Upravo onako kako je i Kilibarda u „(is)povijesti“ i naglasio: „Uostalom, istraživa či našeg

Upravo onako kako je i Kilibarda u „(is)povijesti“ i naglasio: „Uostalom, istraživa či našeg

vremena da će ocjenu političkih događanja o kojima govorim“. Ovo je jedno moje gledanje i tuma čenje događaja i brojnih izjava Novaka Kilibarde dok je bio lider Narodne stranke i kada je „evoluirao“, kako bi on to kazao „u hodu vremena i promjena“.

Zna Kilibarda da je mnogo toga izostavio u svojim ispovijestima, ali se ogradio rekavši: „Velika pitanja ostavimo budu ćnosti“. Možda je zbog „velikih“ razloga, koje je imao, morao

da izostavi mnogo toga, jer kaže: „ja pamtim samo ono što se ne čim doima mene“! Da li se to što je izostavljeno samo njega „doima“ pa ga pamti ili mnogih drugih politi čara iz vremena „rata za mir“? Ostao je Kilibarda kao i do sada u politi čkome životu nedosljedan, nepouzdan, nedore čen, zakulisan, zamagljen i „pragmatičan“ shodno svojim političkim shvatanjima i „evoluciji u hodu vremena i promjena“!

Njegova „(is)povijest“ kratko opisuje njegovu raniju biografiju iz vremena kada je „... bio

narodni poslanik“. No, kako kaže „Vlast je pusta slatka i zavodljiva pa i kad je obi čna

imitacija“. N. Kilibarda se toga drži kao pijan plota i ni po koju cijenu ne ispušta „vlast“ iz ruku makar bila i „obi čna imitacija“, već čvrsto steže do posljednjega atoma snage fizičke i umne, pa makar bio u „snovima i zabludama“. N. Kilibarda je bio na čelu partije srpske provenijencije, pa je rado o tome pri čao na brojnim skupovima podastirući to stihovima iz narodne poezije i to onim koji je on vješto birao, selektirao i plasirao. Volio je da pri ča i tu činjenicu da ističe: „Za mene je pri ča duši poslastica“! Kako kaže N. Kilibarda, držao je brojne govore prije rata na trgovima širom Bosne i Hercegovine, a u Crnoj Gori i prije i tokom rata i to treba on da naglasi. „Prije

rata, odnosno na po četku višestranačkog sistema u BiH, održao sam mnogo govora po trgovima i na tribinama u Bosni i Hercegovini“.

N. Kilibarda uvijek na đe neki izgovor i nakači se na nekoga državnika, političara, savremenika ili davnoga prethodnika i svoje govore na taj na čin opravdava, pa tako kaže da je on o Muslimanima imao poglede shodno onima za vrijeme Petrovi ća. „A za takav odnos, moj politi čki odnos, prema Muslimanima motivisao me niko drugi no kralj Nikola Petrović“. Dakle, N. Kilibarda ima „adut“ da ono što je zagovarao na brojnim mitinzima bilo je djelo nikoga drugoga do Petrovi ća ili današnjih političara ili onih „političara“ iz vremena dinastije Kara đorđevića i Garašaninovoga Načertanija!? Jednostavno rečeno svi su krivi što su tako pisali,

a Kilibarda „naivno“ prihvatao njihovu „politiku“ i na taj na čin on nema ama baš nikakvu „krivicu“! Čudno neko tumačenje i opravdanje za ono što jedan intelektualac koji proučava prošlost uzima li čnosti iz bliske ili daleke prošlosti i sa njima pravda svoju nacionalističku politiku, a kada mu budu odgovarale te činjenice on će se opet na njih pozivati da je to on tada tako mislio, a i oni prije njega su tako mislili! Za sve što je zlo ili naopako drugi su krivi, jer je on tako „bukvalno“ shvatio njihove „politi čke“ misli o vremenu od kojega je Kilibarda daleko barem sto godina.

Ne smeta Kilibardi da uvijek potegne nekoga iz davne prošlosti i istovremeno ako ne uspije u svojemu naumu on to odmah opravda time što će reći da je tako mislio neki političar iz XIX vijeka ili neki državnik. Kilibarda kao malo dijete pravi se tako naivan u svojim shvatanjima ili tuma čenjima koja mu u datom trenutku ne idu u prilog ili kasnije zbog njih mora da trpi kritike.

Oni kojima je držao govore nosili su ga na krilima stihova kojima je podupirao svoje namjere i politi čke strasti, usmjeravao mase, a oni su ti koji su tako htjeli da ga (sa)slušaju i od njega čuju

da li su u pravu, a on im je samo „pomogao“ pravovremeno i sa stihovima koje je upravo za takve prilike i namjere vješto podastirao. „Ja sam tako govorio, a u masi koja mi kli če bile su česte brade, šubare, kokarde i mrtva čke glave. Kao himna odjekivala je pjesma „Od Topole pa do Ravne gore“, a Pavle Đurišić, „mlad majore“ slavio se kao oslobodilac Sandžaka! Prema tome, akordi moje politi čke „pomirljivosti“ gubili su se u kakofoniji velikosrpskog vjersko- nacionalisti čkog urnebesa. Nijesam svirao nijedan instrument u tom orkestru predratne muzike, ali nijesam izrekao ni rije č javnog protesta“. I sa tim Kilibarda još jednom sve opravdava i zaklju čuje da nema tu nikakve odgovornosti ili se takav zaključak nameće i on preko toga olako prelazi čak ga i ne registruje!

„Moje stupanje s nacionalnom gomilom po trgovima bilo je na neki na čin vjerovanje u mogu ćnost prekompozicije avnojevskih granica. Od stava o prekompoziciji granica počeo sam polako da odustajem i da ga ne pominjem poslije jednog razgovora sa ameri čkim ambasadorom Vorenom Cimermanom“. Pa šta može biti „prekompozicija avnojevskih granica“ nego poziv na rat! Zna dobro Kilibarda da je u osnovi takvih „prekompozicija“ u pitanju rat i on ga sada samo vješto izbjegava i drugima - gomili ili masama nastoji podmetnuti, a on je „naivno“ u sve to samo vjerovao ali ne i zagovarao! Pa šta su tada njegovi govori zna čili i kuda su vodili? Zna on to dobro i vidi svoju veliku ulogu u svemu tome pa sada nastoji da se od nje nekako oslobodi, makar preko mase, gomile ili gra đana koji ga na trgovima pomno slušaju, a on samo govori njih radi, a s druge strane ubira politi čke poene sa kojima će graditi političku karijeru. A šta su do tada radili oni koji su ga osnovali i koji su od njega tražili samo „uslužnu“ djelatnost!? I o tome treba Kilibarda da mnogo detaljnije progovori, jer ih je svakako znao, ako ne sve ali glavne aktere nalogodavce svakako, a bogme i danas je svoje znanje i saznanje o svemu pa i o tome dobrano obogatio.

Na talasu nacionalisti čkoga ludila i građanskoga rata Kilibarda je gradio političku karijeru i stekao slavu lidera Narodne stranke i bio u njoj neprikosnoven. Danas se Kilibarda svega odri če ili minimizira svoju politi čku ulogu u „ratu za mir“ i ne sjeća se „snova i zabluda“ o ujedinjenju srpskih zemalja sa kojima je na brojnim mitinzima svepozivao da idu u osvajanje „srpskih teritorija“ i naravno da brane srpstvo. Takav „previd“ kod Kilibarde naravno da je uo čljiv i o čekivan zarad pranja sopstvene političke biografije. U tom i takvom naumu Kilibarda neće uspjeti pa makar napisao još dva toma „(is)povijesti“.

Da li mu je ambasador, koji je pomogao da se poslije jedne seanse razgovora „osvijesti“ od brojnih zabluda onako u poznim godinama, zaista „pomogao“ da na vrijeme promijeni politiku koja više nije imala pro đu, a on od nje mogao da zadobije veliku glavobolju? Ne dozvoljava Kilibarda, sem mogu ćnost, da je njegova Narodna stranka mogla imati uticaja na mase, ali je to tako bilo benigno da nije moglo djelovati više nego da se malo masama dade prostora da se razvesele, opušte i ništa više! „Retorika Narodne stranke, doduše, mogla je uzburkavati vjerske i rojalisti čke strasti građana. I tu ne treba abolirati Narodnu stranku. Pogotovo ne od njenoga uticaja na intenziviranje kosovske mitologije“.

Sve što je radio i pri čao on za to ima spremno objašnjenje i tumačenje u kontekstu dnevno - politi čkih događaja i ta njegova tadašnja retorika samo je služila za dobijanje nekih poena - glasova prilikom izbora i ništa više!? „Moja retorika u to vrijeme bila je da ne treba uzeti nijednu stopu hrvatske zemlje, ali i da Hrvatska ne smije pritisnuti nijednu stopu sprske zemlje. Da Dubrovnik ne može biti hrvatski, te od njega treba praviti simpati čnu državicu tipa Hongkonga. Upozoravao sam ako hrvatske oružane snage napadnu Krajinu, Srbija i Crna Gora treba da udare na Hrvatsku tamo gdje im je najbliže. Nijesam odlu čivao a ta je retorika donosila glasačke poene. Me đutim, ako se i sada te moje riječi tumače u kontekstu tadašnjih zbivanja, moglo bi se na ći objašnjenja ako ne i razumijevanja za takvu retoriku“.

Čime dokazuje Kilibarda svoje planove, objašnjenja, namjere ili smatra da je dovoljno se „prisjetiti“ i pozvati u pomo ć „sjećanja“, snove i zablude za riječi izgovorene na brojnim

„tribinama“! Šta drugo re ći nego da se Kilibardi odmah odbije polovina od svega onoga što je činio u „ratu za mir“ jer je bio političar i još lider opozicionar, a ona druga polovina opet treba da

se sagleda u „kontekstu vremena“ i onih istorijskih doga đaja iz bliske ili daleke prošlosti koju su zagovarali neki drugi politi čari ili državnici u XVIII i XIX vijeku. Tada šta od svega ostane neka se zato Kilibarda pozove na odgovornost, a to je upravo ništa. Dakle, ono što zagovara u svojim ispraznim hronikama i ispovijestima u kojima zanoveta i podme će svoju „istinu“ i poluistinu on time vrši politi čko pranje svoje političke djelatnosti u „ratu za mir“. A „uslužna“ djelatnost je u ovom slu čaju ostala za neku drugu „ispovijest“ sa kojom ima druge namjere, vjerovatno u cilju pranja politi čkih biografija onih drugih krivaca za odlazak u „rat za mir“! A tek šta će Kilibarda sa brojnim velikim planovima koje je ugovarao tokom „rata za mir“ ili o njima zablu đelo sanjao?

Čista naiva N. Kilibarde koji tako drastično i bez ikakvih obzira moralnih drsko plasira javnosti koju podcjenjuje ili smatra da je maloumna i da ne će shvatiti njegovu podrugljivu

poruku, kao onu masama, koje je znao dobro da usmjerava i sa kojima je manipulisao. To je besprizoran i bezo čan način prikazivanja činjenica i bježanja od istih, a sa namjerom prebacivanja krivice na istoriju i doga đaje iz prošlosti i naravno na ličnosti koje su djelovale u tim davnim doga đajima. Kada ne može da izbjegne nešto što je toliko očigledno on pribjegava samo konstataciji da je njegovo u češće bilo samo ličnim prisustvom ili pojedinih članova Narodne stranke, ali da su opet svi drugi bili mo ćniji od njega i da na njih on nije mogao uticati niti zaustaviti njihovo djelovanje. Dakle, opet Kilibarda prebacuje veliki udio u krivici na drugoga, a svoju i ulogu članova Narodne stranke stavlja u poziciju onih koji su se našli u (ne)obranom grož đu. Kao da Kilibarda hoće dokazati da je upravo on u „ratu za mir“ bio izmanipulisan, a ne

da su pojedinci, grupe, dobrovoljci, gra đani i mase od njega, kao tadašnjeg lidera i političara izmanipulisani brojnim njegovim govorima i ratnohuška čkom politikom pozivanja u „rat za mir“. „Nije Narodna stranka svojim izjavama bila mo ćna da opredijeli JNA i Crnu Goru da krenu na Dubrovnik. Prije se može re ći da se Narodna stranka svojim izjavama stavila u službu takvih kretanja i toga se ne možemo odre ći. Uz to, naši članovi išli su na Hercegovinu i Dubrovnik“. I tako redom Kilibarda ide od mitinga do mitinga, preska čući one na kojima je bio mnogo nacionalisti čki zapjenušanije i nagovarao svoje članove i prisutne na mitinzima, usmjeravao mase, pojedince i gra đane, trasirao im put daljeg hoda i odbrane srpstva. Kilibarda tako bezbojno prikazuje svoju ulogu i kao potpuno golu i naivnu, a uz sve to slijed doga đaja opisuje nekim svojim perifernim u češćem i sa naravno udjelom drugih ličnosti i činilaca koju su tu bili od najve ćeg uticaja i sa mnogo velikom političkom ili vojnom ulogom. Namjerno da Kilibarda bira manju ulogu u „ratu za mir“, a da glavnu prebacuje na drugu stranu odnosno prenosi je na JNA, jer se njegova Narodna stranka samo „stavila u službu takvih kretanja“. Takav na čin političke podvale je o čekivan od lidera Narodne stranke N. Kilibarde, ali je neuspješan, jer je potpuno neistinit.

Prizna će N. Kilibarda da su mu „seanse“ - tretmani sa ambasadorom stranim „pomogli“ i da je on kona čno „progledao“ i rekao sebi da mora izaći iz „zabluda“ koje je nosio tolike decenije! Pazi, boga ti, kako to naivno a vješto Kilibarda plasira!? „Vratio sam se na teren trezvenog, tek kada mi je Cimerman tresnuo u lice: - Nema prekomponovanja granica, Vi ste u zabludi“! Bio je u „zabludi“ opijen onim što su ga mase prihvatale, jer je bio njihov idol, heroj, zagovornik i li čnost koja će ih povesti onamo gdje njegovi stihovi usmjeravaju mase i građane kao i članstvo Narodne stranke. Kada se „otrijeznio“ od politi čkog pijanstva, koje je trajalo nekolike godine i na kojem je on gradio uspješno svoju politi čku karijeru lidera, a koja mu je pružila brojne privilegije ne samo materijalne nego i one da ima susrete sa brojnim diplomatama, liderima i državnicima, onda je sve do tada dobro išlo. Ali triježnjenje je najednom bilo potrebno kada se uplašio da bi zbog toga jednoga dana mogao i odgovarati pred Me đunarodnim sudom pravde u Hagu i naravno „otrijeznio“ se i zapo čeo „novu politiku“, prevrnuo list i sve iz početka sa novom ideologijom zamijenio je „rat za mir“ sa „mirom protiv rata“.

I „bilo je što je bilo“, tako je nastao „novi“ Novak Kilibarda kao „samostalni p(oli)ti čar“ i javna li čnost?! Da li se tako može raditi i pravdati politička djelatnost ili samo tako nešto pripada

N. Kilibardi?! Misli N. Kilibarda da je to tako jednostavno - objasniti i da će mu neko povjerovati

i oprostiti njegovu prljavu politi čku ulogu u jednom nacionalističkom građanskom sukobu i ratu u kojem je on u čestvovao, pa makar i vatreni govori bili usmjeravani „lijepim riječima“ ili stihovima iz narodne poezije, a koje je vješto servirao masama iako su kako bi on rekao to one „tražile“! E, bio je Kilibarda i tada potpuno svjestan i trijezan i znao je šta čini, a to njegovo „triježnjenje“ poslije nekoliko godina, kako bi on rekao „ma čku o rep“ neka okači.

Osnovna namjera u Kilibardinoj „(is)povijesti“ jeste da sve obesmisli i da ono što ne može da zamagli podijeli kao krivica sa drugima, a najve ćim dijelom da svoje političko djelovanje i odgovornost prebaci na vrijeme, nacionalisti čku euforiju, na bližu i dalju istoriju i događaje koji su sve to po njemu projektovali sa li čnostima iz minulih epoha, bilo političari ili državnici, vladari i pjesnici! To je Kilibardina zamisao koju on vješto ali neubjedljivo prikazuje svojim rije čima kao „svjedocima“, ali plete je za neupućenog čitaoca i nove generacije koje dolaze, a svjedoke ovoga vremena on mnogo ne zarezuje, jer smatra da će mnogi od njih to izbjeći radi opšte situacije, mira u ku ći i da Evropa neće mnogo vrednovati ono što se piše i potencira upravo radi integrativnih evropskih i evroatlantski puteva i interesa za dobrosusjedske i regionalne odnose sa vjerskom i nacionalnom tolerancijom. Na tu kartu igra N. Kilibarda i smatra da je to njegov „kec u rukavu“ sa kojim on danas igra pred javnoš ću.

„Razloga za kajanje ima što sam bio u prilici da taj nož uzmem u ruke: put moje katarze još traje... Ne može se odre ći da je zvanična vlast u Crnoj Gori osluškivala šta misli Narodna stranka“. Pokušava N. Kilibarda da tobože na đe makar dio krivice koja je toliko bezazlena, ali je ipak krivica od koje on ne će da bježi već je plasira, a ona je tako naivna, bezazlena, bezbojna, nevidljiva ali je „krivica“! „Vjerovatno, kada bismo tražili neku unutrašnju krivicu, posebno moju, našli bi smo je u eventualnom uticaju mojih izjava na u čvršćivanje njihove politike“! To je ta „krivica“ i „kec u rukavu“, karta na koju igra Kilibarda cijelo ovo vrijeme prve decenije XXI vijeka, ni ve ća ni manja unutrašnja koju svaki čovjek rekao bi on sa sobom nosi, a ne on koji je tada bio lider nacionalisti čke stranke spske provenijencije Narodne stranke, pa su svi njegovi govori bili puni „bola“ i „žala“ za onim što se moglo desiti i on je upravo tako i govorio i to je sva njegova krivica!? To je krajnja podlost jednoga visokoobrazovanog čovjeka i političara, koji hoće

da se opere od blata politi čkoga, kao lider Narodne stranke i učešća u „ratu za mir“. Svi su drugi govorili i bili „opijeni“ jedino je on bio „trijezan“ i jedino njegove „legije“ nijesu bile alkoholisane! Samo se pitamo kako se onda otrijeznio i od čega je imao da se (o)trijezni kada je sve tako bilo?

Uvijek i na svakom mjestu Kilibarda traži osobu, politi čara, državnika, stranku i tako dalje da podijeli sa njima krivicu, a svoj udio prikaže kao naivnost i bezazlenost govora koje je držao i stihovima podstrekivao samo da atmosferu uprili či i „razveseli“ mase kojima je držao govore. Da ih „razveseli“ i oni se „zamorno“ onako vrate ku ćama i zadovoljni prespavaju noć i sve tako iznova cijeloga trajanja „rata za mir“, a onda se Kilbarda „(o)trijezni“ uz pomo ć ambasadora! Nema šta nego „ubjedljivo“ da ne može biti lažljivije od prikazivanja uloge u „ratu za mir“ koju je imao Kilibarda. To što se radilo sa ili bez njegovog znanja i formiranje jedinica i dobrovoljaca to je tako prosto i nevino da je sve svedeno na bezna čajno učešće i na neslavan povratak ili čak put koji se nije realizovao ve ć su se borci vratili sa pola puta!?

Sve nam to pri ča bivši politički lider Narodne stranke N. Kilibarda i „dokumentuje“ riječima: „Narodna stranka nikada nije formirala svoju jedinicu da ide ni na Hercegovinu ni na Dubrovnik. Jednom je, s mojim znanjem, formirana jedinica da se ide u pomo ć Srbima u Kninu. Prijavilo se u hotelu “Podgorica” oko 150 ljudi, ali je prema Krajini otišlo svega dvadesetak“. Sjajno! Samo dvadeset je otišlo, a i oni nijesu „oposlili“ posao zbog kojega su pošli, ve ć su se vratili sa pola puta! Nema krivice, jer posao nije obavljen, a šta je takav na čin formiranja učinio i kako je uticao na javnost ili na one koji su „dobrovoljno“ ili samostalno išli u „rat za mir“ i ono „malo“ boraca koje je on prikazao, o tome ništa! Na tome su se sve vojne akcije ili operacije Kilibarde i njegovih vojnika i dobrovoljaca završavale!? Tako je „rat za mir“ trajao „nekoliko Sve nam to pri ča bivši politički lider Narodne stranke N. Kilibarda i „dokumentuje“ riječima: „Narodna stranka nikada nije formirala svoju jedinicu da ide ni na Hercegovinu ni na Dubrovnik. Jednom je, s mojim znanjem, formirana jedinica da se ide u pomo ć Srbima u Kninu. Prijavilo se u hotelu “Podgorica” oko 150 ljudi, ali je prema Krajini otišlo svega dvadesetak“. Sjajno! Samo dvadeset je otišlo, a i oni nijesu „oposlili“ posao zbog kojega su pošli, ve ć su se vratili sa pola puta! Nema krivice, jer posao nije obavljen, a šta je takav na čin formiranja učinio i kako je uticao na javnost ili na one koji su „dobrovoljno“ ili samostalno išli u „rat za mir“ i ono „malo“ boraca koje je on prikazao, o tome ništa! Na tome su se sve vojne akcije ili operacije Kilibarde i njegovih vojnika i dobrovoljaca završavale!? Tako je „rat za mir“ trajao „nekoliko

Mogu će da će Kilibarda u drugoj fazi pisanja „(is)povijesti“ prikazati „rat za mir“ bez ispaljenoga metka, a kako će objasniti onoliko poginulih u tome ratu i za to će Kilibarda naći „siguran“ izgovor ili ga je ve ć pripremio, a možda će opet „vrijeme“ kao faktor i „promjene“ biti krivci za sva ratna dešavanja bez u češća političara sličnih Kilibardi! Opis ratnih zbivanja, onakav kakav on nudi čitaocima u svojoj „(is)povijesti“ je jednostrano gledanje i prikazivanje svega drugoga samo ne li čnoga učešća i značaja njegove uloge u sve mu tome. On priča kao da je došao neki strani izaslanik ili posmatra č određen od visokog evropskog predstavnika da razgleda ratište pa primje ćuje sve što je nebitno za taj rat, čaurice, oteljenu kravu, sveščice i bukvar, poneku ku ćicu srušenu, vojsku bez vojničke discipline, a nikako da objasni kako su u tom i takvom ratu stradali stanovnici i toliki broj vojnika i ko je pucao ako se uopšte pucalo, rukovanje sa nekim visokim oficirima generalima JNA koji mu nešto raportiraju, a on to uopšte ne shvata o čemu se radi u „ratu za mir“!

Kako su i da li su se vojske sukobile, a neprijatelja nigdje nema, sve je čisto iako u ruševinama, ali nema vojnika niti ko puca sem što se vojnici vesele i napijaju pa i onako dangube ći provode ratno vrijeme!? Takvoga rata bez ljudskijeh žrtava ili sa nešto „malo“ žrtava nije nigdje bilo sem u Kilibardinim „ispovijestima“, a zna re ći za „...Srebrenicu, Srebrenicu, Srebrenicu, Srebrenicu...“, i toliko puta je u jednoj jedinoj re čenici potencirati čak četiri puta, valjda da poja ča zvučnost ili pokaže svoju „bol“ u koju niko neće i ne može povjerovati, jer je bestidna i neiskrena upravo onakva kakvom je prikazuje u vremenu „rata za mir“. Takvo je, i još naivno Kilibardino opisivanje scene odnosno fotografije sa nožem. On, jadan držao nekakav nož, koji se tu slu čajno našao, a fotoreporter ga baš u tom trenutku uslikao i objavio sjutri dan u štampi, pa se Kilibarda „iznenadio“ svemu tome i posebno „podvali“ koju mu je taj „novinar“ priredio!

Čuda i podvale“ koje se dešavaju N. Kilibardi slična su čudima koja se dešavaju u Crnoj „ Gori. Takvim „naivnostima“ Kilibardinim nema kraja u njegovoj „(is)povijesti“ i prikazivanju njegove politi čke uloge u „ratu za mir“, a sve sa ciljem da spere blato sa sebe i drugih sa kojima je bio u tome ratu, a sada ostao dužan makar za državni čke položaje, funkcije i mjesta na kojima će biti postavljan. On će se „u hodu vremena i sa promjenama“ mijenjati „evolutivno“ kao kameleon koji bi presvisnuo od crvenila kada bi mogao vidjeti Kilibardu kolika se puta može promijeniti samo u jednome trenutku dok opisuje neki doga đaj ili svoje učešće u „ratu za mir“.

Naravno da je nepobitna činjenica da je Kilibarda u Narodnoj stranci o svemu odlučivao i krojio kapu onako kako je on htio, a dijelom je imao i dobre pomo ćnike „dvije sestre Batri ćeve“ koje je dobro udao-udomio i nazvao „ekspertima“ iako on želi to prikazati kao ravnopravan odnos i zajedni čko djelo u svemu. Evo šta jedan bivši član njegove stranke upravo govori i kako opisuje Kilibardinu „ispovijest“, koja se ni malo ne razlikuje od onoga što smo poslije dugog istraživanja i analize brojne dokumentacije napisali o Kilibardi kao politi čaru u totalu i svome ogledalu. Naveš ćemo kratke izvode iz toga reagovanja: „Prije nekoliko dana, u Vašem cijenjenom listu, po čeo je da izlazi feljton „Ispovijest Novaka Kilibarde o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore“ u kome je g-din Kilibarda, na osnovu sje ćanja, vezao za moje ime, niz površnih, neta čnih i zlonamjernih izjava. Zaista ne mogu sa sigurnošću reći, šta je motivisalo g-dina Kilibardu da radi ovo što radi, ali oni koji ga malo bolje znaju i nijesu mnogo iznena đeni, što jedan u mnogo čemu bivši akter, na kraju karijere, poput ostarjele glumice koja ne dobija

uloge, preko skandala pokušava da ostane u centru pažnje. Me đutim, oni koji dobro poznaju gdina Kilibardu, tako đe dobro znaju da on ne radi ništa slučajno, odnosno ništa što ne donosi li čnu korist i da je ovo što on danas radi u stvari pokušaj, da je dio problematičnih radnji, koje je u ovih deset godina po činio, prebaci na drugoga, po mogućnosti na nekoga ko je izašao iz politike, pa nema mo ćnu zaštitu i predstavlja idealnu priliku, za ovako

ne časnu rabotu. Srećom postoje dokumenti koji nijesu saglasni sa sjećanjima g-dina Kilibarde i mnogo toga prikazuju u drugom svjetlu... sve što g-din Kilibarda piše o nabavci oružja je njegovo ne časnu rabotu. Srećom postoje dokumenti koji nijesu saglasni sa sjećanjima g-dina Kilibarde i mnogo toga prikazuju u drugom svjetlu... sve što g-din Kilibarda piše o nabavci oružja je njegovo

Narodnoj stranci Crne Gore nije moglo ništa dogoditi i ne samo dogoditi nego i planirati a

da to nije znao i o tome odlu čivao g-din Kilibarda... Kilibarda je o Dubrovniku pisao 1991. u listu “Epoha” i ne može re ći kako je imao skrivene misli...“.

Dakle, sve je jasno i nema potrebe za komentarom bilo kakvim. Da li će se Kilibarda poslije ovoga što smo napisali „u životu često smijati od jada“ ili će konačno prići pisanju nove ispovijesti sa makar nekim istinitim činjenicama i njegovoj stvarnoj ulozi u „ratu za mir”, bez podjela krivice i svoje naivnosti, zabluda i triježnjenja od velikoga politi čkoga pijanstva u kojemu je bio ili će sa svojom naivnošću iz vremena ratnohuškačkih imati da podastre nove dokaze u vidu suptilnijih i druga čiji sjećanja? A povodom prikazivanja političke ličnosti Novaka Kilibarde samo ćemo iznijeti neke naslove ili opise, izjave o njemu kao ličnosti, koje su objavljene u štampi u

Crnoj Gori ili izvan Crne Gore. Evo nekih naslova ili kratkih ispisa i izvoda iz zapisa: Ko je ovaj čovjek ? Novak Kilibarda (Penzionisani skandal-majstor ili oportunista); Novak Kilibarda govori

o vremenu kada je bio u koaliciji sa Liberalnim savezom da nijesu imali novaca a za izbornu kampanju zajedno su gotovo uložili oko 300 hiljada maraka, barem prema nekim podacima koji su javnosti saopšteni. „Za ilustraciju, njihov najja či politički oponent - Narodna sloga - nakon višemjese čne agitacije sakupila je svega 300 hiljada maraka za izbornu kampanju”. „Glavni slogani kampanje upereni su, naravno, protiv lidera DPS-a: „Vratite pare”, „Ta čka na pljačku”, „Bolje narodna sloga nego droga”, „Idite na Kipar” i sli čno. Uz to, Novak Kilibarda i Slavko Perovi ć svaki miting počinju i završavaju uzdižući sinhronizovano dva i tri prsta, simbole jedinstva „crnogorstva” i „srpstva” u Crnoj Gori. Lider narodnjaka Novak Kilibarda smatra, bez obzira na rezultate izbora, da politi čki savez Liberalnog saveza i Narodne stranke znači „istorijski iskorak” za Crnu Goru”. „Ja sam priznao svoje greške i javno se pokajao. Poput Vilija Branta. I nijesam zbog toga imao problema u Sarajevu... To nijesu mogli da prihvate samo moji Srbi, pravoslavci... iza mene je stala čitava bošnjačka elita. Akademska, kulturna, moralna”.

„Eksperti” mladi iz Narodne stranke gotovo da su nadmašili i samoga Kilibardu pa poslije opozicije koju je napustio jedan od njih, a koji se bavio ekonomskom analitikom i stanjem ekonomije u Crnoj Gori sada napreduje i došao je do visoke funkcije u Prvoj banci, dok se drugi malo pritajio stoje ći u politički pripećak čekajući kako će se dalje odvijati događaji u Narodnoj stranci. To je sli čno onoj Kilibardinoj politici aktivnoga čučanja sve dok se ne ukaže šansa od nekog ambasadora ili faktora politi čkoga koji će ga osvijestiti i upraviti kamo treba! Prihvatio se

da bude u njoj kao član Odbora direktora jer ima perspektivu-budućnost! „Prihvatio sam poziv zato što smatram da Prva banka ima budu ćnost”!? Svakako da se radi o „budu ćnosti“ ali čijoj i ko njome upravlja. A moguće je da i nijesu nikada bili stvarni ve ć tobožnji politički rivali u ovih dvadesetak godina!? Kako danas tumači svoje rije či koje je izgovarao u crnogorskom parlamentu govoreći za skraćenicu DPS da je treba čitati kao „DRP sistem“. I tu je sasvim jasno stanje i poredak stvari, jer Prva banka je privatno vlasništvo, u kojoj imaju mnoga privatna lica akcije, pa uopšte „nije“ toliko važno da li ima konflikta interesa sa predsjednikom Vlade Crne Gore, jer se radi o ro đenoj braći. Tu se odmah nalaze „pravi“ razlozi da u Crnoj Gori mora biti neko nekome, kum, ro đak, drug, prijatelj, brat, stric i tako dalje pa tu nema nikakve dileme kada se radi o uskome prostoru i malome broju stanovništva u nezavisnoj Crnoj Gori?! A banke „moraju“ postojati, jer je sve privatizovano i tranziciono sprovedeno i to „transparentno”! Mogao bi i da o tome koju rije č mudru prozbori Kilibarda, pa makar i „bilo je što je bilo”! Sve je regularno i na visokom zakonskom nivou!? A kako bi ina če u Crnoj Gori moglo biti da nije tako?!

N. Kilibarda se pokazao kao „borac i prvoborac” ne samo za srpska prava nego i kao borac i prvoborac za uvo đenje crnogorskoga jezika i borac u pokretu za nezavisnost Crne Gore! Na više frontova N. Kilibarda je udarao i to veoma „nau čno” i „utemeljeno” isto kao što je nekada govorio za srpski jezik, a sada zahtijeva novi crnogorski jezik sa istim argumentima. „Nedavno je crnogorski politi čar Novak Kilibarda tražio da se skupštinski materijali prevode na crnogorski jezik. - Novak Kilibarda je bio moj profesor, i evo me u apsurdnoj situaciji da branim srpski jezik N. Kilibarda se pokazao kao „borac i prvoborac” ne samo za srpska prava nego i kao borac i prvoborac za uvo đenje crnogorskoga jezika i borac u pokretu za nezavisnost Crne Gore! Na više frontova N. Kilibarda je udarao i to veoma „nau čno” i „utemeljeno” isto kao što je nekada govorio za srpski jezik, a sada zahtijeva novi crnogorski jezik sa istim argumentima. „Nedavno je crnogorski politi čar Novak Kilibarda tražio da se skupštinski materijali prevode na crnogorski jezik. - Novak Kilibarda je bio moj profesor, i evo me u apsurdnoj situaciji da branim srpski jezik

U svojoj „(is)povijesti” Kilibarda preska če mnoge izborne kampanje, kao na primjer i jednu u Andrijevici. Uopšte se ne sje ća „uspjeha” koji je tamo postigao, a i kako bi kada je imao nekih problema sa ženama koje su mu prijetile ili bogme pokušale da ga malo istabaju ni čim drugo do metlama. „Kada je 1. maja davne 1998. godine Novak stigao na predizborni skup u Andrijevicu da... objasni potrebu za modernizacijom i transformacijom, ...do čekalo ga je tridesetak žena - s metlama”! Narodni guslar koji se tu zatekao, u svom epskom dijelu „Metloslom Novaka Kilibarde“, opisao je nevi đenu dramu podno Komova: „Ali žene neće ni da čuju, nego mlate Novaka ko guju; Grdni kastig s Kilibardom pu če, trideset žena metlama ga tuče“! Na sve to Kilibarda bi sli čno prokomentarisao. „Udario junak na junaka“! Možda je i bilo tako no se Kilibarda ne sje ća svega! Naravno da se ne može svega sjetiti, jer koliko takvih događaja bilo u njegovoj politi čkoj karijeri?

Ipak bi, Kilibarda, trebao da se malo podsjeti od njemu najbližih članova iz Narodne stranke, koji bi mu mogli ponešto ispri čati i osvježiti mu pamćenje, jer se ne može stalno potezati za ambasadorom koji bi ga stavio na tretman-seansu u kome će se trijezniti i oslobađati snova i zabluda! Možda je književnik Kilibarda negdje zaturio svoje bilješke sa brojnih tribina pa neka u čini mali napor da ih potraži i pretoči u drugu neku „(is)povijest“! Da li je u „(is)povijesti(ma)“ N. Kilibarda „pocepao jednu stranu“ politi čkoga života ili ih je nekoliko onako na brzinu istrgao i bacio, pa danas ne može nikako da se sjeti šta je do tada radio, ve ć ga drugi moraju na sve podsje ćati! A možda mu je priča koju je dugo pripremao i smišljao toliko godila sve dok mu „glavni junak jedne knjige“ nije došao da se žali i „sve je bilo tako lepo“ dok ga „nijesu pro čitali“!

Naravno da je Kilibarda „vrstan“ poznavalac i „istražitelj“ narodnoga književnoga blaga na kojemu je i doktorirao, ali mu je, ipak, bilo promaklo „otkri će“ još po nekog Homera osim onoga za kojega je znao i to sasvim slu čajno! A, kako je „promaklo“ njemu tako velikome poznavaocu?! „Ja pro čitam taj ep, na neki način duboko sam impresioniran. Ja sam već bio doktor nauka i iz te oblasti sam doktorirao usmeno. I ja se za čudim. Kakva veličina, čovječe, književna. To je enormno djelo. Znate koliko je dugo to djelo? Koliko “Odiseja” Homerova. Pazite, preko dvanaest hiljada stihova i ja prosto ne vjerujem svojim o čima, je li to moguće da je, zaista, jedan novi Homer na našim prostorima“. Rijetko se Kilibarda do tada znao tako „diviti“ ili „iznenaditi“

i tek poslije toliko godina od kada je doktorirao „otkriti” novoga Homera na našim prostorima ravnom jednome gorostasu Homera iz Gr čke!? Šta li se sada desilo Kilibardi da tako naglo „otkriva“ pojedine pisce, a za koje je narod znao ali Kilibarda svakako ne, i treba mu vjerovati!?

„Kao diplomata bio je šef informativno-trgovinske misije Vlade Crne Gore u Sarajevu i ministar - savjetnik za politi čka pitanja u Ambasadi DZSCG u Bosni i Hercegovini“. O „plodnoj“ diplomatskoj karijeri Kilibarda nije toliko (na)pisao niti objavio neku prepisku koja bi mogla biti zna čajna ne toliko za radoznale čitaoce koliko bi bila dobrodošla bivšim diplomatama i onima koji se pripremaju na visokoškolskim ustanovama za diplomate, pa tako i za diplomatsku školu u Podgorici, na kojoj bi mogao Kilibarda da gostuje nekoliko godina i prenese svoje „veliko“ iskustvo diplomatske vještine sa njegovim komentarima i teorijskim pristupima!

Znao je Kilibarda dobro baratati i statisti čkim podacima o procrnogorskoj orijentaciji stanovništva u Crnoj Gori i tu je bio baš onako „vjerodostojan“ i ubjedljiv, ve ć 2001. godine. „Najnovija anketa pokazuje da se to procrnogorsko raspoloženje primi če kvantumu od 60% izbornog tijela Crne Gore“. Vjerovatno da su to bile analize njegovih „eksperata“ kada su bili u dobrim odnosima pa ih on sada iskoristio poslije napuštanja-istjerivanja iz Narodne stranke i sa sobom ponio odnosno sa čuvao ih upravo za dane nezavisnosti i referenduma, kao statističke dokaze budu ćim generacijama o raspoloženju stanovništva za zasebnu državu Crnu Goru, odnosno nezavisnu i me đunarodno priznatu državu! Koliko bi bilo takvih Kilibardinih zanimljivosti koje on čuva za ne daj bože i posebno za ona vremena koja projektuje za unaprijed Znao je Kilibarda dobro baratati i statisti čkim podacima o procrnogorskoj orijentaciji stanovništva u Crnoj Gori i tu je bio baš onako „vjerodostojan“ i ubjedljiv, ve ć 2001. godine. „Najnovija anketa pokazuje da se to procrnogorsko raspoloženje primi če kvantumu od 60% izbornog tijela Crne Gore“. Vjerovatno da su to bile analize njegovih „eksperata“ kada su bili u dobrim odnosima pa ih on sada iskoristio poslije napuštanja-istjerivanja iz Narodne stranke i sa sobom ponio odnosno sa čuvao ih upravo za dane nezavisnosti i referenduma, kao statističke dokaze budu ćim generacijama o raspoloženju stanovništva za zasebnu državu Crnu Goru, odnosno nezavisnu i me đunarodno priznatu državu! Koliko bi bilo takvih Kilibardinih zanimljivosti koje on čuva za ne daj bože i posebno za ona vremena koja projektuje za unaprijed

„Vojne vlasti zajedno s Narodnom strankom Crne Gore preduzeli su aktivnosti da osnuju Dubrova čku Republiku... Prljavi posao osnivanje Dubrovačke republike, što znači komadanje Hrvatske, pripao je kao što rekoh vojnim vlastima i Narodnoj stranci CG...“. Tek danas poslije toliko godina govori Kilibarda i priznaje da je to bio „prljavi posao“ u kojem je i on u čestvovao u „ratu za mir“, a tek koliko bi imao toga da još kaže o sebi kao lideru i, naravno, Narodnoj stranci! Zatim nastavlja u malo oštrijem tonu sa mnogo dubljim namjerama pravdanja i tobožnjega kriti čkoga sagledavanja navedenih događaja: „Još viša blamaža i bruka vojnih vlasti je kada se pogleda koga su uzeli za glavnog saradnika u osnivanju Dubrova čke republike. To je Narodna stranka kojoj bi prikladnije bilo da se zove izdajni čka stranka. Narod je u prošlosti nije zvao narodna stranka nego klubaši ... U višepartijski sistem Crne Gore ušli su 1989. godine kao tobož nova politi čka stranka, ali organizovana i dirigovana od organa državne bezbjednosti i KOS-a. Zato je njih i pripao zadatak da osnuju Dubrova čku republiku... Nije znao nesretni Novak da su Dubrov čani i bez njegove republike ostvarivali ne 12.000 nego 15.000$ dohotka po glavi stanovnika. Zaista je pretjerao Novak u težnji da iz njegove banjanske o čevine i zubačke ujčevine koji su oboje puka sirotinja donese evropsko blagostanje i sre ću bogatom Dubrovniku“.

Da li su i koliko N. Kilibarda kao lider Narodne stranke i ta stranka imali udjela što je u „ratu za mir“ poginulo i ranjeno par stotina vojnika iz Crne Gore? Ni o tome Kilibarda nikako da zapiše neko slovo i opravda takvu činjenicu i kaže ko je kriv i koliki je njegov udio u toj krivici i bolu za crnogorskim mladi ćima? Da li je mogao zaboraviti i takvu činjenicu ili je samo zapisivao na drugoj strani poginule, ranjenje i izbjegle, pa i razrušene domove i sa kojim motivom, a bio je njihov protivnik!? Kakvu je ulogu tada igrao N. Kilibarda u „ratu za mir“ neka objasni samo ne onakvom naivnoš ću i bezazlenošću, nesvjesno, opijeno i zabluđeno? A danas, kakvu ulogu igra tako se pravdaju ći i sa naknadnom pameću priznajući nekakvu krivicu više verbalnu nego stvarnu? Koja je u svemu tome njegova današnja uloga. Da li priznanje, oprost, izvinjenje ili će biti nešto sasvim drugo što je on odavno smjerao da sve obesmisli i tako naivno objasni svoje slatke snove i zablude iz „rata za mir“?

S obzirom na na čin kako je pisana „(is)povijest“, namjeru napisanog i iznijetih „činjenica“ o čigledno je da se od Kilibarde i nije moglo očekivati ništa drugo sem (ispo)vijest koja je selektivna sa uopštavaju ćim podacima i prebacivanjem krivice na sve druge samo ne na njega. A on u svemu tome kao nije imao nikavog „zna čajnijeg“ udjela, jer je njegova uloga bila službena onako kako se to od njega tražilo „uslužna“ i tako je on svoju „ispovijest“ i ispri čao gotovo bez njegovoga posredovanje ili bilo kakvog direktnog kontakta u doga đajima za vrijeme „rata za mir“. Me đutim, s druge strane njegova je značajna uloga upravo tek poslije 2000-te godine kada je „mirotvorac“ Kilibarda uveliko propagirao ideju Evropske unije za saradnju sa susjedima, vjersku i nacionalnu toleranciju i suživot na bivšim jugoslovenskim prostorima odnosno sada zasebnim državama koje će ići putem integracija sa njim na čelu. Takav se utisak stiče kada se čita N. Kilibardine „(is)povijesti“, napisane i sročene da zamagle suštinu svih značajnih događaja

i veliku ulogu njegovu kao lidera u Narodnoj stranci i propagatora ratnoga na brojnim mitinzima. Mora će objasniti tu svoju ulogu, koja se ne može tumačiti samo činjenicom da je držao govore reda radi, da „razveseli mase“ i radoznale gra đane ili slučajne prolaznike! Ne samo da je njegova „ispovijest“ neuvjerljiva za jednog ozbiljnog čitaoca i posebno poznavaoca ili svjedoka svih dešavanja na tim prostorima u „ratu za mir“ nego je ispri čana sa namjerom da obesmisli sve što je ra đeno sa njegovim znanjem. Kilibarda je prošao put od političkog uspjeha do zaborava odnosno do pada u politi čko blato.

U ovoj prvoj deceniji XXI vijeka nema važnijeg mjesta, izložbe ili muzi čke svečanosti, pozorišne predstave na kojoj Kilibarda nije bio prisutan ili kao promoter, govornik, otvarao izložbe, govorio ili besjedio kao uvodni čar. Bio je veoma aktivan i prisutan gotovo na svim skupovima ili važnijim književnim sastancima, promocijama, otvaranju umjetni čkih izložbi, na muzi čkim svečanostima i pozorišnim predstavama. Da li „...realizovanom četniku Nošu

Kilibardi...“ neki istaknuti Crnogorci pjevaju serenadu upravo zbog toga što je Kilibarda danas najcrnogorskiji samo 100 procentni Crnogorac, koji je pola svojega politi čkoga života barjačio srpstvom ili će on sam sebi tu serenadu pjevati? No bilo kako bilo ili kako mu bude on danas barja či crnogorstvom kao politikom, ideologijom, kulturom i svime što je do tada kao nekadašnji lider Narodne stranke u „ratu za mir“ negirao kao naciju, jezik i državu.

Kilibardina „antiislamska intima” u periodu od po četka trećega milenijuma stalno je prisutna u njegovim literarnim radovima i zagovornik je njene popagatorske uloge i veli čanja svega što je islamsko ili bošnja čko, pa čak nadilazi neke kategorije za koje do današnjih dana još nije mogu će poremetiti kvalitet narodne poezije i književna djela velikih pisaca iz pravoslavne baštine. Posao je Kilibarde upravo da danas promoviše islamsku kulturu, bošnjaštvo, otkriva ga crnogorskoj javnosti i stavlja na veoma visoko mjesto kulturne i književne baštine, a zapostavljaju ći ili bolje reći na štetu sopstvene istorijske kulturne baštine. No, to je Kilibardino pravo i li čni zadatak, njegova dobra volja da se dodvorava onima protiv kojih je bio sa svojom istorijskom „zabludom i snovima“, a naivnoš ću pred ukupnom naučnom, stručnom i laičkom javnoš ću. Upregao je Kilibarda sebe u veliku rabotu prepjevavanja i „suptilnoga“ tumačenja i reprogramiranja, kao i transformisanja ukupne književne baštine crnogorskoga naroda zarad samo nekog (o)pravdanja sopstvene politi čke ličnosti ili bolje reći političkoga pranja svoje biografije. I to je jedina potreba ili interes što je Kilibarda i tada bio u Sarajevu na zadatku „visokom“ u cilju potreba onih protiv kojih je bio strasno, idejno, politi čki, lično i zapjenušano sa negacijom koju je, svi su izgledi, „visokom“ cijenom platio svojom istorijskom zabludom!

O moralno-politi čkim vrednostima ili karakteristikama N. Kilibarde treba govoriti sa mnogo opreznosti iz razloga što morate imati na umu jednu fazu njegovoga nacionalisti čkoga zanosa i politi čke istrajne pripadnosti i dosljednosti. S druge strane u drugoj fazi njegove političke djelatnosti imate njegovu podfazu triježnjenja od zabluda koja gotovo jednako vrijeme traje posebno od samoga kraja XX vijeka pa sve do današnjih dana. Taj njegov „evolutivni“ put kako

ga on naziva jeste politi čki kredo koji ima za cilj pravdanja za sve što je činio. On, pranje svoje politi čke biografije ne izvodi činjenicama već samo riječima u koje treba čitalac da (po)vjeruje kao dokazima, a to su njegova naivnost, nezrelost, opijenost i brojne zablude i snovi koje je tokom šest decenija nagomilavao, a koje će se za sada, da li nanovo, morati čitati i drugačije tuma čiti u „hodu vremena i promjena“ koje su uslijedile uz pomoć ne samo ambasadora nego i evropskih integracija.

„Najcrnogorskija lustracija“ politi čke djelatnosti i pranja političke biografije Novaka Kilibarde je po čela i ona će trajati sve do neke veće i „pragmatičnije“ opijenosti i zablude, a za to, ipak, postoji realna mogu ćnost da on u nju opet zapadne i konačno se sa njom pokrije. Da li je to sada Novakovo zatiranje istine ili kako veli jedna pjesnik i književnik „...Nošo laže kad zatrep će...“ samo da svojim triježnjenjima barem nešto od svega zbaci sa svoje blatom prekrivene politi čke ličnosti koju on spira neuspješno, ali dosadno i uporno misleći da će se prljavština sama od sebe sa njega skinuti ili otpasti, a upravo je toliko prionula za njega da je postala sastavni dio njegove politi čke ličnosti i biografije.

Sada Kilibardi, „Hrt Karaman“ kako ga nazva jedan književnik i pjesnik, samo preostaje da se uporno dodvorava i pravda svima za svoju prošlost u kojoj je napadao ne samo književnika nego i sve politi čare, dok je srbovao i nacionalističku euforiju propagirao, a „dobrovoljce“ zavodio i slao sa oružjem na ratišta da osvajaju srpske teritorije, koje su nekada davno imali. Brojne izjave Kilibarde imaju za cilj da udjeljivanjem bombasti čnih riječi upravo se dodvori ne samo pojedincu o kojemu piše i kojega veli ča nego i njegovom narodu da bi se jednoga dana pozvali na Kilibardine rije či koje veličaju pojedine političare iz vremena nacionalizma i gra đanskoga rata. Tada će imati i jake razloge da, pored mnogobrojnih izjava o ličnostima, velikim i istorijskim, naglasi: „Kilibarda, koji nije glup, izjavio na sjednici svoje stranke nedavno u Nikši ću da je Tuđman najveći državnik ...“. Kilibarda za svakog državnika koji mu je potreban za pranje svoje politi čke biografije govori ni manje ni više nego da je „veliki Sada Kilibardi, „Hrt Karaman“ kako ga nazva jedan književnik i pjesnik, samo preostaje da se uporno dodvorava i pravda svima za svoju prošlost u kojoj je napadao ne samo književnika nego i sve politi čare, dok je srbovao i nacionalističku euforiju propagirao, a „dobrovoljce“ zavodio i slao sa oružjem na ratišta da osvajaju srpske teritorije, koje su nekada davno imali. Brojne izjave Kilibarde imaju za cilj da udjeljivanjem bombasti čnih riječi upravo se dodvori ne samo pojedincu o kojemu piše i kojega veli ča nego i njegovom narodu da bi se jednoga dana pozvali na Kilibardine rije či koje veličaju pojedine političare iz vremena nacionalizma i gra đanskoga rata. Tada će imati i jake razloge da, pored mnogobrojnih izjava o ličnostima, velikim i istorijskim, naglasi: „Kilibarda, koji nije glup, izjavio na sjednici svoje stranke nedavno u Nikši ću da je Tuđman najveći državnik ...“. Kilibarda za svakog državnika koji mu je potreban za pranje svoje politi čke biografije govori ni manje ni više nego da je „veliki

Kao lider punih deset godina je „...šef zlo činačke Narodne stranke...“, uspio je zamijeniti svoju prošlost i dograbiti se nezavisnosti, promijeniti svoju politi čku ulogu i sada svoju miroto čivost prosipa ukupnoj javnosti. Ponaša se Kilibarda kao politički čistunac, pa priča i pripovijeda šta mu na um pane kao da nema živih svjedoka, koji ga se sje ćaju šta je do prije desetak godina radio, a to nije mali vremenski period za jednoga politi čara. Ne misli valjda „osviješ ćeni“ i „samostalni p(oli)tičar“ N. Kilibarda da će u drugih deset godina njegove „nove“ politike integracija, koju po prvi put „dosljedno“ sprovodi, uspjeti da poravna sve neravnine u svojoj politi čkoj biografiji i da će sve maske sa njegovoga lica biti uspješno skinute! U drugoj deceniji njegovoga miropomazanja i politi čke mirotočivosti biće stavljene neke druge političke maske o kojima će samo on znati razloge njihovoga postojanja i mijenjanja-skidanja.

Kada je njegov velikosrpski projekat doživio poraz - fijasko on je „priznao zablude“ koje je nosio sa sobom punih šest decenija i sa kojima je izvodio nastavu na visokoškolskoj ustanovi u Nikši ću! Ništa čudno ili neobično za njega da se po nekoliko puta preobrati i zamijeni jednu masku drugom i to u par minuta, a kamoli za desetak godina koliko je tek izmijenio politi čkih lica, to sami bog zna, često bi tako znao reći. Sada je onamo gdje je uvijek „pripadao“ nacionalno

i državno, u „pasjoj zemlji“ kako re če jedan književnik ili u Crnoj Gori gdje „vlada diktatura sa osmijehom... čak sa izvjesnim rezom bijelih zuba“, sa istomišljenicima i bivšim protivnicima, otriježnjen i „evolutivno“ izmijenjen, preobražen i preobra ćen u najcrnogorskijega samo 100 procentnog Crnogorca, bivšega najagilnijeg i najve ćega velikosrbina punih deset godina. Kilibarda se ne pita šta je bilo sa onim periodom do tada i o tome se mnogo ne izjašnjava niti je to toliko obojeno ili ispolitizovano, ali jeste vješto ispleteno da zlu ne trebalo uvijek se može pozvati na komunizam, ideologiju, partijsko gledanje i na kraju partijsko protjerivanje i onemogu ćavanje

da njegova li čnost kao pisca i književnika dođe do izražaja u Crnoj Gori. Zbog zaokreta u politici i nove ideološke preorijentacije na „tranzicionim i integrativnim“ osnovama možda je nastalo sadašnje Kilibardino suptilno, „novo i druga čije“ čitanje Njegoša i posebno „Gorskoga vijenca“ i kao preporuka da bude na onim „visinama“ ili po kriterijumu kao „Opet isto, ali druk čije“, ali sada bez „antiislamizma“ i „antiturskoga naboja“ i bez „genocida“ na vjerskoj osnovi! Danas je njegovo „beharanje“ novoga politi čkoga nacionalizma odnosno pozivanja na crnogorstvo „pragmati čno“ ili veoma profitabilno i poželjno za „edukaciju“ građana u Crnoj Gori, na što ima li čno pravo i niko mu to ne negira niti hoće išta (od)uzeti. Međutim, nastojimo ga podsjetiti na nekadašnju orijentaciju politi čku od koje se on sada ježi, jer je bio u „zabludi“. Me đutim, ne ježi se kada su u pitanju privilegije koje su ga zadovoljavale do jednoga trenutka, kada je imao sve što mu je trebao da zadovolji svoju nezasitu i preambicioznu li čnost.

Da li se tu radi o nekim Kilibardinim zavrzlamama i „korisnim nejasno ćama“, snovima i zabludama sa kojima on ho će dovesti čitaoca u zabludu ili ga uvjeriti-ubijediti u istinitost svojih rije či, a bez ikakvih dokaza samo na osnovu „ispovijesti“ i sjećanja. A možda bi u objašnjenju svega mogle pomo ći i važiti riječi jednoga pisca koji reče da su to sve Kilibardine naučne „magareštine i nepodopštine“, kojih je za „ovih desetak godina njegovoga politi čkoga djelovanja“ toliko mnogo da analizirati sve te snove, zablude, naivu, bezazlenost, opijenost i besvjesnost teško da bi pomogla bilo kakava „seansa“ sa ambasadorom jedne strane države!

Da li Kilibarda može da pojmi ono što sebi pripisuje ili od čega bježi ako je to njegova politi čka prošlost koja je samo naivna, zabluđela i danas preporođena uz „seansu“ jednoga ambasadora strane države? Da li misli da je može izbrisati i preko toga zasaditi novu ili pomiješati je sa ovom sadašnjoš ću koja mu je „pragmatična“ i upravo dobrodošla, jer je prepoznaje kao „novu“ i gotovo uro đenu, a sve do tada je bila farsa, maska, paravan iza kojega se on krio. Dakle, sa ro đenjem je usvojio sve ovo današnje koje je kao „prorok“ predvidio!

Takvih politi čkih trabunjanja N. Kilibarde ima na pretek i ne treba da na ovom mjestu se o njima toliko pri ča, posebno ne jer odišu velikom „naivom“ jednoga čovjeka u poodomaklim godinama, zadojenog nezajažljivim ambicijama i neostvarenoš ću kao i željom za revanšizmom i Takvih politi čkih trabunjanja N. Kilibarde ima na pretek i ne treba da na ovom mjestu se o njima toliko pri ča, posebno ne jer odišu velikom „naivom“ jednoga čovjeka u poodomaklim godinama, zadojenog nezajažljivim ambicijama i neostvarenoš ću kao i željom za revanšizmom i

A mnogo toga je govorio, zborio, pjevao, pripovijedao, pri čao, zamagljivao, prepjevavao, dodavao, prepri čavao i sve to naglavačke obrtao shodno svojoj „evolutivnoj“ prirodi u „hodu vremena i promjena“, kojima je cijeloga života težio i sa kojima je svojim životom upravljao kao principima i devizom-motom njegovoga životnoga kreda „sve se mijenja“, a najbrže se od svega on sam mijenjao, kao kameleona kojega je jedino Kilibarda nadmašio u svome životnom i politi čkom bitku.

Vjerovatno da je Kilibarda posmatrao i u čio od kameleona promjene i preobrazbe, pa ih shvatio kao „evoluciju“ shodno životnim stanjima u prirodi što mu je poslužio kao primjer za ugled na politi čke promjene i stanja tokom brojnih njegovih susreta, mitingovanja, izjava, tuma čenja, sjećanja, intervjua, ispovijedanja, zagovaranja, ubjeđivanja i propagiranja. Da li je Kilibarda sve izmislio o sebi pa se kasnije po čeo od svega toga trijezniti i sada „vjeruje“ da je to „stvarnost“ njegova potpuna i istinska istina, ili je to njegov put postepene „evolucije“ od djetinjstva pa sve do starosnoga doba? Možda mu se desilo da je sebe uspio ubijediti da je sve tako kako je on želio i duboko povjeruje u svoju „istinu“ koju je cijelo vrijeme izmišljao, a najednom bio „prinu đen“ ne samo da povjeruje već i da odbaci svoju političku prošlost! „Jer,