučnošću da sakrije svoju političku prošlost. To je skrivena strana politi čkog djelovana N. K. u protekle dvije decenije. Da li će mu neko lično oprostiti to je drugo pitanje, ali sud istorije i sud javnosti mora pokazati zainteresovanost da se objelodani njegova politi čka uloga u dešavanjima iz vremena „rata za mir” i tu nema emocija ili potiranja prošlosti zbog onoga što je neko odnosno on kao nekadašnji lider Narodne stranke radio u nedavnoj prošlosti.

„Nešto kasnije, ja ću doći do uvjerenja, koje me je također oblivalo stidom, da je Sarajlija,

da je ovaj mu čenički bošnjački narod, spremniji da zaboravlja nego naš da se izvinjava. A to je, znate, civilizacijska pobjeda”. Čija je „pobjeda” i da li je njegovo civilizacijsko izvinjenje sa zaboravom na ono što je činio u „ratu za mir” upravo nad tim bošnjačkim stanovništvom i prostorima BiH?! Njemu je važno da mu se uvaži izvinjenje ili oprost za grijehe kao i „spremnost” toga naroda da „zaboravi”. Da li je sve baš tako kako Kilibarda politi čki naginje, navija i vješto uvija svoje namjere i skriva ono „što se vidi ili ono što se ne vidi a može se nazrijeti”, a postoji kod njega skriveno? Nekada se Kilibarda pozivao na literaturu kao „istinu” o onome što je propovijedao, a sada mu literatura služi kao „izvor” saznanja za nešto o čemu nije mogao sanjati da može biti kao svjedo čanstvo u cilju dokazivanja, mitova, legendi, njegovih snova i zabluda!

„Ja sam za sli čne skupove znao samo iz literature, ali tamo prvi put vidim jedan tako ogroman skup žena, obi čnih žena, tako utuženih žena Srebrenice, bez muževa, bez sinova, bez braće. Mi smo tamo, kao diplomatski kor, bili na jednoj posebnoj strani... Pravo da vam kažem, teško je na ći riječi da opišem kako me se sve to dojmilo: ja ne znam da li je tu više bilo nekoga stida, neke muke, nekoga poimanja ljudske nesre će. Uglavnom, doživio sam to na jedan poseban način i imao sam potrebu da to kažem. Na sre ću, jedan naš novinar iz Crne Gore, Ruždija Adžović, bio je ovdje, tako da su ovi moji utisci objavljeni i u Crnoj Gori. Doduše, na neki na čin, za takav gest sam ve ć bio pripremljen... ja sam tada u Skupštini Crne Gore ustao kao poslanik i rekao da me nije sramota da imitiram Willyja Brandta, ako je dozvoljeno malo porediti sa velikim. Rekao sam tada da molim i Boga i ljude da oproste Narodnoj stranci, čiji sam bio predsjednik, što su njeni ljudi išli i na Hercegovinu i na Dubrovnik itd”.

Dakle, dugo se Kilibarda pripremao da na đe riječi, izabere pogodno mjesto i pravi trenutak sa kojima će moći tumačiti i tako i ovako, kako mu bude odgovaralo shodno njegovim interesima.

Ni sam ne zna da opiše kako ga se „sve to dojmilo: ...da li je stid, ... muke... ljudske nesre će”! Od svega toga imao je „potrebu da to kaže(m)” i to na njemu svojstven i „poseban na čin”! Njegovu „ čast” spasio je novinar koji je tu bio i o svemu informisao crnogorsku javnost!? I na taj način N. Kilibarda koristi novinara ili bilo koga ko mu je bio pri ruci da ga uzme za svjedoka i sa njime još po nešto opere ili spere. Upravo je takav N. Kilibarda, umjesto da sam o svemu govori on sa još nekim želi podijeliti svoj „dojam”, „utuženih žena Srebrenice, bez muževa, sinova, bez bra će”!!!

Više je Kilibardi zna čila ta informacija u crnogorskoj javnosti no sav „dojam”, muka, stid ili sram koji je osje ćao poimanjem „ljudske nesreće”!? Gotovo su sva Kilibardina objašnjenja, dojmovi, utisci, muke, patnje, stid, izvinjenja i tako dalje u okviru „teškoga dojma” sa kojim će se upoznati ukupna javnost i na osnovu toga oprostiti mu sva zla koja su on i Narodna stranka nanijeli „bošnja čkome narodu”. Samo je znao da treba tamo biti prisutan kao nekadašnji veliki eksponent nacionalisti čke politike i zagovornik velikoga srpskoga sna i nekadašnjeg „Dušanovog carstva” zajedno sa ostalim članovima u Narodnoj stranci, i nije mu bilo teško da odstoji neko vrijeme i pretvara se glume ći veliki bol i tugu za one kojima se klanja, a sve gledajući i žmirkaju ći ispod svojih „sunčanih” naočala.

Kada je Kilibardi odgovarao „srpski mit” on ga je koristio vješto i plasirao u vremenu „rata za mir” zarad svoje nacionalisti čke politike i same Narodne stranke u cilju pridobijanja članova za svoje interese. Sada mu taj isti „srpski mit” služi kao dokaz preko kojega traži da se srpski narod mora njega osloboditi da bi došao u „luku smirenja”! Takva je prevratni čka politika i licemjerstvo kojim se služi Kilibarda samo da bi jedno isto upotrijebio u vremenu razli čitom za svoje ciljeve i interese, shodno onome što želi da plasira javnosti kao svoju „istinu i zabludu” kada zatreba. To je njegova skrivena strana politi čke ličnosti i istorije koju on smatra da može mijenjati shodno potrebama i interesima li čnim ili stranke koju je predstavljao.

Priziva Kilibarda u pomo ć brojne primjere i politiku iz nekadašnjih vremena u kojima su živjeli: Njegoš i Danilo, Šekspir, Dante, Torkavato Taso i tako dalje, a dobrim dijelom se poziva i na svoju doktorsku tezu koja je „imala temu bosansku”, zatim na S. Miloševi ća, V. Koštunicu, Maka Dizdara, Salka Naze čića, mitropolita Amfilofija, Vilija Branta, Hitlera, Crkvu, Nikolaja Velimirovi ća, Isusa Hrista i ko će sve nabrojati ko mu sve (ne) treba da bi sa njim(a) umanjio svoje polit čke istine ili zablude, ideje i planove, ostvarene ili neostvarene snove sa kojima traži oproste!? Na taj na čin bi danas da postane veliki politički „čistunac” zato što mu je neko lično „oprostio” ili što je nekoga vješto izmanipulisao tada za vrijeme „rata za mir” i danas kada je slobodan i „samostalan p(oli)ti čar” ili u vremenu kada je bio „diplomata” i kada su mu u Bosni stavili veo „zaborava” na njegovu politi čku biografiju, a on se „postidio” ili “stidio” onoga što je nekad činio. Kao „delagat” zvanični, istovremeno, Crnoj Gori omogućio „slobodan” prolaz za dalju saradanju sa susjedima, predstavljaju ći to kao dio svoje „diplomatske” vještine i svoje velike politi čke zasluge.

Na čin na koji Kilibarda upotrebljava riječi stid(a), sram(a), snova i zabluda, naive i ostalih njegovih rekvizita za dobijanje oprosta od onoga što je činio, kao i za pranje svoje političke biografije je najbolji reprezent perfidije jednoga politi čara, kojemu nije ništa strano i koji je bez skrupula samo da uspije u svojoj namjeri da se održi u vlasti ili bude u nekoj od fotelja. Šta sve nije tada činio samo da bi dograbio diplomatsku fotelju u gradu Sarajevu, gdje je kako kaže primljen i gdje su mu sve „zaboravili”!? Pozivaju ći se na „zaborav” on nastoji da indirektno ukaže na takvu mogu ćnost koja bi mu dobro došla kao oprost i dokaz da je sa tim sve završeno! Sve li čnosti koje poteže i nabraja Kilibarda strpava u jedan koš i time zamagljuje istinu o sebi i svojoj politici, o svemu onome što je zagovarao i na šta je ljude nagovarao, ubje đivao i zavodio ukazuju ći im odkuda „opasnost” dolazi i na koji način se treba boriti protiv toga, a posebno protiv „inovjernika” i „poturica”.

„U jednom dubljem zna čenju, svi oni crnogorski polupismeni ili pismeni vojnici koji su išli na Hercegovinu na neki na čin su bili usmjereni Njegoševom poezijom. Njegoš je, ni kriv ni dužan, baš kao i Torquato Tasso, završio jednu ideološku misiju jednog vremena. Ali, u Crnoj Gori je i dalje nastavljena praksa prema kojoj se stihovi Gorskog vijenca odnose na jedan nedužni narod.

Najbolja ilustracija ovog o čemu govorim je istiniti sljedeći događaj: čovjek je pitao jednog dobrovoljca iz Crne Gore koji je u čestvovao u zločinima u Hercegovini u ovom posljednjem ratu: „Zašto sa takvom voljom ubijaš muslimane i pališ muslimanske ku će”? Ovaj mu je odgovorio: „Što pitaš, pa nisi ti valjda pametniji no vladika Rade”! Ja se sje ćam, prije toliko godina, kada je pjesnikinja Mubera Mujagi ć rekla, i to u jednoj artikulisanoj priči, da bi trebalo drugačije tuma čiti Njegoša, da je doživjela šta je doživjela. To se uzimalo kao napad. Ja i sad kažem da je Njegoš neprevazi đen pjesnik crnogorskog naroda; kao što svaki narod ima velikoga pjesnika, tako i Crna Gora ima Njegoša. Ali, Njegoš se mora druga čije tumačiti u našim školama nego što se tuma čio do sada i sada. Jer, mi moramo jednom priznati da u svim genocidima koji su vršeni nad narodom muslimana i Bošnjaka, pa bilo to u Šahovi ćima 1924. godine, bilo oko Foče u Drugom svjetskom ratu, bilo to u najnovijem ratu, Njegoš je bio na usnama tih koji vrše genocid. Društvena harmonizacija, za koju danas o čito postoje pretpostavke u Crnoj Gori, nikada neće postati stvarnost dok god se ne izmijene obrazovni programi. Da bih ja nešto unaprijedio na tom planu, skoro sam na jednoj tribini u Pljevljima rekao jednu vrlo vehementnu stvar - a to sam rekao kao čovjek koji je naučio da ga psuju, i to mene više ne nervira. Rekao sam, sa izvjesnom lukavoš ću, da bih malo dirnuo bošnjačke intelektualce u Crnoj Gori, sljedeće: „Da sam musliman u Crnoj Gori, bojkotovao bih školu nespremanjem djece u škole dok se ne izmijene programi iz društvenih predmeta”!

Da li i sada Kilibarda sve što čini upravo čini sa „izvjesnom lukavošću” pa izmišlja jednoga „dobrovoljca” prikazuju ći ga kao umobolnika i preko njegovih riječi provodi svoje namjere za budu ća svoja opravdanja iz vremena „rata za mir”? Ono što je N. Kilibarda ne tako davno govorio i činio danas pripisuje nekom neznancu, nepoznatoj ili nepostojećoj osobi samo da bi sebi dao odstupnicu i alibi za ono što je nekoliko godina zagovarao i manipulisao pojedincima ili masama, koji su ga rado slušali, a on na mitinzima sticao politi čke poene i slavu. Sve to Kilibarda čini kako bi se našao opet na političkom i javnom tronu ili mjestu sa kojega će graktati i upravljati na koji na čin treba pisati sadašnju njegovu i njegovih susjeda istoriju koju će on na „drugačiji” na čin tumačiti a zarad njegovih interesa. To bi bila prava „istorija” sa „istinitim” činjenicama koje je on utvrdio i li čno provjerio svojim novim načinom čitanja i tumačenja crnogorske istorije na prostorima susjedstva i Balkana pa i širom Evrope. Tako Kilibarda plete pri ču, importuje svoje primjere i namjere u neke od li čnosti mogućih i bogme više pod znakom velike sumnje u priču koju pri ča. Naravno, poteže „drugačija“ tumačenja i „čitanja” i njihov je zagovornik dodvoravaju ći se drugoj strani opet iz čisto njemu političkih i „pragmatičnih razloga”, a sa „lukavstvom” da provocira čitaoce, istoričare, književnike i većinom one za koje smatra da će prihvatiti ono što on kao profesor narodne književnosti i bivši lider Narodne stranke, a uz sve to i „diplomata” i univerzitetski profesor na privatnome fakultetu ho će nametnuti i u programe srednjoškolske i visokoškolske pod njegovom cenzurom uvesti i ozvani čiti.

Evropski i integrativni prostori za kojim danas žudi N. Kilibarda, veliki „mirotvorac”, jedini njegov politi čki spas i zaborav na ona njegova vremena iz „rata za mir”. On se „ubi” danonoćno rade ći na novoj političkoj platformi kojom se hoće domoći ili dospjeti do neke međunarodne organizacije, samo da i od njih, iako brojnih, neko se sjeti i predloži ga kao kandidata kojemu bi se uru čila plaketa ili medalja za mir. Tek tada bi bio ravnopravan sa nekim današnjim njegovim politi čkim istomišljenicima a nekadašnjim političkim protivnicima. Možda i o tome sanja, kao nekada što je sanjao srpske mitove i srpske teritorije. Najve ći „san” mu je bio „srpski Dubrovnik”

i „Dubrova čka republika” u kojoj bi stolovao i upravljao određujuću njenome građanstvu

„životni standard” onako kao on smatra da zaslužuje i sa kolikom pažnjom ga slušaju ili mu aplaudiraju.

Umislio je da će uspjeti u svome naumu sa kojim će imati političku biografiju potpuno opranu

i zaboravljenu prošlost pa iznova će pisati neku novu mirotvoračku, proevropsku, beznacionalnu, tolerantnu, nadvjersku, nadnacionalnu, nad državnu, onakvu kakvu on bude smišljao i tuma čio da će budućim generacijama ona trebati. Za uzvrat, oni će njemu biti na svemu tome mnogo zahvalni podizanjem nadgrobne plo če-spomenika kako bi ovjekovječili njegovu politiku iz vremena „rata i zaboravljenu prošlost pa iznova će pisati neku novu mirotvoračku, proevropsku, beznacionalnu, tolerantnu, nadvjersku, nadnacionalnu, nad državnu, onakvu kakvu on bude smišljao i tuma čio da će budućim generacijama ona trebati. Za uzvrat, oni će njemu biti na svemu tome mnogo zahvalni podizanjem nadgrobne plo če-spomenika kako bi ovjekovječili njegovu politiku iz vremena „rata

Danas bi se moglo re ći da N. Kilibarda i njegovi „eksperti” poentiraju sa nekadašnjim registrovanjem „Crnogorske pravoslavne crkve” u Crnoj Gori na Cetinju, i da je to njihova zasluga, jer je tada bio njihov ministar pravde imenom i prezimenom niko drugi do Dragan Šo ći

da su imali pravo „ekskluzive” da o tome oni govore i zato će im se pripisati zasluga i jednoga dana oka čiti kakva gvozdena medalja ili neka od plemenitijeg metala, makar njihovom nekadašnjem lideru Kilibardi, jer je on to dalekosežno i vizionarski sve predvidio, osmislio, uobli čio i ze vijeke vjekova „ozakonio”. U svakom slučaju njihovo „vizionarstvo” pokazuje se danas ispra(v)no, sve dok jednog dana ponovo Kilibarda ne zaigra na kartu srpstva i crnogorstva u nekoj budu ćoj državnoj zajednici pa makar to bilo opet na komunističkim i samoupravnim socijalisti čkim osnovama sa nekim vidom monolitnoga bratstva i jedinstva na evropskim osnovama, a nastalog iz gra đanskoga „rata za mir”. Rekao bi N. Kilibarda „ne leži vraže”!

Kada je Kilibarda vidio kuda ide njegov „brod” krajem posljednjih godina XX vijeka okrenuo je odmah i naglo ka „premijeru pobjedni čkoga duha”. Sve svoje znanje, političke vještine i marifetluke zavijene u oblandama lukavstva usmjerio je ka „pokret za crnogorsku nezavisnost” u prvim godinama XXI vijeka. Naravno, sve iz razloga „pragmati čnih”, da zakači koje dobro ambasadorsko mjesto, visoku politi čku i državnu funkciju, da uskoči u koji od slobodnih diplomatskih vagona zajedni čke države SiCG. I gle čuda, Kilibarda je uspio u tom svom naumu sve ostvariti, zaka čiti fotelju šefa trgovinsko-informativne misije u gradu Sarajevu u kojemu je bilo najviše „inovjernika” i „poturica” njegovih nekadašnjih najlju ćih protivnika.

Sa nekadašnjim politi čkim protivnicima na vjerskoj osnovi on se htio obračunati u vremenu „rata za mir”, a preko svojih „dobrovoljaca” koje je snabdijevao oružjem sa kojim je raspolagala njegova Narodna stranka. Nagovarao je svoje jurišnike nacionalisti čke i huškao ih na istrebljenje „inovjernika” sa vješto istrgnutim i odabranim stihovima „tjeraju ći gubu iz torine”, kako se nekada znao poslužiti, a sada utvrditi da su to rije či pune „antiturskoga naboja i antiislamizma”, „genocida na vjerskoj osnovi”!

Sada u ovim uslovima to su stihovi koje treba „druga čije tumačiti” s pozivom da djeca Muslimana ne idu u škole dok se nastavni programi ne prilagode Kilibardinom propagandnom i pragmatskom tuma čenju. Na meti Kilibardinih genocidnih stihova, riječi i ostalih činjenica je „Gorski vijenac”, književno djelo velikoga i neumrloga vladara crnogorskoga, pjesnika i filozofa Petra II Petrovi ća Njegoša. Prodao bi N. Kilibarda svu istoriju svoga naroda, srpskog pa crnogorskog onako kako to budu drugi zahtijevali, samo da bi on njima uga đao zarad neke diplomatske foteljice i sinekure, kao i brojnih drugih privilegija koje dobija za ono što odra đuje u svoje ime i ime zvani čne Crne Gore u cilju brisanja prljavih tragova sa biografije njegove i njegovih saradanika današnjih, a nekadašnjih ljutih politi čkih protivnika, a na istome zadatku u „ratu za mir” i sada „mirom protiv rata”.

U koaliciji „Da živimo bolje” vidio je za sebe veliku šansu i nije htio praviti probleme ve ć je sve bjanko prihvatao i gledao koje od obe ćanja više koristi donosi. Birao je od ponuđenog i izabrao ambasadorsku ulogu u Sarajevu me đu Muslimanima, Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, protiv kojih je ratovao za srpske interese, a danas im se prodaje kao „mirotvorac” i (p)okajnik, koji je svoje grijehe okajao samo što je izgovorio rije či oprosta, izvinjenja i stida! Za njega kao Novaka Kilibardu to i nije bio nikakav problem, lasno je to progutao i od (po)kajanja sebe htio još viso čije vinuti u sferu politke i velikoga „diplomate” koji je „zadužio” Crnu Goru sklopljenim poslovima i „velikim“ nov čanim transakcijama na planu uvoza i izvoza! Smiješna je ta samouvjerenost N. Kilibarde da će mu neko povjerovati na riječ, a znajući njegovu političku djelatnost iz ne tako daleke prošlosti.

On je svjestan svojih (ne)djela i činjenja dok je bio „diplomata od karijere” i politički potrčko koji se morao javljati na svaki mig, a kao prethodnica služiti da izvidi situaciju i pripremi svoje izvinjenje u li čno ime i dobrim i prikrivenim dijelom izvinjenje zvanične Crne Gore odnosno On je svjestan svojih (ne)djela i činjenja dok je bio „diplomata od karijere” i politički potrčko koji se morao javljati na svaki mig, a kao prethodnica služiti da izvidi situaciju i pripremi svoje izvinjenje u li čno ime i dobrim i prikrivenim dijelom izvinjenje zvanične Crne Gore odnosno

Davnašnju svoju želju uspio je zadobiti-ispuniti svojim politi čkim „saltom mortale” prebjegom iz srpskoga tabora u crnogorski tabor. Da toga nije bilo ostao bi kao nekad kratkih rukava za članstvo u CANU ili SANU. Danas je u DANU i bio je njen predsjednik Senata, unaprije đen zbog politike koju danas zastupa kao „veliki” Crnogorac i velika „sanjalica” srpstva i ujedinjenja srpskih zemalja ili ponovno osnivanje „Dušanovog carstva“! Ko će sve znati ima li Kilibarda još kakvih prinadležnosti i ajtera od komisija za tranziciju ili protiv korupcije i organizovanog kriminala, a nezbrinut je u jednom i drugom stanu i tako dalje i tome sli čno!

Njegov nekada personalni karton za prikazivanje imovinskoga stanja teško da je mogao ugledati svjetlost dana ili je mogao biti samo ispisan sa onim podacima što se najmanje moglo upisati. Treba ga na sve od nabrojanog podsjetiti da ne zaboravi, mada on dobro pamti sve ono što je činio pa nije riječ o zabludi visokoga intelektualca i naučnika, kasnije lidera Narodne stranke i politi čara, jer je on „pamtljiv“,već njegovo mentalno brisanje i ravnanje, pa zatrpavanje svega što mu predstavlja li čni teret iz vremena njegovoga „rata za mir”, kako reče u Bosni, Hercegovini, Dubrovniku i ko će ga znati gdje sve ne, makar od onoga što je bio zacrtao u glavi ili na geografskim i istorijskim kartama u cilju „ujedinjenja srpskih zemalja i odbrane srpstva od inovjernika i muslimana“. A danas se njima dodvorava nazivaju ći ih Muslimani alijas Bošnjaci!

Speman je da se po nekolika puta politi čki poturči samo da mu je dobro i da ima od čega pla ćati račune po raznim restoranima, a najbolje je kada je na državnim jaslama. N. Kilibarda kao

da se želi ponašati prema onoj narodnoj izreci „briše nos o guzici“, misli se na njegov politi čki obraz i karakter politi čara kao „čistunca” današnjega, naravno sa zaboravom na svoju političku profilaciju iz vremena „rata za mir”. Znao je Kilibarda prozivati one u skupštini za govornicom ili u javnosti koji su završili Kumrova čku visoku partijsku školu, a danas je sa njima istima na „novome“ politi čkome kursu sa „evropskim“ standardima „demokartskih“ reformi i „nove politi čke razvojne filozofije“ u Crnoj Gori!

Da li je u njemu izblije đelo najpostojanije i najdosljednije propagiranje srpstva ili se njegovo crnogorstvo izdiglo na negiranju srpstva? Mogu će da je ono samoniklo iz trenutnih interesa u posljednjih desetak godina njegovog „samostalnog” bavljenja politikom i analitikom društveno- politi čkih odnosa u Crnoj Gori? Rekao bih na osnovu svega ono što se moglo pročitati o Kilibardi, na osnovu brojnih kazivanja, besjeda, pri ča, pripovijedanja, iskaza, zagovaranja, intervjua, sje ćanja, ispovijesti, hronika, video zapisa i tako dalje da njegovo srpstvo ili crnogorstvo nije njegovo ubje đenje niti naučno utemeljenja već prosto „pragmatičko“ doživljavanje i prihvatanje shodno njegovim interesima i uskla đivanja sa trenutnom dnevnom i politi čkom situacijom, nastalo djelimično njegovim promišljanjima šta mu može biti korisno za budu će djelovanje i bivstvovanje. To je Novakovo srpstvo i crnogorstvo jednostavnim i prostim narodnim jezikom kazano, odnosno to je trgovanje zarad boljega života njegovoga, a u ime srpstva i crnogorstva, države i naroda koje je on vješto znao koristiti i suprotstavljati, sa njime manipulisti i obmanjivati.

Kalkulantsko srpstvo i crnogorstvo interesdžijsko ili euro srpstvo i euro crnogorstvo, srpski jezik pa potom i crnogorski jezik, sve je dobro unov čeno, zag(r)ađeno liderstvom u Narodnoj stranci, koaliciji, i kasnije „diplomatskom” službom. Ono je „uspjelo“ sebe da prikaže kao da je utemeljeno i taj privid njegov Kilibarda je znao prikazati kao li čni doprinos i pristanak iz želje za Kalkulantsko srpstvo i crnogorstvo interesdžijsko ili euro srpstvo i euro crnogorstvo, srpski jezik pa potom i crnogorski jezik, sve je dobro unov čeno, zag(r)ađeno liderstvom u Narodnoj stranci, koaliciji, i kasnije „diplomatskom” službom. Ono je „uspjelo“ sebe da prikaže kao da je utemeljeno i taj privid njegov Kilibarda je znao prikazati kao li čni doprinos i pristanak iz želje za

ga izigrali i iskoristili za svoj li čni interes. Siguran sam i ubijeđen da na osnovu svega što smo analizirali, čitajući što je objavljivao, da je on duboko svjestan da neće uspjeti prevariti nauku i nau čne radnike, koji hladne glave i sa mnogo argumenta pokazuju, dokazuju i strpljivo analiziraju njegovu politi čku ličnost i sve što je radio. Zbog toga će on nastojati, ako im ne može zabraniti da pišu, da ih onemogu ći makar i privremeno da ne objave to što su napisali o njemu.

Sve ono što je do sada o njemu objavljeno kao portretisanje njegove li čnosti je fragmentarno

i bez dublje analitike i sinteze ukupnoga njegovog politi čkog djelovanja za protekle dvije decenije i nije tako oštro kriti čki postavljeno niti izoštreno, niti je detaljno i dokumentovano analizirano ve ć je prikazano kao umjereno i samo proračunato, a dato je u smislu njegove metamorfoze i zabluda njegove li čnosti, mentalnog sklopa da se čovjek razvija i nadograđuje, zrijeva i politi čki mijenja tokom vremena i promjena koje nailaze, a zaboravlja pod kojima je bio, izbacuju ći sve iz svoje političke prošlosti, a što mu nije odgovaralo zbog „pragmatskih” razloga.

Njegovo je djelovanje bilo prora čunato i visoko svjesno činjeno i sa ciljem kojemu je on bio tvorac za ostvarenje svojih neostvarenih snova i jednim dijelom sopstvenog revanšizma politi čkog i naučnog za ono što nije uspio postići tokom svoga života i rada na naučnom i politi čkom polju. Onamo gdje bude imao moć da spriječi takvo pisanje ili objavljivanje kritičkog sagledavanja njegove politi čke ličnosti i djelatnosti iz vremena posljednje dvije decenije N. Kilibarda će se suprotstaviti i pokušati da ga odbaci ili ga skloni za neko vrijeme. Njegova selja čka računica i seljačko poimanje politike, kao nečega što će se korisno upotrijebiti i od čega se može dobro živjeti, N. Kilibarda je na sopstvenom primjeru pokazao da je bilo korisno i mnogostruko iskoriš ćeno, u čemu mu je pomogla njegova profesija profesora i naučnoga radnika, predava ča narodne književnosti! Da li samo književnosti srpske, crnogoske, hrvatske srpsko- hrvatsko-crnogorske, bošnja čke i tako dalje? Treba sačekati njegov „pragmatični” odgovor ili novi na čin njegovog „čitanja i tumačenja” evropejstva i mirotvorstva!

Malogra đanski je bilo njegovo političko djelovanje, ali veoma isplativo i gotovo bezbolno, ako se izuzme moralni vid gledanja na čovjekovu ličnost i zanemari ono što je drugome učinjeno zarad li čnih interesa. Kada bi bilo posmatrano sa necivilizacijskih društvenih odnosa, a po zakonu divljine i zvjeri, onda bi bilo opravdano njegovo djelovanje u cilju održanja, opstanka i produženja vrste. Nadamo se da to nije u pitanju ili neko misli da se i na takav na čin mogu pra(vda)ti mnoga politi čka nedjela, ratna razaranja i ratni zločini na prostoru nekadašnje zajedni čke države SFR Jugoslavije!

(Drugi dio)