Metastaze Novakovog politi čkog zaokreta - Od „velike Srbende” do najcrnogorskije politi čke be(n)de -

Metastaze Novakovog politi čkog zaokreta - Od „velike Srbende” do najcrnogorskije politi čke be(n)de -

„Politi čka reinkarnacija” N. Kilibarde počinje od njegovog participiranja u vlasti kada je ušao u koaliciju sa DPS- i SDP-eom. Znao je ponekad da „tr či za vjetrom“ pa na šta nabasa, ali je ipak mnogo češće znao okretati glavu odakle vjetar duva i (pr)ocijeniti trenutak kada treba uskočiti i poentirati, napasti protivnika i dosjetkom ga obezoružati ili privremeno paralisati. Prili čno uspješno je odolijevao provokacijama da je protiv srpstva odnosno da je „golub prevrta č“ i da sve što je radio bilo je u interesu razbijanja srpstva u Crnoj Gori, zarad dodvorništva ljudima iz vlasti čiji će on na kraju biti posilni.

„Naravno, nije bilo lako devedesetih godina prošloga vijeka aktivistima i glasa čima Narodne stranke” da „provale” N. Kilibardu, ali su stvari po činjale dolaziti na svoje mjesto počevši tamo od kraja posljednjih godina 20. vijeka i danas su potpuno zauzele pravilan položaj. U ovom trenutku, niko nema „dilemu ko je Novak Kilibarda”. Dok neko povla či svoje „političke deonice”, N. Kilibarda je u svoje pero izigravao „dezodorans Srbina od 1997-me do 2000-te... Kilibarda i Mandi ć su svoje stranke, Narodnu stranku i SNS uništili kada su bile najjače. I tu nema potrebe za znakom jednakosti. U pitanju je, prosto, recept”.

Da li će zbog svoje političke prevrtljivosti i pogubne nedosljednosti ostati „za uklin” na politi čkoj sceni Crne Gore ili će biti pravi primjer „vještine mogućeg” i politike kao njegove sudbine „iz hobija” u kojoj je njemu bilo sve dozvoljeno, a on se mijenjao i prilago đavao iz dana u dan iz godine u godinu i tako uspijevao da zano ći kod jedne stranke, a probudi se u drugome taboru? Da li će nastaviti sa pranjem, ribanjem i spiranjem političke ljage a preko sebe da spira ljagu onih koji su mu dirigovali odnosno koji su ga osnovali za potrebe „servisa i usluga”? Da li će N. Kilibarda skončati u blatu i žabokrečini ili će u kratkom vremenu „nove” (is)povijesti objasniti svoju politi čku vertikalu odnosno horizontalu? Da li je N. Kilibardi „vrag polokao pamet” poslije onoga što se desilo u njegovoj Narodnoj stranci punoj „harmonije”, strana čkih i li čnih „razumijevanja” pod njegovom dirigentskom palicom i naročito poslije razlaza u stranci odnosno odlaska iz stranke - istjerivanja N. Kilibarde nekada osniva ča i lidera njenoga, a danas „samostalnog p(oli)ti čara“ i javne ličnosti?

Jedina ideologija ili jedina filozofija njegova u cijelom tom njegovom bavljenu politikom „iz hobija” bilo je održavanje na vlasti. Ona mu je bila milija od majke, od ljeba-kruha i svega na svijetu, samo da je u vlasti i na politi čkome tronu i on je bio svime ispunjen i nadahnut. Mogao je na takvim krilima do neba letjeti, a bogme je mnogo jezdio i po vodi je brodio, mahao, mlatarao rukama, kora čao (kilo)metarskim koracima i njegovi snovi su postali njegova java!? Sve mu je to vlast omogu ćavala, ta šačica vlasti od liderstva u Narodnoj stranci do potpredsjednika Vlade i „diplomate” od karijere - šefa trgovinsko-informativne misije, a zaboravio je na profesuru, na nau čni rad, doktorat i trice!? Sve je to bilo ništavno za njegovu pragmatičnu idelogiju, jer biti u vlasti je i „živjeti vje čno”! U svemu tome je nastala i kao takva nestala njegova politička ličnost, jer se sam udavio u nezajažljivoj vlasti sopstvenih ambicija. Od svega najviše samo je htio da se do čepa vlasti, makar još jedanput prije nego pođe bogu na ispovijed!

Novak Kilibarda je „najkontroverznija li čnost u crnogorskom biću“ političkom koja je lutala od Crnogorca, Srbina, Jugoslovena, pa opet do Crnogorca. „Jedan čovjek koji je počeo sa srpskom sviješ ću, danas vrlo temeljno stoji na crnogorskim i držvnim pozicijama... Kilibarda je Vojsku Jugoslavije nazvao okupatorskom, i to je istina. Istina koju drugi zvani čnici nijesu izgovorili...”. Posebno je pitanje koliko je Kilibardina crnogorska svijest danas temeljna ili utemeljena sem čisto iz njegovih „pragmatičnih” razloga!? Bio je Kilibarda veliki igrač i (za)govornik zajedni čkoga života u državnoj zajednici sa Srbijom u koaliciji „Zajedno za

Jugoslaviju” sasvim svejedno mu je bilo koja je to država, jer mu je odgovaralo da i dalje igra i (do)kazuje da je za o čuvanje zajednice nekadašnje na bazi srpstva ili jugoslovenstva odnosno crnogorstva koje je pokazivao kako su se politi čke prilike mijenjale, pa će vremenom prerasti u najcrnogorskijeg samo 100 procentnog Crnogorca u Crnoj Gori ili samo ravnog jednome takvome sa kojim se kona čno sprijateljio.

Sve ono što se dešavalo na politi čkoj karti nove državne zajednice koja se pokušala komponovati od strane politi čkih elita Srbije i Crne Gore uz veliku „stručnu i graditeljsku” pomo ć od strane Havijera Solane i Evropske zajednice, bilo je samo produženje nekakvoga nestabilnog stanja zarad kupovine vremena jednih, drugih i tre ćih koji su bili u toj igri, a kojima nije nikako, ni tada, odgovaralo da se razriješi situacija na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima.

Beogradski sporazum, kao „razuman kompromis koji je sprije čio produbljavanje krize u Crnoj Gori i sukobe s me đunarodnom zajednicom”, pozdravio je i lider Narodne stranke Dragan Šo ć. „Definitivno, ovo je poraz Đukanovićevog separatističkog projekta”. Iskazivao je Kilibarda velike apetite u svojim brojnim zahtjevima i politi čkim planovima, ali mu nije moglo biti zbog brojnih kriza i dešavanja, koje su njegovu Narodnu stranku poga đale u posljednjoj deceniji 20. vijeka, pa će nastojati da te svoje apetite znatno smanji shodno političkoj moći svoje ličnosti, a posebno poslije onoga što mu se desilo da „napusti” Narodnu stranku i njegove „eksperte”.

Veliki apetiti i mnogostruko manje mogu ćnosti bivšega lidera nekada velike i brojne stranke u opozicionom srpskome bloku nijesu mogli zadovoljiti Kilibardu, pa je tražio podršku ili savez sa onima protiv kojih je do nedavno bio u politi čkim neprijateljskim odnosima. „... Milo mi je što sam ovdje prvenstveno zbog toga što ću konačno moći da vam u brk skrešem makar hiljaditi dio od onoga sto sam smišljao (da vam jednom pljusnem u lice)... Ko smo mi Crnogorci danas“?

„Opaske koje su saopštene u ovom radu nijesu kritika Njegoševe antiislamske književne genijalnosti koju je ostvario u Gorskome vijencu, nego upravo zna če sugestiju da Njegošu ne treba pristupati onako kako klerikalci pristupaju Bibliji i Kuranu. Njegošu treba prilaziti kriti čki onako kako to ve ć odavno čine narodi s izgrađenom demokratskom sviješću kada pristupaju svojijem velikim stvaraocima... kakvi su Šekspir, Servantes i Gete, na primjer”. „Kroz analizu i pore đenje Njegoševog i Mažuranićevog antiislamizma, prof. Kilibarda upućuje na neodrživost dogmatskog pristupa vladi činom djelu i potrebu njegovog kritičkog i suptilnijeg iščitavanja...”. „Na ove izjave prvaka islamizovanijeh Crnogoraca nema ni rije či oponiranja koja bi značila dokaze da je pod tursko-islamskom vlaš ću nepodnošljivo u Crnoj Gori življeti, da se pravoslavni živalj hara čem i različitijem obavezama iscrpljuje, i da turska vlast ne ukazuje nijedan detalj pravde i humanosti kojim je zra čila pravoslavna vlast prije no su Osmanlije osvojile Crnu Goru...”. “Ukratko re čeno, nema u oponirajućijim izjavama ama baš ni jedne jedine riječi koja bi govorila o nepodnošljivosti života pod turskom vlaš ću, nego sam odgovor usmjeren je vjerskom mržnjom uperenom protiv islama. A kao što sam istakao u svojijem dosadašnjim osvrtima na to pitanje - je li bilo istrage poturica u Crnoj Gori, objektivna ideja Gorskoga vijenca najbolji je dokaz da te istrage, kao krvave Badnje ve čeri, nije bilo. Nego je Njegoš crnogorsku oslobodila čku borbu protiv turske vlasti, borbu koja je otpočela poslije turskoga poraza pod Be čom 1683. godine, odnosno od trenutka kada je Rusija potražila svoju interesnu sferu u nahijskoj Crnoj Gori, sažeo u temu Istraga poturica. Dakle, sužavanje uslova za komotni opstanak islamizovanog življa u Crnoj Gori, što je otpo čelo pod ruskijem uticajem početkom 18. vijeka, Njegoš je homerski sažeo u jedan konkretni antiislamski i slobodarski doga đaj...”.

„Dakle, svu hriš ćansku odiozu prema islamu Njegoš je u Gorskom vijencu sintetizovao u ustanak jednog malog naroda protiv svojijeh žitelja koji su primili islam. Kad bi se dodjeljivale medalje jednome državniku i jednome piscu za maksimalnu antiislamsku odiozu koju su ispoljili, svaki na svoj adekvatni na čin, državnik Petar II Petrović i pjesnik Njegoš primili bi po jedno odlikovanje. A samo bi medalja pjesnikova imala dragocjenu lentu zato što je autor Gorskoga vijenca svoj antiislamizam uobli čio genijalnijem pjesničkim jezikom...”.

Ho će N. Kilibarda da svoje odličje iz „rata za mir“ i brojna politička nedjela podijeli sa nekim ili da za njih okrivi druge u ovom slu čaju nađe genija pjesničkoga, državnika-vladara i filozofa Njegoša na na čin što će mu podbaciti, izmisliti, krivotvoriti, insinuirati „antiislamizam, antiturski naboj, genocid na vjerskoj osnovi“ u dramskom spjevu Gorski vijenac! Kuda sve idu Kilibardine dnevno-politi čke budalaštine i projekcije, podvale, požmirepstvo i podrepaštvo a sve iz njemu „pragmatskih“ razloga vidljivo je na „suptilnom, druga čijem tumačenju“ sa „lijepim riječima“ i druga čijim čitanjima „Gorskoga vijenca“ . N. Kilibarda vjerovatno zna ili mjeri svojim dvostrukim aršinima odioznost hriš ćana prema islamu i to preko Njegoša i njegovoga književnoga stvaralaštva, posebno isti če „Gorski vijenac“, za koji kako on kaže i naglašava: