„Referendum zna či da će mene i moje potomke, sve nas, pretvoriti u banana-narod koji prestaje da išta zna či na planu svetske istorije“.

„Referendum zna či da će mene i moje potomke, sve nas, pretvoriti u banana-narod koji prestaje da išta zna či na planu svetske istorije“.

Čudna je konstatacija ili zaključak N. Kilibarde koji kaže da je: „Po prirodi stvari, svaki narod koji u mo ćnoj Osmanskoj imperiji nije primio islam produkovao je svoj antiislamski i antiturski odnos u usmenoj književnosti kao oli čenju svoje kolektivne svijesti. A krstaški ratovi i osloba đanje Jerusalima od muslimana jesu tematika i pisaca koji pripadaju narodima što nijesu bili pod osmanskom vladavinom”. Kod Kilibarde sve je mogu će i očekivano pa je sasvim „nevažno“ što u svojim zapažanjima odmah daje upore đenja koja su vremenski daleko jedan od drugoga nekoliko vjekova i u kojima samo on uvi đa „...produkovan je svoj antiislamski i antiturski odnos”, barem za istoriju jugoslovenskih naroda. Drugim rije čima zašto su narodi ili stanovništvo koje se našlo u velikom Osmanskom carstvu, pokoreno od sile mo ćnoga Osmanskoga carstva, ne zadovolji sa vladavinom osvaja ča i zašto po „prirodi stvari” ono ispoljava „antiislamizam” i „antiturski naboj”, jer bolje mu je bilo pod osvaja čem i zulumom nego danas da Kilibarda mora da „tuma či” zašto je baš to tako, a ne onako kako misli Kilibarda

da bi mu mnogo bolje bilo!? Kakve li logike i nau čne metodologije ili istraživanja po „prirodi da bi mu mnogo bolje bilo!? Kakve li logike i nau čne metodologije ili istraživanja po „prirodi

Zapanjuju će je i Novakovo objašnjenje „po prirodi stvari”!? A na koji bi način trebalo da bude u neskladu po „prirodi stvari” da bi zadovoljilo Kilibardina razmišljanja odnosno projekcije dnevnih doga đaja u prošlost pa da svi ne budu „antiislamisti” i da ne produkuju „antiturski odnos”, odnosno da osvaja ča podrže u namjeri da okupirano stanovništvo bude zahvalno što je u neslobodi pod zulumima turskim, nabijeni na kolju, sa otkinutim i uzidanim glavama kao na „ Ćele kuli”, da strah siju svima koji i pomisle na otpor ne „po prirodi stvari” i tako dalje? Moguće

da je to „novi” na čin primjene metodologije i nekih Kilibardinih „naučnih” utemeljenja iz prošlosti i ispravljanje istorijskih doga đaja sa „novom” sviješću „suptilno” i drugačije da se tuma či, kako to bude trebalo Kilibardi da zadovolji svoje potrebe i interese onih protiv kojih je bio kao zablu đeli starina. Šta to hoće jedan novak i današnje kilibarde, zabluđeli profesori, koji se otrijezne poslije desetogodišnjeg danono ćnog političkoga i nacionalističkog pijanstva i počnu ispravljati svoju politi čku prošlost spirajući sa sebe crijevni sadržaj koji su tokom cijeloga politi čkoga života i rada sisali iz debeloga crijeva bivših njihovih političkih voždova i ideologa?

Kilibarda smišlja jedan i propagira svoj novi na čin gledanja na slobodu i slobodan život „dostojan” samo čovjeka poput njega, u duhu kako ga je on vodio poput kameleona ili Arlekina, zanovetaju ći sopstvenim zabludama i propagirajući „slobodu” porobljenog čovjeka, koji je u težem položaju od nekadašnjega roba u robovlasni čkom društvenom sistemu. Podržavao je i propagirao politiku svojih vladara i ideologa politi čkih i to mu je bilo isplativo ali je zaboravio da je dostojanstvo čovjeka slobodnog i zdravorazumskog bića iznad njegovoga načina shvatanja i politi čkih pogleda, shvatanja i instrukcija življenja pod zavojevačem.

„Savremeni” na čin Kilibardinog „suptilnog” i „drugačijeg” tumačenja i projektovanja današnjih pogleda i stremljenja društva u blisku ili daleku prošlost crnogorsku, koja bi bila podobna i prihvatljiva od strane islamizma i proosmanizma je u stvari ništa drugo do veli čanje svih osvaja ča, a posebno Osmanlija na Balkanskom poluostrvu. Hoće Kilibarda da se oslobodi ili na neki na čin izbaci sve što su neoborive činjenice kada je riječ o Turskoj kao osvajaču ili Osmanskom carstvu i osvaja čkim težnjama da stave pod vlast cijelokupno stanovništvo Balkanskoga poluostrva. Dakle, zašto „antiislamizam” i „antiturski naboj” kada sve to može, po zamisli Kilibarde, da bude „suptilniji” na čin gledanja na onoga ko vam oduzima slobodu i ugrožava egzistenciju odnosno uzima život i stavlja ga pod kopita!!!

Nije ništa novo niti iznena đujuće kada je u pitanju „pragmatičnost” N. Kilibarde i zagovaranje evropskih današnjih integrativnih procesa i dobrosusjedskih odnosa od onoga politi čara koji je bio protivnik „inovjernika” i „poturica”!? Koja je sve to Kilibardina projekcija današnje politike u daleku prošlost, književnost i istorijska djela? To je ona „visoka” politika „pragmatizma” N. Kilibarde bez „ideološko-politi čke” osnove ili ideološke matrice koja je prošla njegovu cenzuru svakako, a i odre đenoga kruga njegovih istomišljenika u Crnoj Gori i susjedstvu gdje je on imao veoma plodnu „diplomatsku” karijeru „razvijaju ći” trgovinu na „zavidnom” nivou! Zaista, a vrag će ga znati, šta je sve zabluđeli i domišljati Kilibarda uspio vidjeti poslije triježnjenja i seanse sa jednim stranim ambasadorom i kona čno se uspio izbaviti od dugo decenijskih zabluda i svojega ukupnoga politi čkoga života i rada. Genijalno ili ženijalno, klovnovski, kameleonski je nadvisio i uspio zacrveniti i samoga kameleona pojavljuju ći se i mijenjaju ći u „hodu vremena” i tranzicije evropskih integracija i intelektualnog napora koji je svakim danom sve ve ći i teži kod samoga Kilibarde!

Kada god je trebalo Kilibardi da nešto uzme iz istorije oslobodila čke borbe ili da se pozove na nekoga on je uvijek sve to znao za činiti ne samo stihovima, činjenicama ili govorima, pa i pozvati se na knjaza odnosno kralja Nikolu I Petrovi ća, samo da bi ojačao, potvrdio i ozvaničio ono što je htio tada zloupotrijebiti, kao na primjer, kada je bilo rije či o Štrpcima i otmici iz voza tokom zasijedanja Skupštine: RCG „Izgleda da sam bio u pravu kad sam pitao da li je Vlada išta uradila po ovom pitanju”, naglasivši „kako ni on, kao ni kralj Nikola, nije sre ćan što živi sa

Muslimanima, a ni oni nijesu sre ćni s nama, ali bog nam je sudio da živimo zajedno i to je naša neminovnost”!

Vještina politi čke manipulacije od strane N. Kilibarde i zloupotreba pojedinih riječi, izjava koje je on znao na ći bilo u poeziji ili prozi književnih djela Petra II Petrovića i Nikole I Petrovića sežu do velikih „visina” i veoma su „suptilne”. Upravo ta „suptilnost” i „druga čije čitanje” i tuma čenje „Gorskoga vijenca” i ostalih Njegoševih djela dolazi do izražaja onako kako sada traži

da se tuma či „antiislamizam” i „antitursko raspoloženje” tokom oslobodilačke borbe. To je u stvari Kilibardin na čin metamorfoze i transformacije političke ličnosti i gledanja na procese u crnogorskoj istoriji i viševjekovnoj oslobodila čkoj borbi crnogorskog naroda kojega on nije do skoro nikako htio priznati da postoji, ve ć se negatorski odnosio, da bi se, naravno, od toga pijanstva otrijeznio i sve zablude odbacio i postao „novi” Novak Kilibarda, kao da se ponovo rodio!

To što može Kilibarda ne može niko drugi da u jednom vijeku nekoliko puta se rodi i preporodi, preobrazi i uobrazi, opije i otrijezni po nekoliko godina leže ći u stanju pijanstva ili (o)triježnjenja. Zaista metamorfoze Kilibarde su na granici fenomena. To je maligno tkivo politi čara N. Kilibarde odnosno „samostalnog p(oli)tičara” i javne ličnosti. Ali, mora se priznati

da je N. Kilibarda, bez obzira na sve svoje mijene, svjestan itekako svoje uloge koju igra i svega onoga što čini samo da spere barem nešto od onoliko blata koje je po njemu odnosno u kojemu se odavno nalazi i svakim danom sve više tone sve do svoga biološkog nestanka, ako se to uopšte bude i desilo!

Tvrdi ili možda samo govori N. Kilibarda da je Njegoša spasila „od potapanja njegova pjesni čka genijalnost” što drugim riječima treba da znači da taj isti Kilibarda hoće se očešati samo da sa sebe zbaci barem nešto i da to (od)baci pa makar i na Njegoša od kojega je on udaljen nešto malko više od dvanaest decenija od dana ro đenja. Umislio N. Kilibarda da može da se uporedi sa Njegošem, a ako mu ne uspije makar da bude tik uz njega ili da na neki na čin samoga Njegoša stavi u podre đen položaj zbog svoje primjedbe i „objektivnog” tumačenja i poimanja „antiislamizma” i „antiturskoga naboja”, odnosa ili raspoloženja. Upinje se Kilibarda, napinje i propinje, vu če i poteže, kleca, pada i pokušava se podići a nikako ne uspijeva da teški politički jaram iz vremena posljednje decenije XX vijeka sa svojega si ćušnoga vrata makar malo oslobodi,

a kamoli da ga skine kako je naumio i na drugoga prebaci. U blatu politi čkome je već dugo, a jaram ga vremena „rata za mir” uveliko steže. Kilibarda

ba ča krivicu i svaljuje svu odgovornost na pisce i književna djela iz XIX vijeka i na daleke istorijske procese i doga đaje, velike sile i brojne vladare, za sve ono što je on sa ushićenjem i velikom šansom, a na usluzi, vidio svoj slobodan put ka tronu i nikako da se otrijezni i shvati, što je nekada davno dobro uo čio bio, da „nije kriv pisac već isključivo čitalac”, a te velike istine, činjenica i krunskoga dokaza on nije svjetan danas, mada se „otrijeznio” uz „seansu” jednoga ambasadora strane države!

N. Kilibardu još uvijek ne napuštaju pusti snovi i teške zablude pa i dalje projektuje današnje politi čke projekcije u daleku prošlost nadajući se da će se makar neko uhvatiti na njegov davno iskidani mamac. Kilibarda je zbog sopstvene politi čke nastranosti sadašnje upravo upao u „ideološko-politi čki bezdan” pa svim silama nastoji to nametnuti velikom vladaru, pjesniku i filozofu, smatraju ći da će mu to proći jer crnogorska javnost, a posebno politička, o svemu što piše Kilibarda ćuti i prepušta da o tome samo on kao „samostalni p(oli)tičar” sebi sudi, presuđuje, tuma či i ocjenjuje, kako je prošlost crnogorska ili književna djela Petrovića Njegoš, Nikole ili Petra I Petrovi ća Njegoša na granici bezdana! Sve su to gluposti jednoga samostalnoga političara

i javne li čnosti u liku N. Kilibarde, koji nastoji da svoju političku prošlost donekle opere ili svede na neke minorne granice krivice i odgovornosti. Sve što je N. Kilibarda više pri čao protiv onoga N. Kilibarde iz vremena posljednje decenije XX vijeka sve je dublje padaju ći gnjurio u blatu upravo u ideološko-politi čki bezdan iz kojega ga ne može izvući ni njegova metamorfoza kameleonska.

Potonuo je i propao u bezdan sopstvene politi čke ličnosti i zabluda kojima je nastojao oprati svoju politi čku prošlost, političku ličnost i djelatnost. Gotovo bi bilo beznačajno šta danas Kilibarda pri ča, pripovijeda, zanoveta, opravdava, utvrđuje, nadređuje, zagovara, improvizuje, „duboko” i „suptilno” poima pojedina književna djela i istorijske doga đaje u kojima vidi ideološko-politi čke matrice svoje današnje političke preokupacije, da je riječ o njemu kao „samostalnom p(oli)ti čaru”. Međutim, kada je riječ o njemu kao bivšem političaru, koji nema politi čku pozadinu i prošlost jednoga lidera Narodne stranke, a koji je aktivno djelovao u jednom teškom vremenu optere ćenom nacionalizmom na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima i naravno imao izvjesnu ulogu kada je tadašnja monolitna SFR Jugoslavija se raspadala i kona čno je nestalo kao državne tvorevine, ratnim doga đajima i dešavanjima iz posljednje decenije XX vijeka u zvanom „ratu za mir”, onda je itekako važno što je on nekada govorio i na koji je na čin politi čki djelovao. A, s druge strane, takođe, mnogo je važno kako on danas gleda na sve to i posebno na čin na koji objašnjava tadašnje događaje, daje tumačenja i kao javna ličnost i „samostalni p(oli)ti čar”, kako „edukuje” građane Crne Gore, srpsku, crnogorsku i širu javnost. Dakle, njegova politi čka ličnost je u žiži svih dešavanja iz razloga što je dobrim dijelom u čestvovala u političkom životu Crne Gore u posljednje dvije decenije i imala velikog uticaja i zna čaja, pozitivnog ili negativnog, ono što N. Kilibarda danas upravo zagovara i samo prije nešto više od decenije je druga čije pričao, instruisao, zagovarao, djelovao i politički osmišljavao, posebno kao lider Narodne stranke.

N. Kilibarda je često puta veoma „lucidan” sa svojim izjavama pa makar to bilo i o nekim temama koje su izvan njegovoga književnoga stvaralaštva i interesovanja. Za sve on ima najmanje po neki savjet, predlog, preporuku ili želju da skrene pažnju svojim iskazom - mišljenjem, pa na primjer tako o jednom veoma poznatom slikaru i njegovom slikarstvu kaže: „ Čestitam mu što ima sposobnosti velikog slikara. Intimno, želio bih da se bavi drugom tematikom”. Šta drugo re ći za N. Kilibardu i za njegov način poimanja umjetničkog djela i vi đenja na opus jednog velikog umjetnika čestitajući mu na „sposobnosti velikog slikara”.

Zamislite kada bi neko na promociji neke Kilibardine knjige-hronike, mozaika, ispovijesti ili romana rekao: „intimno, želio bih da se bavi drugom tematikom” ili problematikom?! Sposobnost, nadarenost, talenat i genijalnost je nešto što je u tom ili takvom čovjeku umjetniku - slikaru - muzi čaru, fizičaru, matematičaru i tako dalje, pa za tako nadarene ljude reći odnosno uputiti im rije či „čestitam” na talentu gotovo je kao da ništa nijeste ni rekli. Ne bi mu bilo zamjereno, a niti bi toliko pogriješio da je rekao „ čestitam ti na genijalnosti” ili visokom umjetni čkom dometu! Ali, i to je N. Kilibarda!?

Možda bi on znao velikog slikara „usmjeriti ili preusmjeriti” ne na neki drugi slikarski - umjetni čki pravac ili nekom muzičaru ili pjevaču reći da se ogleda u nekom drugom muzičkom žanru. Svi su izgledi da mu nijesu bliski slikarski dometi umjetnika ili te vrste umjetnosti što i nije za neku kritiku, jer je njegovo književno „izoštreno” čulo namijenjeno drugoj vrsti umjetnosti pisanoj - književnim djelima. Umjetni čka djela iz slikarstva u navedenom slučaju ipak se na druga čiji način prikazuju, dojme, kritikuju ili vrednuju. Nema tu onoga što bi Kilibarda rado vido

i prilagodio svome politi čkom i „pragmatskom” čulu na koje je navikao u prethodne dvije decenije pa mu čestitanja na sposobnosti i nije neka uspjela posebnost sa kojom se htio izdvojiti ako ne i malo drugima „suptilnije” zazvu čati! Jednom riječju Kilibardino mišljenje je krajnje neuspjelo i bezbojno da ne kažem ispod osrednjeg umjetni čkog „dojma”. Htio je nešto drugačije re ći, ali je ispalo ispod svakog prosijeka. Toliko o nekim Kilibardinim izjavama sa kojima se želi infiltrirati u kulturnim i umjetni čkim krugovima i zaokupiti njihovu pažnju i posebno pažnju crnogorske javnosti. Ipak, skromnost je vrlina, o čigledno da je Kilibarda tu napravio previd. Mediji se, ipak, i danas utrkuju prenose ći raznorazne nebuloze i izjave Kilibarde iz njima poznatih razloga, a vjerovati da je to zasluga makar iz protekle decenije iz vremena „rata za mir”!

Ono što danas Kilibarda kao javna li čnost i „samostalni p(oli)tičar” zagovara i propagira u cilju „edukacije” gra đana Crne Gore, a shodno njegovom „pragmatskom” djelanju i dodvoravanju visokim predstavnicima Evropske zajednice jeste evropeizam, integracije, evroatlantske Ono što danas Kilibarda kao javna li čnost i „samostalni p(oli)tičar” zagovara i propagira u cilju „edukacije” gra đana Crne Gore, a shodno njegovom „pragmatskom” djelanju i dodvoravanju visokim predstavnicima Evropske zajednice jeste evropeizam, integracije, evroatlantske

Procijenio je da bi dobro išli pojedini termini zbog kojih se nekad „ratovalo” u posljednjoj deceniji XX vijeka, u kojima je on visoko iskazao umješnost i sposobnost plasiranja, a sada će na druga čiji i „suptilniji” način sve to isto podbaciti novim evropskim putevima i projekcijama. Evropa je zainteresovana za stabilnost na Balkanu, a on se ve ć p(r)okazao za ovih desetak proteklih godina da nije isti kao prije nego da je potpuno „nov” i na „druga čiji” način! Koliko će u tome uspjeti Kilibarda da ubijedi ukupnu javnost na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima za sada su procjene na uzlaznoj liniji i pokazuju velike izglede, a da li će i visoke evropske zvani čnike uspjeti da nadmudri to je veliko pitanje i za tako nešto ima rezervnu varijantu „B” sa kojom će kao „kecom u rukavu”, ipak, izaći kao pobjednik!? Nada ga ne napušta i za sada pokazuje veliku istrajnost na takvome zadatku! Antiislamizam i antiturski naboj iz vremena XIX vijeka posebno u pojedinim književnim i istorijskim djelima, kao na primjer Njegoševom djelu Gorski vijenac, po mišljenju Kilibarde treba ukloniti iz nastavnih programa i ako u tome uspije on može opet o čekivati neku nagradu, pa makar to bila i medalja za mir od visokih evropskih zvani čnika. Ništa nije nemoguće u to se i sam Kilibarda uvjerio toliko puta u svojoj političkoj karijeri, jer ima za to mnogo primjera ne samo u regiji ili susjedstvu ve ć i u samoj Crnoj Gori, pa kada mogu oni može i on kao dugogodišnji neuspješno - uspješni ratnohuška čko - mirotvorački bivši lider, a sada „samostalni p(ol)iti čar” i javna ličnost.

Njemu politi čki „nerv” kazuje da ima političkog prostora za takvo djelovanje pa od njega i njegovih politi čkih boraca i novostečenih prijatelja zavisi dalji politički angažman. I danas, cijelim svojim bi ćem, umnim i fizičkim radi na tome. Koliko će i dokle uspjeti ostaje da se vidi, a planovi su u toku realizacije i ideološko-politi čka trasa se po fazama izvodi, a vjerujemo da je na polovini puta ili ga je primakao. Naravno da Kilibarda vješto krije svoju „visoku” današnju politi čku djelatnost, a „kreativnost” mu ne nedostaje što je vidljivo, makar za ovaj protekli period prve decenije XXI vijeka. Osje ćao je svojim čulima, unutrašnjim nemirima i treptajima da mu nije samo dovoljna sopstvena li čnost niti iskustvo koje ima, već mu je potreban malo veći tim i na tome planu bio je uspješan! Okupio je ljude iz struke i nauke, a uz sve to i „visoke” politi čare je pridobio za taj projekat i onda je (o)siguran pogodak u cilju realizacije politi čkoga zadatka na kojemu je svakako danas, kao „samostalni p(oli)ti čar” i javna ličnost.

Sve je podredio duhu današnjih evropskih i evroatlantskih integracija i potreba bez prošlosti i brojnih istorijskih doga đaja, koji su „opterećivali” političke projekte nekadašnjih boraca „rata za mir”. Samo je pod velikim znakom pitanja kako i na koji na čin izbrisati prošlost koja opterećuje integrativne evropske procese, ali o tome će vjerovatno posebnu brigu brinuti ili imati niko drugi nego N. Kilibarda. Sve će biti podređeno duhu današnjih političkih procesa i dobrosusjedskih odnosa sa akcentom na stabilnost i bez tenzija u regionu na Balkanu. Dakle, to je projektovanje današnjih potreba N. Kilibarde u blisku ili daleku prošlost crnogorsku ili ostalih evropskih naroda, koji su se po njegovom vi đenju i tumačenju velikim dijelom još u prošlosti oslobodili takvoga gledanja na „bolesnika sa Bosfora”, pa mu ne smeta, jer se radilo o jednom „prestarjelom carstvu” koje nikome nije moglo škoditi niti zasmetati!!!

Takvih „bisera” kod njega ima bezbroj posebno u ovoj prvoj deceniji XXI vijeka od kada je on potpuno „svjestan” i „otriježnjen” od svih zabluda sa kojima je bio u jednom bezdanu, ali spas je našao u jednom stranom ambasadoru i iz „bezdana” se izvadio bez ikakve truleži od dugoga ležanja! Pitanje za Kilibardu je u slede ćem, da li je to bio bezdan jednog političkog zgubidana u posljednjoj deceniji XX vijeka na crnogorskoj politi čkoj pozornici ili je to zapravo veliko blato preko jedne starine, kojoj nije stalo šta piše, zanoveta, odgoneta ili politi čki unovčava da bi oprao Takvih „bisera” kod njega ima bezbroj posebno u ovoj prvoj deceniji XXI vijeka od kada je on potpuno „svjestan” i „otriježnjen” od svih zabluda sa kojima je bio u jednom bezdanu, ali spas je našao u jednom stranom ambasadoru i iz „bezdana” se izvadio bez ikakve truleži od dugoga ležanja! Pitanje za Kilibardu je u slede ćem, da li je to bio bezdan jednog političkog zgubidana u posljednjoj deceniji XX vijeka na crnogorskoj politi čkoj pozornici ili je to zapravo veliko blato preko jedne starine, kojoj nije stalo šta piše, zanoveta, odgoneta ili politi čki unovčava da bi oprao

Nema dnevno-politi čkog događaja ili dešavanja na koji Kilibarda nije reagovao, ali je ostao na tome. Nije bio dosljedan da do kraja istjera stvar na čistac, upravo onako kako je to cijeloga svoga politi čkoga trajanja radio sve do jedne ure, kako bi on znao reći i zapaziti. Savjete koje je dijelio pojedinim li čnostima, a koje ga nijesu zato poslušale, on je odustajao od daljeg reagovanja. Me đutim, njemu je važno bilo da se oglasi sa svojim reagovanjem, jer je to rekao- izjavio N. Kilibarda i osta će zapisano za sva vremena. Strah od zaborava tjera N. Kilibardu na pisanje i druga čije tumačenje, gledanje na stvari i pojave u društvu samo iz njemu „pragmatičkih“ razloga! Ho će da bude u svemu prisutan i da je on mjerilo svih stvari!

Šteta što nije mla đi, a inače bi dogurao daleko do nekoga od visokih cenzora koji bi regulisali ukupni društveno-politi čki život u Crnoj Gori, a moguće i okruženju barem u susjedstvu i donekle regionu, jer to su današnje integracije i procesi vrednovani i mnogo traženi da se na tom putu istraje! Šteta je što ga „veliki” nijesu poslušali, niti gradona čelnik da podnese ostavku niti Savjet za pravopis i tu je ostao kratkih rukava, kao uostalom na mnogo takvih njegovih trenutnih javljanja i reagovanja. Ne sje ća se Kilibarda svega šta je izjavljivao, ali svjedoci su tu pa ga u javnosti prozovu ponekad, a on uopšte ne reaguje makar savjetom, na primjer: „Bio sam na dubrova čkom ratištu i imao prilike da slušam šta su sve govorili ..., posebno Novak Kilibarda, Drecun i ostala bratija.... „Ne ćemo se zaustaviti u Dubrovniku, već idemo do Stona, tamo gdje je nekada bila granica Zetske banovine“. ... „Srpstvo se brani i u Dubrovniku i u Virovitici i Karlobagu“. „Ako bog da i sre ća junačka, srpsku novu godinu ćemo dočekati na Stradunu“. N. Kilibarda ne vidi interes niti „pragmati čnost” da na sve reaguje, makar iz razloga što je bio duboko u „snovima i zabludama“ ili „pragmati čnom“ političkom pijanstvu!

Znao je Kilibarda ponekad potražiti sponzorstvo i od Ministarstva kulture. Zašto da ne, neka mu se na đe, jer nema od čega da štampa svoja djela kao što su hronike, ispovijeti, romane, drame

i tako dalje! Hiljadarka je ipak za njega nešto i za njegovu „Usmenu književnost Crne Gore“! Odasvud mu po malo „kapne“ i eto knjiga za štampanje tih njegovih velikih i p(r)oznih djela. Koliko god da piše i napiše Kilibardi ne može da prifali novca, a bogme ni rukopisa koje svakodnevno priprema, o kojima crnogorska štampa naveliko informiše, promoviše ili reklamira.

Evo jednog od primjera kako Kilibarda tuma či istorijske procese i događaje pada pojedinih srednjovjekovnih država pod tursku-osmansku vlast: „Nijesu balkanske države padale pod

tursku vlast kao gnjile kruške zato što su bile nesposobne za borbu, nego zato što živalj tijeh država nije imao ekonomske motivacije da se suprotstavlja osmanskom osvajanju“!?

Genijalno, ženijalno i od Kilibarde je „istori čara“ potpuno neutemeljeno! Dakle, ni manje ni više stanovništvo nije imalo „ekonomske motivacije” da se suprotstavlja Osmanlijama, jer im nijesu bila ugrožena imanja-posjedi, ekonomska egzistencija, a to što su morali da pla ćaju brojne poreze

i što su morali da idu u oružane odrede da se bore protiv drugih naroda za potrebe Turske ništa ne zna či, već je samo obaveza porobljenoga naroda, jer imaju od čega da žive!? Kako jednostavno Kilibarda rješava mnoga pitanja za koja su istori čarima trebali tomovi knjiga da objasne takva pitanja, a on u jednoj prostoj re čenici sa svega par riječi donosi matematički ili ekonomski zaklju čak, do genijalnosti njegove političke ličnosti i „pragmatičnih“ razloga zbog kojih on upravo tako i piše i „nau čno“ dokazuje!

S obzirom da ima mnogo pitanja u istorijskoj nauci koja još nijesu riješena ili im se ne nazire rješenje smatram da bi Kilibardu trebalo angažovati i dati mu najve će honorare samo da istorijska nauka jednom za svagda ta nagomilana pitanja riješi, a shodno onome kako zaklju čuje jednostavno bez ikakvoga napora i sa lako ćom političkoga promišljanja, a bez izvora i arhivskih istraživanja, iz današnje njegove perspektive on je doista za(b)lu đeli „istoričar”.

Nijesmo zapazili u Kilibardinim objavljenim radovima ili štampi da je imao bilo kakve istorijske opservacije ili elaboracije povodom nastanka piramida ili u prošlost Inka i tako dalje. A šteta je da se i na planu arheoloških iskopavanja i tuma čenja slikovnog pisma ili hijeroglifa koji još nijesu potpuno odgonetnuti njegovo „znanje“ ne iskoristi makar sa „ideološko - politi čkog“ stanovišta u onoj mjeri kako ga „vidi” u „Gorskome vijencu”! Ko će znati šta bi sve tamo Kilibarda mogao prona ći ili (iz)naći a bogme i importovati svoje današnje političke projekcije u nazad nekoliko hiljada godina. No, nikad se ne zna šta će učiniti jedan Kilibarda kada zapne i upregne se da prou či daleku i najdalju prošlost i ljudsku civilizaciju!? Možda bi trebao da se oproba - okuša u astronomiji i astrologiji, koje su danas veoma profitabilne i vjerujem za njega veoma intrigantne ili on ve ć o tome ima jednostavna rješenja koja su u završnoj fazi, pa će i to biti objavljeno makar kao popularno štivo za široke mase sa kojima je on uvijek znao manipulisati, a dokazao je to posebno u „ratu za mir“!

Njegovo vulgarizovanje istorijskih procesa i doga đaja kao i predstavljanje Osmanskog carstva kao dobroželateljnoga, a koje je tu bilo samo radi osvajanja i širenja islama je „vidovito“ i karikaturalno tuma čenje od strane jednoga takvoga književnika, pisca, profesora narodne književnosti i na kraju politi čara tipa N. Kilibarde. Kada bi to tako bilo jednostavno i bez ikakve presije, pritiska i zuluma i na kraju nametanja timarskog-spahijskog feudalnog sistema od strane Turske nad porobljenim narodima Balkanskog polostrva i šire onda bi to bila samo lijepa pri ča ili pripovijetka sa dobrim završetkom i savjetom-istorijskom po(d)ukom ili upravo bajka koju nam ho će saopštiti veliki narodni tumač epske poezije u liku Kilibarde!

čigledno da njega interesuju samo pojavne i površne stvari. Za osvajačku politiku i O uspostavljanje vlasti od strane Turske na osvojenom prostoru i nad stanovništvom unazak nekoliko vjekova baš ga je briga. On u tom vremenu ne živi, a samo „istražuje” ono što je u skladu sa zahtjevima i projekcijama današnjeg gledanja na jedno vrijeme daleko od njega nekoliko vjekova, a sve iz razloga što je u pitanju „bolesnik sa Bosfora”, ostarjeli vladar, prestarjelo carstvo, koje nikoga ne ugrožava pa zašto se raja ima suprotstavljati dižu ći bune i ustanke, vode ći ratove, kad će ionako to carstvo umrijeti!? Takve gluposti i tumačenja od strane N. Kilibarde prelaze sva normalna i lai čka sagledavanja, a da ne govorimo o njegovom „nau čnom” tumačenju istorijske prošlosti naroda i stanovništva koje je porobljeno od strane Osmanlija. U stvari, to je Kilibardino poznavanje i tuma čenje istorijskih procesa i odavanje priznanja onima osvaja čima koji su porobili narode Balkana. Treba biti „zahvalan” na Kilibardinom „druga čijem” čitanju i tumačenje osvajačke politike Turske što je „dokazao” da su porobljeni balkanski narodi u stvari živjeli nekoliko vjekova „sre ćno” i „zadovoljno” pa nijesu imali „ekonomske” motivacije da se osloba đaju ispod tuđinske vlasti velikoga Turskoga carstva i na tome treba da su im „zahvalni”!? Dakle, Novak Kilibarda kao „istori čar” je upravo „genije” koji donosi genijalno za(b)lu đele zaključke!!!

Vjekovna borba porobljenih naroda prema Kilibardinom tuma čenju bila je nepotrebna, jer je Tursko carstvo „prestarjelo“ bilo i o čekivala se njegova konačna smrt! Zašto voditi borbu kada je porobljenom stanovništvu ionako „udobno“ pod vlaš ću jedne još uvijek tada moćne Turske, koja bi tu bila još prisutna samo da nije bilo te oslobodila čke borbe porobljenih naroda i velikih sila da sudjeluju u nestanku dvaju carstava Turskog i Austrougarskog? Nanijeta je velika „šteta“ jednome carstvu koje je bilo prisutno nekoliko vjekova, a na „korist“ porobljenih naroda Balkana

i to sve zbog oslobodila čke borbe porobljenih naroda! To je poenta cijele priče, istorijskog i „nau čnog” utemeljenja i Kilibardinog shvatanja istorije Osmanskoga carstva i svih carstava koja su nestajala usljed oslobodila čke borbe koja je „protivna prirodi“ ljudskoj!

Kilibarda je oduševljen turskim sistemom vladanja i uspostavljenim odnosima na Balkanu, a raja neka trpi, jer Kilibarda gleda sa današnjih pozicija, udaljen ponekada i vjekovima, a baš ga se uopšte ništa i ne doti če. To što su Turci u njegove rodne Banjane radili i mogli raditi i zulume izvoditi kako bude zgodno nekom turskom silniku, paši, agi, dervišu, begu, zulum ćaru i tako dalje sve je nevažno, a narod treba da trpi, jer je to u njegovom interesu odnosno tako on kaže i tuma či

i tome nema ni prigovora niti se o tome može na nau čnim osnovama raspravljati! Kilibardina i tome nema ni prigovora niti se o tome može na nau čnim osnovama raspravljati! Kilibardina

Takve su „maksime“ jednoga N. Kilibarde i njegova istorijska neprikosnovena tuma čenja sa istorijske distance i antiislamisti čkog gledanja i obaveznog prekrajanja istorijskih događaja koji nekome danas smetaju, a on je samo njihov promoter i „transmisioni kaiš“ činilac! Na svakojake na čine i glupa tumačenja Kilibarda hoće da predstavi turski feudalni sistem i osvajačku politiku kao „napredni“ politi čki i društveni sistem koji dolazi iz Male Azije i hoće da „civilizuje“ ne samo Balkan nego i još dalje prema Zapadu, Be ču, zašto da ne i sami Pariz. Ali pred zidinama

Be ča Turska je sila bila poražena! Tu je Kilibarda zastao i trebao iskazati mnogo više tuge, bola i žala za daljim napredovanjima i osvajanjima od strane Osmanlija! Da može kako Kilibarda bi ponovo pokrenuo veliku Tursku i sve Osmanlije da opet krenu i još jednom pokušaju osvojiti Be č

i dalje produžiti putevima velikih rimskih vojskovo đa i osvajanja! Politička dionica Istanbul - Pariz bila bi otvorena od samoga Kilibarde kao glavnog politi čkog tvorca i ujedno realizatora! Nagrada bi svakako uslijedila od Evropske Unije i bogme od susjeda makar onog gdje je bio diplomatski savjetnik! Još jedna dodjela visokoga ordena ni ovoga puta ne bi mimoišla Novaka Kilibardu „samostalnog politi čara“ i javnoga radnika, a penzionera sa nacionalnom penzijom.

Šta je to što je kod Kilibarde tako „nau čno“ i metodološki utemeljeno i to samo na osnovu onoga što on prikazuje u ekonomskom i politi čkom sistemu Turskoga carstva, a da niko od istori čara nije do sada primijetio, a Kilibarda je to na mah zapazio!? Šta je to tako bilo napredno i za Zapadnu Evropu, a ne samo za balkanske narode, koje je tadašnja mo ćna Turska htjela da porobi i nametne civilizacijsko, a stanovništvo i narodi porobljeni i stavljeni pod vlast mo ćnoga Osmanskoga carstva nijesu prihvatili ni po cijenu slobode!? Odgovore na ta i brojna druga pitanja može samo Kilibarda da zna i on će naći načina kako da ih objasni današnjem čitaocu da lakše i bolje razumije, a sve u skladu sa svojim tuma čenjima i dobrom poznavanju istorijske prošlosti upravo one iz vremena Osmanskoga carstva na Balkanskom poluostrvu. Njegova tuma čenja ili objašnjenja će biti u skladu sa današnjim političkim projekcijama kojima on stoji na usluzi, ali samo suprotno od onih iz vremena „rata za mir“, jer su takve projekcije „integracija“ danas posebno na cijeni kod Evropske Unije!

U svemu tome Kilibarda je danas glavni akter i jedina politi čka ličnost, iako „samostalna“, koja ima pedigre politi čke prošlosti „rata za mir“, današnjega zagovaranja i edukovanja gra đanstva u cilju vjerske tolerancije i projekcije današnjih integrativnih procesa sa naglaskom na „druga čije“ gledanje i „suptilnije“ tumačenje nekadašnjega Tuskoga carstva, posebno kod naroda na nekadašnjem jugoslovenskom prostoru. N. Kilibardi će pripasti „čast“ da zbog takve politike i apologetike jednoga dana bude proglašen za „mirotvorca“, čuvara mira na Balkanu, a nagradu za mir za koju se toliko trudi i indirektno propagira ve ć deceniju može očekivati, mada je nevažno što je upravo on bio taj koji je bio protiv „inovjernika“ i „poturica“ na vjerskoj osnovi!?

Kilibarda je mag politi čke metamorfoze ličnosti od ljutog protivnika do velikog apologete, od kameleonstva do licemjerstva u svojoj politi čkoj djelatnosti za protekle dvije decenije. Da li će uspjeti u svemu onome što je zacrtao Kilibarda ili će ga vrijeme iznenaditi i onemogućiti da realizuje svoje nove snove i zablude? Trenutno je ostavljen i prepušten sopstvenom projektovanju „nove“ politi čke (t)rase ili je to samo privid sa kojim želi iznenaditi javnost na političkoj sceni integrativnih procesa! Sigurno je jedno da ne sjedi niti leži skrštenih ruku nego razmišlja, planira, kontaktira, objavljuje, ali sve na „druga čiji i suptilniji“ način da mu politički protivnici ne kažu da je „apologeta“ jedne Turske ili nekadašnjega mo ćnoga Turskoga carstva. Ako uspije da na „druga čiji“ način prikaže sve „prednosti“ nekadašnjega timarskoga feudalnoga sistema, na kojemu je po čivalo Tursko carstvo, biće to veliki „naučni“ napredak i posebno zasluga jednoga bivšeg politi čkog lidera, koji je upravo nekada bio protiv „inovjernika“ na vjerskoj osnovi što je, ipak, veliki napredak u kameleonstvu, metamorfozi i licemjerstvu jedne javne li čnosti, „samostalnoga p(oli)ti čara“, književnika, proznog pisca ipripovjedača. „Kada bi to moglo biti gospodine N. Kilibarda“ da se ostvare tvoje politi čke projekcije koje počivaju na snovima i Kilibarda je mag politi čke metamorfoze ličnosti od ljutog protivnika do velikog apologete, od kameleonstva do licemjerstva u svojoj politi čkoj djelatnosti za protekle dvije decenije. Da li će uspjeti u svemu onome što je zacrtao Kilibarda ili će ga vrijeme iznenaditi i onemogućiti da realizuje svoje nove snove i zablude? Trenutno je ostavljen i prepušten sopstvenom projektovanju „nove“ politi čke (t)rase ili je to samo privid sa kojim želi iznenaditi javnost na političkoj sceni integrativnih procesa! Sigurno je jedno da ne sjedi niti leži skrštenih ruku nego razmišlja, planira, kontaktira, objavljuje, ali sve na „druga čiji i suptilniji“ način da mu politički protivnici ne kažu da je „apologeta“ jedne Turske ili nekadašnjega mo ćnoga Turskoga carstva. Ako uspije da na „druga čiji“ način prikaže sve „prednosti“ nekadašnjega timarskoga feudalnoga sistema, na kojemu je po čivalo Tursko carstvo, biće to veliki „naučni“ napredak i posebno zasluga jednoga bivšeg politi čkog lidera, koji je upravo nekada bio protiv „inovjernika“ na vjerskoj osnovi što je, ipak, veliki napredak u kameleonstvu, metamorfozi i licemjerstvu jedne javne li čnosti, „samostalnoga p(oli)ti čara“, književnika, proznog pisca ipripovjedača. „Kada bi to moglo biti gospodine N. Kilibarda“ da se ostvare tvoje politi čke projekcije koje počivaju na snovima i

Kilibarda govori o Njegoševom idološko-politi čkom polazištu i utemeljenju, ali nigdje to ne potvr đuje sem što onako napamet priča, pripovijeda i zanoveta, pa kaže: „Međutim, jednako je izražen antiturski i antislamski stav u Njegoševom Gorskom vijencu. I pored činjenice da je Njegoš genijalni pjesnik, obavezno treba naglasiti da je on i u svome književnom stvaralaštvu imao ideološko-politi čko polazište. Da bi ujedinio, inače do tada uvijek razjedinjenu Crnu Goru, u borbi protiv Turaka, državnik Njegoš je svoja djela, koja je pisao stihom što ga prirodno prihvata sluh Crnogoraca, nadojio jakim naponom antiturstva i antiislamstva. Zato obavezno treba naglasiti da takav Njegošev stav nije sinteza narodnoga duha koji je ostvaren u klasi čnoj usmenoj epici, nego je to plod Njegoševe državno-politi čke ideologije. A treba naglasiti i to da je tematika Gorskog vijenca, tzv. istraga poturica, plod pjesnikove mašte, a ne pak književna slika stvarnoga istorijskog doga đaja“. Gdje tu Kilibarda prepoznaje ideološko, valjada nije da prirodni nagon čovjeka za slobodom i slobodnim životom i odbranom od osvajača, koji je porobio pola Evrope i nadasve Crnoj Gori prijeti da uništi njeno stanovništvo, koje ne će da pokorno živi! Šta sve Kilibarda ne bulazni govore ći da je sve „to plod Njegoševe državno-političke ideologije“.

Dakle, po Kilibardinom gledanju i tuma čenju neprirodno je što se Njegoš u svojim stihovima oslanja na oslobodila čku borbu pojedinca, bratstva, roda, plemena i na kraju kolektivitet cijele Crne Gore i u tome je njegova „ideološka obojenost“ i polazište koje stoji na čvrstim „temeljima državno-politi čke ideologije“, „antiislamstva“ i „antiturstva“ među porobljenim narodima i državama!? Mora se priznati da to što „vidi“ jedan Kilibarda, a posebno kako tuma či ukupnu oslobodila čku borbu crnogorskog naroda da je to ne samo skandalozan nego degeneričan pogled, skaradan na čin viđenja jedne iskonske borbe čovjeka da živi u slobodi, bez obzira koliko bio taj osvaja č „civilizovan“ ili na kojem tom stepenu civilizacije bio. Sada se jasno iskazuje taj Kilibardin unutrašnji „nerv“ za politi čki osjećaj koji ga ne vara iz njemu „pragmatičkih“ razloga. Svako dalje objašnjenje ili pokušaj da se N. Kilibardi suprotstavi nau čni način gledanja i pristupa tuma čenju istorijskih događaja i procesa bilo bi upravo smiješno, jer ga treba ostaviti u njegovoj zabludi od koje se on još nije spasio, ve ć će trebati nekoliko ambasadora i veliki broj seansi da ga vrate na jedan koliko toliko normalniji ili prihvatljiviji na čin života i njegovih problema, koje je imao usljed decenijskog politi čkog pijanstva.

Triježnjenje Novaka Kilibarde iz „pragmatskih“ razloga će dugo potrajati i samo timovi „eksperata“ možda ga donekle mogu spasiti od snova, zabluda i ideološko-politi čkih matrica, koje on danas „vidi“ u dalekoj prošlosti a posebno u Njegoševom „Gorskom vijencu“, koji mu je poseban problem zbog evropskih integrativnih procesa. Mora će Kilibarda tako veliki zalogaj da ostavi i da pri đe nečemu što mu je laganije a posebno nekom današnjem piscu, pripovjedaču, književniku, romanopiscu, stihoklepcu i skorojevi ću. Nikako Kilibarda da se sjeti stiha: „Velja kruška u grlo zapane“!

Da Kilibarda ima želju biti svakoj čorbi zaprška ili da na sve nastoji svoju riječ u javnosti oglasiti i naglasiti pa čak i povodom predloga da se zabrani borba ovnova! Evo njegovog mišljenja ili stava gdje kaže: „Španski bik je namamljivan crvenom muletom da nasrne na toreadora, a borba ovnova je prirodni čin rasnih mužjaka...“. Poznaje Kilibarda sve prirodne zakone i nagone i to na zavidnoj visini želi čitaocima saopštiti i (pro)tumačiti. Kilibarda podsjeća „...da s jeseni, kada je vrijeme za priplodnju ovaca izlaze jedan drugom na megdan „isto onako kako se vukovi bore za naklonost vu čice ili jeleni za naklonost košute“! Nema šta nego Kilibarda na sve treba da iznese svoje nau čno mišljenje i iskaže lični stav, koji će važiti za naredne decenije

i vjekove ne samo u crnogorskoj javnosti kada se o tome bude raspravljalo, ve ć je to njegovo odre čno i neprikosnoveno gledište o kojem ne može biti dalje rasprave. Hoće Kilibarda i u tome

da nametne javnosti svoj stav, koja se može pozivati na njegovo „stru čno“ i „naučno“ utemeljeno, gledište „samostalnog p(oli)ti čara“ i javnoga radnika. Zašto Kilibardi ne uspijeva da svoje

„intelektualne“ patente zavede kao zna čajna „naučna“ otkrića i zaštiti kao intelektualnu svojinu koju je provjerenu i produkovao u „ratu za mir“? Mogao bi na tim patentima politi čkim i nešto zaraditi, a posebno prodajom licenci zapadnoevropskim zemljama-državama!

Kao dobar „znalac“ istorije Crne Gore morao bi Kilibarda znati i godinu pada Crne Gore pod vlast Turske! Samo me čudi što ga njegovi istomišljenici ne informišu blagovremeno ili upute u ta čan datum te godine, a sa njima ne samo da raspravlja nego i projektuje današnju politiku u duboku prošlost i na istorijske doga đaje. Pomjera Kilibarda godine ruskoga uticaja u Crnoj Gori ne samo za nekoliko godina nego i nekolike decenije, ispravlja istoriju shodno onome što smjera i projektuje da zaživi u tim njegovim konstrukcijama, pa će nekad za poraz pod Bečom navesti 1683., a nekad 1686., ili vlast mitropolita će ograničiti i zadobiti na slabljenju ili jačanju Opštecrnogorskoga zbora!?

Kilibarda vidi „umnogome poistovje ćenje naroda i crkve“ a kadkad mu smeta i „troprstna Rusija majka spasiteljica crnogorska“ kojoj se Crnogorci okre ću. Kod Kilibarde i njegovoga tuma čenja prošlosti crnogorske sve može kako treba i ne treba naglavačke ili na nestabilne noge juna čke, kako ono kažu na staklenim je nogama. Nekada je bio za pravoslavlje, a sada je češće za islamizam i za sve je kriva epska poezija koju je stvarao narodni pjeva č, a uz gusle pjevao neko od njegovih poznatih guslara, Filip Višnji ć, Starac Milija, Tešan Podrugović i tako dalje.

Kilibarda je pokazao svu „naivu“ i providnost u namjeri da opere svoju biografiju iz „rata za mir“, a pokazao je ne samo neznanje nego i zlonamjerno tuma čenje istorijskih događaja i ličnosti, kao i procesa insinuiraju ći, podmećući i importujući u njih ono sa čime će se pravdati i prati. Me đutim, u toj namjeri neće uspjeti, jer će ovim reagovanjem i kritičkim sagledavanjem političke li čnosti Kilibarda biti ogoljen do koske i na njegovom političkom obrazu neće biti premaza koje je stavljao shodno vremenu i trenutnim doga đajima. Biće sa njegova političkoga lica skinute sve maske, koje je dugo godina držao i mijenjao shodno politi čkom trenutku i svom pragmatičnom odnosu. Sve maske su skinute sa politi čke ličnosti N. Kilibarde i samo mu predstoji da upregne sve svoje umne i fizi čke snage pa i „uslužnu“ djelatnost dodatno angažuje i pokuša da opovrgne ovu kriti čku sliku koju je sam izgradio za dvije decenije političkoga života i rada od početka posljednje decenije XX vijeka pa do samoga kraja prve decenije XXI vijeka. Odgovor ćemo spremno do čekati, jer nijesmo još sve rekli što smo sakupili iz brojnih njegovih govora, intervjua

i posebno djela koji su na video i audio zapisima. A nadamo se da još od postoje ćih živih svjedoka možemo dobiti nešto dokumenata sa kojima ćemo mnogo detaljnije govoriti o njegovoj politi čkoj ličnosti i djelatnosti.

Sigurno da je i sami Kilibarda ostavio brojne tragove politi čkog djelovanja iz jednoga vremena zvanoga „rat za mir“, mada su vjerovati je izvjesni uklonjeni ili uništeni. Ima će priliku N. Kilibarda da se suo či sam sa sobom i sebi objasni šta je to činio u „ratu za mir“, i zašto je u vremenu današnjega njegovoga „mirotvorstva“ ili „mirom protiv rata“ sada za evropske integracija bio, čime je negirao sebe samoga iz „rata za mir“!? Koji su razlozi da tako zapjenušano piše proislamisti čki, proturski i naglašeno integralistički zaboravljajući da ima svjedoka koji uveliko pamte šta je sve činio i propagirao? Da li misli da će mu neko istinski povjerovati u takav na čin borbe, koju danas vodi tako naivno tumačeći istorijske događaje i velika pjesni čka i filozofska djela, o kojima je imao nekada sasvim drugačiji stav, a što je još ve ća katastrofa da je on kao čovjek i profesor sa svojim „snovima i zabludama“ obrazovao brojne generacije studenata! Mogo toga je pred Kilibardom da razjasni, objasni, dopuni, obradi, transponuje, modeliše, razgradi, dogradi, uveli ča, zamrsi, opere, opravda i na kraju, ipak, će mu toliko politi čkog blata ostati da se iz njega ne može izvuću, već će u brlogu svoga blata ležati i ostati ili kako bi on rekao nestati bestraga u „bezdanu“.

„Neka ovaj veliki dan ro đenja Hristovog, jače osvijetli ljudske puteve, da snagu razumijevanju me đu ljudima, ojača ljudsku trpeljivost, zagrije ljudska srca i oslobodi nas napetosti svakodnevne i često puta grešne trke za statusom, većim položajem, interesima i simbolima mo ći koja su prolazna i više zavađaju i dijele”... „S vjerom da će nas sve za ove blage dane obasjati svjetlost Hristove nauke i neprolaznost njegove Rije či, koja poziva na

čovjekoljublje i mir među ljudima dobre volje, upućujem Vam hrišćanski pozdrav: Hristos se rodi”. Nadam se da će N. Kilibarda prepoznati svoje riječi, koje je zajedno sa gospodinom S. Marovi ćem uputio mitropolitu Amfilohiju povodom pravoslavnog Božića. A danas sigurno ima „druga čiji i suptilniji“ način čestitanja ili obraćanja svim crkvenim velikodostojnicima,

vjernicima pravoslavnim! Da je pro čitao barem dva puta navedenu čestitku mogao bi se barem malo zaustaviti u svom pohodu na politi čki položaj i „status“. Oslobodio bi se političke napetosti koja izbija iz njegovih reagovanja i promišljanja u prvoj deceniji XXI vijeka, a da ne govorimo o onome iz posljednje decenije XX vijeka, i na kraju bi shvatio da je sve to prolazno, a „neprolaznost Rije či“ je svjetlost! „Brojni - mnogi su putevi gospodnji“, imao je običaj N. Kilibarda re ći-ponoviti riječi iz Biblije!

Neka ovo portretisanje i prikazivanje politi čke ličnosti jednoga nekadašnjega velikoga Srbina, a sada „velikog“ samo 100 procentnog najcrnogorskijeg Crnogorca, ne izazove gnjev bivšeg politi čkog lidera, koji je učestvovao u „ratu za mir“ i neka ono bude „kao darovna jabuka“ za koju će naći vremena da je sagleda u totalu i svome ogledalu! Moguće da je ona data u „nevakat“ i bez fotografije koja bi za ovu priliku dobro došla da se iz njegova pogleda vidi „prikrivena tuga“, čuđenje ili jeza, iznenađenje ili zadovoljstvo što će imati priliku da objasni ono što do sada nije uspio, ispravi ono što je iskrivio, otpiše ono što je propustio, nadoda ono što je izostavio, izmisli i iznese ono što je dugo smišljao. Da li će vidjeti proznu i poraznu ljepotu svojih rije či i odagnati sumnju koju je nekada izrekao? Da li će pisac, književnik, političar, nekadašnji lider a sadašnji „samostalni p(oli)ti čar“ N. Kilibarda uspjeti da sve to sabere i samo kratko odgovori reda radi, napabri či nekoliko redaka i na tome sve završi ili će tanko i potanko, natenane

i opušteno odgovarati na sve svoje „snove i zablude“ koje su ga tokom nekoliko decenija pritiskale? Da li će u tom reagovanju naći „ideološku“ potku ili pristrasna tumačenja onako data „iz hobija“, zbog kojega je on nekada bio u politici - bavio se politikom i naravno rat zagovarao protiv „inovjernika“, „poturica“ i dušmana, koji su zauzeli srpske teritorije?! Ne će valjda opet Kilibarda sada iz potpune „svijesti“, „suptilno i na druga čiji način“ i bez „ideološkog i vjerskog“ tuma čiti svoje stavove i projekcije u daleku prošlost, a shodno evropskim i evroatlantskim integrativnim procesima, kojima on svom dušom i tijelom „(pri)pada“, zagovarati ulazak u NATO, naravno samo iz „ekonomskih“ pobuda i razloga razvoja „elitnog“ turizma sve u cilju poboljšanja životnog standarda gra đana Crne Gore i, naravno, sve to svakako bez „genocida na vjerskoj osnovi“ utemeljeno na rije čima „samostalnog p(oli)tičara“! Svako drugo viđenje njegove politi čke ličnosti može kod njega izazvati ne samo gnjev i veću želju za osvetom, revanšizmom i naplatom duševnih bolova zbog kojih je nakada bio izveden pred lice pravde od onih istih sa kojima je participirao u vlasti, mada ne zadugo ve ć do kada im je trebao. Sada je u zasluženu nacionalnu penziju i djeluje više iz sjenke, naravno sa manje strasti ili pristrasnosti, umjereno i ne onako agresivno kao kad je zapomagao govore ći „gdje su pare, gospodo moja“!

Da li će Kilibarda još uvijek i zadugo biti „predmet političke pažnje“ ili će ga sud istoričara poslati u penziju, kona čno penzionisati i primiriti dajući mu epitet najnedosljednijeg političara na prostoru Crne Gore i šire, i ujedno crnogorske parlamentarne scene? Da li će se za njega reći da je vodio rat „ma čem, vjerom i perom“ iako sam on tvrdi da nije uzimao oružje, ali je sigurno da je makar „...vjerom i perom“ mnoge zaveo i odveo na ratište da osloba đaju „srpske teritorije“?! Da li pored mitologije koja ga pritiska ima još nešto što ga još teže pritiska pa se zbog toga teško trijezni ili nepotpuno svijesti? Mada taj proces triježnjenja - osviješ ćenja kod njega traje vremenski dugo, ali ne valjda duže od onoga kako sam kaže: „Mitologija nas pritiska. I sam sam dugo bio pritisnut dok se nijesam po čeo osvješćivati“.

čigledno da to „osviješćivanje“ kod Kilibarde traje predugo što ima razloga, jer je dugo bio O u „zabludi“! Ali kada čovjek nabasa na „pravoga“ ambasadora onda mu se sve „pročisti“, misli „razbistre” i nestanu decenijske „zablude“, a um se po čne bistriti oslobađajući se od naslaga mulja i blata! Treba biti oprezan i pažljiv savjetuje nam on posebno sa zabludama, triježnjenjem, mitovima, legendama, istorijom i sve to dopuniti nadasve sa „istinom“ N. Kilibarde, njegovim „druga čijim i suptilnijim” tumačenjima i poznavanjem istorije! Da li će se sve to završiti i čigledno da to „osviješćivanje“ kod Kilibarde traje predugo što ima razloga, jer je dugo bio O u „zabludi“! Ali kada čovjek nabasa na „pravoga“ ambasadora onda mu se sve „pročisti“, misli „razbistre” i nestanu decenijske „zablude“, a um se po čne bistriti oslobađajući se od naslaga mulja i blata! Treba biti oprezan i pažljiv savjetuje nam on posebno sa zabludama, triježnjenjem, mitovima, legendama, istorijom i sve to dopuniti nadasve sa „istinom“ N. Kilibarde, njegovim „druga čijim i suptilnijim” tumačenjima i poznavanjem istorije! Da li će se sve to završiti i

Nekada je Kilibarda bio protiv Crnogoraca i crnogorske nacije, a sada kaže da treba uvesti crnogorski jezik „jer ako nije tako, u suprotnosti smo sa logikom“ ili lingvistikom koju zaboravlja makar pomenuti ako ne ista ći! „Studijski program za srpski jezik i južnoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikši ću treba promijeniti u katedru za crnogorski jezik i druge jugoslovenske jezike i književnosti“. Kako kada Kilibarda (o)cijeni da mu je isplativo pri čati, zanovetati i zagovarati. Sve u „hodu vremena i promjena“ shodno njegovoj „evolutivnoj“ prirodi, procesu, ambicijama i željama koje teži makar materijalizovati iz „pragmati čnih“ razloga.

Sve navedeno on bi htio u programe školske uvesti onako kako je zamislio zaboravljaju ći i ono što je samo prije deceniju zagovarao. Na sve je bio spreman samo da se kako domogne vlasti

i naravno „na đe“ pare koje je tražio, pa čak i na koalicioni savez sa potpuno suprotnim stavovima politi čke stranke kakva je bio Liberalni savez Crne Gore! I sa đavolom, kako bi on rekao i navodi primjere, sklopio bi savez samo da svoje li čne interese ostvari, a to se kasnije upravo sve vidjelo i gotovo u potpunosti ostvarilo.

„Došlo je do koalicije Liberalnog saveza Crne Gore i Narodne stranke dr Novaka Kilibarde, od samog osnutka naj četničkije partije, to jest stranke u Crnoj Gori... Slavko Perović i dr Novak Kilibarda održali konferenciju za štampu i elektronske medije. Proklamovali koaliciju, naravno veoma pateti čno, a oba su inače patetičari posebnog usmjerenja...“. Kilibarda prelazi preko svega samo da se do čepa vlasti što je njegova bit političkoga djelovanja u Narodnoj stranci u kojoj je bio neprikosnoveni lider, gdje se sa neistomišljenicima razra čunavao na način što ih je istjerivao iz stranke ili ih primorao da sami napuste stranku u kojoj je on apsolutista, mada je u javnosti govorio da svi mogu da imaju razli čite stavove. Bilo je to samo „mekša“ i lijepa riječ za javnost, sa kojom je oblizivao sve ono što radio u Narodnoj stranci, naravno uz veliku pomo ć svojih „eksperata“, koji će ga se otarasiti na isti način na koji je on - Kilibarda - koristio u otklanjanju protivnika-odnosno „druga čijeg“ gledanja na stranačku borbu Narodne stranke na političkoj pozornici Crne Gore. Upravo je „lijepim rije čima“ izmamio orden - visoko odličje od onoga koji nije znao tako lijepo govoriti, iako ga ne stavlja na juna čke srpske-crnogorske grudi, već ga krije i od samoga sebe!

Koalicija Liberala i Narodne stranke, naravno, sve je iznenadila na politi čkom „beskrajno plavom nebu“ Crne Gore, kao i sve politi čke analitičare. Da li je to bila izdaja i jednih i drugih odnosno izdaja sopstvenih politi čkih interesa dvije stranke, koje su bile u svemu različite pa čak i u na činu osvajanja ili preuzimanja vlasti u Crnoj Gori? Kasnije se vidjelo da tu nije bilo ničega drugog do Kilibardinog interesa, koji je htio svoju politi čku popularnost uvećati i nadigrati svoga koalicionog partnera. Naravno da taj savez nije mogao imati nikakvu perspektivu. Kako je došao tako je još brže prošao odnosno raspao se.

Jednako se Kilibarda razumije u književnost, crnogorski jezik, istoriju crnogorsku i datume koje treba proslaviti ili uzeti za datum proslave na primjer crnogorske vojske. Uveo bi on mnoge datume za koje misli ili tvrdi da su „najsadržajniji“ i „jedini datumi“!? On je vrhovni arbitar u svemu i tako ho će da ostane u nastavnim programima, makar to bilo iz fizike ili astrofizike, hemije ili alhemije. Spajao bi N. Kilibarda mnoge lake i teške elemente, hemijske procese izvodio

i sa njima ubrzavao kretanja „elektrona“ u Narodnoj stranci. A možda bi pokušao i sa bombardovanjem atoma sa ciljem preuzimanja vlasti samo da on bude glavni i odlu čujući faktor! Ko zna dokle bi Kilibarda stizao sa eksperimentima iz nuklearne fizike ili hemijskih procesa rade ći na otkriću nekih novih hemijskih elemenata! Trebalo bi ga zamoliti i omogućiti mu da radi na dopunama Mendeljejevoga sistema samo iz njemu pragmati čnih razloga! A tek šta bi činio i kakava bi (s)kretanja uveo u samome crnogorskome društvu, posebno u privredi!? Primjenom pojedinih oblasti iz fizike, naro čito magnetizma, elektriciteta ili fizičkih slila, slaganje vektora, N.

Kilibarda bi poboljšao životni standard gra đana Crne Gore, isto kao onaj koji je obećavao ako osvoji „srpski Dubrovnik“ a on postane gradona čelnik!

Koji su to sve njegovi snovi, zablude ili istine teško je (raza)znati, ali ih on dobro koristi i spaja, pa stvara posebne amalgame od onoga što se ne može sjediniti, a njemu ipak „uspijeva“! Pravi je alhemi čar i nespojivo može spojiti samo ako je u njegovom političkom interesu iz čisto „pragmati čkog“ razloga! A tek u politici šta bi sve Novak htio činiti, ne samo kao nekada nego i danas sve bi on doveo pod konac i ujedinio ih kao nekada u jednu partiju samo ne Narodnu stranku, sadašnju ni ondašnju, ali crnogorsku stranku svakako.

Kilibarda je pravi ma đioničar u politici i plasiranju svojih ideja, koje je trebalo usvojiti na mah i one će same od sebe na njegov „evolutivan“ način razvijati se i (za)okupljati pojedince, mase i sve činioce pa bi se od Crne Gore napravio raj na zemlji, a na čijem bi čelu takve države bio niko drugi nego jedini i slavni N. Kilibarda, naravno samo zbog zasluga ratnih i poratnih! Obilježavanje dana crnogorske vojske, dana državnosti, dana pakta, dana ulaska u NATO sve bi to bilo na osnovu „najsadržajnijih“ predloga N. Kilibarde. Onda bi se Crna Gora zvala Novakova Narodna Crna Kilibardina Gora Sloga. Bila bi to „Crna Gora“ Novaka Kilibarde!

Naravno da kada god mu zatreba on (pro)na đe mjesta u Njegoševim stihovima i za žene vojnike u crnogorskoj vojsci, jer sve je proro čki (pred)vidio Njegoš prema naučnim tumačenjima

i činjenicama sa kojima zanoveta niko drugi do N. Kilibarda. Otuda su i one koje samo on „vidi“ kao „ideološko-politi čke“ i „genocidne na vjerskoj osnovi“. Sve je, dakle, u stilu njegove proro čanske vizije, predviđanja, insinuacija, intuitivnog zaključivanja i propagiranja ideja sa kojima zatrpava crnogorsku javnost i ugra đuje sebe u crnogorski kulturno-politički milje, a za ratni je ve ć odavno ostavio dobar dio svoje političke ličnosti. Ako u tom stilu i namjeri tako nastavi ko zna šta će još „otkriti“ kod Njegoša, jer njegov politički „nerv“ nepogrešivo predosjeća odkud vjetar duva i koliko će mu nanijeti dobra - interesa.

Svoje vizionarstvo će odmah podmetnuti drugome, a ideju uzeti za sebe da je on prvi otkrio sve ono što do sada nije otkriveno, ne samo u narodnoj književnosti nego posebno u bližoj i dalekoj prošlosti u istorijskim doga đajima sa kojima treba slaviti značajne jubileje po Novakovim „najsadržajnim“ uputstvima i zanovetanjima. Potpuno je jasno da je N. Kilibarda sve svoje pri če, pripovijedanja, nagovore, iluzije, zablude, prakti čki unovčavao i istovremeno ih odbacivao kada mu nijesu bile u službi onoga što ho će da ostvari i uveća, što se najbolje vidi i potvrđuje u njegovom romanu „Epilog crnogorske hronike“ ili podnaslovu toga romana „Jevan đelje po Amfilohiju“. „To je bila moja velika zabluda. Ponijet talasom antititoizma, i oduševljen nastupanjem višepartizma u tadašnjoj Jugoslaviji, povjerovao sam da gospodin Amfilohije Radovi ć ima vrhunske kvalitete da sjedne na mitropolitski tron Crne Gore...“. „...A pošto sam ja predvodio politi čku partiju čije su korake pratile pjesme Radovana Bećirovića uz zvuke gusala, prora čunao sam da će mi vladika Amfilohije Radović, kao mitropolit crnogorski, značiti za glasa čku masu koju predvodim ono što je bio Karl Marks za partizanske ustanike koje je predvodio najve ći sin naših zbratimljenih naroda - Josip Broz Tito. I bio je, amanati“! „...Dakle, moje vra čarsko nagovaranje banatskog episkopa Amfilohija da sjedne na stolicu Svetoga Petra Cetinjskoga bilo je, na prvom mjestu, motivisano mojim prakti čnim smjerom političara,...“.

Sve ono što piše N. Kilibarda motivisano je „prakti čnim smjerom političara“, „pragmati čnim“ razlozima i interesom da opere svoju političku biografiju i ostane samo donekle poprskan blatom. S druge strane namjera mu je da ubijedi čitaoce da je „nevino“ ulazio u sve politi čke šeme koje je on sam zagovarao ili unaprijed planirao, smišljao i nastojao sprovesti u cilju veli čanja svoje ličnosti i izgrađivanja političara kojemu drugi nijesu ni do koljena. Upravo je takvo i njegovo kako re če „vračarsko nagovaranje“ usmjereno na čitaoce, pismene, polupismene, neobrazovane, visokoobrazovane, stu čnjake i naučnike, akademske građane i ukupnu javnost samo da mu povjeruju na rije č koju on vješto uvija, umotava u oblande njegovih političkih projekcija sa kojima će istovremeno manipulisati shodno potrebama u jednom ili drugom trenutku. Ne treba sumnjati da ne poznaje ekonomiju makar solidno, iako je to bio prepustio jednom od „eksperata“ u Narodnoj stranci! Nijesmo toliko sigurni da se nije pravio nevješt u Sve ono što piše N. Kilibarda motivisano je „prakti čnim smjerom političara“, „pragmati čnim“ razlozima i interesom da opere svoju političku biografiju i ostane samo donekle poprskan blatom. S druge strane namjera mu je da ubijedi čitaoce da je „nevino“ ulazio u sve politi čke šeme koje je on sam zagovarao ili unaprijed planirao, smišljao i nastojao sprovesti u cilju veli čanja svoje ličnosti i izgrađivanja političara kojemu drugi nijesu ni do koljena. Upravo je takvo i njegovo kako re če „vračarsko nagovaranje“ usmjereno na čitaoce, pismene, polupismene, neobrazovane, visokoobrazovane, stu čnjake i naučnike, akademske građane i ukupnu javnost samo da mu povjeruju na rije č koju on vješto uvija, umotava u oblande njegovih političkih projekcija sa kojima će istovremeno manipulisati shodno potrebama u jednom ili drugom trenutku. Ne treba sumnjati da ne poznaje ekonomiju makar solidno, iako je to bio prepustio jednom od „eksperata“ u Narodnoj stranci! Nijesmo toliko sigurni da se nije pravio nevješt u

Onoga trenutka kada je osjetio ili intuitivno zaklju čio da to što trenutno čini ili politika koju zagovara nema pro đu-prohodnost odmah je napravio zaokret i prišao, ipak, oprezno osluškujući svoj „nerv“, onima koji će mu donijeti makar politički interes i naravno politički uticaj u crnogorskoj javnosti. Sa druge strane on će svojim „zabludama“ nastojati da amortizuje sva činjenja u „ratu za mir“, kao opravdanje i odstupnicu da kupi vrijeme za pranje političkoga obraza

i obesmisli ono za čim je posegnuo i sa čime je htio biti nenadmašan i jedini „zaslužni“ borac za narodna prava. Sada u svojim romanima, ispovijestima, hronikama ili javnim istupima koristi svaku priliku da ocrni osobe sa kojima je strastveno zagovarao nacionalizam i imao osvaja čke namjere „ujedinjenja srpskih teritorija“, pa u svojstvu „samostalnog p(oli)ti čara“ nastoji sve prikazati kao svoje snove i(li) zablude ste čene čitanjem narodnih pjesama i prebaciti krivicu na narodnog pjeva ča ili pisca, koji je u svojim književnim djelima ovjekovječio oslobodilačku borbu crnogorskoga i srpskoga naroda. Dakle, kada mu je u interesu on je sa svim osobama, politi čarima ili ličnostima tu pored njih prvi uz njih, a kada mu ne ide u prilog, bilo naučni ili politi čki, on je protiv svih njih i oni su tu kao jedini krivci za njegove snove, zablude, naivu, i tako dalje.

Sva razmišljanja N. Kilibarde i sve njegove zablude, snovi i želje usmjerene su da bude na vrhuncu slave politi čke, naučne i književne. Navodimo jedan ilustrativan primjer gdje kaže: „Kad bi, kao u mitologiji, bilo mogu će da zamijenimo prozna djela, ja i neki pisac iz istorije svjetske književnosti, bez razmišljanja trampio bih se sa Ivom Andri ćem...“. Ni manje ni više nego sebe želi odmah staviti tik uz nobelovca I. Andri ća! Tako on o sebi razmišlja i sebe reklamira ili podiže rejting svojega književnoga djela! Nije to usamljen primjer kod N. Kilibarde. Gotovo u svemu on koristi velike ljude, politi čare, naučnike, književnike, pisce i tako dalje, ličnosti koje su u svijetu prepoznate kao velikani rije či i književnoga djela, pozitivne ličnosti. N. Kilibarda ih uzima i (zlo)upotrebljava stavljaju ći ih odmah do sebe bilo to da čini uporedbama, većinom indirektno kao od „šponde“ što bi rekli primorci, da se malo o češe ne bili mu kakvo dobro prijenulo, a kad bi mu moglo biti da bira, jadan ne bi umio izabrati!? A na drugi na čin on primjenjuje svoju taktiku i politi čko lukavstvo u kojemu se izvještio pa u njihovim djelima nalazi nešto što istrže iz konteksta samo da bi sebe za nešto opravdao ili dio krivice i odgovornosti iz „rata za mir“ podijelio sa njima koji su od njega udaljeni ne samo nekoliko decenije nego vijek ili dva pa i mnogo više.

„A đavoli ga znali“ i nije to tako loše za samoga Kilibardu, jer hoće da se kokoti ili kočoperi. Želi da pokaže sebe u drugom svijetlu odnosno da osvijetli tamu u kojoj se našao svojom voljom i ambicijama da bude slavan i neprikosnoven u svemu, svojom osvetni čkom i revanšističkom politi čkom djelatnošću sa sebe spira blato, ako se već ne može iz njega izvaditi. U svemu nastoji pozivati i dozivati pisce i književnike samo da čitaoca obrlati i zbuni, da ga zagovori i obesmisli ono što je nekada činio u „ratu za mir“. Poziva se na Iva Andrića, Petra II Petrovića-Njegoša, Maka Dizdara, Blaže Koneskog, Boru Stankovi ća, Mihaila Lalića, Mešu Selimovića, na poslanice Petra I Petrovi ća i ko će sve nabrojati ličnosti iza kojih se hoće rado sakriti, pokriti i da sa njima podijeli po nešto od svega onoga u čemu je bio dugi niz godina u svjesnoj zabludi svojoj, a one koje priziva mnogo su iznad njega i tako daleko.

Ne, Kilibarda uopšte nije imao zablude niti snove sa kojima danas zamajava javnost i „nevješto“ ih plasira i name će čitaocima, a na taj način odbacuje sve ono što je činio i svu politi čku odgovornost sa sebe želi skinuti. Duboko je svjestan svih dešavanja i nema kod njega zabluda, ve ć samo motiv interesa da sopstvenu ličnost prikaže onako kao on to hoće i u što boljem svijetlu, da bude nevin u svemu, bez krivice ili odgovornosti i politi čki čistunac konačno postane. Jedini motiv svega što čini u javnosti jeste da obesmisli deceniju - dvije, vrijeme u kojem je bitisao - živio i radio, politi čki djelovao a koje je za njega teret, krivica, odgovornost i političko Ne, Kilibarda uopšte nije imao zablude niti snove sa kojima danas zamajava javnost i „nevješto“ ih plasira i name će čitaocima, a na taj način odbacuje sve ono što je činio i svu politi čku odgovornost sa sebe želi skinuti. Duboko je svjestan svih dešavanja i nema kod njega zabluda, ve ć samo motiv interesa da sopstvenu ličnost prikaže onako kao on to hoće i u što boljem svijetlu, da bude nevin u svemu, bez krivice ili odgovornosti i politi čki čistunac konačno postane. Jedini motiv svega što čini u javnosti jeste da obesmisli deceniju - dvije, vrijeme u kojem je bitisao - živio i radio, politi čki djelovao a koje je za njega teret, krivica, odgovornost i političko

Mlati Kilibarda koliko ga „zablude“ nose, sve „iz hobija“ pri ča i sanja nedosanjane snove kao nekada, samo da bi opstao i bio uz vlast, a protiv koje je nekad bio više nego što je danas uz njih. Odavno je pro čitan od iste te vlasti kojoj se snishodljivo primiče, dodvorava zarad ličnih interesa i medijske pažnje. Kilibardin strah da prestane interesovanje javnosti za njim je veliko i to je još jedan njegov jak razlog i osnovni moto, koji ga tjera da tako piše i propagira, tuma či i zanoveta, smatraju ći da će ostaviti budućim generacijama toliko toga da će biti „izučavan“, a zaboravlja, da će njegova uloga iz posljednje dvije decenije biti ubrzo ispisana, istražena i stavljena „ad acta“ kao negativna i kameleonska i ništa više niti manje od toga. Bi će to kraj Novaka Kilibarde kao politi čara nekadašnjeg, a sada „samostalnog p(oli)tičara“ i javnog radnika. Htio bi biti svakodnevno u medijima i na televiziji posebno, pa sa tih razloga poziva mnoge da sa njime „razjasne“ politi čke probleme ili potrebe kao i pojedina pitanja iz privrede, društva, kulture ili nauke, samo da ne bude u sjenci dnevno-politi čkih događaja.

Sada se svrstao u najotrežnjenije i najpocrnogor čenjenije Crnogorce u posljednjih desetak godina, a šta je to u odnosu na njegovo srbovanje i poništavanje Crne Gore i Crnogoraca sve do kraja posljednje decenije XX vijeka? Da li je promijenio politiku u prvoj deceniji XXI vijeka iz straha ili iz ćara i šićara ili sve troje zajedno bježeći od prošlosti i odgovornosti političke iz vremena posljednje decenije XX vijeka? Da li je našao mirnu crnogorsku luku ili luku spasa u koju će uploviti bježeći od nacionalističkoga srpskoga sna i političkih zabluda, koje je sebi pripisao svjesno da bi dao odstupnicu sebi i onima koji su ga postavili na čelo Narodne stranke i držali kao lidera njenoga samo iz razloga uslužnih i potreba konspirativnih? Da li se on sada kao olinjali ma čak ili ofucana lisica nastoji skrasiti na jedno mjesto i ostaviti se politike, od koje je sve imao i na visokoj nozi živio i uživao koriste ći privilegije lidera jedne stranke, ili još uvijek se svojim lukavstvom i ste čenom političkom praksom može nekome dodvoriti i svoje političko iskustvo staviti na uslugu osnivanjem neke nevladine - neprofitne organizacije u cilju daljih integrativnih procesa, makar bio i za NATO savez kao lider tog pokreta? Da li pokazuje znake straha i ze čjega srca, pa mu se tresu gaće od mogućnosti da bude makar saslušan od sudskih organa za vrijeme i doga đaje kojima je iz praktičnih-pragmatičkih kako reče razloga uspostavljao veze, prijateljstva i politi čke saveze, a sve u svoju korist „iz hobija“ baveći se politikom? Da li će „iz hobija“ imati odgovornost ili će svoje zablude negirati stalno potencirajući da su nastale krivicom usmene narodne književnosti i književnih djela koja su na njega zna čajno uticala pa ih je gotovo znao naizust ili barem ve ćinu stihova? A možda samo sitno tancuje onako kako je tancovao nekada, kada je bio na čelu Narodne stranke u osnivanju iz kojih razloga sasvim je nebitno, usluge, interesa ili ambicija koje ga nijesu napustile?! Može li se re ći za Kilibardu da je bio čovjek kao „epsko čudovište“ koje naizust zna brojne stihove iz narodne poezije i vješto ih je ugra đivao u nacionalističku euforiju u cilju pridobijanja pojedinaca, mase iz „praktičkih razloga“ ili za što ve ći broj doborvoljaca u „rata za mir“, a možda je samo bio jedan od onih u društvu „svetosavaca, šizofrenih mitomana i stihoklepaca onog genocidno borbenog i nakaznog deseterca“?

Sa „nepodnošljivom lako ćom“ pričanja, pripovijedanja i zanovetanja propagira sopstvene snove i zablude samo da nekako umanji krivicu iz „rata za mir“, umanji odgovornost i sve prebaci na one koji više nijesu me đu živima, bilo da su književnici, političari, ili ini pojedinci koji su ga „nagovorili“ da bude na čelu Narodne stranke i njima na „usluzi“ shodno ličnome interesu. Da li se ukupni politi čki život Kilibarde u posljednje dvije decenije njegovoga života i u ovih dvije decenije parlamentarizma Crne Gore, kao i sve što je on propovijedao, propagirao, zanovetao, Sa „nepodnošljivom lako ćom“ pričanja, pripovijedanja i zanovetanja propagira sopstvene snove i zablude samo da nekako umanji krivicu iz „rata za mir“, umanji odgovornost i sve prebaci na one koji više nijesu me đu živima, bilo da su književnici, političari, ili ini pojedinci koji su ga „nagovorili“ da bude na čelu Narodne stranke i njima na „usluzi“ shodno ličnome interesu. Da li se ukupni politi čki život Kilibarde u posljednje dvije decenije njegovoga života i u ovih dvije decenije parlamentarizma Crne Gore, kao i sve što je on propovijedao, propagirao, zanovetao,

ga opet brani ni čim drugo nego „evolutivnim“ procesom onoga istoga N. Kilibarde samo na drugim „ideološko-politi čkim“ osnovama, koje su mu se svakako isplativije pokazale od nekadašnjih, bolje re ći potrebitije su mu danas nego onda, jer bi ga mogli pozvati na odgovornost oni koje je zavodio i koje je znao dobro uo čiti u masi i povesti ih u „sveti rat“ za srpstvo! To nije njegov kosovski mit ve ć „kilibardizam“ „kosovskoga mita“, mada u osnovi svega toga ne stoji nikakva njegova „nau čna“ argumentacija. Imaju lično pravo da ga mnogi pojedinci stručno, nau čno, politički slave i hvale do nebesa, ali će njegov politički „salto mortale“ zarad spasenja sebe od krivice i odgovornosti od svega što je proizveo u vremenu „rata za mir“ ostati u dubokom blatu kao politi čka ličnost, koja je „iz hobija“ činila sve da bi uspjela u politici i „ratu za mir“. Danas, na drugi i „suptilniji“ na čin sa drugačijim, „mekšim“ i „lijepim“ riječima nastoji da traži krivca u književnim djelima vrhunskih i nenadmašnih stvaralaca, pjesnika, vladara, filozofa ili mudraca.

Gledaju ći, posmatrajući i analizirajući njegov „evolutivni“ proces političke ličnosti može se re ći da nije riječ o nikakvoj „evoluciji“ političke ličnosti, već o golom „pragmatičnom“ i interesnom u čestvovanju u jednom vremenu sa svjesnim odnosom prema svim kretanjima i dešavanjima u posljednje dvije decenije. U pozadini svega toga leži namjera koja se kao crvena debela linija uo čava lako u svakom od njegovih političkih govora ili intervjua, kao i tumačenja i

da je samo i jedino rije č o pokušaju političkoga pranja lične biografije za učešće u „ratu za mir“. Kao „diplomata od formata“ i on se jedno vrijeme nalazio na listi onih sa kojima se nije znalo šta će se odnosno bili su na „bijelome hljebu“, mada su kasnije opet svi angažovani u nekakva diplomatska ili konzularna predstavništva u ulozi „savjetnika“ i tako dalje. Mogu će da se i danas nada nekakvoj „diplomatskoj“ ili „uslužnoj“ misiji, ako ne onoj u klasi čnom obliku a ono u vidu „suptilnog“ javnog diplomate na „druga čiji način“ angažovanog da crnogorskoj javnosti nanovo tuma či svoje snove i zablude i trabunja o „genocidu na vjerskoj osnovi“ i „ideološko-političkim“ osnovama pojedinih stihova iz narodne crnogorske poezije u osmercu i desetercu.

Kao „samostalni p(oli)ti čar“, koji uvijek bira „mekšu“ i „ljepšu“ riječ, on svjesno i na „druga čiji“ način inkorporira u Njegoševo književno djelo nešto čega nema i ne može biti, ali jeste intencija odre đenih političkih ili kulturnih krugova bolje reći grupica, koje nastoje krojiti politi čku i kulturnu sliku budućim generacijama, na osnovama borbe proturskog gledanja na istorijske doga đaje i zagovaranja, uljepšanog posmatranja istorijskih procesa, a sve u interesu veli čanja islamizma među pravoslavnim stanovništvom. Kilibarda igra ulogu današnjega „karijernog diplomate“ i vjerujemo da se u toj ulozi toliko uživio, a najviše zbog „pragmati čnih“ razloga, jer teško ga je zamisliti da na dobrovoljnoj osnovi nešto propagira, tuma či i zanoveta! To nije činio ni u vremenu „rata za mir“, a najmanje ima razloga da danas, po stare dane, tako čini bez neke sinekure, makar da bi mu se dodijelila izvjesna finansijska sredstva na nekom od konkursa pojedinih ministarstava, koliko toliko, samo ne džabe. Sve što radi ima veliku dozu pragmatizma, iako nije i ona često potpuna.

Kilibarda je čest i „rado viđen“ gost na gotovo svim važnijim svečanostima bilo državnim, politi čkim, kulturnim i tako dalje, počev od nivoa mjesnog u Banjanima, lokalnog, republičkog, možda regionalnog, a nikad se ne zna da ga je mogu će sresti i na evropskom nivou na proslavi godišnjica ili jubileja pojedinih stranaka u Crnoj Gori ili u Evropskoj Uniji! Samo se postavlja pitanja zašto baš njega pozivaju, a on im se odaziva kada odavno nema neku politi čku funkciju, kao nekada u Narodnoj stranci ili Gra đanskoj partiji ili nekom od pokreta za nezavisnost, zelenih, Kilibarda je čest i „rado viđen“ gost na gotovo svim važnijim svečanostima bilo državnim, politi čkim, kulturnim i tako dalje, počev od nivoa mjesnog u Banjanima, lokalnog, republičkog, možda regionalnog, a nikad se ne zna da ga je mogu će sresti i na evropskom nivou na proslavi godišnjica ili jubileja pojedinih stranaka u Crnoj Gori ili u Evropskoj Uniji! Samo se postavlja pitanja zašto baš njega pozivaju, a on im se odaziva kada odavno nema neku politi čku funkciju, kao nekada u Narodnoj stranci ili Gra đanskoj partiji ili nekom od pokreta za nezavisnost, zelenih,

i šuplje do u bezdan, ako mu može biti ili je u pitanju njegovo „podupiranje praznine“ iz samo njemu znanih i uz sve to „pragmati čnih“ razloga! Kilibardi može biti da je redovni profesor i tamo i amo na privatnom ili državnom univerzitetu, a može i na jednom i na drugom, jer su sve to politi čke zasluge i naučne reference samo nijesu valjda iz vremena teškoga triježnjenja, besvijesti, snova i velikih i brojnih zabluda njegovih?! O godinama starosti ne treba brinuti dok je krštenice one iz 1934. godine ili one iz 1937. godine, a što bude dalje vrijeme odmicalo prijeti opasnost da se njegovo vrijeme ro đenja đusta sa vremenom „rata za mir“, mada ni to ne bi bilo neko čudo veliko, jer i to je Crna Gora!

Nije on usamljeni slu čaj već samo jedan od brojnih i prekobrojnih primjera, koji potvrđuju praksu poželjnih kadrova u dubokoj starosti ili bolje re ći ozbiljnim godinama, pa zato i mlađi kadrovi teško do posla dolaze na visokoškolskim ustanovama. No, to su „kadrovi“ kojih se drži ova politi čka nomenklatura na vlasti i sa njima izgrađuje kadrovsku strukturu, popunjava ili nadogra đuje. Oni su cijeloga svoga života „neophodan“ i poželjan politički kadar, koji je „tuma čio“ istorijske procese sa dubokim snom i zabludama u svjesno-nesvjesnom stanju i rem stanju u fazi mirovanja ili u „stend by“-u. Kilibarda tek sada pokazuje svu politi čku ulogu, naravno „potkovanu“ sa „novom“ argumentacijom, na osnovu „uslužne“ djelatnosti, a sa druga čijim načinom tumačenja shodno snovima i zabludama, kojih je bilo mnogo i koji su trajali nekoliko decenija, a kona čno se njih „oslobodio“ uz aktivnu „seansu“ stranoga ambasadora.

Kad ve ć naiđe na nepremostivu prepreku, sa kojom mora potvrditi postojanje Srba i srpstva u Crnoj Gori danas, onda Kilibarda u svome maniru sve to kaže na veoma „suptilan“ i „mekši“ na čin: „...Biće u Crnoj Gori uvijek ljudi koji će se izjašnjavati kao Srbi i kao Crnogorci...“! Samo se ne zna da li je mislio da ima onih koji su i jedno i drugo, kao on ili su samo Srbi ili su samo Crnogorci? Nije valjda da je Kilibarda samo Crnogorac, jer šta će sa onim što je nekoliko decenija bio Srbin, Srbin-Crnogorac ili Crnogorac!? Moglo bi se kona čno zaključiti sa jednom rije čju odnosno pitanjem: „Kuda ide današnji Novak Kilibarda“? Sigurno je jedno da N. Kilibardi, makar od kada se po čeo baviti politikom, nikada nijesu bili prazni ni džepovi, ni stanovi, a bogme ni njegov makar pogled u blisku budu ćnost za razliku od Cetinja i Cetinjana, kako se negda slikovito znao izraziti jedan njegov politi čki protivnik.

„Prevrtljivi Kilibarda s kojim se ni u crkvu ne ide“ paktirao je sa svima koji su mu davali mogu ćnost da se malo više politički iskaže i pokaže svoju političku opciju isplativiju od one koju je prethodno imao. Znao je ukazati ili savjetovati svoje kolege književnike ili pisce da vrate „priznanje za književno djelo „Trinaestojulsku nagradu“ ali to niukom slu čaju on nije htio učiniti,

a poodavno je to zasluženo priznanje u njegovim vitrinama ili na juna čkim grudima sa ostalim nagradama i ordenima. I na tom se primjeru vidi njegova politi čka dvoličnost, jer zašto da on vra će neku nagradu kada je jednom uspio dobiti, a drugima savjetuje da to učine i sve obrazlaže „argumentima“!? Može li danas iko pametan i zdravorazumski biti ljubomoran na „Kilibardinu prevrtljivost“ kako to ho će istaći sam N. Kilibarda i koji su to razlozi zbog kojih bi to neko u činio? Ono što Kilibarda prebacuje na drugoga njegovo je svojstvo i njegova je osobena politi čka, ideološko-politička osnova i karakteristika, posebno kada se pridružuje onima koji savjetuju ili predlažu piscu da vrati priznanje-nagradu za književno djelo „Trinaestojulsku nagradu“! „Šlepa“ se Kilibarda uza sve one koje kritikuje, proziva ili govori o njihovom književnom djelu samo da bi sebi podigao rejting „skrenuo pažnju na sebe“ i ukazao na svoje politi čko nedostojanstvo i političku dosljednu nedosljednost.

Niko nema ništa li čno protiv njegove političke prevrtljivosti, ali ima protiv onoga što je činio

i doprinosio tom prevrtljivoš ću i na čijim je osnovama izgrađivao svoju ličnost političara i koristio usluge i privilegije državne i još od svega najteže što se kao lider Narodne stranke na krilima nacionalizma baš on najja če izražavao i doprinosio težini te nacionalističke euforije zagovaraju ći „rat za mir“. Sve je to neko odnosno mnogi su platili svojim nevinim životima, koje je on svojim ljeporje čivim govorima i stihovima iz narodne poezije vješto koristio i plasirao u i doprinosio tom prevrtljivoš ću i na čijim je osnovama izgrađivao svoju ličnost političara i koristio usluge i privilegije državne i još od svega najteže što se kao lider Narodne stranke na krilima nacionalizma baš on najja če izražavao i doprinosio težini te nacionalističke euforije zagovaraju ći „rat za mir“. Sve je to neko odnosno mnogi su platili svojim nevinim životima, koje je on svojim ljeporje čivim govorima i stihovima iz narodne poezije vješto koristio i plasirao u

mojim prakti čnim smjerom političara, ...“.

„Politi čki žongleraj“ N. Kilibarde začinjen je sa dobro odabranim stihovima iz narodne poezije a plasiran masama koje je samo malo trebalo politi uljem i zapaliti. Znao se iskazati zavodljivim govorima i ljeporje čivim stihovima biranim za određeni politički trenutak, pa mu nije bilo teško prisutne pojedince ili masu skoristiti i povesti „onamo u srpski bezdan“, san i zablude njegove! N. Kilibarda je kao politi čki slijepac vodio mase koje su ga voljele slušati i stihovima iz narodne poezije raspirivao plam rata i razgarao žar, kada je prijetila opasnost da se ugasi oganj nacionalizma. Sve ih je stranputicom vodio i smišljeno rukovodio zarad politi čke i lične slave. On je usmjeravao mase putevima Crne Gore i njenim bespu ćima okrećući ih često svojim ličnim interesima, a pod „zaštitom“ Narodne stranke i pod njenim vo đstvom u njeno ime, a sve za srpsku slavu i osvajanje srpskih teritorija! Bio je to politi čki žongleraj Novaka Kilibarde koji je platio vrlo jeftino izgovorom da je bio u teškom decenijskom politi čkom pijanstvu, romantičarskoj zanesenosti i ljubavi, politi čkim snovima i zabludama i na kraju sve začinio riječima „ušao sam u politiku iz hobija“, a „rat za mir“ tako đe vodio „iz hobija“ i sve što je radio „iz hobija“ je radio i zavodio!? Da li zna da se za takvu propagandu odgovara pred sudskim organima u jednoj pravno državi? Da li je Kilibarda u svojoj politi čkoj djelatnosti pribjegao „lukavstvu“ pa kombinovao svoj „hobi“ i „uslužnu djelatnost“ i na taj na čin osigurao svoju buduću karijeru „samostalan(og) p(oli)ti čar(a)“?

Politi čka krivica i odgovornost za širenje laži, manipulacije sa masama i nacionalističko rasplamsavanje strasti je ono što zna N. Kilibarda. Svjestan je da zbog toga može odgovarati pa želi pobje ći od svega toga prebacivanjem krivice na druge i podjelom odgovornosti sa drugim u česnicima ili sve svaliti na leđa drugih. Duboko svjestan težine svoje krivice i veličine udjela i odgovornosti on danas kao i prethodnih desetak godina nastoji da se uz pomo ć medija politički opere od svega i zajedno sa onima koji su bili na istome zadatku oslobodi ukupne odgovornosti i na takav na čin se rehabilituje. To je prvenstvena namjena, alfa i omega svih njegovih političkih izjava, govora, intervjua, zagovaranja, integracija, mirotvorstva, hronika, ispovijesti i ostaloga usmjereno i podre đeno sopstvenoj političkoj rehabilitaciji za vrijeme političkog djelovanja u „ratu za mir“.

Svaka nacionalisti čka propaganda i njeno podržavanje, zagovaranje, ispoljavanje javno za govornicom i u javnosti me đu masama podliježe krivičnoj odgovornosti uz sve ostalo što je išlo sa tom propagandom, a on je kao vo đa i lider Narodne stranke u svemu tome uživao i karijeru politi čara gradio. Sada kada je takva politika raspirivanja vjerske, nacionalne i nacionalističke mržnje koja je dovela do „rata za mir“ doživjela poraz on se od svega distancira na „suptilan“ i druga čiji način tražeći da se „drugačije“ tumače neki stihovi iz narodne poezije u stilu da je on njome bio zatrovan odnosno zaljubljen i sve to platio naivnoš ću čovjeka u šezdeset i nekim godinama. Ko će u sve to povjerovati ili makar samo u dio onoga čime nas zatrpava Kilibarda? I Svaka nacionalisti čka propaganda i njeno podržavanje, zagovaranje, ispoljavanje javno za govornicom i u javnosti me đu masama podliježe krivičnoj odgovornosti uz sve ostalo što je išlo sa tom propagandom, a on je kao vo đa i lider Narodne stranke u svemu tome uživao i karijeru politi čara gradio. Sada kada je takva politika raspirivanja vjerske, nacionalne i nacionalističke mržnje koja je dovela do „rata za mir“ doživjela poraz on se od svega distancira na „suptilan“ i druga čiji način tražeći da se „drugačije“ tumače neki stihovi iz narodne poezije u stilu da je on njome bio zatrovan odnosno zaljubljen i sve to platio naivnoš ću čovjeka u šezdeset i nekim godinama. Ko će u sve to povjerovati ili makar samo u dio onoga čime nas zatrpava Kilibarda? I

Gdje god se ukaže prilika on je koristi da bi se pohvalio, makar govore ći da o sebi ne želi ništa da kaže niti da se pohvali! Ali njegova ispovijest, hronika, kao i njegovo politi čko djelo, ko zna gdje će završiti i u kojoj posljednjoj noći ostati da sanja zabluđele snove, naravno uzimajući „Šeherezadu“ kao primjer kojim upore đuje svoje priče iz hronike njegovoga života ili života likova u njegovim „romanima“ ili književnoj prozi. Zajedno sa današnjom „politi čkom elitom“ N. Kilibarda istrajava i svoje snove i zablude uobli čava shodno „evoluciji“ sa kojom prolazi u „hodu vremena i promjena“. Treba mu vjerovati da je takav njegov „evolutivni“ put prije svega za njega isplativ, pa tek „ispra(va)n“ i da će koristiti ne samo njemu nego i „političkoj eliti“ kojoj danas pripada, a protiv koje je bio u posljednjoj deceniji XX vijeka. On sa njima mora i njima je potreban da preko njega spiraju svoja politi čka nedjela.

Rekli smo da kada zatreba N. Kilibarda posegne za „Poslanicama“ Petra I, Njegoševim djelima, stihovima iz narodne poezije i ostalim književnim djelima pojedinaca, velikih crnogorskih književnika, kao na primjer: „Crnogorski književni jezik vrhunski je uzrio u Poslanicama Petra I, u Gorskom vijencu i u prozi Stjepana Mitrova Ljubiše. A crnogorskim jezikom ostvarena su i najuzvišenija usmena književna djela. Pomenimo samo Ženidbu Maksima Crnojevi ća od Starca Milije, Ženidbu kralja Vukašina od Stojana Lomovića, Zidanje Skadra od Starca Raška, Marko Kraljevi ć i Musa Kesedžija od Tešana Podrugovića, Čovjek-paša i Mihat čobanin od Todora Ikova“. Da li Kilibarda pokušava da na taj način skrene pažnju na sebe sve u cilju da bude što više prisutan u medijima, a oni treba da „razviju svoju stidnu maramu“ i otvore se što više prema njemu kako bi se čuo sa svojim „drugačijim“ čitanjem i pisanjem protiv „antiislamizma i antiturskog rapoloženja“, na veoma „suptilan“ i bez „genocida na vjerskoj osnovi“, a naravno i bez „ideološko-politi čke“ osnove koja je „importovana“ od Njegoša, a inkorporirana u „kolektivnu svijest Crnogoraca“! Tako on savjetuje i zlonamjerno tuma či veliko pjesni čko djelo „Gorski vijenac“ vladara, pjesnika i filozofa Petra II Petrovića Njegoša.

Šta je to za jednoga Kilibardu tako re ći i tumačiti kada je mnogo teže stvari radio u „ratu za mir“ samo da bi spasio ostarjelu glavu, pa mu sada ne predstavlja „ozbiljnu“ opasnost ni davati ocjene o bilo kome posebno onima koji nijesu fizi čki među živima, a on će to tumačiti kako mu se bude prohtjelo iz samo „pragmati čnih“ razloga. Svjestan je Kilibarda da su književna djela navedenih pisaca u kojima traži „krivca“ i „odgovornost“ za „antiislamizam, antiturski naboj, genocid na vjerskoj osnovi“ i tako dalje besmrtna pa mu stoga i smetaju. Tada on nastoji da, uporedo bježe ći od krivice i odgovornosti iz „rata za mir“, nađe neko opravdanje za svoja politi čka nedjela iz toga vremena upravo kod tih književnih djela i veličina. Hoće Kilibarda da ostavi još politi čkog prljavoga traga, kada se već njega ne može osloboditi i da se po tome za njega čuje i ostane za pamćenje makar po zlu, ako ne može po dobru i političkom djelu koje je sam stvarao tokom dvije posljednje decenije svoga života i rada.

Novak Kilibarda, onako odoka čke, ni manje ni više i bez pardona, kao glavne krivce za svoju politi čku djelatnost, snove i zablude u „ratu za mir“ navede pisce i književna djela iz XIX vijeka,

i naravno romanti čarsku ljubav i zanesenost, pa ne bi lijen da ih sve upakuje u istoričare ili istoriografe koji su nosioci udvorništva. Naumio je pa još i navalio bivši lider Narodne stranke, veliki Srbin, danas najcrnogorskiji samo 100 procentni Crnogorac, da podijeli ili ve ći dio krivice svali na pisce, istori čare i istoriografska djela iz XIX vijeka za sve ono što je on činio i propovijedao, sanjao i bio u zabludi kao ratni huška č u „ratu za mir“.

Politi čko zrijevanje N. Kilibarde započeto je u Narodnoj stranci i u njoj se formiralo odnosno postiglo svoju punu zrelost, da bi u koalicionoj saradnji sa DPS-om bilo ostavljeno da prezri i na kraju opet ubrano kao prezreli plod od Narodne stranke i njenih „eksperata“ kona čno bilo odba čeno kao „gnjila kruška“ i neupotrebljivo. Prelazak u tabor kadrova DPS-a, ne u smislu prihvatanja članske karte, ali kao političar sa iskustvom opozicionara nekadašnjeg primljen je u „Pokret za nezavisnost“ i „Gra đanskoj stranci“ sa nekadašnjim mladim liberalom. Tamo je Politi čko zrijevanje N. Kilibarde započeto je u Narodnoj stranci i u njoj se formiralo odnosno postiglo svoju punu zrelost, da bi u koalicionoj saradnji sa DPS-om bilo ostavljeno da prezri i na kraju opet ubrano kao prezreli plod od Narodne stranke i njenih „eksperata“ kona čno bilo odba čeno kao „gnjila kruška“ i neupotrebljivo. Prelazak u tabor kadrova DPS-a, ne u smislu prihvatanja članske karte, ali kao političar sa iskustvom opozicionara nekadašnjeg primljen je u „Pokret za nezavisnost“ i „Gra đanskoj stranci“ sa nekadašnjim mladim liberalom. Tamo je

Stalnom politi čkom i javnom aktivnošću u medijima uz profesorsku punu angažovanost Kilibardi je omogu ćeno da još uvijek skreće pažnju javnosti, što je sa njegove tačke gledišta i interesa „pragmati čno“ u duhu je njegove političke ličnosti, a s druge strane ne gubi se nada da se još pone čega uhvati od funkcija. Ni tako nešto ne bi bilo iznenađenje da se i u tim godinama starina Novak opet aktivira i angažuje, ako ne kao ministar, a ono makar kao savjetnik nekog od ministara, na primjer ministra prosvjete i nauke, što bi bilo veoma profitabilno i u potpunosti ostvaren njegov san, a zablude ostale da sa njima zanoveta u javnosti i pere sopstvenu politi čku biografiju!

Kilibarda je na politi čkoj sceni crnogorskoga parlamentarnoga života igrao mnoge uloge i u njih se odista uživio. Jedno vrijeme je igrao ulogu lisice i kadkad shodno potrebama ulogu pijetla, pa je takve uloge vjerno i znala čki odigrao nastojeći da crnogorskoj javnosti da do znanja da je vješt politi čki glumac i kao lisica i kao pijetao koji zna lukavo zakukurikati, makar opoziciono pitati politi čku elitu „gdje su pare, gospodo“! I tako sve naizmjenično mijenjao je ulogu za ulogom, lidera, uslužnog politi čara, propagatora, političkog protivnika, od noja pa sve do kameleona. Svaka od povjerenih glavnih uloga bila je od njega kao politi čara odigrana (bes)prekorno. Mnogi mla đi glumci bi mu na tome pozavidjeli!

Nizale su se mnoge politi čke uloge u vremenu od početka posljednje decenije XX pa sve do kraja prve decenije XXI vijeka, a Kilibarda još uvijek tancuje i glumi sa istim zanosom „snova i zabluda“! Znalci bi rekli maestralno!? Sada je u druga čijoj i nešto izmijenjenoj pozi i ulozi, ali sa mnogo „suptilnijim“ na činom djelovanja posebno umanjujući političku ulogu i zamjenjujući je „nau čnim“ tumačenjima, istraživanjima i kao profesora narodne književnosti - pravo i književnost.

Ulogu lisice i pijetla u prvoj deceniji XXI vijeka dobrim dijelom zamijenio je pripovijedanjem i mudrovanjem ukazuju ći na društvene probleme, na dalji program političke aktivnosti elite na vlasti, posebno u školskim programima, gdje do izražaja dolazi njegovo (nau)kovanje sa pozicija vlasti. Ako je neko još u dilemi da se radi o druga čijem N. Kilibardi onda je takav čovjek zaista u zabludi, ali ne Novakovog tipa već stvarne zablude. Ostao je isti onaj koji je imao svoj pravac kretanja više po horizontali nego vertikali shodno vjetrovima koji su

ga okretali, a on samo dobrovoljno pristajao na sve koriste ći pogodnosti vjetra okrenutog da duva u njegova jedra pa je „ čamac“ sa njegovim političkim likom i djelom plovio bez nekih težih stradanja ili lomova.

čno je da je bio na ivici političkog potopa u mnogim trvenjima međustranačkim i unutar Ta Narodne stranke, ali je upravo zahvaljuju ći povoljnim „vjetrovima“ i onima koji su mu uduvavani kao svježa krv i „uslužna“ djelatnost na veoma lagan na čin prevazilazio sve probleme i (o)stajao na čelu Narodne stranke, bio u žiži političkih zbivanja i društvenih promjena. To je mogao samo onaj tip čovjeka, kao političara, koji je bio od samoga početka na „usluzi“ onima koji su ga osnovali odnosno postavili na mjesto predsjednika stranke, a kasnije mu izborili i sa čuvali mjesto lidera. Tako je ostajao i opstajao, održavao se, ja čao ili slabio N. Kilibarda sve do upotrebe u druge namjene i na drugom polju „politi čkoga“ djelovanja sa drugim ciljem i dužim trajanjem od prethodnog. Imao je izoštreno čulo za osjećaj novih vjetrova i posebno politički „nerv“ pa ga je znao koristiti i iskoristiti daju ći sve od sebe da uloga, koja mu je data ili ponuđena, bude dobrim dijelom iskoriš ćena i u lične svrhe, da mu ne nedostaje gotovo ništa, kao u vremenu liderstva u Narodnoj stranci.

Ostavljaju ći „omiljene opozicione poslanike DPS-a“ u Narodnoj stranci Kilibarda je u do tada njemu protivni čkom taboru gledao da se dočepa što veće funkcije i dijelom vlasti pa je dogurao do diplomatskog savjetnika-šefa informativno trgova čke misije Crne Gore u Sarajevu. Bila je to nagrada za ukupni Kilibardin rad od strane DPS-a ili bolje re ći od trojca političke elite u

DPS-u u samoj državi. Državni trojac omogu ćio je Kilibardi da koristi sva politička sredstva u cilju obesmišljavanja onoga što se desilo u posljednjoj deceniji XX vijeka, gdje su ne samo oni ve ći i mnogi iz DPS-a koji su na visokim državnim funkcijama imali značajnu ulogu. Tako je „napredovao“ u politi čkom smislu i uspješno prelazio preko raznih prepreka, koje su mu dijelom i postavljane od onih koji su ga u svemu pomagali. Kilibarda bi rekao „i to je politika“, a za koju je on znao i igru koju su igrali on je dobro poznavao i ujedno vješto koristio. Iz tih razloga uvijek je

i na vrijeme bio spašen ili trenutno politi čki zanemaren da bi poslije manje krize opet hvatao zalet za nove uspjehe! U prvoj deceniji XXI vijeka Kilibarda je ja čao „nove“ političke pozicije, naravno sa starim na činom kontrole i daljinskog upravljanja od onih na vlasti. Ulogu političke lisice i pijevca, noja ili kameleona Kilibarda i sada igra rado ali mnogo opuštenije i sa velikim iskustvom udaljavaju ći se od politike, a bacaju ći se na njemu bliže „književno-istorijske teme“ kao svoju profesiju. Umjesto nekadašnje mase kojom je upravljao stihovima iz narodne poezije, bilo u osmercu ili desetercu, sada Kilibarda svjesno cilja na intelektualce koji samostalno misle i djeluju, bolje re ći slobodni su strijelci. Reklo bi se da je to njegov glavni „uslužni“ politi čki zadatak i uloga, sa kojim treba da onemogu ći i takvo, iako rijetko, djelovanje slobodnomislećih ljudi intelektualaca. U ovakvoj frontalnoj borbi on se služi lukavstvom ste čenim u političkoj borbi iz posljednje decenije XX vijeka samo što ne prihvata su čeljavanje direktno sem u izuzetnim slučajevima, gdje smatra da je pobjeda kao ishod njemu zagarantovana. Naravno da on u tome svemu nije usamljen, ve ć ima punu podršku određenog broja intelektualaca iz raznih struka, koji mu doturaju podatke ili oni katkad preuzimaju njegovu ulogu.

Kilibardin na čin političkog djelovanja u cilju negiranja ili obesmišljavanja svega što se dešavalo u „ratu za mir“ ogleda se i prilikom njegove izjave o hapšenju R. Karadži ća i stavljanja u pritvorsku jedinicu u Hagu. „...Univerzitetski profesor, bivši poslanik i politi čar Novak Kilibarda ocijenio je da Srbija, hapšenjem Karadži ća, „izgleda, izlazi na put koji će je voditi u Evropu“. Kilibarda je, u izjavi za agenciju Beta, podsjetio da su on, Karadži ć i Jovan Rašković, prije rata u BiH, u vrijeme formiranja politi čkih stranaka, održali dosta govora na mitinzima u toj republici. „Poslije je došao rat i bilo je što je bilo, a kada je protiv Karadži ća podignuta optužnica Tribunala, poru čio sam mu da treba odmah da spakuje kofere i ode u Hag“, rekao je Kilibarda...“. Dakle, jasno je da Kilibarda na sve što se dešavalo i što je propagirao, zagovarao i za sve svoje „lijepe rije či“ ili govore dobio orden, sada jednostavno kaže „bilo je što je bilo“!? I nikome ništa, on je potpuno drugi i „nov“! Na taj na čin on nastoji sa sebe skinuti svaku odgovornost i ujedno druge u česnike „osloboditi“ učešća u krivici i poziva sudskog za političku odgovornost. Savjet koji je, kako re če dao R. Karadžiću da se prijavi odnosno „spakuje kofere i ode u Hag“, on za sada ne bi mogao poslušati makar to dolazilo i od onih koji su mu odredili „uslužnu“ ulogu prilikom osnivanja Narodne stranke i koji bi mu mogli ukazati i na takvu mogu ćnost sa kojom bi se suočiti mogao do 2014. godine, pa makar i bio rehabilitovan ili oslobo đen sumnje za politička (ne)djela u „ratu za mir“!

Više puta smo naglasili činjenicu da Kilibardi na um pada mnogo toga ili mu se priviđa, i uspjeva „vidjeti“ ili „prona ći“ nešto čega nema. Tako na jednom mjestu kaže da za Crnogorsku pravoslavnu crkvu današnju, osnovanu ili bolje re ći zavedenu u policijskoj stanici na Cetinju, tragove njenoga „vjekovnog“ postojanja kao „samostalne“ nalazi u Njegoševoj drami „Š ćepan Mali“: „Uostalom, Njegoš je u književnoj slici razgovora pe ćkog patrijarha Vasilija Jovanovića Brki ća i Šćepana Malog jasno naznačio razliku između položaja Pećke patrijaršije i Crnogorske mitropolije, koje su, u formalno pravi čnom značenju, dejstvovale u okvirima Osmanskog carstva. Na pitanje Š ćepana Malog koliko ima turske vojne sile u Evropi i bi li se moglo stati njoj na put, patrijarh Brki ć odgovara: Gospodare, ne znam ti kazati,/ nigda roba za moć tiranina/ nemoj pitati

da se ne prevariš./ U ropstvu sam ro đen i porasta,/ strah je turski moju krv smrzao,/ Ja ne mogu ve ć nikad imati/ ponjatija o tome pravoga,/ no se muči kako te Bog uči. Isti patrijarh, prebjegalac u Crnu Goru, indirektno naglašava razliku izme đu položaja prostora sa koga je pobjegao i prostora na koji je dobjegao. Ovako patrijarh Pe ćke patrijaršije vidi Crnu Goru: Božja volja a i da se ne prevariš./ U ropstvu sam ro đen i porasta,/ strah je turski moju krv smrzao,/ Ja ne mogu ve ć nikad imati/ ponjatija o tome pravoga,/ no se muči kako te Bog uči. Isti patrijarh, prebjegalac u Crnu Goru, indirektno naglašava razliku izme đu položaja prostora sa koga je pobjegao i prostora na koji je dobjegao. Ovako patrijarh Pe ćke patrijaršije vidi Crnu Goru: Božja volja a i

Novak Kilibarda je danas u ulozi politi čke bebisiterke koja sa „uslužnom“ djelatnošću obavlja „ljuljanje odoj četa“, a koje je ne baš tako davno za vrijeme njegovih „eksperata“ zavedeno u centru bezbjednosti - policijskoj stanici, pa sada u svojstvu „samostalnog p(oli)ti čara“

i javne li čnosti istražuje daleku crnogorsku prošlost, „pronalazi“ i dokazuje „samostalnost“ onoga što je registrovano i stavljeno u kolijevku. Kada „odoj če“ „zaplače“ ima da se „ljulja“, a on se još odavno dokazao na djelu politi čkih „usluga“ iz vremena liderstva u Narodnoj stranci.

Kod njega nema iznena đenja niti se njegovim „pronalascima“, dokazima, argumentima ili zaklju čcima treba čuditi! On se, kada mu zatreba, pozove na Njegoševa djela, a kada mu ne treba onda „suptilnije“ i na „druga čiji“ način „lijepim riječima“ (zlo)upotrebljava pojedine stihovi iz istih književnih djela, i za sve kaže da je to „nedostatak logike“!? Da li i logike Novaka Kilibarde kojemu je, ipak, ona slabija strana? Takvih nakaradnih tuma čenja i „kilibardizama“ ima i previše

i na njih se ne ćemo više zadržavati, iako imamo namjeru da Kilibardu u totalu prikažemo kao politi čara i uporedimo ga sa N. Kilibardom iz prve decenije njegovoga političkoga života kao zrelog, prezrelog i prezrenog politi čara sa iskustvom od dvije decenije i još lidera Narodne stranke.

Čudno je da Kilibard ne „uočava“ jednu nespornu činjenicu da je pomenuto djelo u stvari drama i da tu istorijske činjenice ne moraju imati potvrdu i vjerodostojnost istorijskih događaja, ve ć su fikcija jednoga pjesnika u ovom slučaju pjesničkog genija, državnika i filozofa. Naravno

da njemu tako nešto ne odgovara pa takvu činjenicu i previđa sa namjerom da čitaoca ubijedi u svoje istorijsko znanje i tuma čenje istorijskih procesa, a u ovom slučaju potvrde radi da „samostalnost“ Crnogorske pravoslavne crkve treba tražiti mnogo dalje! Kilibarda ima dvostruke aršine za istraživanje istorijskih činjenica i događaja, i njihovo tumačenje shodno svojoj „evoluciji“ i „pragmati čnosti“ sa ciljem dnevnopolitičkih potreba, a što se, ipak, sa njegovom logikom poimanja stvari i pojava i shodno „hodu vremena i promjena“ ne suprotstavlja politi čkim interesima kao današnjeg „samostalnog p(oli)ti čara“. A tek šta bi se moglo desiti i kakve bi sve nau čne nepoznanice bile riješene kada bi se on zainteresovao za arheologiju i arheološka istraživanja Duklje ili čak još nekoliko vjekova unazad?!

Novak Kilibarda protiv Novaka Kilibarde u jednom književnom djelu nalazi istovremeno nešto što potvr đuje i opovrgava ili „genocidno na vjerskoj osnovi“ djeluje „antiislamski“. Možda je to i „dijalektika“, ali ona koju samo razumije N. Kilibarda zbog svoje uloge kojoj je on sam kumovao u vremenu „rata za mir“, pa je sada u drugoj ulozi, tako đe, svojevoljno i bez prisile, ali znatno isplativije nego u prošloj da spira blato sa politi čkoga obraza iz vremena posljednje decenije XX vijeka. Kod Kilibarde u tuma čenju nema argumentacije sem pozivanja na izreke ili kazivanja i sve je tako jednostavno bez procesa, bez ikakvoga uzroka i posljedice, bez vladara ili dokumenta sve je na provizorijumu kojemu njegova rije č i tumačenje daju „snagu“ argumenata i zakona i to je dovoljno!? Kako bi bilo dobro kada bi se sve u istoriji na tako jednostavan na čin dalo objasniti ili objašnjavalo i kada ne bi bili potrebni dokazi valjani i čvrsti, već se sve pozivalo na rekla kazala, mislim, bi će da jeste i tako dalje!

N. Kilibarda je, rekosmo, sada u takvoj ulozi i on je kao takvu znala čki igra, ali bez argumenata odnosno bolje re ći bez lika, a do sada je makar koristio maske, koje je shodno potrebi

i vremenu mijenjao, a u ovom periodu prve decenije XXI vijeka on je bez lika, ali sa maskama koje su nejasne i prozirne do njegovih zabluda. On umišlja, izmišlja, insinuira, podme će, improvizuje i importuje kad mu zatreba nešto ili neki lik on ga ubaci u igru, kao na primjer nikog drugog do Leonarda da Vin čija i Stevana Sinđelića! Dvije ličnosti sasvim različitog duha i drugoga vremena, udaljene makar dva vijeka i sasvim drugih shvatanja, djelovanja, opredjeljenja

i mentalnoga sklopa, koji su živjeli, razvijali se i djelovali u potpuno druga čijim sredinama i stvarali druga čiji svijet, poimali mnogostruko drugačije i tako dalje. Gdje i kako N. Kilibarda nalazi vezu, povezuje, spaja, pripaja, nadodaje i sve u čvor veže Leonarda da Vinčija i Sinđelića to ni sami Bog ne zna, ali on „tvrdi i dokazuje“ i ono što se ne može dokazati niti on sam može taj

„Gordijev čvor“ razvezati a bogme ni presjeći, već onako preko koljena savija koliko god može, jer druge mogu ćnosti nema, a za druga razmišljanja nedostaje mu vremena i dokaza.

Naveli smo primjere i nekoliko puta rekli u prethodnom izlaganju, da smo upore đivali „argumente“ koje koristi N. Kilibarda u svojim objašnjenjima, tuma čenjima, dokazima i tako dalje, pa i konstatovali da su izjave, propovijedi, zagovaranja, propagiranja data od njega sa punom sviješ ću. On se na njih ponekad poziva mahinalno ili uporno tvrdeći da su to još uvijek snovi i njegove zablude, a sve usmjereno sa namjerom da ugra đuje i projektuje današnje događaje ili procese i idejno-politi čku obojenost u daleku prošlost. Zatim ih uzima i stavlja u politička dešavanja ili doga đaje sadašnjeg trenutka, što je upravo mimo svake logike i naučne metodologije sem Novakove u stilu „kilibardizma“.

Kilibardin „kilibardizam“ je sinonim za njegova izmišljanja i „argumentaciju“ kojom dokazuje nešto čega nema niti se može naći koristeći se istorijskom istinom - argumentima o jednom vremenu-epohi. Samo takva logika i „nau čni“ metod N. Kilibarde dolazi do „spoznaje“ onoga što mu je stavljeno u zadatak da dokaže, čime on ispunjava svoju ulogu „samostalnog p(oli)ti čara i javne ličnosti“, koja sebi daje za pravo da sve što kaže je utemeljeno na njegovim dosljednim nedosljednostima i da će poslužiti samo za jedno kraće vrijeme i na kraju biti odba čeno istoga trenutka kada njegova uloga prestane da bude aktivna ili neprofitabilna. U svemu tome Kilibardina uloga je sada zamijenila nekada njegovu propagandnu sa sadašnjom „edukativnom“ ulogom širokih narodnih masa, kojima je on nekada prilazio kao slijepcima i tjerao ih u stampedo svojim stihovima a usmjeravao gdje je htio. To i sada čini sa svojom medijskom ulogom i pisanijom sa kojom dokazuje ono što poželi politi čka elita na vlasti, odre đeni politički krugovi ili pojedinci. To je sva učevnost i nauka „samostalnog p(oli)tičara“ i javnoga radnika N. Kilibarde u drugoj fazi njegove „evolutivne“ li čnosti, koja je prezrela pa se ponovo „omladila“ ili bolje re ći ponovo začela i obećava da će se „oploditi“ samo među one koji su njegovi istomišljenici i politi čki sapatnici iz vremena „rata za mir“!

U nekim od svojih reagovanja on iskazuje „(za)vidno“ poznavanje istorije od nastanka svijeta pa sve do današnjih dana, kako bi se reklo „od noja do AVNOJ-a“. I, to je dobro iz razloga što se može potpunije sagledati njegova politi čka ličnost za posljednje dvije decenije, a koja traži sve više prostora u tuma čenju istorijskih ličnosti ili istorijskih procesa iz istorije Crne Gore. Moguće

da bi bilo mnogo druga čije i „suptilnije“ čitanje ili propovijedanje N. Kilibarde da je započeo arhivski istraživati i baviti se istorijom kao humanisti čkom naukom! Čini nam se da se sada osamio i da je u ulozi „edukatora“ crnogorske javnosti koji dobro unov čava svoje „znanje“ iz istorije i narodne poezije! On sada više ne djeluje selektiranim stihovima koji govore protiv islamizma ili protiv Turaka i Osmanske imperije, ve ć sa stihovima koji su pomiriteljnoga duha kombinovanoga sa integrativnim elemetima evroatlantskih i evropskih procesa i puteva i sa naglim ulaskom u NATO alijansu, za dobrobit onih na vlasti i održavanje ste čenoga bogatstva u vremenu „rata za mir“, pa sve do današnjih dana za umnožavanje istoga i novoste čenog kapitala investiranoga u nekretnine, izgradnju elitnih hotela i stambenih ili individualnih objakata - vila i ostalih objekata za široku turisti čku namjenu.

On je nekada prihvatio krst Svetog Petra, a sada više kritikuje one koji su taj isti krst prihvatili kao on nekada, a ne onaj drugi krst Crnogorske pravoslavne crkve! Postavlja mu se pitanje da li se odrekao krsta Svetog Petra, kojeg je jedno vrijeme ponosno prihvatio i sa njime išao u boj za srpstvo u „ratu za mir“ i odbranu srpskih teritorija? On nastoji da analizira Njegoševo književno-filozofsko djelo i da u njemu prona đe ili uoči sve ono što drugi nijesu mogli na ći ili vidjeti, naslutiti ili prozrijeti, a to su: genocid na vjerskoj osnovi, ideološko-politička osnova-matrica, antiislamizam i antiturski naboj. Sve je to, kako N. Kilibarda tvrdi i kaže, Njegoš „inkorporirao“ u „kolektivnu svijest Crnogoraca“, pa čak ide i dalje i kaže da je Njegoš, državnik

i politi čar „kontroverzna ličnost“ ili bolje reći među „najkontroverznije ličnosti“, a tako krupna kao državnik i politi čar! U kojoj i kolikoj mjeri je „političar“ Njegoš, to ćemo ostaviti Kilibardi

da do mile volje elaborira i uzima primjere iz Staroga i Novoga zavjeta ili iz staroga i srednjega vijeka, pa da i li čnosti velikih „modernih“ političara potraži tamo daleko unazad nekolika da do mile volje elaborira i uzima primjere iz Staroga i Novoga zavjeta ili iz staroga i srednjega vijeka, pa da i li čnosti velikih „modernih“ političara potraži tamo daleko unazad nekolika

Baš briga N. Kilibardu što i Milovana Đilasa stavlja u krupne ličnosti i posebno „državnike“, sve u zavisnosti što on podrazumijeva pod državnikom! Mogu će da će i sebe jednoga dana (pro)zvati „državnikom“ ili samo p(oli)ti čarom! Za političara se može p(r)ozvati, ali da je Kilibarda „državnik“ teško da će mu to uspjeti, mada je kod M. Đilasa kada je u pitanju riječ „državnika“ mnogo složenije, jer je bio na svim važnim i istaknutim partijskim funkcijama ili položajima. Ali se, ipak, ne može u krajnjem slu čaju reći da je bio „državnik“. Priča koju plete N. Kilibarda o državniku i politi čaru i u njoj kao kontroverzne aktere stavlja Njegoša i Đilasa nije radi uporedbe jednoga ili drugoga, jer su to dvije li čnosti u sasvim drugim vremenima koji su živjeli u novim istorijskim okolnostima, i sa znatno izmijenjenim društveno-ekonomskim uslovima i politi čkim prilikama, ali mu treba da jednoga dana i sebe nađe u nekim relacijama kao „državnika“ makar mnogo manjega formata, jer je bio politi čar i potpredsjednik vlade, makar kratko vrijeme.

Kao potpredsjednik Vlade Crne Gore Kilibarda nije ništa zna čajno ili reformatorski krupno u činio da bi ostao zapamćen, sem kao jedan od brojnih članova u mimohodu na funkciji potpredsjednika crnogorske vlade. S obzirom na tu činjenicu da je bio potpredsjednik Vlade Crne Gore i malo (pri)mirisao vlasti, a bez ikakvog stvarnog uticaja ili nekog jakog angažovanja o nekim pitanjima važnim za državu Crnu Goru, na spoljašnjem i unutrašnjem planu, Kilibarda bi htio biti makar državnik u sjenci ili kontroverzni „državnik“ i politi čar. Na taj bi se način približio Njegošu i Đilasu, makar u dijelu najdosljednijeg političara u nedosljednostima. Tu je, kako bi neki rekli, „kvaka“ za otvaranje onoga što će kasnije u datom trenutku Kilibarda namjestiti, jer sve što radi smišljeno je i unaprijed projektuje svoju politi čku vizuru sa kojom obesmišljava sve što je do tada kao politi čar i lider Narodne stranke radio u vremenu posljednje decenije XX vijeka. Mogu će da će i Kilibarda jednoga dana biti ne samo bivši političar nego i „bivši državnik“ u smislu „kilibardizma“ u „najpozitivnijem“ smislu!? Ho će Kilibarda i to da postane i bude upisan u knjige državnika i politi čara iako ne krupnih, ali ipak „državnika“! Za poziciju državnika N. Kilibarda izgore „ka’ Njegoš za Lesendrom“!

Može li se re ći da je N. Kilibarda ranije zapjevao-kukuriknuo, kao politički kokot, prije nego što je razmislio o onome što će elaborirati po pitanju velikoga i krupnoga državnika i političara ili se na tren zaboravio da pogleda u rje čnik i pod riječju „državnik“ malo bolje prouči njeno zna čenje. A, može biti da je mislio da je dovoljno što je bio u vlasti sa nekadašnjim svojim politi čkim protivnicima i sadašnjim istomišljenicima „dobrotvorima“ boljega života. Možda će ga oni i nazvati „državnikom“, jer ih ništa i ne košta da ga tako zovu makar od sprdnje. „Oženiše se đavoli“, rekao bi Kilibarda, pa dodaje i tamo gdje treba i gdje ne treba samo da ga je što više, jer ne će niko čitati što on to piše i majstoriše! I ako pročita tome neće pridavati pažnje, državnik (i) p(oli)ti čar, dođe mu to isto kao iz vremena Kilibardinoga političkoga života, kada su svi bili na istome putu u „ratu za mir“. Moglo bi se re ći i ovako, opet njegovim rječnikom rečeno, da je to „ čalabrčak“ dok ne prispije „ručak“ koji nam sprema N. Kilibarda!

Sude ći po svemu dosadašnjem što je objavljeno kao njegova pisanija, brojne medijske izjave, pisustva na raznoraznim skupovima, stru čnim ili naučnim, kao i koncertima, izložbama i sve čanostima usmjereno je samo u jednom pravcu i sa ciljem izbjegavanja krivice i odgovornosti koju je imao za vrijeme „rata i mira“ i straha da jednoga dana, makar po stare dane, ipak bude saslušan pred licem pravde, pa se makar i to desilo da za sve bude rehabilitovan iz samo jednog razloga zbog godina starosti! Da li se baš to čeka da ispuni osam decenija života i bude ostavljen bogu na ispovijest, jer bi ga u tim godinama, ipak, proglasili neura čunljivim ili ograničeno sposobnim za preuzimanje odgovornosti! Tako politi čki „zavedeni“ a vremešni intelektualac N. Kilibarda i ujedno zablu đeli starina sada pravi odstupnicu sa svojim tumačenjima u književnim djelima u kojima „nalazi“ odgovornost drugih za svoju tadašnju politi čku djelatnost odnosno onu iz vremena posljednje decenije XX vijeka.

Nije Kilibardi nepoznata izjava Š. Radon čića da će ga izvesti pred sud u BiH: „...Radončić je najavio da će zajedno sa 50 bosansko-hercegovačkih intelektualaca i udruženja žrtava rata u septembru podnijeti krivi čnu prijavu protiv Kilibarde zbog krivičnog djela ratnog zločina i u češća u zločinačkom poduhvatu protiv BiH“. Iz toga straha od poziva na saslušanje Kilibarda se upire po stare dane da sve što napiše bude u cilju svoje odbrane, bez obzira koliko je sve to njegovo piskaranje i tuma čenje potkovano „argumentima“ ili je bez ikakve naučne i stručne metodologije.

Da li Kilibarda praznoslovi kada tako piše, propovijeda i posebno tuma či književna djela velikih pjesnika, vladara, državnika ili politi čara i sa njima pokušava da se poredi ili bolje reći o njih se o češe i svrsta kao sa sebi ravnima? Njegovo praznoslovlje je veliko, a „istina“ koju on svojim tuma čenjima plasira javnosti ista kao ona iz „seanse“ koju je imao sa ambasadorom, kao i sve zablude sa kojima je svoj politi čki život i rad upregnuo za ovih dvije decenije u interesu pranja svoje politi čke biografije. Kojim sve relevantnim izvorima Kilibarda raspolaže te tako olako i preko koljena nalazi „ideološko-politi čke“ osnove na kojima je vođen „rat za mir“ i to iz vremena posljednje decenije XX vijeka u književnom djelu velikoga pjesnika, vladara i filozofa crnogorskoga Petra II Petrovi ća Njegoša? Traži Kilibarda spas u izmišljanjima i insinuacijama sa tuma čenjima velikoga književnoga djela „Gorskoga vijenca“ preko „genocida na vjerskoj osnovi“ i u stihovima iz narodne poezije, sve ono što je on vješto plasirao kao osoba zadužena za „usluge“, a on bio „naivan“ i svega se prihvatio kao „najpogodnija“ li čnost.

Kilibardina otkri ća su zaista „kilibardizam“ svoje vrste usmjeren na spiranje političkoga blata za u češće u „ratu za mir“. Njegova „opreznost“ je izražena u brojnim govorima, posebno onima koji su dati u njegovoj ispovijesti i zbog nje on upravo imputira svima onima od kojih bi mogao imati koristi da ih upotrijebi u cilju svoga (o)pravdanja za ono što je činio u „ratu za mir“. Svojom pisanijom i tuma čenjima istorijskih fakata na „relevantnim“ osnovama „kilibardizma“ zanesvješ ćuje crnogorsku javnost ispovijestima, mozaicima, romanima i hronikama, koje su kao trice i ku čine od velikoga književnoga značaja u smislu „potvrde“ i istorijskih fakata sa kojima dokazuje svu istinitost onoga o čemu zanoveta, propovijeda ili besjedi. Hoće Kilibarda da ponovo ustalasa mase kada ve ć ne može i nije vrijeme da ih zapali, ali jeste da ih usmjeri u „mirotvora čku“ energiju sa kojom sada, on kao poznavalac narodne poezije, igra ulogu majke Tereze!

Da li sada Kilibarda misli da je dovoljno re ći „bilo je što je bilo“ idemo iznova sve ostalo se ne važi, a izgubljeni, poginuli, ranjeni, rastjerani sa svojih ognjišta, popaljeni domovi, baš ga je briga, jer se on „iz hobija“ bavio politikom i zavodio, zagovarao, propagirao stihove sa kojima je usmjeravao mase da idu u ostvarenje svojih - srpskih snova i zabluda. Tu odgovornost mora N. Kilibarda osjetiti i biti pozvan da jedanput pred licem pravde protuma či i objasni sve i posebno svoju li čnu političku ulogu u „ratu za mir“. Kilibarda sa svojim „kilibardizmom“ smatra da će nekoga zainteresovati i pridobiti da podrobnije istražuje za narednih nekoliko vjekova, a nije svjestan činjenice da je sve zatvorio svojom političkom djelatnošću iz posljednje decenije XX vijeka. Budu ća pokoljenja će o njemu samo imati informaciju najnedosljednijeg političara na crnogorskoj parlamentarnoj sceni i politi čara koji je sve činio samo da bi oprao politički obraz od nanosa blata iz vremena posljednje decenije XX vijeka i ništa više niti manje, ma koliki njegovi napori bili i nadilazili njegove umne i fizi čke potencijale.

Da li je sa svojim politi čkim zanovetanjima našao „zlatnu nit“ na kojoj gradi svoj pozitivni lik ili je to ona obi čna i zarđala žica na kojoj će on biti okačen da visi kao primjer političke nedosljednosti i izmišljanja sa kojima je htio sebe pohvaliti i ponovo staviti na mjesto politi čara i „državnika“? N. Kilibarad kao „konzervativni politi čar“ u svojim publikacijama plasira čitaocima svoje snove i zablude, razmišljanja i tuma čenja, fakta i vizije, sa kojima hoće da se sve obesmisli,

a njegova uloga ostane politi čki čista u svojoj naivnosti i djetinjariji koju je „iz hobija“ prihvatio,

a da nije bio svjestan zna čenja sopstvene uloge u „ratu za mir“! Suprotstavljene politi čke opcije njegovoga političkoga bića jedna je faza iz perioda „rata za mir“ i druga iz vremena prve decenije XXI vijeka, koju nastoji staviti odnosno nametnuti ukupnoj a da nije bio svjestan zna čenja sopstvene uloge u „ratu za mir“! Suprotstavljene politi čke opcije njegovoga političkoga bića jedna je faza iz perioda „rata za mir“ i druga iz vremena prve decenije XXI vijeka, koju nastoji staviti odnosno nametnuti ukupnoj

U njegovim politi čkim esejima i (ko)lažima čitaocu se nameće uloga pisca kojemu treba „vjerovati“ na rije č, iako je u svome dosadašnjem političkom radu bio paradigma političara najdosljednijeg u nedosljednostima, u svojim politi čkim stavovima, razmišljanjima i tumačenjima sopstvenih rije či ili stavova. Mada je danas „samostalni p(oli)tičar“ Kilibarda je nekad imao kancelariju u Nikši ću i(li) Podgorici, pored kabineta na nekom od univerziteta, u kojoj je primao stranke, nezadovoljne gra đane, prijatelje i drugove, čisto radi hobija ili zabave i uveliko trošio svoje slobodno vrijeme za pisanje i reagovanje na brojne anomalije u crnogorskome društvu! Ima on mnogo „zasluga“ iz vremena „rata za mir“ pa sada dio od tih prethodnih „zasluga“ i uživa na na čin što se, ipak, „neko“ brine o njegovoj političkoj ličnosti potrebnoj današnjoj Crnoj Gori stavljaju ći mu na uslugu auto, šofera, naravno, tjelohranitelja, kancelariju i sve što je potrebno tako „zaslužnom“ gra đaninu, bivšem lideru, današnjem „samostalnom p(oli)tičaru“ i javnoj li čnosti. Uostalom zbog velikih zasluga dobio je i orden od Radovana Karadžića, jer „zasluge“ su zasluge i moraju se vrednovati makar i medaljom!

Vjerujem da se danas niko ili rijetko ko (za)pita da li mu je sve to dovoljno ili je previše „zapostavljen“ u crnogoskoj javnosti, a nekada je, ipak, njegov „kilibardizam“ u „najpozitivnijem“ vidu imao svoju zna čajku i bio činbenik od formata! Sveprisutan u crnogorskoj javnosti i medijima crnogorskim (elektronskim i štampanim) Kilibarda se pobjedonosno šepuri i uvijek ima spreman govor, izjavu za javnost, bilo da pohvali ili ukaže svojom primjedbom da treba nešto mijenjati i da nije dobro što Crnoj Gori upravo to nedostaje što on zagovara, savjetuje

i osobno smatra da je to prava stvar za identifikaciju njene državnosti! Nije mu ništa smetalo u obavljanju „diplomatske“ aktivnosti što nije imao stru čne kvalifikacije, jer se „dokazao“ tokom politi čkoga djelovanja u posljednjoj deceniji XX vijeka, gdje je stekao ogromno politi čko iskustvo sa kojim se danas u diplomatiji ne mogu mnogi pohvaliti. Ono što je obavljao kao „diplomatski savjetnik“ u Sarajevu on ga je na njegov na čin „znala čki“ obavio, na čemu su mu zahvalni saradnici sa kojima je nekolike godine radio! Da li je N. Kilibarda u „ratu za mir“ bio samo „iz hobija“ ili je u stvari njegova uloga bila „uslužna“ kao piromana pri razgaranju nacionalisti čkih strasti, kod onih koji su rado slušali njegove govore, izjave, stihove iz narodne poezije?

Da li bi bilo mogu će da N. Kilibarda na sudu u redovnom postupku pokaže i dokaže svoju nevinost, snove i zablude ili ipak priznade krivicu i odgovornost? Sa tužbom protiv novinara dok je bio u Sarajevu kao „diplomatski savjetnik“ nije uspio, ve ć je odustao od iste poslije ponuđenih dokaza od tužene strane i, ipak, izgubio parnicu, makar što se ti če parničnih troškova. Da li će biti još su đenja povodom duševnih bolova od strane N. Kilibarde ili će druga strana tražiti zadovoljenje pravde na sudu ostaje da se vidi, jer tuženi nije rekao svoju posljednju: „...Radon čić je nazvao diplomatskim presedanom tužbu koju je protiv njega podnio Novak Kilibarda. „Na sudu ću dokazati da je Novak Kilibarda jedan od najvećih neprijatelja BiH - izjavio je Radončić agenciji MINA. On je rekao da je Kilibarda bio jedan od glavnih inspiratora rata u BiH i piroman koji je svojim huškanjem i podstrekavanjem na zlo čin odveo u smrt na desetine hiljada nevinih ljudi u BiH. - I Bošnjaka i Hrvata i Srba. Naravno, na sudu ću dokazati ono što zna čitava Crna Gora: Ne samo da je Novak Kilibarda dobio “Njegošev orden” od Radovana Karadži ća, već i da neće, kako je i sam izjavio na zasijedanju crnogorskog parlamenta 11. jula 1996. godine, da ga vrati ni za živu glavu - precizirao je Radon čić. On je kazao i da „nebuloze“

iz tužbe poput one da je Kilibardino postavljenje na dužnost ministra-savjetnika, na koje je stupio 1. avgusta 2004. godine, li čno odobrio tada već podavno preminuli Alija Izetbegović, govore same za sebe“.

U svojim opservacijama na pojedine istorijske doga đaje Kilibarda ide tako daleko da govori o „velikosrpskom jugoslovenstvu“ koje je „otpo čelo“ Podgoričkom skupštinom 1918. godine. A šta bi on mogao tek re ći o „velikohrvatskom jugoslovenstvu“, pitanje je za neku njegovu drugu ispovijest ili će i o tome progovoriti kao o „velikosrpskom jugoslovenstvu“? Kilibarda ponekad negdje na čuje nešto u razgovoru među istoričarima, ali baš najbolje to ne shvati ili razumije pa izvali-odvali glupost i po čne da elaborira i dokazuje. Naravno da je u centru njegove pažnje u fokusu-žiži politi čkih dešavanja Podgorička skupština 1918. godine i on na taj način hoće i o tome da progovori i „nau čno“ razjasni problematiku same Skupštine, odluke donijete na njoj, kao

i kasnijih doga đaja pa i onih koji su nešto malo prije ujedinjenja bili pod posebnom pažnjom evropskih politi čara i evropske javnosti, a naročito velikih sila. Šta je sve tu zbrkao Kilibarda ili šta je sve time htio zahvatiti nije baš jasno, ali se o „velikosrpskom jugoslovenstvu“ tada ne može govoriti. O ne čemu drugom u redu, kao na primjer ujedinjenju jugoslovenskih naroda u jednu državnu zajednicu poslije oslobo đenja od tuđinske vlasti, a raspadom dvaju carstava Austro-Ugarskog i Turskog carstva, što nema nikakve veze sa onim što „vidi“ Kilibarda i njegov idološko-politi čki „kilibardizam“ sa kojim on nadomješta ono o čemu sanja ili čime želi poentirati slavodobitno. Istoričari ne moraju biti ljubomorni na Kilibardino „poznavanje ili stru čno znanje“ istorije jugoslovenskih naroda ili samo istorije Crne Gore, koje on crpi ko zna iz kojih sve udžbenika za osnovne i srednje škole ili istorijskih čitanki i slika iz istorije i od kojih sve „istori čara“, a svakako mlađe generacije. Međutim, s druge strane ozbiljni istori čari ipak moraju biti zabrinuti o razlozima i namjerama njegovim što pokušava importovati li čne i dnevno-političke projekcije u istorijske događaje i procese koji su se davno odigrali, a istori čarima nije pošlo za rukom da to „otkriju“!

N. Kilibarda je čarobnjak - iluzionista koji iz pojedinih istorijskih događaja ili književnih djela izvla či zaključke koji su bez ikakvog normalnog, logičkog, metodološkog, naučnog, istorijski zasnovanog, smislenog i održivog dokaza i principa, a koji se mora primijeniti tokom donošenja nekog „ispravnog“ zaklju čka. On ne dostavlja dokaze već formulacije i fraze sa kojima uporno vrši ubje đivanje da mu se vjeruje na riječ, iako sve to nije dovoljno da mu se (po)vjeruje kao „magu“ lijepe rije či za koju je dijelom dobio orden. U svemu tome on izostavlja drugi dio svojih „dokaza“ kao što su „suptilno“ izražavanje, „mekše“ rije či i „drugačiji“ način tumačenja, pa još više djeluje neubjedljivo i prozirno! Sa tako odabranom „nau č(e)nom“ metodologijom Kilibarda bi vjerovatno uspio u svojoj namjeri da riješi odre đene istorijske probleme, u protivnom zna se da je neuspješan, neuvjerljiv i nedorastao da riješi dati problem.

Kilibarda je kao čudotvorac koji samo što i ovlaš nešto vidi ili pročita odmah „zna“ šta je osnova toga i brzometno zaklju čuje i dokazuje, pozivajući se na brojne spjevove, događaje i li čnosti iz perioda od prije hiljadu ili dvije hiljade godina, i sve to (u)komponuje sa današnjim doga đajima. Takav tip „istoričara“ i takav metodološki način prikazivanja i tumačenja istorijskih doga đaja samo je svojstven njemu i samo je on svjestan „značenja“ onoga što „dokazuje“ mada njegovi „snovi i zablude“, svi su izgledi, još uvijek imaju trajne posljedice na njegovo logi čko zaklju čivanje i „evolutivni“ način njegovog razvoja ličnosti, naravno političke.

Ima Kilibarda mnogo preporuka, pa i savjeta, koje besplatno dijeli crnogorskoj javnosti, a sve sa namjerom da „rat i mir“ stavi negdje duboko ili ga prekrije svojim sopstvenim „snovima i zabludama“, svjesno i smišljeno u cilju zaborava i velikoga pranja li čne i njemu sličnih političkih biografija. Koliko god da pokušamo da u njegovim politi čkim profilima nađemo neki svijetli trenutak teško da se ozbiljno njegova li čnost u događajima „rata za mir“ ili onim kasnije može nezavisno posmatrati, bez obzira na njegove napore da objasni samome sebi sopstvenu „uslužnu“ ulogu i djelovanje po prestanku politi čkog rada izlaskom - istupanjem ili protjerivanjem - istjerivanjem iz Narodne stranke.

Najteže od svega u njegovom prilazu za objašnjenje i nalaženje motiva za takvu politi čku ulogu jeste da on samoga sebe svjesno tjera da vjeruje u snove i zablude sa kojima je živio sve do danas, bez obzira da li se bavio politikom ili naukom. Svjestan svoga na čina predstavljanja pred ukupnu javnost on nastoji da nametne svoju igru i svoja tuma čenja, koja su bez ikakvoga Najteže od svega u njegovom prilazu za objašnjenje i nalaženje motiva za takvu politi čku ulogu jeste da on samoga sebe svjesno tjera da vjeruje u snove i zablude sa kojima je živio sve do danas, bez obzira da li se bavio politikom ili naukom. Svjestan svoga na čina predstavljanja pred ukupnu javnost on nastoji da nametne svoju igru i svoja tuma čenja, koja su bez ikakvoga

da se osvijesti, otrijezni i preobrazi odbacuju ći zablude pod kojima je dugo bio. Dugo trajanje ili življenje pod teškim pritiskom „snova“ i brojnih „zabluda“ moralo je ostaviti na njega i njegovo rasu đivanje duboke tragove i psihičke traume, rupe, praznine i bezdane sa kojima se on do današnjih dana uporno bori i predstavlja ih javnosti, posebno crnogorskoj i onoj u okruženju, kao politi čka ličnost bezgrešna i čedna a koja „podupire prazninu“, i zaboravom prekriva vrijeme „rata i mira“, jer „bilo je što je bilo“! „Ženijalan“ - genijalan zaklju čak N. Kilibarde na sve što se sa njegovim u češćem dešavalo u „ratu za mir“! On je težak politički slučaj odnosno politička li čnost sa velikim učešćem i angažovanjem umnim i dijelom fizičkim u „ratu za mir“ i zato se mora detaljno istraživati sve ono što bi moglo biti od pomo ći za razumijevanje motiva sa kojima je bio aktivan činilac u tom ratu. Kao profesor univerziteta, koji ima dugo nastavno iskustvo, N. Kilibarda daje sebi za pravo da se ponaša kao nekad prema masama ili svojim studentima, koji ga na času njegovome „moraju“ slušati i „diviti“ se njegovim predavanjima, pripovijedanjima, nizanjem podataka, i stihova osmera čkih ili deseteračkih i tako dalje, sve dotle dokle on ne pane od umora ili potraži malo predaha u nekom hotelu, restoranu i kafani.

Teško da bi neko imao skoposti, smjelosti ili snage da se (us)protivi silnome N. Kilibardi iz vremena njegovoga liderstva u Narodnoj stranci ili posebno u vremenu kada je bio potpredsjednik Vlade Crne Gore! Tada je „raspore đivao“ kadrove koji su vjerni DPS-u ili koaliciji u kojoj je on bio ili su makar bili simpatizeri odnosno nijesu mogli niti smjeli biti opozicija ili na strani SNP-a, posebno ne za Momira Bulatovi ća. Tada je nastupilo njegovo vrijeme i došlo je do brojnih smjenjivanja sa funkcija bilo šefovskih ili direktorskih, a da ne kažemo ministarskih i sve je bilo pod vidljivim nadzorom velikoga Srbina N. Kilibarde, odnosno najcrnogorskijeg samo 100 procentnog Crnogorca od nastanka parlamentarizma u Crnoj Gori do danas. To je vrijeme kada su njegovi „eksperti“ bili, zaslugom njegovom, na visokim državnim pozicijama ministri: pravde, socijalnoga staranja i kulture, i bogme strogo vodili strana čku-partijsku kadrovsku politiku da im ne (za)mjere oni iz DPS-a i na taj na čin pokazivali svoju (po)slušnost i zahvalnost što su se kao nekadašnji politi čki protivnici domogli malo vlasti i konačno za manje od „sto godina“ „pronašli pare“, koje su nekoliko godina uzaludno tražili uzvikuju ći u crnogorskoj Skupštini „gdje su pare, gospodo“, vratite pare i tako dalje! Mora se N. Kilibarda, makar na trenutak, sjetiti toga vremena

i svoga koalicionog sluganstva pa je valjda i otuda zaradio mjesto za „diplomatskog“

predstavnika u Sarajevu. N. Kilibarda za sebe kaže: „Bio sam čovjek ozbiljnih godina, književnik i profesor univerziteta i, posebno, politi čar koji se opredijelio za srpsko jedinstvo... “.

U vremenu participacije u koalicionoj vlasti on ne bi trebao da zaboravi da je pored dva ministarska mjesta zauzimao ili imao dobar uvid u pojedine službe kao što su bile SDB i MUP, dakle posebno kada je bio potpredsjednik Vlade, tako da je kadrovsku politiku na opšte zadovoljstvo koalicionoga partnera dobro vodio. Da li se sje ća toga ili „se svi prave nevinaščad i jagnjad koja nijesu ništa znala“, a vukovi su ih samo prijekorno gledali?! Sve su to ozbiljni simptomi koji ukazuju da N. Kilibarda nije baš tako ušao „naivno“ u osnivanje stranke odnosno u izbor za predsjednika Narodne stranke na „uslužnoj“ osnovi. Da li je danas kao „samostalni p(oli)ti čar“ i javni radnik-ličnost, kako sebe naziva i reklamira, još uvijek na uslužnoj traci, ne možemo mnogo re ći, ali prema onoj narodnoj: „Što nauči đevom, ne oduči nevom“ ili „ko se jednom zadoji đavolom“, a sada bogme isto teško da se išta promijenilo!

Smatramo da je danas Kilibarda „pro čitani političar“ posebno od početka prve decenije tre ćega milenijuma i da se tu više nema što istraživati, jer samo ostaje možda da konačno skine i posljednju masku sa svoga politi čkog lica, jer ih je zaista premnogo bilo više nego i godina u ove dvije decenije. Gotovo da se može iz godine u godinu ili periodi čno pratiti Kilibardina politička metamorfoza, shodno njegovom poimanju života, politi čkog odnosa i učešća u parlamentarizmu, gdje je on čekao svoj trenutak ili šansu, koju je dobrano iskoristio i još uvijek koristi ali sa mnogo umanjenom šansom da se domogne nekog ja čeg državničkog položaja. Da po drugi put zauzme Smatramo da je danas Kilibarda „pro čitani političar“ posebno od početka prve decenije tre ćega milenijuma i da se tu više nema što istraživati, jer samo ostaje možda da konačno skine i posljednju masku sa svoga politi čkog lica, jer ih je zaista premnogo bilo više nego i godina u ove dvije decenije. Gotovo da se može iz godine u godinu ili periodi čno pratiti Kilibardina politička metamorfoza, shodno njegovom poimanju života, politi čkog odnosa i učešća u parlamentarizmu, gdje je on čekao svoj trenutak ili šansu, koju je dobrano iskoristio i još uvijek koristi ali sa mnogo umanjenom šansom da se domogne nekog ja čeg državničkog položaja. Da po drugi put zauzme

Da li sada ovo što danas propovijeda ili zanoveta i iznalazi u književnim djelima i istorijskim doga đajima ili narodnoj poeziji je u interesu Crne Gore i u njeno ime? Međutim, on ide naprijed, bez pardona, pa će reći: „... moramo prelaziti preko onoga što je bilo“, i na taj način misli da će pogaziti - poništiti i osloboditi sebe od svega što je činio u „ratu za mir“. On u svojim izjavama uvijek ima spreman prijedlog, savjet, preporuku, makar se radilo i o prijavi imovine odnosno ispunjavanju formulara za narodne poslanike, ali nikako da sebi ukaže na takve „propuste“ i blagovremeno dostavi ispunjen formular, a koji je bio obavezan ispuniti kao poslanik! Tu svoju službenu - poslani čku obavezu barem nije blagovremeno učinio ni on kao ni izvjestan broj poslanika za 2005. godinu. I tako redom, moglo bi se govoriti i nabrajati takvih „sitnica“ koje ga, ipak, u javnosti zanimaju, ali o sebi on ima „suptilniji i druga čiji“ način tumačenja i ispunjavanja poslani čkih obaveza iz vremena dok je bio poslanik!

Često je Kilibarda dijelio savjete i preporuke pa je u vrijeme pokreta za nezavisnost imao uopšten pristup gra đanima Crne Gore: „Ljudi od autoriteta s obje strane treba da polemišu akademski i činjenično kako bi običan građanin bio u prilici da se na osnovu uvjerljivih dokaza opredjeljuje za jednu ili drugu opciju”. Naravno, uvijek ono što je savjetovao ili preporu čivao imalo je obaveznu konotaciju da se bez njega ne može u medijima elektronskim ili štampanima, a mjesto za njega bilo je uvijek i strogo rezervisano. I tako, on ide „iz pri če u pričicu“ i o svemu ima „svoj“ stav, mišljenje i naravou čenije. Tako se i našlo i njegovo reagovanje ili bolje reći razmišljanje o Tari i izgradnji hidroelektrane „Buk Bijela“: „Li čno smatram kao ekonomski i ekološki laik da je Crnoj Gori potrebnija Tara nego hidroelektrana „Buk Bijela“. To uvjerenje opredjeljuje me i da saopštim sljede će: Ako su tačne novinarske opaske, da se izgradnja te elektrane dovodi u vezu sa biznismenom iz Londona gospodinom Vojinom Lazarevi ćem, moram re ći da je Lazarević veliki majstor za mutne poslove i pranje novca u velikim svotama. Narodnu stranku čiji sam bio predsjednik, a on član, nije Lazarević finansirao preko bankovnog računa nego iz ruke u ruku“. Da li na rije č vjerovati N. Kilibardi da od „novčanih dotoka“ za koje je znao da stižu „iz ruke u ruku“ on nije ni pare-dinara-marke skrenuo ili preusmjerio negdje gdje on misli da je bilo isplativije? A, ipak, zaboravlja Kilibarda da je neke pare nekad stavio na neki svoj bankovni ra čun! Rekao bi na to bivši lider Narodne stranke, a nijesu to bile neke pare, ni „ čalabrčak“ od onoga kad „...(pri)stigne ručak“!

Kilibarda za svakoga ima poneki „epitet“ sa kojim karakteriše datu osobu pa tako i u navedenom slu čaju govori o gospodinu koji je „veliki majstor za mutne poslove i pranje novca u velikim svotama“! Ko zna zbog koji li čnih ili drugih razloga on tako govori i piše, sem ako nije ljut na nekoga iz Narodne stranke koji je bio blagajnik, a nije dozvolio da novci idu drugim smjerom! Vrag bi ga znao izustio bi ponekad N. Kilibarda i time ukazao na neko posebno zna čenje u nekom poslu, a za koji samo on zna šta je mislio i na koga se odnosilo. Da li sa „patrljcima“ Kilibarda pravi živi sliku i sa njome pravi otklon od „rata za mir“ ili ho će zamagliti svoje brojne govore i izjave, pitanje je na koje će on vjerovatno detaljno i blagovremeno odgovoriti ili naknadno, kada odabere pravi trenutak i osluhne prije toga od kuda vjetar duva. Razmisli će i odmjeriti kolika će biti jačina njegove snage u datome odgovoru kada bi reagovao ili će sve ostaviti za neko drugo vrijeme, na poček kada bude imao više vremena da dublje o svemu

razmisli!? Imao je N. Kilibarda mnogo sli čnih predloga i na planu sumnjivo stečenog novca kod današnjih biznismena, pa je jednom prilikom i o tome ponešto rekao odnosno savjetovao i ukazivao, na koji bi na čin takav kapital ili takvi biznismeni mogli biti „od koristi državi“, Crnoj Gori?! „Za uspon sumnjivog kapitala ne snose krivicu samo oni koji su ga nezakonito stvorili, no

i država koja nije imala snage da im stane na put. Zato ne treba se iscrpljivati u osudi sumnjivog i država koja nije imala snage da im stane na put. Zato ne treba se iscrpljivati u osudi sumnjivog

Nije imao potrebe, makar za prvih pet godina, da se gr čevito bori za prevlast u Narodnoj stranci, ali nešto kasnije trebala mu je podrška „izvana“ od onih u poziciji, vlasti kojima je svakako dijelom bio na „usluzi“, makar samo zbog činjenice da su ga oni iz DB-a, KOS-a postavili za njenoga predsjednika kao „pogodnu“ osobu. Istovremeno kada je došlo do rascjepa u DPS-u 1997. godine bilo je i velikih tumbanja ili kriza i u samoj Narodnoj stranci, pa je pucalo po svim šavovima. Tako je došlo do osnivanja nove stranke, Srpske narodne stranke, od strane dr Božidara Bojovi ća, koji je imao, ipak, veću političku podršku i od samoga Kilibarda, ali će biti primoran da napusti svoju nekadašnju stranku, jer su „eksperti“ i „mladi lavovi“ prisko čili u pomo ć svome lideru! Ali, samo su još tada spasili svoga lidera N. Kilibardu i sačekali pogodan trenutak da ga se otarase, a što će uslijediti nešto malo kasnije. Tada će Kilibarda biti primoran da prihvati uslove i izvjesno vrijeme bude kao politi čka figura prisutan, a onda je najuren iz Narodne stranke ne dobivši mogu ćnost da proslavi desetogodišnjicu-jubilej osnivanja te stranke i to samo za par mjeseci! Tu je mnogo ošte ćen i bogme politički ponižen od svojih „eksperata“. Poslije je Kilibarda osnovao Narodnu slogu koja je bila procrnogorski orijentisana, a čiji je on bio predsjednik, a ko bi drugi, takvom bi upadicom stavio ta čku i na to pitanje.

Kilibarda je znao re ći ili pribaciti da Crna Gora nije imala nedosljednijeg državnika, ali za sebe to nikako nije htio ni primijetiti, ako ve ć ne ustvrditi, da je on upravo dosljedno najnedosljedniji od svih crnogorskih politi čara koje je imao crnogorski parlamentarizam u svome postojanju. Kako se on i zašto našao u kolu onih protiv kojih je do tada bio i koje je nazivao „mafijaši(ma) i lopovi(ma)“, a posebno što su mu oni isti sudili za duševne boli o tome Kilibarda svakako da ima dobar razlog, ali ne samo njegov „evolutivni“ put ili „seansu“ sa ambasadorom jedne strane države i „druga čiji“ način čitanja i tumačenja? Nastojaće da i o tome nešto progovori a posebno da „objasni“ o kakvim osobama je rije č, pa će reći: „... o građanskim

li čnostima nijesam govorio, nego o ljudima koji stoje na čelu jednoga lopovskog režima i

mafijaškog režima.” Mogu će da je tada Kilibarda imao ili zapao u vlastite političke košmare u kojima je bio nadvladan gubitni čkom agonijom svojih političkih pristalica. Kilibarda je „razumije se pamtljiv čovjek“, barem tako za sebe kaže, pa ne bi trebalo da zaboravlja mnogo toga što je pri čao tokom „rata za mir“! Bio je N. Kilibarda 2004. godine izabran za ministra savjetnika u ambasadi SCG u Sarajevu što je druga li čnost po rangu u ambasadi. Uprkos svemu napredovao je politi čki i bez obzira na ono što mu se do tada dešavalo.

Tokom osnivanja „Narodne sloge“ na do čeku prve decenije trećega milenijuma, odmah poslije odlaska iz Narodne stranke kao i brojnih politi čkih kriza u novoosnovanoj stranci Kilibarda je pokušavao srediti nemirno stanje u opštinskim odborima, a najteže mu je bilo u njegovome Nikši ću u kojem članovi Glavnoga odbora „...izrazili su nepovjerenje Kilibardi, a po četkom septembra isključili ga iz članstva uz optužbu da je prisvojio stranku, da je galantno trošio novac. Toj inicijativi pridružili su se i odbori Bara, Budve, Cetinja, Danilovgrada, Plužina, Pljevalja i Šavnika...“, koji su konstituisali novi Glavni odbor NSL. U cjelokupnom tom politi čkom zamešateljstvu u kojem je predsjednik Narodne sloga N. Kilibarda imao vodeću ulogu bilo je mnogo toga što je imalo prizvuk ili ukazivalo da su umiješani i ne čiji prsti iz koalicionog partnera, pa je Kilibarda na tu adresu uputio malo oštrije kritike. „Predsjednik Narodne sloge Novak Kilibarda optužio je rukovodstvo nikiši ćkog DPS-a da prećutno podržava rasformirani opštinski odbor Narodne sloge u toj crnogorskoj opštini... Od njih smo tražili da daju izjavu za javnost i da potvrde da će sarađivati samo sa zakonitim opštinskim odborom, što oni nijesu htjeli

da urade“. Kilibarda nije dozvoljavao da se njegova predsjedni čka uloga u novoj stranci tek tako anulira ili oslabi, a teško je prihvatao da izgubi politi čke pozicije u samoj vlasti, posebno poslije izlaska - istjerivanja iz Narodne stranke od njegovih „eksperata“, pa je odmah svoju politi čku da urade“. Kilibarda nije dozvoljavao da se njegova predsjedni čka uloga u novoj stranci tek tako anulira ili oslabi, a teško je prihvatao da izgubi politi čke pozicije u samoj vlasti, posebno poslije izlaska - istjerivanja iz Narodne stranke od njegovih „eksperata“, pa je odmah svoju politi čku

sudbina novca koji je na ra čun stranke uplaćen poslije parlamentarnih izbora u aprilu 2001. godine, kao i novca koji je Narodna sloga, kao parlamentarna stranka nakon posljednjih izbora, dobila iz crnogorskog budžeta...“?!

Da li se N. Kilibarda cijelo svoje vrijeme politi čkog rada i života udvornički ponašao prema poziciji, s obzirom da je bio na „usluzi“ onima koji su osnovali Narodnu stranku i postavili ga za predsjednika te stranke, usmjeravaju ći preko njega svoje političke zadatke u vremenu „rata za mir“? Naravno da je on izvršavaju ći „usluge“ znalački vješto sve koristio za lične interese i ja čanje svoje političke pozicije gradeći i ujedno učvršćujući svoju lidersku poziciju „naplativši“ to od DPS-a „diplomatskom“ karijerom i obaška ostalim funkcijama.

Kilibardi smeta stav velikoga broja istori čara, koji govore ili pišu odnosno prikazuju istoriju i doga đaje mimo onoga što on zna i što se u njegove uzuse ne uklapa, pa kaže da je crnogorska istoriografija udvorni čka odnosno da ima bogatu tradiciju. Naravno da N. Kilibarda priča o udvorništvu, jer je upravo tako politi čki djelovao gotovo dvije decenije, a što potvrđuju brojni primjeri koje smo navodili tokom kriti čkoga sagledavanja njegove političke ličnosti i uloge posebno u periodu „rata za mir“, i on kao takav tu svoju ulogu „vidi“ i kod drugih bilo politi čara, književnik, i sada kod istori čara onih iz XIX vijeka ili prve polovine XX vijeka. Sve to Kilibarda vješto komponuje i inkorporira samo da bi sa sebe i iz svoje politi čke biografije odbacio po nešto od njegovoga udvorni čkoga ponašanja makar današnjega kao „samostalnog p(oli)tičara“ na „usluzi“.

Tako đe, pripovijedajući o udvor(n)ištvu istoričara XIX vijeka N. Kilibarda hoće da skrene sa vidnoga polja svoju politi čku ulogu iz „rata za mir“ i navede čitaoca da razmišlja o istorijskim doga đajima iz daleke prošlosti. Na taj način on ostavlja i zanemaruje i svoju ličnost, a nameće čitaocu „istoričare, istoriografe ili pisce i književne stvaraoce“ stavljajući ih u žižu ukupnih društveno-politi čkih dešavanja. Prede priču Novak Kilibarda samo „da se Vlasi ne dosjete“! Udvorica je bilo i prije Kilibarde i posebno za vrijeme Nikole I Petrovi ća i tako dalje i tome sli čno pa je sa time Kilibarda sve svoje snove i zablude objasnio, opravdao i na druge prebacio!? Plitkoumno od N. Kilibarde, ali trenutno kupuje vrijeme i izbacuje „loptu u aut“! Samo da može kako da zametne trag dokumentima, štampanim i elektronskim medijima, tek tada bi on uspio u svojoj namjeri da spere sa sebe politi čko blato.

Svoju politi čku opijenost tokom dvije decenije Kilibarda plaća već dugim triježnjenjem, a plašiti se da će to još potrajati taman toliko koliko se i nalazio u takvome stanju. Međutim, Kilibarda ide hrabro pa se na sve strane razmahao, sije če i sa lijeve i sa desne strane sve što treba

i što ne treba, a sve mu se nalazi pod udarom „silna Tur čina“ nešto slično njegovoj nekadašnjoj mo ći iz vremena „rata za mir“ ili potpredsjedničkoga mjesta u Vladi Crne Gore. „U Crnoj Gori udvorni čka istoriografija je disciplina koja ima dugu i bogatu tradiciju. Čak je novovjekovna crnogorska istoriografija i nastala kao apologetska i glorifikatorska disciplina, u službi jedne politi čke ideje“!? Ni manje ni više Kilibarda daje takvu ocjenu o crnogorskoj istoriografiji, pa onda uzime da naglaba i tvrdi, izgra đuje svoje tvrđenje na „dokazima“ od prije dvije hiljade godina ili više pozivaju ći se na sve čega se mogao dosjetiti, da bi odjednom sve preskočio i s neba pa u rebra okomio se na XIX vijek i posebno na Njegoševa djela i samoga Njegoša, kojemu i što ne treba, a sve mu se nalazi pod udarom „silna Tur čina“ nešto slično njegovoj nekadašnjoj mo ći iz vremena „rata za mir“ ili potpredsjedničkoga mjesta u Vladi Crne Gore. „U Crnoj Gori udvorni čka istoriografija je disciplina koja ima dugu i bogatu tradiciju. Čak je novovjekovna crnogorska istoriografija i nastala kao apologetska i glorifikatorska disciplina, u službi jedne politi čke ideje“!? Ni manje ni više Kilibarda daje takvu ocjenu o crnogorskoj istoriografiji, pa onda uzime da naglaba i tvrdi, izgra đuje svoje tvrđenje na „dokazima“ od prije dvije hiljade godina ili više pozivaju ći se na sve čega se mogao dosjetiti, da bi odjednom sve preskočio i s neba pa u rebra okomio se na XIX vijek i posebno na Njegoševa djela i samoga Njegoša, kojemu

Naglava čke Kilibarda gradi svoju radnju bez ikakvih argumenata sem svojih umišljanja. Uzima odre đene riječi, umeće i podmeće ih onamo gdje im nema mjesta niti bilo kakvog logi čkoga slijeda, jer su potpuno besmislene sem njemu, koji hoće da sve to nametne čitaocu, javnosti, struci i nauci. Sve to čini N. Kilibarda književnik i istoričar, još profesor i političar, samo ne pjesnik i državnik. Šteta je za njega velika što se i toga nije domogao, a upregnuo se zatežu ći kolane više nego je ikada do sada i teško da bi mogao sve izdržati i da je mnogo mlađi,

da je makar sa po četka „rata za mir“ pa bi se zapjenušano borio bez ikakvih argumenata sem rije či i zanovetanja. Šta sve ne čini i čime se sve ne ispomaže N. Kilibarda da bi unaprijed postavljenu tezu dokazao kao apsolutnu i neprikosnovenu i kao takvu od njega ukupna javnost treba da prihvati i proguta kao spasonosno i ispravno tuma čenje, i jednom zadato i nikada više ne ispravljeno. „Uobi čajeno je da vladajuće političke elite žele da utiču na stvaranje afirmativne istorijske predstave o svom djelovanju, zaslugama i u činku, vjerujući da na taj način obezbjeđuju, ne samo poželjnu sliku o sebi, ve ć i istaknuto mjesto u istoriji. Iako je prilično naivno vjerovanje

da se na osnovu apologetskih i glorifikatorskih istoriografskih radova može uticati na kona čni istorijski sud o ne čijoj vladavini ili epohi, malo je koja vladajuća politička grupacija odoljela ovom iskušenju. Prvi vladar za koga se zna da je ovom iskušenju podlegao, poti če iz jedne sumerske dinastije (oko 2.500 godina prije Hrista). Od tada pa do naših dana, postoji težnja politi čkih elita da kreiraju idealnu istoriografsku sliku o sebi i svom učinku, u čemu su im istori čari, prilježni pomagači i revnosni izvršioci njihovih zamisli. Ovi istoričari tvorci su udvori čke istoriografije, koja svojim sadržajem prvenstveno ima za cilj da glorifikuje vladajući režim, da afirmiše njegove politi čke ciljeve ili da divinizira ličnosti koje su na čelu režima“.

Mora N. Kilibarda shvatiti da nijesu pojedini istori čari jedini koji pišu za potrebe onih na vlasti - politi čke elite i da je mnogo više onih pojedinaca njemu sličnih književnika, pisaca ili pjesnika i drugih publicista koji glorifikuju jednu politi čku elitu i toliko o njoj pišu da je gotovo slave kao spasitelja i neko božanstvo koje je univerzalno, Boga. Ako uopšte može da shvati N. Kilibarda onda će vidjeti da sve što je činio u svojoj političkoj karijeri jeste upravo njegovo udvor(n)i čko ponašanje zarad neke funkcije i političkih privilegija i svega ostaloga što nije takvo ponašanje i politi čko djelovanje jednoga nekadašnjega lidera Narodne stranke, a sada „samostalnoga p(oli)ti čara“ i javne ličnosti. Upravo je njegovo djelovanje usmjereno i gotovo dosljedno udvor(n)i čko u političkom smislu izuzev jednog kratkog političkog djelovanja iz „rata za mir“ koje je dijelom bilo samostalno ali ipak dozirano uslužnim odnosom, a kona čno je bilo na istome zadatku politi čke projekcije „rata za mir“ u cilju osvajanja teritorija i srpskoga sna o kojem je sam Kilibarda jasno sve rekao i potvrdio svojim govorima, izjavama, tuma čenjima, snovima, zabludama i tako dalje. Zar on ne prepoznaje sebe, ali ne kao istori čara već kao politi čara, nekadašnjeg lidera Narodne stranke i političku ličnost za koju je on znao reći da „zna dobro istoriju“. Ali „znati“ dobro ili loše istoriju nije isto što i biti diplomirani istori čar ili istori čar koji za sebe samoga kaže da je istoričar! Dakle, u te istoričare ili bolje reći kvaziistori čare spada N. Kilibarda i onda je u redu kada se prepoznaje kao udvor(n)ički istoričar koji piše apologetska djela, traktate, oglede, prikaze, članke o istorijskim događajima ili iz istoriji Crne Gore, i tako dalje o politi čkoj eliti kojoj je jedno vrijeme makar „malo“ pripadao.

Gdje je sada N. Kilibarda da ocjenu o sopstvenom djelu i svojoj politi čkoj ličnosti i ulozi u vremenu „rata za mir“ da i sagleda je od tada do danas u ulozi udvorništva, zarad nekih politi čkih interesa i fotelja na kojima je izvjesno vrijeme bio i bogme uživao privilegije, koje same po sebi mnogo korisnog donose, a i on po nešto na njih nakalemi? Da li se tom prilikom vo đenja politike dodvoravao ili je cjelokupno njegovo politi čko djelovanje bilo samo udvorništvo onima na vlasti - politi čkoj eliti kojoj danas „ne“ pripada? Kakvo je njegovo stvaralaštvo političko i koliko je ono činjeno sa njegovim udvorništvom samo da bi se dočepao vlasti ili pitao kao pijetao koji je Gdje je sada N. Kilibarda da ocjenu o sopstvenom djelu i svojoj politi čkoj ličnosti i ulozi u vremenu „rata za mir“ da i sagleda je od tada do danas u ulozi udvorništva, zarad nekih politi čkih interesa i fotelja na kojima je izvjesno vrijeme bio i bogme uživao privilegije, koje same po sebi mnogo korisnog donose, a i on po nešto na njih nakalemi? Da li se tom prilikom vo đenja politike dodvoravao ili je cjelokupno njegovo politi čko djelovanje bilo samo udvorništvo onima na vlasti - politi čkoj eliti kojoj danas „ne“ pripada? Kakvo je njegovo stvaralaštvo političko i koliko je ono činjeno sa njegovim udvorništvom samo da bi se dočepao vlasti ili pitao kao pijetao koji je

Neka danas sve sagleda na tenane šta je činio i šta je sve ostvario i na koje sve načine je do toga došao, da li samo na „uslužnoj“ djelatnosti u Narodnoj stranci ili samo svojim li čnim i „nau čnim“ angažmanom? Da li bi se njegovi mnogi „snovi i zablude“ ostvarili da nije bilo njegovoga dosljednoga udvor(n)i čkoga ponašanja prema političkoj eliti sa kojom je nekada bio na zajedni čkom političkom zadatku i snu „rata za mir“, a uz sve to i ostvarile lične ambicije i interesi“? Da li se, tako đe, danas mogu pravdati „snovi i zablude“ neostvarenim „ratom za mir“ ili se za politi čko učešće, krivicu i odgovornost moraju izvoditi dokazi u redovnom sudskom postupku od strane državnog tužioca, ako je pravne države u Crnoj Gori?! Da li su „snovi i zablude“ sada paravani Novaka Kilibarde iza kojih se on jedino zakloniti može, makar privremeno i dok je još iza zaklona on piše, pripovijeda, zagovara, pravda, pere, spira sa sebe odnosno sa svoje politi čke biografije nataložene naslage političkoga blata? Da li je to njegova svjesna radnja i „pragmati čni“ razlozi sa kojima nastoji obesmisliti vrijeme i događaje u kojima je aktivno u čestvovao? I bilo bi još mnogo takvih pitanja pred kojima bi se našao N. Kilibarda i od njega tražio odgovor da je pravne države. A ne samo za njega nego i za one sa vrha politi čke elite sa kojima je nekada bio zajedno, pa jedno vrijeme bio njihov protivnik i opet je danas sa njima samo što on nije više tamo gdje su i oni, ve ć daleko ispod njihovog političkog nivoa, a na čemu im isti Kilibarda zavidi strpljivo čekajući svoj trenutak da mu udijele političku milostinju!

Ako Kilibarda Novak nije dao ogroman doprinos takvoj udvor(n)i čkoj ulozi onda je imao veliku ulogu upravo u tome sa svojim pisanjem i djelovanjem čineći da udvor(n)ička uloga njegove politi čke ličnosti stane na vrh takve politike, umješnosti stvaranja i kreiranja dodvorništva svih onih koji su danas sa njim na (iz)gradnji takvoga društva u Crnoj Gori. On upravo stvara ili predstavlja politi čku „poklik elitu“ u Crnoj Gori prikazujući je kao bogom datu za sva „dobra“ od po četka 90-tih godina prošloga vijeka pa sve do danas, što je upravo njegova uloga pa neka vidi da li je realna i udvor(n)i čka ili je umješna i interesna za njega samoga i koliko on nastoji da takvom politikom kreira udvorništvo u Crnoj Gori?

Možete zamisliti sa kojim i kolikim „prirodnim nagonom i zakonom“ N. Kilibarda navodi imena kao „reprezente“ udvorni čke istoriografije, pa imenuje: Lazara Tomanovića, Marka Dragovi ća, Živka Dragovića, Lazara Perovića, Mila Kovačevića i evo šta kaže: „Posljednjih decenija XIX vijeka vladare koji pišu „udvori čku istoriju“ zamijenili su istoričari. Crnogorska udvori čka istoriografija imala je krajem XIX vijeka svoje najznačajnije predstavnike u Lazaru Perovi ću, Marku Dragoviću, Lazaru Tomanoviću, Živku Dragoviću, Milu Kovačeviću... U to vrijeme ovi istori čari počinju da stvaraju kult kralja Nikole i da glorifikuju njega i njegovu dinastiju. Iako izvorna osnova za izricanje ovakvih sudova nije bila velika, njihovo idealisanje kralja Nikole ne može se pravdati pukom neobaviještenoš ću. Svi oni su znali da prilike u Crnoj Gori nijesu najbolje, i da je po prirodi stvari najve ći krivac za nazadovanje Crne Gore vladar koji o svemu neprikosnoveno odlu čuje. Ipak, oni nijednom riječju nijesu spominjali to katastrofalno stanje, niti kraljevu krivicu. Čitajući njihove radove o Crnoj Gori čiji su savremenici bili, stiče se utisak da je to zemlja blagostanja i napretka“. Kilibarda Novak ne uspijeva ili previ đa da nabroji makar neke od pisaca, književnika koji su se u tome isticali na samome po četku vladavine Nikole

I Petrovi ća, a razloga za to svakako da ima makar „pragmatičnih“. Šta bi N. Kilibarda danas kazao za stanje u privredi i društvu Crne Gore i koga bi on to „vidio“ kao krivca za „katastrofalno stanje“ i da li bi „krivac“ bio današnji vladar, predsjednik vlade i predsjednik države, istori čar, istoriograf, političar ili se u krajnjem radi o današnjoj Crnoj Gori „zemlji blagostanja i napretka“?! U tom dijelu N. Kilibarda nije bastadur niti ima hrabrosti

da principijelno objasni i uporedi prošlo vrijeme XIX vijeka sa ovim današnjim kojemu je on sam dao veliki doprinos, pa iz tih razloga i nalazi udvor(n)i čke istoričare, a ne vidi sebe kao udvoricu „samostalnog p(oli)ti čara“ i javnog radnika. Nije valjda N. Kilibarda danas potpuno neinformisan

- neobaviješten o životnom standardu velikog dijela stanovništva - gra đana Crne Gore pa zašto javno ne okrivi i na đe krivce za veliko siromaštvo brojnih porodica i potpuno uništenoj crnogorskoj privredi.

Čitajući ono što danas piše N. Kilibarda stiče se utisak da je Crna Gora zemlja blagostanja, jer je njemu dobro i ima sigurnu nacionalnu penziju i ostala primanja, a do sada je od države imao na raspolaganju obezbje đenje, šofera i bogme otvoren račun da gdje god pođe može svratiti u kakav restoran ili hotel da dobro objeduje sve to zalije i odmori se od „napornoga“ politi čkog rada „samostalnog p(oli)ti čara“! Misli ili bolje reći seiri se Kilibarda da ako je on dobro situiran da u Crnoj Gori nema gladnih, nezaposlenih, osiromašenih i da po svuda te če med i mlijeko!

Ni jednom rije čju Kilibarda ne spominje katastrofalno stanje u privredi i društvu Crne Gore današnje nezavisne i me đunarodno priznate države, a bogme neka se samo sjeti kada je graktao u Skupštini „vratite pare, gdje su pare...“. Našao pare Kilibarda pa se pokrio s njima po ušima i danas ukazuje na „udvorice“ iz XIX vijeka, udvori čku istoriografiju preko koje valjda ne misli okriviti današnje stanje ili ono vrijeme „rata za mir“ u kojemu je debelo podržavao zagovornike rata i osvaja čke pohode njegovih dobrovoljaca i naravno svih ostalih koji su bili ideolozi „rata za mir“. Prema mišljenju Kilibarde Novaka, a „...po prirodi stvari“, ko je „...najve ći krivac za nazadovanje Crne Gore...“, da li „...vladar koji o svemu neprikosnoveno odlu čuje“?! U takvim kategorijama i metodološkim nau čnim principima Novak Kilibarda posmatra udvorničku istoriografiju, istori čare XIX vijeka i dobar je poznavalac istorije Crne Gore!!! Logika, znanje iz istorije i poznavanje istorijskih procesa, prema onome što nam saopštava Novak Kilibarad a posebno na čin na koji nam tumači i navodi primjere su prosto rečeno prazno, porazno i katastrofalno po njega.

Niko ne će od istoričara niti može negirati da nije bilo udvorništva u djelima tih „istoričara ili istoriografa“ koji su veli čali knjaza-kralja Nikolu i njegovu dugogodišnju vladavinu, ali sigurno je jedno da su sa manje udvorništva prilazili u prikazivanju i idealisanju vladavine kralja Nikole nego što danas taj isti Novak Kilibarda piše o Crnoj Gori i politi čkoj eliti kojoj pripada ili je pripadao u ove dvije decenije. Nije N. Kilibarda čitao ili bolje reći isčitao sva djela navedenih istori čara-istoriografa, jer da jeste vidio bi koliko su oni, koje je on prozvao-imenovao, govorili- pisali kriti čki ili sa dosta primjera ukazivali na nedostake vladavine samoga Nikole I Petrovića ili ukazivali na društvenu i politi čku nerazvijenost Crne Gore u drugoj polovini XX vijeka. Kilibarda, ako zna današnje udvorice me đu istoričarima, piscima, književnicima, istoriografima, umjetnicima, intelektualcima i tako dalje treba da ih imenuje i ubroji me đu „one“ iz XIX vijeka koje je prozvao kao dvorske istori čare-istoriografe ili je to za njega isto kao na primjer pisac i profesor književnosti. Ne vjerujem da je takav bastadur, a ne bi on ni danas imenovao bilo kojega od prozvanih samo da je koji živ, kao što pre ćutkuje sve one sa kojima je išao na poklonjenje. Ni jednu rije č ili slovca Kilibarda ne bi o tome zucnuo već bi se potalaušio, kao što to danas čini, ćuti i čuči, a razlozi su poznati prije svega oni „pragmatični“, koji su mu uvijek na umu i duši, a on njima na „usluzi“ vje čno.

U svojim radovima i predlozima u toku rada na odre đenim državničkim funkcijama oni su davali smjernice daljem ekonomskom i politi čkom razvoju Crne Gore iako su neki od navedenih bili politi čari ili istoričari, pisci, književnici, istoriografi i politički bili pristalice režima Nikole I Petrovi ća, branili njegovu vladavinu odnosno jednim dijelom veličali više njegovu pjesničku ulogu i književna djela nego politi čku ulogu i ekonomsko-politički razvoj Crne Gore u vremenu Gospodareve vladavine. Ali, N. Kilibarda je svjestan da se na njegove isprazne pri če i propagiranja ne će niko osvrnuti toliko, jer će samo reći pusti ga da trabunja, propovijeda i ubje đuje javnost da je popio svo znanje svijeta. Kilibarda je jednako istoričar, koliko i fizičar, jer ako je pisac i književnik to ne zna či da dobro zna istoriju posebno istoriju Crne Gore ili istoriografiju crnogorsku i djela istori čara crnogorskih ili onih sa širih prostora odnosno sa nekadašnjih jugoslovenskih prostora koji su pisali o Crnoj Gori apologetski ili kriti čki i strogo nau čno, a što bi bilo najpoželjnije. Naravno da se N. Kilibardi kao „samostalnom p(oli)tičaru“ ne će svidjeti ovakav komentar ili reagovanje jednog istoričara. Međutim, ne možemo dopustiti da U svojim radovima i predlozima u toku rada na odre đenim državničkim funkcijama oni su davali smjernice daljem ekonomskom i politi čkom razvoju Crne Gore iako su neki od navedenih bili politi čari ili istoričari, pisci, književnici, istoriografi i politički bili pristalice režima Nikole I Petrovi ća, branili njegovu vladavinu odnosno jednim dijelom veličali više njegovu pjesničku ulogu i književna djela nego politi čku ulogu i ekonomsko-politički razvoj Crne Gore u vremenu Gospodareve vladavine. Ali, N. Kilibarda je svjestan da se na njegove isprazne pri če i propagiranja ne će niko osvrnuti toliko, jer će samo reći pusti ga da trabunja, propovijeda i ubje đuje javnost da je popio svo znanje svijeta. Kilibarda je jednako istoričar, koliko i fizičar, jer ako je pisac i književnik to ne zna či da dobro zna istoriju posebno istoriju Crne Gore ili istoriografiju crnogorsku i djela istori čara crnogorskih ili onih sa širih prostora odnosno sa nekadašnjih jugoslovenskih prostora koji su pisali o Crnoj Gori apologetski ili kriti čki i strogo nau čno, a što bi bilo najpoželjnije. Naravno da se N. Kilibardi kao „samostalnom p(oli)tičaru“ ne će svidjeti ovakav komentar ili reagovanje jednog istoričara. Međutim, ne možemo dopustiti da

Kilibardi bi danas bilo potaman da su „dvorski istoriografi XIX vijeka“ manje „veli čali“ knjaza-kralja Nikolu I Petrovi ća ili barem nešto napisali po njegovim uzusima-kriterijima i metodologiji jednoga pisca i književnika, makar pisali i o njemu kao velikom Srbinu odnosno velikom Crnogorcu, najcrnogorskijem Crnogorcu od svih dosadašnjih Srba, kako se nekada Kilibarda izjašnjavao brane ći srpstvo i sanjajući snove, a sve u „zabludi“ živeći! Zbog takvoga pisanja on ih danas ne bi kritikovao i naravno ne bi ih svrstao u udvorice, niti njihovo stvaralaštvo nazvao „udvor(n)i čko“! Sasvim su jasne i krajnje providne namjere Novaka Kilibarde kao današnjega „samostalnog p(oli)ti čara“, jer on hoće da skrene na druge teme u XIX vijek i na taj na čin odvrati čitaoca od dešavanja iz vremena „rata za mir“ gdje je njegova politička uloga evidentna, a udio u tome ratu kao ratnog huška ča najveći i najžešći.

Kritikuju ći „dvorsku istoriografiju“ Kilibarda traži za sebe prostora da se proglasi političkim čistuncem iz „rata za mir“ sa brojnim „snovima i zabludama“ u rangu jednog univerzitetskog profesora narodne književnosti sa svim nau čnim referencama. Nijesu imenovani krivi niti im se može zamjeriti što nijesu znali, a niti su mogli pretpostaviti ili proro čki predvidjeti i znati da će živjeti jedan Novak Kilibarda bivši Srbin, a danas Crnogorac, koji će ih svrstati u „dvorske istori čare“. Na njegovu veliku žalost tu se ne može ništa učiniti, već samo prepustiti N. Kilibardi

da i dalje pametuje, „snovima i zabludama“ prekriva svoju ukupnu politi čku djelatnost i traži svuda istori čare kao krivce ili udvorice, a naravno sebe i svoju veliku ulogu u udvorništvu izostavi ili stavi po strani.

Uzaludno se iscrpljuje Novak Kilibarda da sa sebe prebaci krivicu i udvorništvo na drugoga, a posebno na one iz XIX ili po četkom XX vijeka, a neće da vidi makar one iz prethodne dvije decenije istori čare, pisce, književnike ili istoriografe već ih preskače, kao i samoga sebe, a nažalost zajedno sa njima živuje i uveliko razglaba, tuma či, modifikuje, prevrće, trasira i uglaba istoriju Crne Gore za evropske integracije, naravno na njegovu veliku žalost. Kad je N. Kilibarda tako veliki istori čar, koji poznaje istoriografska djela onih koje imenuje kao udvorice, zašto se ne podsjeti na predstavnike - članove iz Narodne stranke, Klubaše i provjeri da li ih je bilo i koliko su se oni dodvoravali knjazu Nikoli u periodu njihovoga službovanja i ukupnoga života i rada? Eto za velikoga „istori čara“ ili „dobrog znalca“ istorije zadatak da malo bolje prouči i upozna vi đenije ljude iz najužeg kruga Gospodara Nikole I Petrovića.

Nije Kilibarda imao toliko velike potrebe niti se morao mnogo truditi da is čitava književno- istorijska djela navedenih pisaca koje je svrstao u udvor(n)i čke istoriografe, kada ih je već tu imao pred sobom, koji se sa njime sastaju i žive u ovome vremenu evropskih integracija, makar posljednje dvije decenije. Valjda je mogao prepoznati nekoga od današnjih dvorskih istori čara i imenovati ili mu je nedostajalo hrabrosti kojom se nije proslavio ni u „ratu za mir“, a bogme niti u „miru protiv rata“, ve ć bio zapažen kao političar sa „mekšom“ i „lijepom riječi“ i zbog toga je i dobio zasluženu medalju! A, ho će li danas takvom udvor(n)ičkom politikom zamiritati još makar jednu medalju pod velikim je znakom pitanja, jer mu kao „hrabrome“ samostalnome politi čaru ne basta imenovati niti jednoga dvorskoga istori čara u današnjoj Crnoj Gori, a još manje navesti nekog pisca, pjesnika, književnika, novinara i tako dalje, svakako sebe izuzimaju ći kao univerzitetskog profesora, zaboravljaju ći da stane u red dodvorica-udvorica, ako ne već na pijedestal udvorništva politi čkoga od kojega se ne može osloboditi nikako. Naravno, ne moraju baš i biti istori čari po struci, već makar kao oni koje je imenovao i svrstao u dvorske istoričare! Opet da naglasimo dobro bi bilo i da sebe i svoje politi čko djelo još jednom pretrese i vidi da li je makar on jedan od dvorskih „istori čara“ u što ne treba sumnjati, jer bi onda današnja Crna Gora bila najsiromašnija nezavisna država koja nema do samo jednoga dvorskoga „istori čara“. Bila bi Nije Kilibarda imao toliko velike potrebe niti se morao mnogo truditi da is čitava književno- istorijska djela navedenih pisaca koje je svrstao u udvor(n)i čke istoriografe, kada ih je već tu imao pred sobom, koji se sa njime sastaju i žive u ovome vremenu evropskih integracija, makar posljednje dvije decenije. Valjda je mogao prepoznati nekoga od današnjih dvorskih istori čara i imenovati ili mu je nedostajalo hrabrosti kojom se nije proslavio ni u „ratu za mir“, a bogme niti u „miru protiv rata“, ve ć bio zapažen kao političar sa „mekšom“ i „lijepom riječi“ i zbog toga je i dobio zasluženu medalju! A, ho će li danas takvom udvor(n)ičkom politikom zamiritati još makar jednu medalju pod velikim je znakom pitanja, jer mu kao „hrabrome“ samostalnome politi čaru ne basta imenovati niti jednoga dvorskoga istori čara u današnjoj Crnoj Gori, a još manje navesti nekog pisca, pjesnika, književnika, novinara i tako dalje, svakako sebe izuzimaju ći kao univerzitetskog profesora, zaboravljaju ći da stane u red dodvorica-udvorica, ako ne već na pijedestal udvorništva politi čkoga od kojega se ne može osloboditi nikako. Naravno, ne moraju baš i biti istori čari po struci, već makar kao oni koje je imenovao i svrstao u dvorske istoričare! Opet da naglasimo dobro bi bilo i da sebe i svoje politi čko djelo još jednom pretrese i vidi da li je makar on jedan od dvorskih „istori čara“ u što ne treba sumnjati, jer bi onda današnja Crna Gora bila najsiromašnija nezavisna država koja nema do samo jednoga dvorskoga „istori čara“. Bila bi

Preska če Kilibarda sa teme na temu i ide daleko u istoriju, „bliži“ mu je XIX vijek nego istori čari iz njegovoga vremena i posebno oni „istoričari“ sa kojima sjedi i tumači istorijske procese i doga đaje, makar iz istorije njegove bivše stranke ili one kojoj je jedno vrijeme pripadao sve dokle ga nijesu kao komunisti čkog „disidenta“ prepoznali i dobro upoznali. Sama činjenica

da je Kilibarda sam bez prisile izjavio da je nerealno „sanjao“ odnosno da su to bili njegovi „snovi i zablude“, a sve „iz hobija“ jasno govori da mu se ne može vjerovati što god da je pri čao, zanovetao, propagirao, i da je pred nama politi čar sa iskrivljenom sviješću odnosno političar koji je još uvijek pod tretmanom u cilju osloba đanja od političkih košmara, snova i brojnih zabluda sa kojima se još uvijek bori. I iz tih razloga on u medijima ima mogu ćnost da objavljuje i to mu služi kao jedna vrsta terapije, koja će mu „pomoći“ da konačno postane slobodni „samostalni p(oli)ti čar“ koji zdravorazumski misli, dokazuje, objašnjava, proučava i jasno priznaje svoj udio u krivici i odgovornosti iz vremena „rata za mir“. Sve ostalo bi bilo uzaludno reagovanje ili kritikovanje samoga N. Kilibarde, iako je teško a ne reagovati na njegove snove, zablude, istorijske istine i laži, legende i mitove, pozivanja na daleku prošlost, projekcije današnje politike u bližu ili daleku prošlost Crne Gore ili projekcije od prije jednog, dva ili tri vijeka u kojima on „vidi“ današnjicu kao proro čica, i tako dalje. Tačno je i to da N. Kilibarda izdvaja ono što ima za potvrdu i ide u prilog njegovoj tezi iz „pragmati čnih“ razloga, ali ne sagledava cjelinu ukupnog djela pojedinog istori čara ili istoriografa, i sasvim je sigurno da će u djelima „udvorničkih istoriografa“ upravo na ći mnogo primjera za takvo svoje kazivanje ili kritički pristup. S druge strane isto tako morao je i mogao je na ći primjere u kojima se kritikuju određeni segmenti društva Crne Gore za vrijeme vladavine knjaza-kralja gospodara Nikole I Petrovi ća.

O na činu, osnivanju Narodne stranke i njenoj ulozi i političkoj djelatnosti, kao i ostalih stranaka, može se jasno vidjeti na osnovu priznanja samoga N. Kilibarde i onoga što je re čeno od strane onoga koji je pisao o tome: „Pred naletom višestrana čja crnogorska tajna policija dobija i specijalne politi čke zadatke. U opis radnog mjesta crnogorskih bezbjednjaka ulazi praćenje i prisluškivanje politi čkih protivnika i opozicionih političara, ubacivanje provokatora u novoosnovane stranke, nezavisne medije i u redove nezavisnih intelektualaca. Nekoliko pripadnika crnogorske tajne policije dobija i specijalni zadatak da formira nove stranke i partije, kako bi državni vrh simulirao demokratiju. „Narodna stranka nije osnovana iz moje glave. Momir Bulatovi ć i Milo Đukanović su preko SDB-a osnovali Narodnu stranku, kao uslužnu stranku i mjesto gdje je trebalo da budu svi njihovi kadrovi kojima nijesu mogli da daju ministarske fotelje. Trebao im je i vo đa, pa su se odlučili za mene, kao poznatog „disidenta“, prizna će deset godina kasnije... bivši lider narodnjaka Novak Kilibarda“.

čestvovao je Kilibarda i na izborima za predsjednika, međutim neuspješno. Možda još i U dan danas sanja nerealno, ali je, ipak mogu će da učestvuje na još jednim predsjedničkim izborima, jer poslije dva neuspjeha mogla bi se preokrenuti juna čka sreća, kako kažu „treća sre ća“ ili „bez treće nema sreće“ makar bio i tada u zabludi da će uspjeti i pobijediti ili „doprinijeti“ pobjedi njegovom rivalu u obostranom interesu. I to je politika, rekao bi Kilibarda! Politika je Kilibardina sudbina, odavno je to htio i izabrao. Vrijeme mu je bilo naklonjeno po četkom 90-tih godina XX vijeka ili su se poklopili interesi pojedinih službi i njegovi interesi, a možda su prevagnule želje za revanšizmom prema onima koji su ga nekada istjerali iz monolitne partije Saveza komunista Jugoslavije.

Za Kilibardu se može re ći da ga ima svuda i na javi i u snu, realnosti i imaginarnosti, apstraktan i stvaran na politi čkoj sceni Crne Gore, u medijima štampanim i elektronskim, na svim Za Kilibardu se može re ći da ga ima svuda i na javi i u snu, realnosti i imaginarnosti, apstraktan i stvaran na politi čkoj sceni Crne Gore, u medijima štampanim i elektronskim, na svim

Kilibardina narcisoidnost i samoljublje svuda je i na svakom mjestu prisutno ili zastupljeno i to je njegov na čin shvatanja politike, koju je (za)volio i u njoj vidio svoj puni interes i mogućnost sopstvene prezentacije bez ikakvih li čnih troškova, a uz moguća sponzorstva u bilo kojem obliku. Sticajem okolnosti, rekao bi Kilibarda, postao je politi čar kojega je „događanje naroda“ izbacilo na politi čku površinu parlamentarizma a uz podršku onih koji su mu omogućili da bude predsjednik Narodne stranke, bez obzira da li se radilo o odre đenoj službi ili glavnim političkim i državni čkim ličnostima koje su ga makar preporučile. Da li mu treba vjerovati na riječ u tom i drugom slu čaju? Uvijek treba imati malo više zazora ili rezerve kada su njegove političke istine, laži i dokazi u pitanju.

Mogu će da je u svome političkom radu Kilibarda više volio da ne bude u jasnoj vizuri već da bude zamagljen, kao što su njegove politi čke priče i „ispovijesti“ zamagljene i sastavljene od „snova i zabluda“ sa kojima je on dugo godina živio. Zato ga treba posmatrati i duboko poimati u korelaciji politike i lidera stranke i onoga što na potpunoj realnosti ne po čiva, ali ipak ima pomalo stvarnoga i doživljenoga. Svoju politi čku ličnost izgrađivao je na sudaru stvarnog i imaginarnog, nastoje ći da sve što radi ili što je naumio bude stvarno i ujedno nestvarno, zamagljeno, višesmisleno i uvijek za njega korisno i „pragmati čno“ u duhu vremena i integracija! Ponekad se čini da on u svojim političkim promišljanjima ili promocijama djeluje utopistički, ali uvijek to što predlaže ili propagira u krajnjem ima za cilj da njemu bude udobno, li čno korisno i da na osnovu toga grabi ka politi čkim visinama, i tako bude, ako ne na samome vrhu, makar blizu najodabranijih, najpoštovanijih i najuspješnijih! I to je njegov san koji još uvijek „sanja“, iako je svjestan svoje realne i pragmati čke „zablude“. To je ta njegova draga ljubav sa kojom on svakodnevno živi.

Bio je Kilibarda u poslani čkom klubu Građanska sloga zajedno sa Krstom Pavićevićem, nekada „mladim liberalom“, pa su svoje politi čke opcije usmjeravali DPS-u. Zatim je bio u parlamentu državne zajednice SiCG. Dakle, bio je isuviše politi čki aktivan i angažovan, pa je kao bivši opozicionar znao umješno koristiti li čne vještine u politici i one koje mu je politika sama po sebi pružala, naravno uz podršku onih koji su osnovali Narodnu stranku kao „uslužnu“. Davno je N. Kilibarda, više reda radi, izjavio: „Krajnje je vrijeme da Crna Gora pokaže svijetu da je

sposobna da izvede na čistinu sve one, koji su se ogriješili o ljudska prava i međunarodne standarde ... Treba se nadati da će Vlada Mila Đukanovića, koja ima stabilnu postavu, tokom naredne četiri godine nadomjestiti propušteno i donijeti odgovarajuće zakone i

uredbe, koji bi upravo precizirali to pitanje...“. Da li je Kilibarda i na sebe tada pomislio ili je samo pribjegao lukavstvu i htio zaplašiti one koji su bili ideolozi „rata za mir“? Tada je to rekao i više ga nije potencirao, vjerovatno iz nekih svojih li čnih razloga, kao i zbog onih koji su sa njim bili na istome zadatku u „ratu za mir“. A šta ako se ispostavi da (ni)je „tako daleko a tako blizu“ 2014. godina kada prestaje sa radom Haški Tribunal!? Da li baš danas samo od toga strahuje jedan „samostalni p(oli)ti čar“ i sa njime još po neki iz političke - poklik elite pa iz tog razloga svi tr če u Evropsku Uniju zagovarajući integrativne procese na Balkanu a sve šireći „mirotvorstvo“? Zna se da do današnjega dana o tome se ponekad progovori toliko da se ne zaboravi, ali do usaglašavanja je daleko i bi će potreban malo duži vremenski period najmanje desetak godina ili još samo dvije decenije koliko je i proteklo od kada su došli „mladi, lijepi i (još) pametni“ na vlast, zarad „boljega života“ i ulaska u civilizovanu Evropu na čelu sa NATO alijansom.

Jedno od najzna čajnijih pitanja koje se postavlja pred Kilibardu jeste šta će se sve saznati kada se on u sljede ćem desetljeću „otvori“ odnosno osvijesti u potpunosti od svih snova, zabluda

i opijenosti politi čke, jer mu je ipak trebalo decenija da prizna da je njegovu Narodnu stranku i opijenosti politi čke, jer mu je ipak trebalo decenija da prizna da je njegovu Narodnu stranku

a da zakonski sve to reguliše. Prije bi se moglo re ći da se Kilibarda uplekao u materiju koju ne poznaje a htio je da ispadne uvijek mudar i veliki znalac kao njegovi „eksperti“, pa je iz tih razloga pomiješao „zakonsku agilnost“ preventivu i elementarne nepogode, a s druge strane bogme je potrefio „kriminalne afere“ i na tome sve se završilo! Rekao bi nekad davno Kilibarda Novak da elementarne nepogode do đu i prođu, a sa kriminalom se treba uhvatit u koštac i sprije čiti da napreduje ako se već ne može iskorijeniti!

Novak Kilibarda danas „uspješno“ politi čki i „edukativno“ djeluje u crnogorskoj i široj javnosti koriste ći se bogatim iskustvom naučnika, pisca, diplomate, profesora književnosti, književnika, politi čara, Srbina, Crnogoraca, potpredsjednik vlade, lidera i tako dalje. Šta će se sve ubrojiti kao „zanimanja“ ili „hobi“ sa ste čenim iskustvom prethodno nabrojanim, a već je usmjereno na planu „edukacije“ integrativnih procesa za još najmanje jednu deceniju, ostaje da se sa čeka. Svakako da će svemu tome nedostajati dvije riječi „pjesnik“ i „državnik“ za kojima „luduje“ bivši lider!

Ne samo što nije uspio da se na predsjedni čkim izborima domogne predsjedničke-državničke uloge, ve ć mu je i propala velika i možda posljednja šansa da se makar jednom domogne drugoga mjesta što bi mu bila velika satisfakcija! Me đutim, ima vremena i sigurno da i o tome Kilibarda sanja slatke snove. Da li je zaista u zabludi da će uspjeti u toj namjeri? Ne treba se iznenaditi ako se i tako nešto dogodi, jer u državi Crnoj Gori čuda su svakodnevna pojava i na to su građani navikli. I to je realnost, jer za crnogorske politi čare, a posebno za političku poklik elitu, politika je „vještina mogu ćeg“, pa se i to može desiti, ali samo pod uslovom da opet bude od nekoga državnoga faktora preporu čen jednoj od službi koje su nekada bile angažovane na osnivanju Narodne stranke i postavljanjem njega za predsjednika te stranke. Nikad se ne zna, jedan je od mogu ćih odgovora Kilibarde. Kada bi ga novinari pitali, a on mudro zatreptao ili bolje reći (za)žmirkao uz obavezan poluosmjeh od „posebnog“ zna čenja i nagovještaja da može biti i tako! Možda bi i pre ćutao odgovor na navedeno pitanje, ali bi žmirkanje svakako bilo ispraćeno uzdržanim i zagonetnim osmjehom. Takvu prirodnu-uro đenu sposobnost imaju samo N. Kilibarda

i jedna njemu draga politi čka i državnička ličnost, a koju ispoljavaju u izuzetnim okolnostima koje nastaju sa novinarskim pitanjem na sli čne ili škakljive teme. Reaguje N. Kilibarda i na neke svoje komentare ili članke odnosno na svoj stručni tekst koji je objavio prije tri decenije da ga sa današnjega politi čkog trenutka i društvenih potreba aktuelizuje i „pojasni“! Zašto se baš na taj članak „okomio“ i eto daje ga u nastavcima u jednoj dnevnoj novini, a nije valjda da su samo preovladali „pragmati čni“ razlozi? Hoće Kilibarda dvostruku ili višestruku popularnost za nešto što tada nije tako debelo naplatio, iako je i tada izazvao „živu diskusiju“, naravno, u Beogradu a gdje bi drugdje, jer tada u Crnoj Gori nije mu bilo mjesta ili dovoljno prostora! I tako redom Kilibarda promoviše tekstove davno napisane i sve svoje ispovijesti, hronike i ko zna još koliko legendi, mitova pa sve do politike, njegovih snova i zabluda.

On ne bi bio to što jeste da sam sebi makar po jednom u bilo kojem tekstu o sebi ne kaže lijepu rije č, indirektno ili direktno, i pohvali se ili „suptilno“ ukaže čitaocu na „drugačije tuma čenje“ koga ima preda se pa će reći: „Vjerujem da sam jedini pisac u istoriji crnogorske književnosti koji nikad nije ni napisao ni objavio pjesmu. Ja sam prozni pisac sto posto, a osnovno mi je zanimanje da tuma čim poeziju“. Da li mu je jedino - osnovno „zanimanje“ da „tuma či poeziju“ ili je i još „samostalni p(oli)tičar“, bivši diplomata, profesor univerzitetski i prozni pisac? Možda bi najviše volio da je „državnik“ i tu bi imao šta da predloži i da preventivno djeluje na mnoga posebna izdanja iz književnosti i istorije u kojima bi ispravljao sve ono što smatra da nije u duhu današnjega vremena ili bi prosto odbacivao kao nepotrebno. Ne bi on bio cenzor za književnost i istorijska djela, ve ć samo čovjek, pisac, naučnik, diplomata, književnik i na kraju javni radnik, koji „dežura“ preventivno u cilju „dobra“ narodnoga na podizanju (d)uhovnih vrijednosti na mnogo viši nivo nego što je ovaj današnji, a sve bi bilo u duhu integrativnih procesa, saradnje sa susjedima i radi mira u regionu. Najbolje bi izgleda bilo kada bi se izgubile sve one karakteristike prošlih vremena koje su crnogorsku istoriju ispunile u poslednjih četiri-pet vjekova iz kojih bi izbacio „antiislamizam“ a uveo „vjersku toleranciju“ osvaja ča, koji je bio na prostorima Balkana! Osvajač bi „njegovao“ sve vrednosti porobljenih naroda odnosno oni ne bi imali potrebe za „prirodnim nagonom otpora“ a ni „ekonomskih motiva“ da se oslobode teških zuluma porobljiva ča i osvajača, jer bi on bio toliko „tolerantan“ da im ne bi predstavljao nikakvu smetnju za njegovanje kulturnih vrednosti sopstvenoga identiteta, a sve na evropskim osnovama!

Da li su to snovi jednoga jadnoga i politi čki umobolnoga Kilibarde ili zablude jednoga bivšega lidera Narodne stranke i danas „samostalnog p(oli)ti čara“, koji kao javna ličnost reaguje na sva društvena dešavanja i meritum je svega? On za sve ima spremna „rješenja“ i planove na koji se na čin sve treba sprovoditi među građanstvom Crne Gore. Takve namjere su iskazane direktno ili indirektno, vješto i manipulativno, suptilno i na druga čiji način da se mogu tumačiti, a nalaze se u njegovim izjavama, porukama, preporukama, savjetima, reagovanjima, kritikama, ukupnim hronikama, ispovijestima i brojnim tuma čenjima književnih i istorijskih djela o kojima on „najviše“ zna!?

Šta bi imao re ći povodom „crnogorskoga jezika“ N. Kilibarda u vremenu njegovoga srbovanja i svesrpstva teško je odgonetnuti, ali nije teško postaviti mu to pitanje! „Treba

posebno naglasiti da se svaki valjan pravopis oslanja na prirodu jezika. Pravopis je kao ljekar koji propisuje ljekove prema datoj prirodi organizma. U separatisti čkim krugovima u Crnoj Gori vrši se nasilje nad jezikom. Ide se u tome toliko daleko da se ne poštuje činjenica da se glas „jat“ pretvorio u „e“, „ije“ i „i“... Reći „prijestonica“ je isto kao reći

„nijebo“.. Treba i ovo naglasiti: jezik nije reverzibilno jezero. To zna či da se ne može jezička materija sa uvora vra ćati na izvor... Jezik teče kao rijeka i ko ne zna zakone njene matice, stropošta će se u prvi vir“! A evo šta je skoro kazao: „Hvala vam što pominjete moju davnašnju izjavu o crnogorskom jeziku. Tu je stvar jasna. Jezik je najprirodnije nazivati imenom onoga naroda koji govori tim jezikom. Srbi, Hrvati i Muslimani alijas Bošnjaci svojim ustavima utemeljili su nazive svojih jezika, samo se Crna Gora još stidi da uradi ono što je sasvim normalno da u čini...“.

Da li bi se on nekad u njegovoj politi čkoj i mentalnoj pripadnosti svesrpstvu sada toga (po)stidio i ne bi ništa progovorio ili bi presjekao kao nekada da u Crnoj Gori nema Crnogoraca ili u Crnoj Gori svi su Srbi! Da li se sje ća izjave i riječi sa počeka naše kritičke studije o njegovom mišljenju po tom pitanju? Razmisli će N. K. pa dati „pravi“ odgovor kao nekada o tom istom jeziku kada je izvjesnom novinaru objašnjavao da o tome ne može biti rije či, jer taj jezik po pravilima lingvisti čkim je jedan te isti sa ostalima i srpskim jezikom. Dakle, Kilibarda ima razli čita tumačenja o jednoj istoj stvari u samo desetak godina njegove „evolucije“, ali ne i nauke,

i politi čke metastaze poslije seanse sa jednim stranim ambasadorom!? Bio je to adekvatan naziv sa kojim bi Kilibarda kasnije, kada se promijene politi čke prilike ili uđemo u Evropu, u cilju integracija i tranzicije više govorio o „evropskom“ jeziku na onim lingvisti čkim osnovama koje i politi čke metastaze poslije seanse sa jednim stranim ambasadorom!? Bio je to adekvatan naziv sa kojim bi Kilibarda kasnije, kada se promijene politi čke prilike ili uđemo u Evropu, u cilju integracija i tranzicije više govorio o „evropskom“ jeziku na onim lingvisti čkim osnovama koje

Razmišlja N. K. o uvo đenju „evropskog“ jezika - engleskog jezika kao „maternjeg jezika“ zašto da ne, jer je to svjetski jezik!? Vaga i „za“ i „protiv“, procjenjuje i poslije izvjesnog razmišljanja zaklju čuje „mudro“, kao i uvijek sa „mekšim“ i „lijepim“ riječima, „jer živimo u Evropi ujedinjenoj“. Kakav genijalan zaklju čak i „otkriće Amerike“! Niko drugi nije mogao doći na tako genijalnu ideju i „otkriti“ da mi danas živimo u Evropi i to onoj koja se ujedinjuje, a Crna Gora se upravo nalazi u „Evropi“!? Ljudi, gra đani, mase čujete li Novaka Kilibardu da govori: Crna Gora je u Evropi“!? Da li sada zaista vjerujete njegovom „pronalasku“ i čak tvrđenju, bez dokazivanja!!! „Crna Gora u Evropi“, i to ujedinjenoj nešto malo kasnije, ali i to će se desiti!? Opet da ponovimo i naglasimo: „Zašto da ne, neka engleski nam bude jednoga dana maternji

jezik, jer živimo u Evropi ujedinjenoj, a i gotovo sva tehnika je na engleskome jeziku“!

Nekada smo imali njema čku marku, danas euro, pa možemo i engleski jezik, kao široko prihva ćen u cijelome svijetu. A, zašto da ne i funtu kao monetu ili mjeru?! Nema šta, dobar predlog N. Kilibarde i genijalan naravno, a „pragmati čni“ su razlozi kojima se uvijek on rukovodi

da ne bismo imali ove lingvisti čke rasprave i brojna trvenja oko uvođenja srpskog, crnogorskog, turskog, albanskog, i tako dalje i sve do standardizovanja „crnogorskoga jezika“ i pisanja gramatike i ostaloga. Svi bi bili prezadovoljni: Srbi, Crnogorci, Muslimani alijas Bošnjaci, Albanci, Hrvati i svi koji žive u Crnoj Gori govorili bi „maternjim“ jezikom-engleskim! Bila bi divota, mada mislim da bi ga brzo đavolisali sa svojim padežima i arhaizmima! Crna Gora se lako prilago đava i preorijentiše u hodu samo što „demokratske“ procese nikako ne prihvatamo, a jezik

i monetu lako usvajamo! A šta je N. Kilibarda po četkom posljednje decenije XX vijeka govorio- izjavljivao o otu đenju jezika: Zbog sve češćeg prekrštavanja Crne Gore u Montenegro, posebno jadno se osje ćaju Paštrovići, jer su se vjekovima borili protiv latinske duhovne prevlasti. Zamislite kako bi se, da čuje ovu sramotu, osjećao Stefan Mitrov Ljubiša ili Njegoš. Znaju istorijski narodi da se gubitkom rije či gubi i dio narodne svijesti i duhovne prepoznatljivosti...