Stopostotni Crnogorci stalno lele ču i kukaju kako im je ugrožena crnogorska samobitnost, a ro đenu zemlju nazivaju tuđim imenom“.

Stopostotni Crnogorci stalno lele ču i kukaju kako im je ugrožena crnogorska samobitnost, a ro đenu zemlju nazivaju tuđim imenom“.

Još dok je bio šef „Trgovinsko-informativne misije“ u Sarajevu imao je čast predstavljati Vladu Crne Gore u Bosni i Hercegovini, i za sve to vrijeme često ga je preko medija napadao Marko Vešovi ć, pa ga je Kilibarda pozvao na tv duel i njega i Matiju Bećkovića. Nije to Kilibarda tako rijetko činio, već je sve svoje protivnike političare i pojedine intelektualce pozivao samo da bi sebe reklamirao i što više bio prisutan u medijima, štampanim i elektronskim, i na tv ekranima da gledamo barem kako žmirka i politi čki propovijeda, savjetuje i tumači svoje snove i zablude, a ujedno i ukršta koplja sa politi čkim protivnicima ili reaguje „kritički“ na pojedina književna i istorijska djela. Mediji su, ipak, u velikom dijelu izlazili u susret daju ći mu prostora

da izrecituje to što je naumio. Samo se treba sjetiti njegovih intervjua na raznim privatnim televizijama u kojima je Kilibarda (b)listao i pobjedonosno trijumfovao, najviše sam sebi dižu ći rejting medijske zastupljenosti.

Bilo je nekad „ozbiljnih“ razmišljanja ili predloga da N. Kilibarda, ipak, bude „državnik“ i tada su mogu će postojali najbolji uslovi! „Realnost“ političkoga trenutka na to je uveliko ukazivala, ali ga je teško moglo zapasti iako je „najbolje poznavao Koštunicu“. Bio je čovjek koji je u svojoj ranoj politi čkoj fazi kao „jedan od lidera velikosrpskoga pokreta“, rado sklapao saveze sa svim „akterima na srpskoj politi čkoj sceni“, i „najbolje“ je poznavao Vojislava Koštunicu, ali mu to nije moglo biti dovoljno da ne čiji predlog za državnika, predsjednika državne zajednice

Srbije i Crne Gore, baš bude podržan N. Kilibarda, pa je takava „prednost“ u odnosu na ostale kandidate izostala ili je bila nerealna, nedovoljna i suviše nezrela i nije imala dovoljnu politi čku utemeljenost u strana čkom tijelu Srbije. Bila je to tada njegova jedina i velika šansa ili zabluda sa kojom je imao neke varijante za „ozbiljnije“ razgovore i pregovore za njegovu budu ću političku karijeru. I kao svi snovi N. Kilibarde ili zablude sa kojima je živio i politi čki djelovao napredujući u politi čkoj karijeri sve je palo u dubok zaborav. Sada se samo istoričari ili neki publicisti još bave neko vrijeme N. K. sve do kona čnoga stavljanja predmeta u „ad acta“. Izgledi da u sljedećoj mogu ćoj šansi na nekim od predstojećih predsjedničkih izbora bude kandidovan bili bi gotovo nikakvi ili su toliko mali, govore ći u procentima, da se takva mogućnost ne može ozbiljnije uzeti u razmatranje, makar to bilo na jednim od sljede ćih predsjedničkih izbora u malenoj državi Crnoj Gori iz prostoga razloga što će ga i godine starosti u tome preteći. Moguće da ni takvih činjenice N. K. nije svjestan, pa se još uvijek nada sanjaju ći zabluđele snove i „suptilno“ djelujući i „druga čije“ tumačeći ne samo društveno-političku stvarnost i realnost u Crnoj Gori nego i književna djela velikih pjesnika ili istorijska djela i istoriografiju crnogorsku.

Mada nije imao „zvani čnu informaciju“ o tome da bi mogao biti makar kandidat za predsjednika državne zajednice Srbije i Crne Gore N. Kilibarda je izjavio da su mu takvi glasovi ipak milozvu čni ili prihvatljivi makar da se o tome priča: „Čujem neke glasove o tome, ali koliko je ta mogu ćnost novinarski folklor, a koliko stvarno ima osnova, ne znam. Znam jedino da bolje poznajem Srbiju i njenu politi čku scenu, a naročito Vojislava Koštunicu, od svih koji se pominju kao kandidati za predsjednika državne zajednice. Prema tome, ako neko predloži da bih ja mogao

da zauzmem tu funkciju, a uzme u obzir činjenicu da dobro poznajem srpsku političku scenu, onda takav predlog ima osnova“. Mislim da je, ipak, Kilibarda tada dobro procijenio da je to mogu ći „novinarski folklor“ i da nema tu nikakvog osnova pa je dalje nastavio kratko završavaju ći da bi mu bolje bilo da sjedne i piše knjige. Tako je taj svoj unutrašnji poziv dobro čuo i poslušao „nerv“, a rezultat svega toga su brojna štampana izdanja od tada do danas, iako isprepletana snovima i zabludama, realnim i nestvarnim, zamagljenim i potpuno nejasnim, zrelim

i nedozrelim, rije čima i izjavama, preporukama i savjetima, nacrtima i planovima i tako dalje. Svjestan je Kilibarda svojih politi čkih moći posebno danas u ulozi „samostalnog p(oli)ti čara“. Zna da ne raspolaže, kao nekada, brojnim članstvom u stranačkom tkivu jedne ili druge politi čke opcije, bilo pozicije ili opozicije, i gotovo da je usamljen u svemu ali se još drži i ne predaje, misle ći da nije sve izgubljeno i da će dosanjati san iz svojih zabluda! Moguće da u tome i uspije, ali zablude su zablude, a snovi slatki gotovo da su prošli i više ga mimoilaze nego što ih može pogledom ispratiti kako prolaze, a kamoli „dota ći“!

U svojoj „ispovijesti“ pod znakom je pitanja koliko Kilibarda „nije štedio sebe“ od samokritike, a što je nagovijestio posebno sa rije čima: „Put moje katarze još traje“. Kilibardin „put“ od „izrazitog montanjarskog velikosrbina“ veoma sporo je „evoluirao do politi čara gra đanske orijentacije“. Tada je bio već sve iscrpio i uvidio na vrijeme da nije politički isplativo zagovarati ono što je vatreno i zapaljivo izgovarao dok je „jezdio ovim prostorima“ i „premjeravao teritorije“ gdje Srbi žive vjekovima na svome ognjištu „za budu ću veliku nacionalnu državu“!

Radio je Kilibarda na projektu „svih Srba u jednoj državi“ nastoje ći da u vremenu „rata za mir“ i on na srpskome tronu zasjedne u nekoj pokrajini ili da stoluje u „srpskom Dubrovniku“! Da li su njegova vi đenja stvarno njegove „zablude i snovi“ od kojih se izliječio ili dijelom oslobodio samo u jednoj „seansi“ sa stranim ambasadorom ili je njegova „evolucija“ u „hodu vremena i promjena“ osjetila nove vjetrove sa Zapada, pa je brže bolje u činio politički „salto mortale“ i po čeo zagovarati ono što su drugi htjeli od njega čuti, opet po onome njegovome scenariju i upotrebama selektivnih stihova za mase koje ho će sada u Evropu, a politička elita kojoj je na usluzi upravo traži neku podesnu osobu, pa ko bi drugi to mogao u činiti tako vješto ako ne N. Kilibarda? To je svo zamešateljstvo, snovi i zablude N. K., koji selektivno, onamo gdje se ne može izbje ći, govori da su sve to bili njegovi „snovi i zablude“ kao i „romantičarski“ način gledanja i „zaljubljenosti“ u narodnu epsku poeziju u kojoj danas „pronalazi“ velike nedostatke i Radio je Kilibarda na projektu „svih Srba u jednoj državi“ nastoje ći da u vremenu „rata za mir“ i on na srpskome tronu zasjedne u nekoj pokrajini ili da stoluje u „srpskom Dubrovniku“! Da li su njegova vi đenja stvarno njegove „zablude i snovi“ od kojih se izliječio ili dijelom oslobodio samo u jednoj „seansi“ sa stranim ambasadorom ili je njegova „evolucija“ u „hodu vremena i promjena“ osjetila nove vjetrove sa Zapada, pa je brže bolje u činio politički „salto mortale“ i po čeo zagovarati ono što su drugi htjeli od njega čuti, opet po onome njegovome scenariju i upotrebama selektivnih stihova za mase koje ho će sada u Evropu, a politička elita kojoj je na usluzi upravo traži neku podesnu osobu, pa ko bi drugi to mogao u činiti tako vješto ako ne N. Kilibarda? To je svo zamešateljstvo, snovi i zablude N. K., koji selektivno, onamo gdje se ne može izbje ći, govori da su sve to bili njegovi „snovi i zablude“ kao i „romantičarski“ način gledanja i „zaljubljenosti“ u narodnu epsku poeziju u kojoj danas „pronalazi“ velike nedostatke i

Preko „ispovijesti“ Kilibarda o čekuje od javnosti ili pojedinaca da mu uzvrate potvrdom o prihvatanju njegovih izvinjenja, uvaže oproste za sve što je činio, iako još vjeruje u sve te „snove

i zablude“, a bez ikakvih posljedica po njega završavaju ći u svome stilu: „bilo je što je bilo“! Takvo traženje „oprosta“ gotovo je ravno njegovom drskom ponašanju da ima pravo na sve to, jer

i drugi su poput njega to isto činili samo sa izvinjenjima koja gotovo su isprazna i sramna, jer su neiskrena i politi čki obojena, kako bi on nekad rekao, i imaju „ideološko-političku osnovu“. Propast njegovoga projekta odnosno projekta u kojem je i on unio dobar dio svoje politi čke li čnosti i radne aktivnosti, držeći zapaljive govore u cilju ostvarenja srpskoga sna „svi Srbi u jednoj državi“, kod Kilibarde je proizveo da namjerno i svjesno u čini politički zaokret i pođe drugom stranputicom iz njemu „pragmati čkih“ razloga. Tako danas djeluje politički i bogme „nau čno“ tumačeći književna i istorijska djela u kojima se „veliča antiislamizam“ i u kojima ima rije či i stihova koji predstavljaju „genocid na vjerskoj osnovi“! Koliko je N. K. bio u svemu tome „iskren“ veliko je pitanje? Ostaje još mnogo toga što bi on imao i mogao re ći, kada se potpuno oslobodi svojih „snova i zabluda“ i bude odba čen od onih koji su ga danas prihvatili, kao nekada kada je za njih Narodna stranka bila samo „uslužna“ stranka. A on je kao „samostalni p(oli)ti čar“

i javna li čnost u ovoj deceniji XXI vijeka je tumač novih integrativnih puteva, mirotovrac, čovjek vjerske i nacionalne tolerancije u kojoj nema nekadašnjih „inovjernika“ niti „poturica“ ve ć je on upravo ljubitelj „inovjerstva“, kao što je bio nekada njihov najlju ći protivnik!

