„Rije čju, svjetska književnost nema žešćega antiislamističkog književnog djela nego što je

„Rije čju, svjetska književnost nema žešćega antiislamističkog književnog djela nego što je

Njegošev dramski spjev Gorski vijenac“!!! Zašto se ne stidi i srami N. Kilibarda zbog tako grubih, drskih, bezobraznih podvala koje čini jednom pjesničkom geniju samo da bi sa sebe sprao blato u kojemu se nalazi i okrivio poeziju i pjesnika za sva ona politi čka nedjela iz „rata za mir“, ratnohuška čku nacionalističku zapjenušanost na svakom mjestu gdje je držao vatrene govore protiv „inovjernika“ i „poturica“? Upravo to je N. Kilibarda odnosno njegov „ater ego“ iz prve decenije 20. vijeka. Ne kaže se uzaludno „Ko na Njegoša pljuje po njemu pada“!

Da li Kilibarda baš tako dobro poznaje ukupnu svjetsku književnost kao što daje takvu tešku ocjenu i sud za Njegošev dramski spjev Gorski vijenac nije mi poznato, ali bi morao makar navesti neko književno djelo koje je makar približno Gorskome vijencu, pa da se na primjeru uvjere čitaoci, jer Kilibardi vjerovati na riječ je isto kao vjerovati u njegove decenijama trajne „snove i zablude“. Me đutim, na ovome mjestu treba jasno reći i decidno ga upitati: „Da li poznaje primjer nekog turskog sultana, vezira, ili paše koji tako snažno, antihriš ćanski i odiozno se odnosio prema porobljenim narodima na Balkanskom poluostrvu i šire, makar u onoj mjeri u kojoj je on kao poznavalac svjetske književnosti i istorije Turske nalazi u antiislamizam, antiturski naboj, odiozu u dramskom spjevu „Gorski vijenac“? S druge strane možemo i postaviti mnogo „lakše“ pitanje N. Kilibardi, velikom današnjem apologeti Turske kao osvaja ča na Balkanu u nekoliko minulih vjekova: Da li poznaje primjer nekog slutana, vezira ili paše koji su bili tako pomirljivi, ljubopitljivi, vjerski tolernatni, hriš ćanski raspoloženi prema porobljenim narodima Balkana, u onoj mjeri u kojoj on vidi „antiislamsku odiozu“ u „Gorskome vijencu“? Da li jedno umjetni čko djelo, ako je umjetničko što valjda nije sporno sa Njegoševim Gorskim vijencem kao dramskim spjevom, može biti protiv bilo koje vjere-religije, naroda, nacije, države, jer ako je protiv ne čega od navedenog onda to nije umjetničko djelo?!

Isuviše su smiješna naklapanja N. Kilibarde i njegove politi čke projekcije današnjih opcija i vizura, usmjerenja, zagovaranja iz njemu „pragmatskih“ raloga, a sa jednim ciljem opšteg minimiziranja oslobodila čke borbe crnogorskog i srpskog naroda od silnog i bezobzirnog porobljiva ča, osvajača, kao i apologetike i „pohvale ludosti“ nekada moćnom Turskome carstvu. Prof. dr Novak Kilibarda izvan književnim i politi čkim mjerilima, a shodno političkim potrebana

i li čnim „pragmatskim“ razlozima, kritikuje, mjeri, ocjenjuje umjetničko djelo „Gorski vijenac“ sa namjerom da u njemu na đe svoje opravdanje za sopstvena nacionalistička nedjela, huškanja, propagiranja, zavo đenja, manipulacije, pa sada hoće sa sebe i svoje političke djelatnosti da izbriše velike politi čke mrlje iz vremena „rata za mir“, a ujedno pokušava oprati i ostale političare koji su bili sa njim na istome ratnom zadatku u kolu nacionalisti čke zapjenušanosti i borbe za srpstvo, srpske teritorije i ujedinjenje Srba sa svih prostora na kojima su tada živjeli.

Kilibarda je na primjeru Gorskoga vijenca svojim tuma čenjima i kritikom, a sa druge strane apologetikom Turskoga carstva pokazao i dokazao da je krajnje slab poznavalac oslobodila čke borbe porobljenih naroda, posebno oslobodila čke borbe crnogorskog i srpskog naroda, da nije shvatio filozofiju i smisao jednog umjetni čkog, književnog i dramskog spjeva koje u sebi sadži jezgro istorijskih doga đaja i oslobodilačke borbe Crne Gore za vrijeme Njegoša i još unazad nekolika vijeka. Politi čka dimenzija Kilibardinog današnjeg gledanja, tumačenja i projektovanja usmjerena je u blisku ili daleku prošlost i zaslijepljena njegovom upornom i bezuspješnom borbom da opere svoju politi čku prošlost. Kilibarda je importovanjem političkih projekcija Kilibarda je na primjeru Gorskoga vijenca svojim tuma čenjima i kritikom, a sa druge strane apologetikom Turskoga carstva pokazao i dokazao da je krajnje slab poznavalac oslobodila čke borbe porobljenih naroda, posebno oslobodila čke borbe crnogorskog i srpskog naroda, da nije shvatio filozofiju i smisao jednog umjetni čkog, književnog i dramskog spjeva koje u sebi sadži jezgro istorijskih doga đaja i oslobodilačke borbe Crne Gore za vrijeme Njegoša i još unazad nekolika vijeka. Politi čka dimenzija Kilibardinog današnjeg gledanja, tumačenja i projektovanja usmjerena je u blisku ili daleku prošlost i zaslijepljena njegovom upornom i bezuspješnom borbom da opere svoju politi čku prošlost. Kilibarda je importovanjem političkih projekcija

„Po prirodi stvari, svaki narod koji u mo ćnoj Osmanskoj imperiji nije primio islam produkovao je svoj antiislamski i antiturski odnos u usmenoj književnosti kao oli čenju svoje kolektivne svijesti. A krstaški ratovi i osloba đanje Jerusalima od muslimana jesu tematika i pisaca

koji pripadaju narodima što nijesu bili pod osmanskom vladavinom... Rije čju, svjetska književnost nema žeš ćega antiislamističkog književnog djela nego što je Njegošev dramski

spjev Gorski vijenac. Njegošev antiislamizam, koga on identifikuje s antiturstvom, ima dvije specifi čnosti. Prva se ogleda u činjenici što je Njegoš u svojemu književnom radu polazio s ideološko-politi čke platforme državnika čiji je osnovni cilj da crnogorski narod cjelovito opredijeli za oslobodila čku borbu protiv Osmanske imperije kojoj je Crna Gora de jure pripadala sve do Berlinskog kongresa 1878. godine. Druga specifi čnost Njegoševa antiislamizma ispoljava se u činjenici da je tvorca Gorskoga vijenca samo pjesnička genijalnost spasila od potapanja njegova književnog djela u ideološko-politi čke bezdane koji su progutali mnoge književnike osrednjijeh stvarala čkih mogućnosti... Razumije se, Petar II Petrović, čovjek od značajnog intelektualnog iskustva, znao je za duhovne profile islama koji se ne mogu zapostavljati, ali, kao što sam to ve ć naglasio u svojim ranijim radovima, Njegoš je, rukovođen oslobodilačkom borbom crnogorskog naroda, svaki svoj pogled na islam identifikovao s turskom osvaja čkom silom koja je pokorila mnoge zemlje i narode. Razli čitost dvaju antiislamskijeh stavova može se prikladno sagledati ako se porede Njegošev Gorski vijenac i Mažurani ćev spjev Smrt Smail-age Čengića.