Da li danas N. K. i dalje vjeruje da su krivi stihovi iz narodne poezije ili stihovi pojedinih pisaca i književnih stvaralaca, velikana pisane rije či za ono što čitaoci u njima pronalaze ili na sebi svojstven na čin doživljaju i hoće da tako vide ili je u pitanju „suptilnije i drugačije tuma čenje“: „Naravno, nikada poezija ne može biti odgovorna za tako nešto. Grijeh je uvijek u čitaocima, nikada u tekstu“?! Veoma je rijetko naći takve riječi priznanja kod Kilibarde ili bolje re ći samo jednom je sebi priznao da je čitalac taj koji je odgovoran za krivo tuma čenje onoga što piše u datome tekstu. Sa koliko vjere ili „povjerenja“ N. K. iz razloga „više sfere“ danas druga čije pristupa književnom djelu velikih pisaca i da li su oni samo danas njegovi „krivci“ za druga čiji način čitanja i tumačenja koje on plasira cjelokupnoj javnosti? Da li su to Kilibardine manipulacije narodnom književnoš ću i ako jesu ko je tu krivac on, pisac ili „Grijeh je uvijek u čitaocima, nikada u tekstu“!

Vjerovatno da se Kilibarda i ne sje ća onoga šta je sve govorio, zagovarao, propagirao, tuma čio tvrdio, naučno dokazivao, a danas sasvim drugačije i na mnogo „suptilniji“ način sve opovrgava i podastire kao „genocidno“ štivo na vjerskoj osnovi sa „ideološko-politi čkom“ osnovom! Da li u njegovim književnim romanima „Mozaik crnogorske hronike“ ili ispovijestima

i drugim hronikama i proznim djelima ima ozbiljnih mjesta u kojima je „veliki“ pisac Kilibarda na „trenutak zadrijemao“ pa „ubjedljivo“ dao ono što je usnio? Koliko je sve u književnom djelu i posebno u tuma čenjima, dnevno-političkim opservacijama kod njega uvjerljivo, ubjedljivo, istinito, fikcija, iluzija, san, zabluda, vizionarstvo ili dobro smišljeno i „pragmati čno“ projektovano sa današnjih pogleda i u daleku prošlost importovano?

„Rigidna ideologija“ koju Kilibarda vidi svuda i na svakome mjestu posebno u školskim programima u Crnoj Gori izaziva kod njega javno reagovanje sa kojim on daje preporuku na indirektan na čin, stavljajući se u ulozi: „...da on, da je „crnogorski Musliman ne bi svoju djecu slao u ovakvu školu“!? Pritom je mislio na crnogorsko školstvo danas, i sve one naslage jedne civilizacijski „rigidne ideologije koja i sada, u velikoj mjeri, karakteriše crnogorski školski sistem“, i naravno navodi primjere iz takvoga školskoga programa, savjetuju ći da ako neko misli

da je on kao Kilibarda „preoštar“ uvjeri se u dokaze koji se nalaze u jednom od brojeva „Školski biseri“. Pitanje za Kilibardu: da li je što čitao prije ovoga svoga političkoga zaokreta poznatog kao „salto mortale“ i da li je tada tražio primjere u nekim drugim školskim listovima i u kojoj mu je mjeri sve to smetalo, naravno, kao preporuka da „crnogorski Musliman“ ne šalje djecu u te škole? A samo neka se sjeti, s obzirom da „zna“ istoriju, šta je nekada kralj Nikola zahtijevao ili da je on kao Kilibarda „preoštar“ uvjeri se u dokaze koji se nalaze u jednom od brojeva „Školski biseri“. Pitanje za Kilibardu: da li je što čitao prije ovoga svoga političkoga zaokreta poznatog kao „salto mortale“ i da li je tada tražio primjere u nekim drugim školskim listovima i u kojoj mu je mjeri sve to smetalo, naravno, kao preporuka da „crnogorski Musliman“ ne šalje djecu u te škole? A samo neka se sjeti, s obzirom da „zna“ istoriju, šta je nekada kralj Nikola zahtijevao ili

Mnogobrojni su primjeri u kojima je N. K. sam sebi protivurje čan - kontradiktoran i sasvim „druga čiji“ i „suptilniji“ od nekadašnjega N. Kilibarde. Sve to čini samo iz razloga decenijske politi čke opijenosti i dubokoga sna, brojnih zabluda koje danas pere dežurnim reagovanjem na ukupna društveno-politi čka događanja u cilju zagovaranja islamizma i tolerancije prema turskom osvaja ču iz prethodnih vjekova. Tom prilikom zanemaruje i negira „prirodni nagon“ za oslobo đenjem od velikoga Osmanskoga carstva u kojem je sve bilo na „tolerantnoj“ osnovi kako to „utvr đuje“ i „dokazuje“ Kilibarda tumačeći istorijske događaje i procese i u njima projektujući „integrativnu“ ulogu Evropske Unije i evroatlantskih integracija. Nema sumnje da bi na osnovu takvih tuma čenja istorijske prošlosti N. K. uveo - importovao, da mu kako može biti, i NATO alijansu sa kojom bi zaveo malo reda na nemirnim prostorima Balkana, pa bi bio njihov najve ći i najglasniji promoter. Svakako da bi za takvu djelatnost zaslužio opet ne bilo kakav visoki orden.

Misija N. K. danas je na drugim politi čkim osnovama začinjena idološko-političkom obojenoš ću, a usmjerena na prilagođavanje prošlosti današnjim interesima političke elite, dodvoravanja susjedima, na pranju politi čkih biografija svih učesnika „rata za mir“ i naravno unaprijed smišljeno pranje svoje politi čke biografije iz navedenoga perioda. U tom dijelu i sa tom ulogom on danas drži mnoga predavanja posebno iz narodne poezije i narodne književnosti kao i književnim djelima velikih stvaralaca u kojima pronalazi i „dokazuje“ brojnim primjerima pa ih servira čitaocima kao svoja viđenja i priviđenja sa kojima se političko-podanički odnosi.

Dakle, u prvoj deceniji XXI vijeka Kilibarda je svoj politi čki „salto mortale“ usmjerio na preobraženje svega onoga što bi moglo susjedima „smetati“ i onima koji su bili njegovi nekadašnji politi čki protivnici „inovjernici“. Mitovi i legende u narodnoj književnosti su meta Kilibardinih razglabanja i zanovetanja, plasiranja politi čkih projekcija iz današnjega ugla gledanja i potreba sa projekcijom u prošlost i ispravljanje „nepravde“ koja je njima nanijeta. Glavna meta svega je i Kosovski mit i kosovski junak Miloš Obili ć o čemu Kilibarda „znalački“ pri ča i ubjeđuje da je to samo vizija pjesnika u cilju održanja jednoga naroda ili „političko- ideološka projekcija“ za budu ća pokoljenja, a zaboravljajući svoju priču koju je ne tako davno pri čao i temeljio svojim profesorskim predavanjima.

„Dok je Novak Kilibarda bio Srbin, imao sam priliku da napravim nekoliko intervjua sa njim (uglavnom za „Ve černje Novosti) i, bile su to najljepše rečenice koje sam od savremenika čuo na teme: Ljepota srpskog jezika, Kosovski mit u Crnoj Gori, Kult Obili ća u Crnoj Gori, Nerazdvojivost crnogorske od srpske kulturne baštine, Srpstvo kod Njegoša...“. Tada nije bio u „snovima niti zabludama“! Danas u svemu tome Kilibarda vidi „antiislamski i antiturski naboj“ i svim silama se gotovo deceniju napreže da dokaže ono što se ne može dokazati, jer je sve u duhu njegovih tuma čenja i „pragmatičnih“ razloga, a koje je usljed dugogodišnjih snova, zabluda i politi čke opijenosti sve „istinito“ prikazao i dokazao! Iz tih razloga još uvijek traju Kilibardine elaboracije, koje nikako da uspiju u njegovoj dobro smišljenoj projekciji i natjeraju javnost, nauku i struku da izmijene sva ona mjesta u kojima nema vjerske tolerancije i gdje je sve zasnovano na „genocidu“ iz vjerskih pobuda, a upereno na „atiislamizam i antiturski naboj“. U tom cilju su organizovane brojne tribine i održana predavanja na kojima N. K. opet pjenuša drže ći politi čke govore i zavodi mase, oduševljava svoje istomišljenike i računa na još ponekog koji zaluta da čuje njegova zanovetanja na „ideološko - političkim“ osnovama današnje političke elite iz „pragmati čkih“ razloga „velikoga“ govornika i „znalca“ istorije i književnosti sa političkom pozadinom i evropskim integracijama u NATO savezu.

čemu je „tajna suština“ svih Kilibardinih tumačenja, govora, predavanja snova, zabluda i U današnje njegove „osviješ ćenosti“ pitanje je na koje se i on sam duboko može i mora zamisliti i na koje će on jednoga dana dati odgovor, makar kada se ponovo podvrgne jednoj seansi- čemu je „tajna suština“ svih Kilibardinih tumačenja, govora, predavanja snova, zabluda i U današnje njegove „osviješ ćenosti“ pitanje je na koje se i on sam duboko može i mora zamisliti i na koje će on jednoga dana dati odgovor, makar kada se ponovo podvrgne jednoj seansi-

Politi čki zijev nekadašnjeg velikog Srbina i još „većega“ Crnogorca danas ostaje samo zijev u koji upadaju muve i mušice, koje su mu nedovoljne za ostvarenje još jednoga njegovoga sna kao velike zablude. „Kilibardine knjige“ bi će veliki doprinos izučavanju istorije njegovoga politi čkog mentaliteta iz vremena dvije potpuno dijametralne i supotstavljene političke faze u samo dvije decenije, jedna od 90-tih godina posljednje decenije XX vijeka i druga od po četka prve decenije XXI vijeka pa sve do njenoga kraja u tome vijeku. Šta je i kako je čitao N. Kilibarda „Gorski vijenac“ i ostala književna djela velikih književnih stvaralaca i na koji na čin ih je doživljavao osta će nepoznato i još u snovima i njegovim zabludama sa političkom pragmati čnošću i neostvarenim ambicijama, koje danas teško preživljava i za kojima politički zijeva, samo da se dokaže i ostvari na politi čkom i državničkom polju.

Da li je „šarm“ prošlosti odveo N. Kilibardu u „rat za mir“ ili interesna zaljubljenost i „pragmatizam“ njegovoga na čina poimanja politike „iz hobija“ navelo u drugu suprotnost u današnji „suptilni“ i „druga čiji“ način tumačenja i posmatranja stvari i pojava ne samo u crnogorskom društvu nego i susjedstvu, regionu? Shodno njegovom „evolutivnom“ putu sa brojnim politi čkim (meta)stazama on se pretvarao ili preobražavao od ratnika do mirotvorca, od Srbina do Crnogorca, od zagovara ča do pregovarača, od protivnika do zaljubljenika, od inovjerstva do vjerske tolerancije, od politi čkog „moraliste“ do pacifiste, od lidera do „samostalnog p(oli)ti čara“, od pisca do političara, od profesora do diplomate i javne ličnosti, od snova do zabluda, od besvijesti do osviješ ćenosti, od političkog pijanstva do otriježnjenosti, i sve to krunisao izjavom: „put moje katarze još traje“, dakle, nije završen!?

Da li je N. K. sve to što je pisao i uobli čavao, smišljao i plasirao „negdje između književnosti

i politike” usmjereno ciljao na pranje svoje politi čke biografije iz vremena „rata za mir“ ili je sve to plod njegovih snova, zabluda i zaljubljenosti, politi čkog „šarma“ i uzavrelih ambicija a neostvarenih želja? Da li iza svega toga stoji N. Kilibarda, kao što je izjavio povodom „famozne“ nabavke - „kupovine aviona“ dok je bio potpredsjednik Vlade Crne Gore, zamjeraju ći svojim „ekspertima“ - saradnicima što ga za „avione“ nijesu pitali dok je on sa njima bio!? Zašto bi se N. Kilibarda sje ćao onoga što nije bio „njegov“ resor, jer je tada bio (pre)okupiran kulturom i „uslužnom“ djelatnoš ću, a „šta se dešavalo na jednom od mnogih sastanaka užeg kabineta filistarsko, malo, sitno, činovničko, jadno ulično pitanje“!? Sve je to tako „sitno“ kao što je ono što sadašnji N. Kilibarda čini i na sve će odgovoriti činovnički i jadno.

Bilo bi moralno, obavezno i normalno da ipak odgovori, iako ga njegovi „nekadašnji saradnici“ koje je promovisao u „eksperte“ i ostali koji čitaju ono što on tumači, propagira u javnosti govore bez podnošenja izvještaja šta je „radio kao jedan od četiri potpredsjednika Vlade

Crne Gore”. Ipak, veliki su novci u pitanju! Možda nijesu preko njegovoga „bankovnoga ra čuna“ uplate-isplate vršene niti valjda „iz ruke u ruku“, a svakako da je znao za sve dotoke nov čane! Može li se danas re ći, iz ugla onoga što on projektuje i zagovara za razliku od onoga što je bilo u potpunoj suprotnosti sa današnjim iz vremena „rata za mir“, da je to čin potrčka političkoga koji je na „usluzi“ kao „samostalni p(oli)ti čar“, a u interesu „edukacije“ građana i mijenjanja njihove svijesti pod vidnim nadzorom njegovim ili je to sve privid, koji se ne da sagledati tako brzo i bistro zbog ukupne politi čke slojevitosti izgrađene na ideološkoj osnovi?

Da li N. Kilibarda danas ima stvarnu ulogu „samostalnog p(oli)ti čara“ koji će biti „potrčni“ saradnik iz „pragmati čnih“ razloga? Da li je ono što on danas čini „mudro(st)“ i koliko ima „statiku“ sa kojom će sve to opstati i u narodu zaživjeti odnosno „edukativnu“ ulogu odigrati u crnogorskoj javnosti i me đu građane Crne Gore? Smatramo da ne samo da nije „mudro(st)“ nego

da prije svega nema nikakvu „statiku“ o kojoj pri ča sami Kilibarda ili umišlja, a donekle jeste „mu(d)ro“ iz njegovoga ugla gledanja, jer je za njega interesno-pragmati čno i sitnošićardžijsko, mnogo isplativo, zarad boljega života i sticanja odre đenih političkih pozicija ili drugih, sasvim je svejedno.

N. Kilibardu u pisanju usmjerava njegov politi čki „nerv“ i „pragmatizam“ lični sa kojima on nastoji nametnuti svoje mišljenje i elaboracije ispisane u crnogorskim hronikama, ispovijestima, romanima i reagovanjima na one pojave, politiku ili li čnosti koje njemu lično ne odgovaraju i na njih se odnosi štite ći ih od kritike, a koja bi po njemu trebala biti pozitivna za ulogu koju su imali u „ratu za mir“. Koliko je on bio u prilici i imao želju da objektivno prikaže sve ono što je činio ili koliko je on bio primoran to u činiti onako kako je učinio, jer je samo selektivno bilježio i pamtio ono što će mu valjati za pravdanje svojih političkih nečasnih radnji u „ratu za mir“? Sa tih razloga možda se može re ći da njegov „put katarze još traje“ i na taj način on sebe hoće da oslobodi svake krivice i politi čke odgovornosti, moralne naravno, a to je i osnova-moto njegovoga ukupnoga pisanja i „edukovanja“ crnogorske i ukupne javnosti preko njegovih hronika, romana, ispovijesti, kritika, reagovanja i svega onoga što je on u posljednjoj deceniji objavio i izjavio.

Na veoma perfidan na čin Kilibarda govori o svojoj krivici i udjelu u njoj pa je prebacuje na sasvim drugi teren i u sasvim drugom vidu je projicira i kaže: „Ne može se odre ći da je zvanična vlast u Crnoj Gori osluškivala šta misli Narodna stranka. Ne što je Narodna stranka bila osobito jaka, nego što predsjednik Narodne stranke raspolaže s više iskustva nego njihovi prvi ljudi. Vjerovatno, kada bismo tražili neku unutrašnju krivicu, posebno moju, našli bi smo je u eventualnom uticaju mojih izjava na u čvršćivanje njihove politike“. To je „sva“, „ukupna“ i „eventualna“ krivica njegova zarad „dobra“ onih koji su na vlasti i koji su koristili njegovo politi čko „iskustvo“ slušajući-osluškujući šta će Kilibarda reći ili preduzeti! Tu se vidi sva njegova vještina kojom ho će da obesmisli svu svoju političku ulogu i brojnih izjava sa kojima je usmjeravao „mase“ i „dobrovoljce“ u cilju ostvarenja srpskog sna.

Sasvim jasno i svjesno Kilibarda ugra đuje svoje snove, vizije političke ili zablude, prilago đava ih vremenu i zahtjevima, a s druge strane ih pravda istovremeno stihovima iz epske i narodne poezije ostavljaju ći prostor „zlu ne trebalo“ da u datom trenutku sve opovrgne. Zato se i ne može govoriti ni o kakvim snovima, politi čkoj opijenosti niti političkim zabludama ili krivici napisanog u tekstovima kod književnika i stvaralaca, ve ć o Kilibardinom svjesnom bježanju od krivice i odgovornosti uz pomo ć onoga što se odigralo u dalekoj prošlosti, a sa vještim ubacivanjem - „importovanjem“ u dnevnu politiku ili u doga đaje iz vremena posljednje dvije decenije.

Kilibarda kao „pisac humora i ironije“ „tuma či“ i „objašnjava“ u svojim tekstovima, hronikama, ispovijestima i tako dalje svoje „snove i zablude“ na veoma karikaturalan na čin da opravda sebe i opere svoju politi čku biografiju. Možda je u svojim spisima u proznoj izvedbi na originalan na čin htio promovisati svoju političku rolu iz prve faze u kojoj je bio „sanjalica i zablu đeli“ intelektualac, a u drugoj fazi „dokazati“ da se svojim političkim „saltom mortale“ oslobodio od svega što ga je bilo (za)trovalo i zaslijepilo u njegovom „romanti čarskom“ zanosu i Kilibarda kao „pisac humora i ironije“ „tuma či“ i „objašnjava“ u svojim tekstovima, hronikama, ispovijestima i tako dalje svoje „snove i zablude“ na veoma karikaturalan na čin da opravda sebe i opere svoju politi čku biografiju. Možda je u svojim spisima u proznoj izvedbi na originalan na čin htio promovisati svoju političku rolu iz prve faze u kojoj je bio „sanjalica i zablu đeli“ intelektualac, a u drugoj fazi „dokazati“ da se svojim političkim „saltom mortale“ oslobodio od svega što ga je bilo (za)trovalo i zaslijepilo u njegovom „romanti čarskom“ zanosu i

Rekosmo da Kilibarda „ima“ politi čkoga obraza da se (za)stidi što se drugi ne sjete da se prihvate i kažu rije či izvinjenja i oprosta za „genocid“ koji su (u)činili, ali sa druge strane uopšte se ne (za)pita da li se neko stidi onoga što je on nekada činio i dobrano danas čini, jer zašto bi se on ne čega „(za)stidio“ što je drugi činio?! Kilibarda daje sebi za pravo da pribacuje drugome, a

da istovremeno za ono što je i on sam činio ne vidi nikakvu krivicu, odgovornost niti da osjeća zbog toga stid, jer njegov „istovjerski narod nema snage da javno osudi genocidni zlo čin Srebrenice“! Trpa sebe Kilibarda gdje ne pripada i gdje mu nije mjesto, a uvijek sa velikanima književnosti i politi čkim ličnostima samo da se reklamira ili da neko makar pokuša uporediti njegovo književno stvaralaštvo, a politi čku stranu toga zanemari ili obesmisli.

Bivši članovi Narodne stranke i Liberalnog saveza Crne Gore osnovali su registrovali zvani čno novu stranku - Narodnu slogu, samo da bi učestvovali u političkom životu i sačuvali privilegije koje su imali kao istaknutiji članovi tih stranaka. U svome će se programu zalagati za ostvarenje „saveza suverenih država Crne Gore i Srbije“. Naravno da je o tome i Kilibarda „(na) čuo nešto“, i da će o svemu razmisliti ako mu neko ponudi kakav politički angažman. N. Kilibarda se za lako nije odricao politike i dobro je osjetio svu njenu korisnost i privilegije koje ona donosi posebno lideru stranke, bez obzira bilo u poziciji - na vlasti ili opoziciji.

Prema njegovim „kriterijima“ mnoge ideje iz istorijske prošlosti jugoslovenskih naroda nijesu u duhu shvatanja današnjih evropskih integrativnih procesa i sve ono što je bilo u duhu oslobodila čke borbe tih narodna u cilju osobađanja ispod turske ili austrogarske vlastu ili od Turske i Austro-Ugarske ne odgovara „kilibardizmu“ u „najpozitivnijem“ smislu, snovim i zabludama njegovim. Pitanje je koliko su „edukativne“, „plemenite“, „nau čne“, „statičke“ i „utemeljene“ Kilibardine elaboracije, argumentacije, eksplikacije i implikacije koje on importuje u istorijsku tkivo Crne Gore i njenu vjekovnu oslobodila čku borbu protiv Osmanskoga carstva, pa makar to iz današnjega ugla, posebno njegovoga, nije pragmati čno ili bolje reći isplativo, kao ono koje će biti kada uđemo u NATO, a koje i on sam nesebično podržava. Rekao bi naš narod „a radi čega to čini ako nije radi svojega interesa“! Može biti da je baš tako i nikako drugačije, da se spasi od onoga što je zagovarao i zapalio svojim „umilnim“ i „lijepim“ rije čima i epskim stihovima vješto odabranim za sprovo đenje „vjekovnoga“ sna o kojemu on danas „malo“ zna ili zna onoliko koliko mu treba da „druga čije“ (pro)tumači, sagledava na „suptilniji“ način i sve, naravno iz njemu „pragmati čnih“ razloga.

Nema „suptilnijeg“ i „druga čijeg“ čitanja kod N. Kilibarde sem nakaradnoga njegovog tuma čenja i selektivnog pristupa sa naglavačke izvrnutim činjenicama u cilju obesmišljavanja oslobodila čke borbe crnogorskoga naroda ispod tuđinske vlasti odnosno Turskoga carstva u kojem je isuviše mnogo teških stradanja, raseljavanja i zuluma u trajanju od nekolika vijeka, a sirotinja raja platila danak svojom krvlju. Niko ne spori njegove vještine „lijepoga“ pisanja, „umnoga“ govora, naizust nau čenih brojnih stihova i pjesama, nacionalističke zapjenušanosti, rje čitosti, nakalemljenih činjenica sa kojima se obraća u svojim hronikama i ispovijestima, gdje nastoji oprati politi čko djelanje i zadržati masku na političkome obrazu svom iz „rata za mir“.

Uzaludna su njegova namještanja i politi čke projekcije iz današnjih procesa ili puteva u daleku ili blisku prošlost. Ako ta pisanija sa izvrtanjima nakaradnim i genocidnim tuma čenjima ima pro đu kod njegovih istomišljenika u nekom užem ili širem krugu i kod određenog broja politi čara iz političke poklik elite na vlasti, koja je učestvovala zajedno sa njim u „ratu za mir“ a on joj bio na strana čkoj usluzi, onda neka njima servira genocid na vjerskoj osnovi, antiislamizam, antiturski naboj i ideološko-politi čku matricu, kao i brojne „snove i zablude“ sa kojima zagovara ukupnu javnost. Takva politika „samostalnoga p(oli)ti čara“ i javne ličnosti za njega je veoma isplativa makar kao njegova duhovna hrana, politi čki usmjerena na pranje lične biografije i ostalih istomišljenika, saboraca i zagovornika novoga integrativnoga procesa na čelu sa NATO alijansom kao žandarmom današnje Evrope, a i svijeta odnosno „ čuvara“ mira koji kontroliše mir vojnim snagama, a u kojima će se naći i crnogorski vojnici kao „mirovne“ snage.

Glupost je izjavljivati i naknadno pametovati da je još 90-tih godina prošloga vijeka zagovarao ili proro čki-vidovito mislio da (ni)je moguće neophodno nacionalno ujedinjenje Crne Gore i Srbije, a zaboravlja da je ve ć tada i nekoliko godina kasnije još uvijek govorio da u Crnoj Gori žive samo Srbi i bogme bio prista(k)lica onih koji su govorili da je Crnogorac geografski pojam i da ne postoji crnogorska nacija, a danas aveta, pametuje i doziva nešto o čemu ni u snu tada nije mogao usniti. Ve ć tada je imao jasno izgrađene stavove u periodu komunizma koji će mu kasnije u periodu „rata za mir“ poslužiti i sa njima će zadobiti političko carstvo! „Dugo sam mislio da je neophodno državno, pa čak i nacionalno jedinstvo Crne Gore i Srbije. Sa takvim stavovima sam ušao u politiku 1990. godine, ali sam kao čovjek koji, nadam se, umije da sagledava biljege vremena i ispravlja svoje zablude, došao do uvjerenja da to jedinstvo nikad ne može biti harmoni čno... Zamišljanje Jugoslavije je plemenita, ali iluzorna ideja, kao što je bio panslavizam, ilirski pokret i komunizam. Do ovog saznanja sam došao sagledavaju ći činjenice i nijesam svoje prvobitno politi čko uvjerenje promijenio zbog profitabilnosti. ...Ja sam u debelom ro đaštvu sa Srbijom, jer sam odatle i oženjen. Shvatio sam da Crna Gora i Srbija treba da budu samostalne države, kako bi ovakvi osje ćaji potrajali“.

Te pri če o kojima priča da je i tada sve vidio, a bio je srpstvom zaslijepljen, odmah ga negiraju brojne činjenice o srpstvu, oslobođenju srpskih teritorija, ujedinjenju srpstva, o ponovnom uspostavljanju „Dušanovog carstva“ i apsolutno mu ne daju ni najmanje šanse da na takav drasti čan način javnost ubjeđuje u istinitost svojih činjenja, snova i zabluda. Da je ušao u politiku sa takvim idejama na samome po četku neka to zakači mačku o rep, kako bi se on znao „mekše“ i metafori čno izraziti da ga i laik razumije i posebno neuk i nepismen čovjek. Sa navedenom izjavom N. K. sebi ostavlja širok prostor za manipulacije sa „suptilnim i druga čijim tuma čenjem“ svoje političke djelatnosti u „ratu za mir“. navodeći kao „krunski“ dokaz njegove dosljednje politike i srpske pripadnosti „veliki prijatelj Srbije, posebno Beograda... ro đaštvo sa Srbijom, jer je ...odatle oženjen“, sa čime se na indirektan način želi dodvoriti Srbiji.

Veliko je pitanja, poslije svega onoga kako tuma či određene događaje i istorijske procese, a posebno književna i istorijska djela, koliko „umije“ sagledati „biljege vremena“, a ta čno je da uvi đa brojne zablude samo s tom činjenicom da drugoga okrivi ili bolje reći baci na drugoga krivicu i svali odgovornost, naravno ako se kad opet sjeti da „nije kriv tekst ve ć čitalac“!!! Tako đe, na osnovu svega za čim se upreže da ubijedi i „edukuje“ javnost u stvari je njegova namjera da se opravda i od svega negativnog oslobodi i spere politi čko blato koje je na njega (na)taloženo tokom „rata za mir“.

Kaže da sve to što je činio nije bilo zbog profitabilnosti!? A kako je i na koji način moguće sve tuma čiti kada je žario i palio u posljednjoj deceniji XX vijeka kao lider Narodne stranke, i putovao onamo gdje su ga tražili da bude od „koristi“ za srpstvo, pa ih je svojim „lijepim rije čima“ i brojnim naučenim stihovima znao zavesti, govorima na tribinama, svojim izjavama, ispovijestima i hronikama. Kao „stalni zagovornik“ koalicija Kilibarda ima „moralno-politi čkog kredita“ i prava da i dalje tako radi, jer se pokazalo da je bio u teškoj politi čkoj opijenosti, snovima i zabludama. Da li su to Kilibardine „vješto smišljene manipulacije i uspijevaju kod ljudi koji nijesu obavezni da barataju politi čkim pojmovima“ ili njegova tek oslobođena svijest i otriježnjena li čnost shvata realitet novoga života?

Iako se do sada dva puta kandidovao i izlazio na predsjedni čke izbore znao je da neće biti izabran, ali je ipak „mislio da će to biti rentabilno za partiju“ na čijem je tada čelu bio! Gotovo da N. Kilibarda sve što radi čini za „drugoga“ i posebno za „svoju partiju“ i narod srpski-crnogorski,

a o sebi „najmanje“ razmišlja i to bez ikakve „kalkulacije“ i „interesa“ mada sve podre đuje svome „pragmatizmu“. Svjestan je svojih mogu ćnosti i političke moći kandidata sa kojima bi mogao u ći u predsjedničke izbore i samo daje prednost gospodinu Đukanoviću sa kojim na izborima ne bi imao šansi!? A, zašto gospodine N. Kilibarda? Zar pored tolikoga ukupnoga iskustva ne bi se politi čki izmjerio i sa njim, kao „dvometricom“?!

Tokom 2001. i 2002. godine u gradovima šitrom Crne Gore otvoreni su opštinski odbori Narodne sloge da pomognu ostvarenju ideje njihovoga strana čkoga programa. Svi novoosnovani Tokom 2001. i 2002. godine u gradovima šitrom Crne Gore otvoreni su opštinski odbori Narodne sloge da pomognu ostvarenju ideje njihovoga strana čkoga programa. Svi novoosnovani

Kada tuma či Njegoša i njegovo ukupno književno stvaralaštvo Kilibarda daje sebi za pravo

da prejudicira i u budu ćnosti projektuje događaje koji će biti genocidni i uzrok uništavanja, fizi čke likvidacije i proganjanje Muslimana zbog toga što je Njegoš ispjevao stihove u kojima se govori o „antiislamizmu“ i „antiturskom naboju“: „Njegoš nije kriv ni dužan što se prednjegoševsko vrijeme krvavo produžilo i poslije Njegoša, nije on kriv što je slobodarska ideologija njegova djela poslužila kao ideologizovana epska podloga i paradigma za sva kasnija proganjanja i fizi čku likvidaciju Muslimana na našim prostorima. A posebno veliki pjesnik nije kriv, što zlonamjerni tuma či njegova djela i čitaoci koji pjesničku istinu ne razlikuju od istorijske istine, sistemom izvla čenja detalja iz cjeline, preko Njegoševih stihova siju genocidnu i vjersku mržnju“. Da li u tome vidi samoga sebe upravo iz navedenih po njemu razloga da je on

najviše potezao za stihovima i zlonamjerno ih tuma čio i kolika je „krivica“ pisca u datome tekstu i pjesmi ili je to samo krivica i isklju čiva krivica čitaoca i onoga ko tako nešto propagira i tendenciozno usmjerava nekoga zarad ostvarenja svojih interesa? Da li i sam Kilibarda pored tolikoga politi čkoga iskustva i znanja iz narodne poezije uviđa razliku i da

li je pravi izme đu „pjesničke istine“ i „istorijske istine“? Očigledno je da on navedenu činjenicu dosljedno zanemaruje iako je potencira.

Kilibarda bi mijenjao i prilago đavao Njegoševo djelo tako što bi pojedine stihove „suptilnije“ tuma čio i na „drugačiji“ način elaborirao pa bi za djecu školskoga uzrasta i laičku javnost oslobodio se termina koji su genocidni, antiislamisti čki i sa antiturskim nabojem! Time bi Njegoševa ideja plemenitosti bila „oplemenjena“ i izdignuta na još ve ći nivo i to od N. Kilibarde koji bi se usudio prepravljati Njegoševe stihove ili ih makar odstraniti iz školskih programa, a samo u cilju da ih „oplemeni“! Možete zamisliti na šta bi li čili stihovi onoga pjesnika kojemu bi Kilibarda vršio prepravke u cilju „oplemenjavanja“, a re če i utvrdi da je on jedini pisac koji nikada nije napisao jednu pjesmu! Tako on ho će da „edukuje“ sve one koji će shodno današnim kretanjima i zahtjevima evropskih integracija ostaviti se prošlosti i samo uzimati ono što cenzor Kilibarda odredi i osmisli kao druga čije tumačenje!

„Da bi Njegoševo djelo vršilo plemenitu misiju velike poezije, treba ga u školskim programima i tuma čenjima prilagoditi našoj savremenosti, što je pretpostavka za multietničku stabilizaciju Crne Gore“. Itekako on „zna“ šta mu je činiti za multietičnost i „mirotvorstvo“ na

prostorima Balkana! „Multietni čka Crna Gora krenula je u evroatlantske integracije i nema joj povratka. Zato tuma čenje Njegoša primjerimo tom putu da ne bismo imali

karakteristike: „Glava mu u berbernici a zadnjica u aš činici“! Eto Kilibardine oplemenjenosti evropskim integrativnim procesima sa kojima bi Njegoševi stihovi bili moderni, evropski, najsadržajniji, integrativni, tolerantni i tako dalje sve ono što zagovara veliki i najcrnogorskiji Crnogorac N. Kilibarda, književnik, pisac, samo ne poeta i državnik. Dakle, sve treba podrediti evropskim integracijama i multieti čnosti, multikulturalnosti i multi puta multi sve za činiti njegovim „kilibardizmima“ i osloboditi se svega što bi smetalo iz prošlosti novim putevima današnje Crne Gore i to samo po uputstvima i savjetima velikoga maga „lijepe rije či“ za koje dobi orden, politi čkog mađioničara, pisca, dramaturga, bivšega lidera, političara, diplomate samo još ne pjesnika i državnika, a jednoga dana može i to biti da do čekamo. Bila bi to velika „sre ća“ za buduće generacije i gotovo sve njegove istomišljenike i protagoniste, sljedbenike i inovatore, kulturne edukatore, prire đivače i prerađivače književnih i istorijskih djela karakteristike: „Glava mu u berbernici a zadnjica u aš činici“! Eto Kilibardine oplemenjenosti evropskim integrativnim procesima sa kojima bi Njegoševi stihovi bili moderni, evropski, najsadržajniji, integrativni, tolerantni i tako dalje sve ono što zagovara veliki i najcrnogorskiji Crnogorac N. Kilibarda, književnik, pisac, samo ne poeta i državnik. Dakle, sve treba podrediti evropskim integracijama i multieti čnosti, multikulturalnosti i multi puta multi sve za činiti njegovim „kilibardizmima“ i osloboditi se svega što bi smetalo iz prošlosti novim putevima današnje Crne Gore i to samo po uputstvima i savjetima velikoga maga „lijepe rije či“ za koje dobi orden, politi čkog mađioničara, pisca, dramaturga, bivšega lidera, političara, diplomate samo još ne pjesnika i državnika, a jednoga dana može i to biti da do čekamo. Bila bi to velika „sre ća“ za buduće generacije i gotovo sve njegove istomišljenike i protagoniste, sljedbenike i inovatore, kulturne edukatore, prire đivače i prerađivače književnih i istorijskih djela

Shodno njegovoj logici i razmišljanjima kao i „dokazima“ koje nam on daje primjerima upore đujući osvajače i njihovu „civilizacijsku“ ulogu na prostorima Balkanskog poluostrva onda je mnogo dobro bilo za sve, posebno jugoslovenske narode, što su jedno vrijeme bili pod vlaš ću Rimljana, a mnogo kasnije pod vlaš ću Osmanlija - Osmanskoga carsta, a ne Turske kako predlaže, preporu čuje ili bolje reći smeta Kilibardi.

Takva „civilizacijska“ uloga osvaja ča ogleda se u usvojenim riječima „turcizmima“ što će re ći odnosno „dokazati“ da pokoreni narodi „nijesu“ izgubili nacionalni identitet i jezik već samo državnost, slobodu ili život što je za Kilibardu najmanje važno. Nebrojene rije či iz turskoga jezika usvojilo je mjesno pokoreno stanovništvo i narodi i „turcizmi“ su odigrali vrlo jednostavno ulogu „emancipatorsku i civilizacijsku“!? Kada bi tako banalizovano posmatranje i izu čavanje istorije porobljenjih naroda i njihovu oslobodila čku borbu izučavali odnosno posmatrali onda tu ne bi bilo uopšte neslobode i porobljavanja ili pokoravanja stanovništva, osvojenog teritorija od strane porobljiva ča u ovom slučaju Turskoga carstva. Zašto bi se dizale bune i ustanci, vodili ratovi za oslobo đenje, kada je to sve što je turski osvajač učinio i samo odigrao „civilizacijsku“ ulogu i čak obogatio slovenske jezike „turcizmima“ koji su danas u „širokoj“ upotrebi pa i kod samoga velikoga Srbina odnosno velikoga, najve ćega i najcrnogorskijeg samo 100 procentnog Crnogorca N. Kilibarde! Sve je prosto i tako na jednostavan na čin „objašnjen“ proces islamizacije preko rije či i „očuvanja“ crkava, plaćanje danka, poreza-filurije i ko će sve nabrojiti kojih još poreza, nameta i kijameta od strane nekada velike i silne Turske odnosno Osmanlija! Zašto se porobljeni i oglobljeni narodi ili stanovništvo ima boriti kada „slobodno“ živi, a osvaja č ih „čuva“ odvode ći u ropstvo samo neposlušne i katkad potrebne za vojne pohode?! To je sva filozofija osvaja ča tumačena logikom jednoga bivšeg političkog lidera, a sada „samostalnog p(oli)tičara“ koji ima „edukativnu“ ili sasvim drugu ulogu od one „uslužne“ koju je imao po četkom 90-tih godina, kada su mu osnovali Narodnu stranku oni iz SDB-a sa balgonaklonom ili dozvolom- naredbom tadašnjih njegovih politi čkih protivnika. Pa, zar to nije isti princip koji danas zagovara taj isti Kilibarda da se u đe u NATO savez-alijansu, koji će nas braniti od svega, a mi ćemo samo poslušni biti i pla ćati harač-danak za očuvanje mira! Veliki nekadašnji Srbin N. Kilibarda, tada protivnik „inovjernika“, a sada veliki Crnogorac i još ve ći njihov branitelj i ljubitelj, koji ih čas „brani“ od sebe samoga, a čas napada u jednoj fazi svoje političke zrelosti, pa ih zatim hvali, visoko uzdiže ljube ći ih u drugoj poznijoj političkoj fazi ili fazi „svijesti“ i političkog (o)triježnjenja, (o)slobo đenja od „snova i zabluda“. Da li samo političkih Kilibarda Novače?

Sve te mijene i fizi čke izmjene on posmatra kao veliku rijeku sa meandrima na kojima živuju slobodno stanovnici-raja velikoga osvaja ča Osmanskoga carstva - Turskoga carstva čijoj sili se tada niko nije mogao oduprijeti, a oni koji su to pokušali ili probali žestoko su glavama platili i bili gotovo istrijebljeni ili u lance vezani i na kolje nabijani, kako bi služili kao primjer onima koji kad odrastu da im na um ne pane da pribjegnu otporu ili se odmetnu u hajduke. Šta će sve čovjek laik ili u čen, školovan i posebno istoričar nacinalno neopterećen, politički nepristrastan i apoliti čan, koji ne pripada nijednoj od postojećih stranaka, a ni bilo kojoj vladinoj ili nevladinoj organizaciji ili bilo kojoj drugoj asocijaciji, da nau či od velikoga bivšega lidera Narodne stranke kada čuje „argumente“, kojima on vitla i „edukuje“ javnost, posebno crnogorsku i sa kojima hoće silu na sramotu da uvede u školske programe, a nešto bi kasnije sve to i na fakultete pritvrdio.

Poteže Kilibarda „turcizme“ kao „krunske“ dokaze jedne velike „civilizacijske“ uloge porobljiva ča i osvajača tuđih teritorija, zavođenja harača i ostalih nameta svima onima koji nijesu pravoslavci - hriš ćani, a samo oni koji su poslušni i islamizirani njima ostaju privilegije i brojne feudalne titule, aga, begova, derviša, i tako dalje sve do beglerbega i vezira, pa čak do sultana. I tako uvo đenje spahijskog „naprednog i civilizacijskoga“ sistema od Osmanskoga carstva Kilibardi ništa ne smeta danas, jer je u „pravu“, a i ne živi ni pod kojom vlaš ću iako je zapamtio kao dje čak jednog drugog neprijateljskoga vojnika koji je osvojio i njegove rodne Banjane, ali Poteže Kilibarda „turcizme“ kao „krunske“ dokaze jedne velike „civilizacijske“ uloge porobljiva ča i osvajača tuđih teritorija, zavođenja harača i ostalih nameta svima onima koji nijesu pravoslavci - hriš ćani, a samo oni koji su poslušni i islamizirani njima ostaju privilegije i brojne feudalne titule, aga, begova, derviša, i tako dalje sve do beglerbega i vezira, pa čak do sultana. I tako uvo đenje spahijskog „naprednog i civilizacijskoga“ sistema od Osmanskoga carstva Kilibardi ništa ne smeta danas, jer je u „pravu“, a i ne živi ni pod kojom vlaš ću iako je zapamtio kao dje čak jednog drugog neprijateljskoga vojnika koji je osvojio i njegove rodne Banjane, ali

Teško je danas raspravljati o takvom poimanju stvari i pojava, istorijskih doga đaja i procesa, porobljenim narodima, osvaja ču i njegovoj osvajačkoj politici i svemu onome gdje se uveliko krv ljudska nemilice prosipala odnosno ako se ko usudi da pruži otpor neprijateljskom vojniku taj ima glavom platiti i za njega i odmazdu nad stanovništvom sprovesti. Na nau čnoj ravni nema smisla voditi raspravu sa takvim istori čarima i kvaziistoričarima pa makar bili veliki naučnici, književnici, diplomate i politi čari, jer je njihov ugao posmatranja ideološko-politički i posebno interesdžijski, pragmati čki i dnevno-politički sa posebnim ciljem da se udvorništvom steknu odre đene pozicije i dobije gvozdena medalja ili zlatna kolajna za kojom veliki najcrnogorskiji Crnogorac Novak Kilibarda žudi, mada ima brojnih diploma, medalja, priznanja i pohvala u svojim vitrinama za svojih nepunih osam decenija života.

Njegov metod kvazinau čnoga pristupa sa lamentisanjem i uporedbama dvaju milenija u vremenskoj razlici ili rasponu i posebno okupatorsku i porobljiva čku politiku prikazivati kao bogom datu i dobro došlu je samo jedino i veliko pitanje da li je data osoba, koja tako prikazuje osvaja ča i pokoreno stanovništvo i narode, sasvim bistroga ili pomračenoga uma. Da li je još uvijek u nekom letargi čnom snu, sa „mekšim“ riječima, „drugačijim“ čitanjem i tumačenjem, i lijepim snovima ili je zabluda dostigla svoj vrhunac i tu nema popravke niti razmjene mišljenja, a ni pokušaja da se na bilo kakvoj stru čnoj ili naučnoj visini vodi neka ozbiljna rasprava.

Upravo smo tokom dosadašnjega elaboriranja i prikazivanja brojnih Kilibardinih snovi đenja, zavo đenja, zabluda, govora i još tumačenja, rekli da je on još uvijek u velikoj zabludi i da nije dorastao ili dosanjao ono što je zapo čeo, a godinama je odavno prestario političku zrelost tako da je uzaludno dalje kriti čko sagledavanje njegovih ispovijesti, hronika i svega ostaloga što je u posljednje dvije decenije objavio u štampi ili izjavio. Zalagao se Kilibarda za „redefinisanje pojma turski okupator“ navode ći primjere-tri detalja koji će cjelinu i pojam objasniti!? Pa gdje to ima da sa tri detalja bude jedna istorijska cjelina i društveno-politi čki život okarakterisan sa detaljima koji i da ih je mnogo više teško da bi mogli okarakterisati i neku manju društvenu pojavu ili neku li čnost, jer detalji nijesu karakteristika osobene pojave ili činioci, niti karakterna odlika jednoga istorijskoga doga đaja ili procesa. Navodi primjer Švajcarske i to „od Bečkoga kongresa do danas“, a uopšte pozadinu nastanka države Švajcarske i njen istorijat ili ulogu tadašnjih velikih sila nijednoga trenutka ne uzima za potrebno, kao ni istorijske okolnosti i ukupnost politi čkih procesa onih koji su snažno uticali da dođe do njenoga nastanka. Istorijske okolnosti na kojima je po čivao nastanak i stvaranje Švajcarske nikako se ne mogu uporediti sa današnjim okolnostima i stvaranjem jedne nezavisne države Crne Gore pa makar ona bila multietni čka, multikonfesionalna i multikuturalna i to sve mnogostruko multi.

Objašnjava Kilibarda i uzima primjere iz antike, upore đuje vremena i smjene osvajača, ali stalno zamjenjuju ći teze i antiteze koje primjerima „tihog“ nestanka usljed „dugog trajanja“ nestaju kao osvaja či i okupatori, a posljedice su „minimalne“ samo ljudske žrtve, patnje, ruševine

i tome sli čno. Pa da li on zna za stvarne ekonomske i političke uzroke koji su doveli do nestanka takvih silnih carstava? Koji su to činioci koji su bili osnovni uzročnici nestanka-raspada tako mo ćnih carstava i da li se mijenjao društveno-ekonomski sistem? Kilibardu samo interesuje „dugo trajanje“ i nestanak takvih carstava i ništa više! Sve je kod njega na bazi relativiteta i da nije dugovje čno, a što je turski osvajač - Turska - Osmansko carstvo držalo narode Balkana i tome sli čno. Pa da li on zna za stvarne ekonomske i političke uzroke koji su doveli do nestanka takvih silnih carstava? Koji su to činioci koji su bili osnovni uzročnici nestanka-raspada tako mo ćnih carstava i da li se mijenjao društveno-ekonomski sistem? Kilibardu samo interesuje „dugo trajanje“ i nestanak takvih carstava i ništa više! Sve je kod njega na bazi relativiteta i da nije dugovje čno, a što je turski osvajač - Turska - Osmansko carstvo držalo narode Balkana

Smiješan je Kilibarda u pojedinim razmišljanjima, naglabanjima, tuma čenjima, opservacijama

i navo đenjem primjera, kao i iznenađujućoj ljubavi prema okupatoru a posebno prema Turskom carstvu - Osmanskom carstvu. Gdje je tako nau čio nije nam poznato, ali da je sam vršio istraživanja, barem što se ti če arhivskih podataka za istoriju Turske na Balkanu i posebno na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima, mogao je nešto i nau čiti, a bogme bio je nekoliko godina diplomatski predstavnik-šef Trgovinsko-informativne misije u Sarajevu na licu mjesta. Ko će znati šta ga je tada interesovalo, posebno u te malo poznije godine i na tako „visokom“ položaju, koji ima i svoje posebne privilegije makar što se susreta ti če, a i još po nečega za njega mnogo prihvatljivije i pragmati čnije. Nabraja mnoge careve, kraljeve i vojskovođe počev od Aleksandra Makedonskog, pa odmah na Napoleona Bonapartu, Atilu i sve tako ska če i preskače pa miješa i povezuje što se povezati ne može. Svakako da za to ima li čnih „dokaza“, primjera i poseban „nau čni“ metod koji primjenjuje u tom svom dokazivanju, „drugačijem“ tumačenju i „suptilnijem“ pristupu sa kojima objašnjava da će okupatorska sila, bilo koja, „vremenom“ nestati

i za to ne treba porobljeni narod ili stanovništvo, danas gra đani, da pružaju bilo kakav otpor, a posebno ne velikoj Turskoj, jer im je to „privilegija“. Šta se tu može u činiti zapitali smo se i duboko zamislili, da bi na kraju rekli nema mu pomoći, jer je još „sanjalica“ u dubokoj „zabludi“, vješt manipulator i ljubitelj „mekšega“ izraza, tuma č svojih bolesnih politi čkih i pragmatskih ambicija i na kraju „samostalni p(ol)itičar“, koji će otići na onaj svijet sa jednom velikom ali neostvarenom željom da postane državnik. Na njegovu veliku žalost, dobro je što su gra đani Crne Gore, konačno dobili priliku da dvije decenije Kilibardinih snova, zanovetanja, zabluda i tuma čenja vide u totalu i njegovom ogledalu.

Novak Kilibarda je samome sebi ucrtao svoj lik u velikom ogledalu pa kada bi se pogledao ne može od njega vidjeti sebe, ve ć onaj lik koji želi vidjeti i koji je odavno ucrtan u ogledalu. Sve druge „promjene“ svoga lika za njega su periferne i efemerne pa ih koristi kao kozmetiku kojom uljepšava ucrtani lik, jer ga on tako želi vidjeti. Za njega je takav lik „stvaran“ i prihvatljiv, „istinit“ i mo ćan kao pojava koja mu se pokazuje iz njemu „pragmatičnih“ razloga. On sebe ne želi vidjeti druga čije, jer ga je strah od istine i zato je ucrtao lik koji stalno modifikuje i prilago đava shodno „hodu vremena i promjena“ a po osjećanju njegovog „nerva“ i to je sva njegova „evolucija“, pa zato i njegov „put katarze još traje“.

Sve maske Kilibarda Novak još nije skinuo sa politi čkog lica svog, a teško da će to učiniti, jer je navikao na njih, sa njima živi i uživa sanjaju ći zabluđele snove. On je samo nečija politički produžena ruka na „usluzi“, koja „edukuje“ gra đane u smjeru „redefinisanja“ pojma „turski okupator“, pa će im „suptilno“ sve reći i „drugačije“ tumačiti iako će mu zamjeriti „pravoslavni rodoljubi alijas nacionalisti“ jer zagovara „apologetiku Osmanskoga carstva“! Na sve na čine se ogra đuje praveći u svemu odstupnicu bježeći od svojih protivnika, kritičara ili onih koji imaju namjeru reagovati na njegove politi čke nebuloze. Odmah ih u startu označava i sa negativnim predznakom importuje u krug onih koji su protivnici islamizma i(li) Turske.

Da li je N. Kilibarda svojim politi čkim obmanama izgubio povjerenje velikoga broja članova

i simpatizera Narodne stranke i razo čarao ili je uspio sa njima u namjeri da stranku kojoj je desetak godina pripadao kona čno po instrukcijama ili svojim uslugama dovede do nestanka ili da je raspoluti? Da li je on, kao što su mu rekli, „imao zadatak da ekstremizuje Srbe i zavodi ih za Goleš planinu“ ili je i pored toga radio „uslužnu“ djelatnost shodno „višim“ ciljevima politi čke poklik elite koja ga je osnovala ili postavila za predsjednika Narodne stranke? Da li sve to danas čini u „okvirima političkog morala“ i njegovoga šovinizma za koji priznaje da je „Narodna stranka obilovala šovinistima“? Da li se današnja Crna Gora oslobodila „politi čkoga korova“ koji je nekada bio ispunjen „šovinistima“ iz Narodne stranke?

Poslije svega navedenog ne stoje rije či N. Kilibarde u kojima negira nacionalističku osnovu Narodne stranke i njegove promjene koje su kako kaže bile „evolutivne“! „Program Narodne

stranke nikad nije bio nacionalisti čki, nego je Narodna stranka obilovala šovinistima koji stranke nikad nije bio nacionalisti čki, nego je Narodna stranka obilovala šovinistima koji

Pored brojnih nagrada i diploma ima i nekolika ordena, a posebno bi trebao da izdvoji jedan sa nazivom „Zlatna medalja časti“. „Za svoj književni (beletristički) rad dobio je Trinaestojulsku nagradu Crne Gore. Kao politi čar bio je predsjednik i osnivač Narodne Stranke Crne Gore i potpredsjednik Vlade Crne Gore. Kao diplomata bio je šef informativno-trgovinske misije Vlade Crne Gore u Sarajevu i ministar - savjetnik za politi čka pitanja u Ambasadi DZSiCG u Bosni i Hercegovini. Bio je poslanik u skupštinama Crne Gore, SFRJ, SRJ i DZSiCG. Povodom dva milenijuma Hriš ćanstva Bibliografski institut Sjedinjenih Američkih Država odlikovao je Novaka Kilibardu Zlatnom medaljom časti“. Koliko je N. Kilibarda bio „naivan“ vidi se po njegovome priznanju kada je još davnih devedesetih godina XX vijeka na samome po četku političke karijere tada vidio da „može“ do ći do ujedinjenja odnosno da od toga „ne može“ biti ništa: „... Zar nisam bio naivan kada sam pomišljao da mogu Srbija i Crna Gora jednim duhom disati? Ali, ja sam kasnije vidio svoju zabludu i ja se ne stidim da iznosim svoje zablude“. Da li su i „zablude“ tako velike i „naivne“ kada kaže u ispovijesti(ma) „Momci iz Narodne stranke su dovezli pun kamion oružja“!? Da li je dopremljeno oružje bilo tu da „zadovolji“ samo njegove ambicije ili samo radi „proslave“ njegovoga ulaska u politiku „iz hobija“? A mogu će da je oružje samo „iz hobija“ dijeljeno članovima Narodne stranke ali ne i simpatizerima!? Da li je svjestan činjenice

da je rije č o oružju i to „kamionu punom oružja“ i šta je on mislio da će se raditi sa tim oružjem, kada se raspodijeli njegovim dobrovoljcima? Pa to je klasi čan način stvaranja paravojnih jedinica pod rukovodstvom nikoga drugoga do njega kao predsjednika Narodne stranke i to je jedan od velikih i bitnih razloga zbog čega treba biti pozvan na odgovornost. Da li je danas dovoljno reći za njegovu dvodecenijsku politiku ono što je on za sebe kako priznaje rekao u sebi bolje re ći (pri)sje ćajući se stihova Tina Ujevića pa ih je samo malo prilagodio ili začinio svojim imenom: „Gazi stazom stida mrtvi Kilibarda“!? A koliko su iskrene navedene rije či i koji im je krajnji cilj ne ćemo elaborirati, jer su samom sebi u „bradu“ rečene, „naznačene“ ili kao moguće da se i tako kažu i iskažu u vidu „kajanja“ i „priznanja“. Kilibarda smatra da je više nego dovoljno na njih se (pri)sje ćati i sebi u bradu reći!? U svakom slučaju bile su to samo njegove varijacije na temu kajanja, žala, bola ili oprosta!

Narodna stranka je u vremenu svoga osnivanja i nekolike godine kasnije imala ulogu „žeton stranke“, a bila je pored ostaloga i „uslužna“ stranka onima na vlasti i svakako „brinula“ o srpskom stanovništvu u Crnoj Gori i susjednim tadašnjim republikama, sa zadatkom da „zatalasa ljude od krsta, crkve, ravnogorce i đurišićevce“. „Odana srpstvu i svetosavlju“, ova politička grupacija je slijedila ideološku matricu srpskog nacionalizma poznog XIX vijeka“, sa nešto kasnije modifikovanim programom na osnovama gra đanskoga društva odnosno građanske stranke na čemu je i nastao međustranački sukub između lidera i „eksperata“ Narodne stranke.

Kurs „nove“ politike uzima N. Kilibarda kada je vidio da od „ujedinjenja srpskih zemalja“ ne će biti ništa, i od tada (1996. godine) malo po malo „profiliše“ Narodnu stranku kao „gra đansku“ naravno sa interesima onih koji su mu dali da bude „uslužna“ stranka, jer san o „ujedinjenju srpskih zemalja“ je kona čno propao mirom u Dejtonu (21. novembar 1995. godine). Od tada on po činje sa „krečenjem“ svoje političke biografije i modifikacijama shodno vremenu i evropskim integracijama i transformacijama, koje dolaze iz Evropske Unije i po činje „nova era“ demokratizovanja Jugoisto čne Evrope - Zapadnoga Balkana sa vjerskom tolerancijom i stabilizovanjem politi čkih odnosa u tom regionu. A od tada on sa svojim vještim i dobrim politi čko sofisticiranim slušnim aparatom prikuplja snagu za nove političke uzlete i posebno za politi čki zaokret sa onima protiv kojih je do tada bio ne samo u Crnoj Gori nego u susjedstvu, gdje su „inovjernici“ i „poturice“ najve ćim dijelom bili njegovi politički protivnici.

Svo đenjem „bilansa rata za mir“ N. Kilibarda nalazi prostora za ispravljanje i pranje svoje politi čke biografije i postepeno koristi instrukcije Evropske Unije za suživot na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima, zadržavaju ći još uvijek srpsku osnovu za svoje političke izlete i Svo đenjem „bilansa rata za mir“ N. Kilibarda nalazi prostora za ispravljanje i pranje svoje politi čke biografije i postepeno koristi instrukcije Evropske Unije za suživot na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima, zadržavaju ći još uvijek srpsku osnovu za svoje političke izlete i

Da li je N. Kilibarda „sumnjivi konvertit i nesumnjivi grešnik“, koji je svoju politi čku ulogu lidera Narodne stranke stavio na „uslugu“ onima protiv kojih je bio i ujedno sa njima vodio „rat za mir“, a sada svoju uslužnu ulogu zna čajno ispunio, naravno uz sve to „pragmatično“ djelovao i iskoristio? Da li je kasnije, u čestvujući u političkom životu odnosno vlasti sa onima protiv kojih je bio javno, a u dosluhu tajno preko SDB-a kao službe koja je kontorlisala ili rukovodila ukupnim radom „uslužnih“ stranaka, radio na zajedni čkom zadatku političkih podjela na parlamentarnom tkivu Crne Gore?

Simpatizerima i članovima Narodne stranke N. Kilibarda je priređivao brojna iznenađenja sa politi čkim diskursima i koalicijama koje su bile u potpunoj suprotnosti sa programom te stranke. Me đutim, ta „iznenađenja“ i diskursi politički nijesu bili u suprotnosti sa „pragmatičnim“ interesima lidera i njegovih usluga zbog kojih je Narodna stranka i osnovana, a on postavljen za njenoga predsjednika odnosno kasnije neprikosnovenog lidera. Sve će njih njihov politički lider svojim „mekšim“ i „lijepim“ rije čima prevesti „žedne preko vode“, a on i dalje kovati političke paktove sa kojima će kasnije raditi na potpunom obesmišljavanju stranačkih ciljeva i programa Narodne stranke, a na kraju će i svoje pristalice ostaviti na političkome cjedilu. Nekad je, a nije tako davno bilo u vrijeme „jogurt revolucije“ ili „doga đanja naroda“, (po)hitao i „pružio je podršku mladom dvojcu, Momiru Bulatovi ću i Milu Đukanoviću u rušenju stare vlasti“.

Mogu će da bi bolje bilo da za lik N. Kilibarde ne treba uzeti njegovu fotografiju koja jeste stvarna, ali ne odslikava njegovu ukupnu politi čku strukturu i poimanje političkoga života i rada, ve ć je mnogo podesnija ili pijemčivija slika-fotografija jedne maske iz „Arheološkoga muzeja“ u Kerliri (gradu Krfu). Iscereno lice kao podrugljivi kez javnog djelatnika upu ćen „žednima na vodi“ ili nali čje velikih ideja „kojima ih je obasipao njihov vođa, politički slijepac, pisac i književnik, nau čnik i političar Novak Kilibarda. Zato smo i dali fotografiju maske koja govori više od hiljade rije či o Novaku Kilibardi.

„Iako danas pori če da je ikada držao zapaljive govore, svedoci navode da je posle njegovih veli čanja Karadžića i Martića, na mitingu pred crkvom Svetog Đorđa ispod Gorice, masa skandirala u glas: „Ko je drugi, ja sam prvi da pijemo turske krvi!“ Ne rijetko se od poznatih pisaca i književnika za Kilibardu Novaka kao uporedbe ili karakteristike njega kao politi čara mogu pro čitati izjave: „crnogorski Šešelj“, „prevrtljivi(m) čovek(om) s kojim se ni u crkvu ne ide“, i tako dalje. „Nakon stupanja u koaliciju sa DPS Da živimo bolje, Kilibarda je postao potpredsednik Vlade CG. Na tom mestu je ostao sve do februara 2000, kada je u jednom danu presvukao nekoliko odela: odrekao se liderstva u NS, dao ostavku na mesto potpredsednika Vlade

i postao prvi šef Trgovinsko-informativne misije CG u Sarajevu. Kao diplomata, dr Kilibarda se pojavio 11. jula 2001. na komemoraciji u Poto čarima gde je, kako je izjavio za BH DANE, „imitirao Vilija Branta“, zaboravljaju ći očigledno da je Brant u Nema čku ušao kao saveznički vojnik na kraju rata, a ne kao pozni konvertit iz SS-a. U istom intervjuu, dr Kilibarda je govorio i o ulozi Njegoševog dela u sprovo đenju genocida, takođe zaboravljaju ći da je on sam kao stručnjak za usmenu epiku i, dakako, za Njegoša, tumačenje Gorskog vijenca podigao na nivo politi čkog programa... Danas je dr Kilibarda ugledni akademik DANU, stru čnjak za jezičku politiku pre svega. Podgoričkom novinaru Slavoljubu Šćekiću, izdiktirao je u pero svoju ispovest... Umesto suo čavanja sa počinjenim zlom, dr Kilibarda je tom prilikom pokušao da o čisti svoju biografiju od sopstvene političke odgovornosti, žaleći se kako ga je, eto, slu čajno zapalo da se druži sa najgorima. Dr Kilibarda je nosilac Ordena Njegoša, kojim i postao prvi šef Trgovinsko-informativne misije CG u Sarajevu. Kao diplomata, dr Kilibarda se pojavio 11. jula 2001. na komemoraciji u Poto čarima gde je, kako je izjavio za BH DANE, „imitirao Vilija Branta“, zaboravljaju ći očigledno da je Brant u Nema čku ušao kao saveznički vojnik na kraju rata, a ne kao pozni konvertit iz SS-a. U istom intervjuu, dr Kilibarda je govorio i o ulozi Njegoševog dela u sprovo đenju genocida, takođe zaboravljaju ći da je on sam kao stručnjak za usmenu epiku i, dakako, za Njegoša, tumačenje Gorskog vijenca podigao na nivo politi čkog programa... Danas je dr Kilibarda ugledni akademik DANU, stru čnjak za jezičku politiku pre svega. Podgoričkom novinaru Slavoljubu Šćekiću, izdiktirao je u pero svoju ispovest... Umesto suo čavanja sa počinjenim zlom, dr Kilibarda je tom prilikom pokušao da o čisti svoju biografiju od sopstvene političke odgovornosti, žaleći se kako ga je, eto, slu čajno zapalo da se druži sa najgorima. Dr Kilibarda je nosilac Ordena Njegoša, kojim

Odavno je shvatio da „Politika nije ni nauka ni umjetnost, ve ć igra za vlast i igra sa vlašću“. Iz tih razloga je i brzo „evoluirao“ i preobražavao se shodno vremenu i vjetrovima koje je svojim veoma osjetljivim sluhom znao hvatati na malim bolje re ći niskim frekvencijama. Sve je to vješto uklapao za budu će svoje političko djelovanje i „salto mortale“ koje nije odjednom nastalo nego

ga je on znao pripremiti i unaprijed projektovati, kao što danas vješto pere svoju politi čku biografiju preko „genocidnih“ stihova, „ideološko-politi čke“ osnove književnih djela velikih pisaca, udvor(n)i čkih istoričara i istoriografskih djela iz XIX vijeka. Svu odgovornost za sopstvena politi čka nedjela pokušava svaliti na epsku poeziju i ideologiju toga vremena, a što je apsurd, mada je „pragmati čno“ sa njegovoga stanovišta i veoma „edukativno“ i prijemčivo za laike i onoga ko ho će da svoju ulogu umnogostruči. Prema onoj „Ko kritikuje, taj mora pristati da

i sam bude kritikovan“. Ali ne po onoj: „ti njega satirom, a on tebe satarom“. Zašto je stvarao „Dubrova čku republiku“ ili je samo sanjao da bi u njoj stolovao, povećao nacionalni dohodak i srbovao jednoga dana će o svemu tome (pro)govoriti mnogo detaljnije N. Kilibarda, nekadašnji lider Narodne stranke, a danas samo u ulozi „samostalnog p(oli)ti čara“. A kako danas svoje rije či tumači N. Kilibarda: „Ništa nije korisnije Crnoj Gori no Srbiji da žive

u zajedni čkoj državi... Crna Gora je vazda bila država i biće, ali u Crnoj Gori žive čisti Srbi...“.

Umislio N. Kilibarda da je „silan Tur čin“ pa u svome tv serijalu zvanom „Moja strana istorije“ tuma či istoriju i velika književna djela onako kako mu je politički isplativije sve čineći

da bude medijska ili „...televizijska zvijezda“, koja se ne će zadugo skidati sa tv ekrana crnogorske državne televizije - javnoga servisa i posebno privatnih televizija, a uz sve to nezavisnih koliko i odoj če od majčine sise. U svojoj političkoj karijeri „rata za mir“ sanjao je „realne“ snove za ostvarenjem „ujedinjenih srpskih teritiorija“ u jednu državnu cjelinu sve dotle „Dok ne vrati što je Dušanovo”, a potom svoju politiku usmjerio na „edukaciji“ gra đana evropskom politikom integracija i ulaska u NATO, iako im treba naglasiti da smo odavno civilizacija! Rije či koje su mu nekada (po)služile kao politi čka odstupnica „vrijeme će samo pokazati“, ko je bio tada u pravu, zamijenio je poslije politi čkog neuspjeha i neostvarenoga sna sa parolom promjena „u duhu vremena“ i novih evropskih puteva i integracija pa sve do NATO alijanse, koja će „čuvati“ ste čene pozicije političke poklik elite u Crnoj Gori kao i onih u bivšim jugoslovenskim republikama.

Danas je Kilibarda zadovoljan „demokratskim reformama“ i procesima kao i „standardom gra đana“ koji su na ivici gladi, barem jedna trećina stanovništva, u njegovoj nezavisnoj Crnoj Gori, evropskoj, demokratskoj, ekološkoj, prosperitetnoj i budu ćoj članici Evropske Unije. Svuda ima sirotinje rekao bi on i naveo brojne države posebno u okruženju-susjedstvu i iz politi čkoga rukava istresao statisti čke podatke tvrdeći da je standard građana Crne Gore mnogo „bolji i sigurniji“ u odnosu na period unazad desetak godina i sve je podre đeno očuvanju njegove „biološke supstance“! Sve bi to bilo podrobno sagledano iz ugla njegovoga poimanja i ostvarenih interesa kao i apanaže koje je politi čki stekao „zaslugama“ iz vremena „rata za mir“ a sve opet za

„bolji život“ njihov-politi čke elite i za evropski put velikoga broja siromašnih građana nezavisne Crne Gore!

„Sujete i omraze“ sa svojim ljutim politi čkim protivnicima Novak Kilibarda je odbacio ili bolje re ći (pre)gazio samo da bi i dalje bio politički aktivan kao „samostalni p(oli)tičar“ i mogući kandidat za nekoga predsjednika makar neke još manje države od Crne Gore ili gradona čelnik grada pa bila to i prijestonica crnogorska. A što da tako ne bude, jer je on tamo danas politi čki najomiljeniji i najra đe viđeni intelektualac koji je sve podredio novome političkom snu, a koji se, ipak, „ostvario“ i svojim li čnim političkim zaslugama i angažmanima, makar samo zbog činjenice

da je prišao tome taboru ili nekadašnjem Pokretu za nezavisnost! I tek toliko da kažemo da Novak Kilibarda ne bi trebao da bježi od svojih tekstova - bolje re ći od svojega ličnog i političkog ogledala iz mnogo razloga, a jedan je zaista dobar, barem onaj koji govori o „prijatelju“ u „Artu“ - „Vijesti“ od posljednjeg dana oktobra 2009. godine, gdje se preporu čuje, kao ogledalo, i kaže: