Dva genijalna pjesnika savremenika, obojica hriš ćani, što će reći antiislamisti, raspoloženi

Dva genijalna pjesnika savremenika, obojica hriš ćani, što će reći antiislamisti, raspoloženi

su antiturski, ali sasvim razli čito. Upravo različito onoliko koliko se realizovao odnos prema Osmanskoj imperiji država kojima su pripadali Njegoš i Mažurani ć. Vladika Rade svojijem antiislamizmom i antiturstvom pripremao je svoj narod za krvave bojeve koji su predstojali Crnoj Gori kao pretpostavka da do đe do državnog smirenja, a Mažuranić je gledao na Tursko carstvo kao na bolesnika s Bosfora od kojega državi kojoj on pripada ve ć ne prijeti nikakva opasnost. Koliko je Njegoš u Gorskom vijencu ukazivao na osmansku osvaja čku silu kao produkat islama, toliko se Mažurani ć okrenuo turskijem izrabljivačkim gestovima koji su se iskazivali kao lokalni delikti vlasti u agoniji jednoga prestarjeloga carstva... Alter ego pisca, odnosno iskaziva či njegove subjektivne ideje, jesu likovi Vladike Danila i Igumana Stefana u Gorskom vijencu. Formiranje svoje odluke da se krene u istragu islamizovanog crnogorskoga življa Vladika motiviše sljede ćim svojijem stavom: Luna i krst - dva strašna sinvola,/ njihovo je na grobnice carstvo:/ sljedovat im rijekom krvavom/ u la đici teška stradanija./ To je biti jedno ili drugo! To svoje uvjerenje, da hriš ćanska i islamska vjera u totalu isključuju jedna drugu, Vladika Danilo elaborira svojijem vi đenjem islama kao istorijske kuge koja proždire države i narode. U gluho doba noći, dok svak spava, on glasno govori samome sebi: Kugo ljudska, da te bog ubije!/ Ali ti je malo po svijeta/ Što si svojom zloš ću otrovala,/ No si otrov adske svoje duše/ I na ovaj kamen izbljuvala”!

Kada bismo pošli primjerom, druga čijim i suptilnijim tumačenjem, logikom Novaka Kilibarde i primijenili „nau čnost“ i njegovu „utemeljenost“ na samo jednoj rečenici „Dva

genijalna pjesnika savremenika, obojica hriš ćani, što će reći antiislamisti, raspoloženi su

antiturski, ali sasvim razli čito“, onda bi mogli reći da je Kilibarda najveći mrzitelj katoli čanstva, jer je pravoslavac ili on je najveći antiislamista jer je hrišćanin! Uvjereni smo da N. Kilibarda dobro uo čava logiku koju primjenjuje i utemeljnost svojih „naučnih“ metoda, opservacija i elaboracija povodom „suptilnog i druga čijeg tumačenja“ antiislamizma, antiturskog

naboja, genocida na vjerskoj osnovi, samo iz razloga što je on (Kilibarda Novak) hriš ćanin!!!

Takva logika N. Kilibarde, sa kojom tuma či Njegošev „antiislamizam, antiturski naboj, genocid na vjerskoj osnovi u dramskom spjevu „Gorski vijenac“, je krajnje politikantska, dodvorni čka, degradiraju ća, imbecilna i samo njemu svojstvena i usmjerena radi pranja sopstvenoga politi čkoga obraza oblijepljenoga brojnim maskama, a „alter ego“ njegova današnja sudbina u ulozi „samostalnog p(oli)ti čara“ i javne ličnosti.

Nadam se da N. Kilibarda prepoznaje svoj dio teksta i naravno stoji iza svega onoga šta tuma či i zključuje! Međutim, očigledno je koliko je isplativo danas prekrajati blisku prošlost pojedinih u česnika u „ratu za mir” pa se najlakše sve izvodi preko N. Kilibarde, koji advokatiše sebi i njima o ulozi, zna čaju i sveopštoj nacionalističkoj euforiji. Najlakše se sprovodi pranje politi čkih biografija ne tako davnoga vremena i učešća u građanskome ratu na bivšim prostorima državne zajednice SFR Jugoslavije. Preko „nezavisnih“ medija i „nezavisnih“ intelektualaca, „samostalnih politi čara“ u koje spada posebno N. Kilibarda političke biografije čiste se od teških mrlja iz vremena gra đanskog rata „rata za mir”, a na veo zaborava postepeno se stavlja prekrivač sa debelim naslagama nekih bezna čajnih detalja i događaja, dok na drugoj strani ljudske žrtve „rata za mir“ gotovo niko više ne pominje niti p(r)oziva one koji su kao lideri stranaka predvodili paravojne formacije ili po nare đenju države ili državnih funkcionera slali pozive i vojnu policiju

da se dostave i uzmu pozivi i po đe u „rat za mir“, jer je „otadžbina u opasnosti”. „Crkva Svetog Ðor đa ispod Gorice. Novak Kilibarda sav zapjenušen drži govor u kome do nebesa veli ča Karadžića, Mladića, Martića i ostale Krajišnike. Zapaljena rulja urla u glas „Ko je drugi ja sam prvi da pijemo Turske krvi...”. Da li se Kilibarda sje ća tadašnjega govora i još koje čega? Da li je to radio što je bio tada u „zabludi“, a bio je profesor univerziteta državnoga i doktor nauka koji je i danas u zabludi odnosno „oslobodio“ se nekadašnje zablude sa kojom je mogao validno predavati narodnu književnost na srpskome jeziku ili danas na crnogorskome jeziku. Kilibarda se pravi nevješt i kao da je to neka promašena tema o kojoj je sve ispri čano onako kako je to on tuma čio i podastro „golim činjenicama“ da mu se povjeruje na riječ! Ko je bio tadašnji duhovni vo đa našim političarima zajedno sa N. Kilibardom? Koji su razlozi njegovi

da odustane od tužbe protiv onoga koji ga je prozvao za Karadži ćev orden jer mu (ni)je uručen, ako ve ć (ni)je to istina, a postoji li zabilješka i fotografija gdje zajednički stoji pod suncobranom sa R. Karadži ćem i još nekim ličnostima tadašnjega „visokoga” društva političara, pisaca i književnika? Nije valjda da Kilibarda sebe ne prepoznaje, jer se sakriva iza nao čala da li od sunca ili od ne čijih pogleda i vida! N. Kilibarda se pohvalno izražavao o velikoj i poželjnoj dobrodošlici svojoj u Sarajevu za ambasadora - diplomatskog savjetnika. Me đutim, nije baš tako bilo, jer je mnogo burnih reagovanja u javnosti pa i nekih refleksija povodom teksta „Tjerajte gada iz Saraj’va grada” i naslova „Kilibarda je jedan od najagilnijih i najisturenijih zagovornika četništva”!

Prikrivao je i tada N. Kilibarda svoje pravo politi čko lice i pravo stanje u javnosti o njegovoj „dobrodošlici“ i prihva ćenosti objeručke od onih koji su bili dobro upoznati sa njegovom ulogom u „ratu za mir” i izjavama, zagovaranju i politi čkim govorima o istrebljenju inovjernika „trijebimo gubu iz torine”. Mislio je N. Kilibarda da je dovoljno bilo pojaviti se na nekoj televiziji

i sve to u rukavicama ispred tv kamera re ći uopšteno i parafrazirajuće, licemjerno prebaci(va)ti krivicu na druge, a on kao eto našao se slu čajno u tom ratnom taboru nacionalistički napaljenjih i borbeno raspoloženih vojnih, paravojnih i dobrovolja čkih odreda! Pa tek tada u takvome društvu mogao bi Kilibarda braniti se rije čima: pa znate kako je ne zna se nit’ ko pije nit’ ko plaća! Ama tako mu boga i dina on tako „naivan i mlad“ u (ne)zrelim godinama pa nije znao šta treba re ći i raditi, ve ć je tu bio samo reda radi i fotografisanja i na kraju radi ordena, koji je bio zaslužen samo njegovom ratnohuška čkom propagandom!

E, ne može tako Nova če Kilibarda da se frazerski i stidljivo ponešto priznade ali sve okruglo pa na ćoše, a drugi su krivi i posebno oni koji su u Hagu, a ti im nijesi bio od neke velike pomoći. Bio je Kilibarda u česnik „rata za mir” u ulozi ratnoga huškača i propagatora i tu se zaista iskazao

i odigrao glavnu ulogu makar „lijepim” i „mekšim“ rije čima i stihovima iz epske poezije i bogme „druga čijim“ tumačenjem Njegoševoga „Gorskoga vijenca“ iz kojega je vješto znao istrgnuti i odigrao glavnu ulogu makar „lijepim” i „mekšim“ rije čima i stihovima iz epske poezije i bogme „druga čijim“ tumačenjem Njegoševoga „Gorskoga vijenca“ iz kojega je vješto znao istrgnuti

Kako je Kilibarda mogao takvu ulogu prihvatiti? Pa zar ga nije bilo „sram i stid“ i da se tamo pojavi a kamoli da se šepuri hodaju ći Baščaršijom i stoluje u Sarajevu kao „diplomata”?! Poznata je njegova uloga i prijem „s radoš ću“, još samo da je rekao da su ga dočekali sa fanfarama, tek tada bismo mu povjerovali!? Iako je sve ljepore čio i dotjerivao, ostali su zapisi brojne štampe i reagovanje u njoj na prostoru BiH. „Žalosno je, da nas na Kilibardu i njegove velikosrpske i četničke orgije iz vremena pripreme genocida i agresije na BiH i Bošnjake, već nekoliko godina u svojim tekstovima uporno podsje ća veliki i dokazani prijatelj i najbolji poznavalac Kilibarde, književnik i profesor na Flozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Marko Vešovi ć, a u posljednje vrijeme i Nataša Kandić iz Beograda i njen Forum za humanitarno pravo, te još neke zna čajne i važne organizacije iz Srbije, pa čak organizacije iz manjeg entiteta, poput Helsinškog odbora i dr. A tolike silne bošnja čke organizacije i institucije više od pet godina šute i trpe ovu sramotu i poniženje... U svakom slu čaju bruka i sramota, jer Kilibarda je jedan od najagilnijih i najisturenijih zagovornika i autora velikosrpskih ciljeva,

četništva i osvete” nad Bošnjacima... On je „spiker srpstva”, a sada i „crnogorstva i dukljanstva”... Nekoliko puta sam bio prisiljen da ga sa mukom slušam i gledam na našim

bosansko-hercegova čkim TV kanalima kako se „umiljato” i demagoški udvara bošnjačkom, politi čki nepismenom i neobviještenom narodu, ubjeđujući ga kako je on i njegova familija, a posebno njegova mati, veliki ljubitelj svega bošnja čkog, posebno sevdalinke i slično”. A šta bi na sve to mogao re ći N. Kilibarda i opravdati svoja nedjela iz „rata za mir”, ostaje nam da čekamo njegova nova tuma čenja iz „snova i zabluda” koje je imao tokom svoje političke i diplomatske karijere?

Doduše, on se jeste pro forme pokajao i javno priznao svoje zablude iz prošlosti, što treba „pozdraviti”. Me đutim, čudno je da čovjek sa više od šezdeset godina, doktor nauka, pisac, književnik i profesor na fakultetu, može biti u tako teškom i dugom vremenskom i politi čkom pijanstvu, zabludi oko takvih povijesnih i najzna čajnijih nacionalnih, državnih i egzistencijalnih pitanja jednog naroda kao što su Bošnjaci, koje ovaj narod i duge narode u njegovom okruženju opsjedaju i optere ćuju skoro 200 godina. To se može desiti jednom mladom studentu ili nekom drugom manje obaviještenom čovjeku, ali ne tako zrelom i nacionalno „osviješćenom”, nazovite intelektualcu, kakav je prof. dr. N. Kilibarda, književnik i pisac. Njegovo „pokajanje”, kao i pojavljivanje u Poto čarima i poklonjenje žrtvama njegovih istomišljenika je pod znakom pitanja,

a „Bošnjaci (ako ho će) trebaju prihvatiti, i da mu oproste, ali to nipošto ne znači da njemu, kao strancu i bivšem zagovorniku njihova istrebljenja i nestanka trebaju, niti moraju, dati dozvolu za tako važnu i zna čajnu diplomatsku funkciju i ulogu u “našoj zemlji, sa koje može da nam se smije u lice i misli koliko smo naivni i glupi...”. Dakle, jasno je da su njegova izvinjenja i oprosti u potpunosti „pro čitani” gotovo od svih, a posebno od onih koji u Bosni mogu javno reći kakav je uistinu bio Novak Kilibarda i šta je zagovarao, a da je danas sa tobožnjim izvinjenjima i pokajanjem posve neki drugi čovjek!? Nije to moglo proći iako je prećutno sve to neko odradio i a „Bošnjaci (ako ho će) trebaju prihvatiti, i da mu oproste, ali to nipošto ne znači da njemu, kao strancu i bivšem zagovorniku njihova istrebljenja i nestanka trebaju, niti moraju, dati dozvolu za tako važnu i zna čajnu diplomatsku funkciju i ulogu u “našoj zemlji, sa koje može da nam se smije u lice i misli koliko smo naivni i glupi...”. Dakle, jasno je da su njegova izvinjenja i oprosti u potpunosti „pro čitani” gotovo od svih, a posebno od onih koji u Bosni mogu javno reći kakav je uistinu bio Novak Kilibarda i šta je zagovarao, a da je danas sa tobožnjim izvinjenjima i pokajanjem posve neki drugi čovjek!? Nije to moglo proći iako je prećutno sve to neko odradio i

„Helsinški odbor za ljudska prava u Republici Srpskoj podržao je danas zahtjeve studentskih i nevladinih organizacija iz Bosne i Hercegovine i Srbije da se diplomata državne zajednice u Sarajevu Novak Kilibarda proglasi personom non grata. Helsinški odbor smatra da Kilibarda, tokom ratnih zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije i nakon rata nije bio obi čan vojnik, ve ć jedan od glasnih inspiratora i kreatora zločina u Bosni i Hercegovini. Kilibarda je kao iskusni univerzitetski profesor bio jedan od najve ćih ratnih huškača na ovim prostorima, koji je svojim najja čim oružjem - govorom mržnje - podstrekavao ljude na zločine i druga brutalna nedjela i kršenja ljudskih prava..., njegova politi čka partija je formirala dobrovoljačke odrede, koje je Kilibarda obilazio na hercegova čkom ratištu nazivajući ih svojim ratnicima...”. „...Raspirivanje nacionalne, vjerske i rasne mržnje predstavlja krivi čno djelo i Helsinški odbor poziva nadležne institucije da pokrenu istragu i podrobno ispitaju ratnu prošlost Kilibarde i preduzmu zakonom predvi đene korake...”. Na jednu inicijativu o promjeni naziva osnovne škole navodi se kao razlog za izmjenu naziva „jer je Njegoš jedan od utemeljiva ča srpske nacionalisti čke ideologije”, a posebno se pozivaju na riječi N. Kilibarde koji je rekao: „Da on,

da je Bošnjak, svoje dijete ne bi poslao u crnogorsku školu, dok se ne bi napravilo jedno novo čitanje Gorskoga vijenca”. Šta sve nije zagovarao Kilibarda samo da bi se dodvorio onima iz protivni čkog tabora iz „rata za mir“ samo da bi se opravdao od govora mržnje kojim je „podstrekivao ljude na zlo čine i druga brutalna nedjela i kršenja ljudskih prava...“.

Dodvoravao se Kilibarda zarad svojeg boravka i ostvarenja politi čkih i ambasadorskih ambicija Bošnjacima i svima u Bosni kako bi što duže ostao na diplomatskoj fotelji, a nije mu važno bilo šta će pričati, izmišljati, insinuirati, importovati, tumačiti, dokazivati, predlagati i nagovarati one koji mu mogu biti od pomo ći da bi ostvario svoje nezajažljive ambicije i to ni manje ni više nego podme ćući Njegošu „antiislamizam”, „antiturski naboj” i „genocid na vjerskoj osnovi” u „Gorskom vijencu”, a i u cjelokupnom Njegoševom djelu. Da li je tu rije č o „zabludi” u koju je ponovo zapao Kilibarda, koji kao univerzitetski profesor sada „suptilnije” i druga čije tuma či Njegoša i njegovo književno stvaralaštvo i šta je to sa onim o čemu je on „drugačije” guslao, pisao, pripovijedao i sebe proglašavao da je najbolji ili jedan od najboljih poznavalaca Njegoša i njegova djela?

Sada pronalazi „genocidne stihove” kao nekad neki pojedinci prije ratnoga vihora u vremenu kada se nacionalizam zahuktavao i kada su trebali takvi pisci, pjesnici i profesori da budu svestrani tuma či prošlosti zarad dnevne politike i budućih događaja koji su ideološki unaprijed bili pripiremljeni, pa se samo tražila podobna osoba koja će to najbolje propagirati i ubaciti u ratnohuška čku mašinu. Kilibarda ne odustaje od toga nego se sa njima poistovjećuje udarajući na Njegoševo djelo i posebno na „Gorski vijenac” traže ći nova čitanja i zagovarajući izbacivanje pojedinih stihova, koji su „antiislamski” i „antiturski” u pjesni čkom djelu Petra II Petrovića Njegoša. Novak Kilibarda danas pravda svoju nacionalisti čku politiku preko „Gorskoga vijenca”

i stihova u njemu kao „uzroku” nacionalisti čkoga zla u „ratu za mir” i njegovom ratnom huškanju

i zagovaranju o istrebljenju „inovjernika” na čijem je čelu tada stajao on, profesor doktor narodne književnosti. Genijalno, da nije tragi čno i smiješno od jednoga profesora koji želi uniziti pjesnika, velikana i filozofa crnogorskoga. Novak Kilibarda je kao politi čar školski primjer i egzemplar za sve osobe koje su na sve spremne samo da bi o čuvale svoju političku karijeru i učešće u vlasti, a to je pokazao tokom svoje cjelokupne politi čke karijere i posebno „kritičkim“ gledanjem „suptilnim i druga čijim tumačenjem“ Njegoševog djela Gorski vijenac.

On ne preza da zagovara neke ideje sa kojima je nekada sanjao snove, a sada sanja druge „snove i zablude” bacaju ći krivicu na velike pjesnike i one koji su davno u grobu. Međutim, veliki pjesnici i književni stvaraoci žive uprkos činjenici što danas jedan živi, a bivši politički lider, uporno ponavlja nešto što razumni ljudi i najbolji poznavaoci Njegoševoga djela nijesu vidjeli tako kako ga je on „vidio”, suptilno protežiraju ći i još neke koji već desetak godina tjeraju

i guslaju po svojemu i njihovome planu i putokazu dodvoravaju ći se Bošnjacima. U tome svemu i guslaju po svojemu i njihovome planu i putokazu dodvoravaju ći se Bošnjacima. U tome svemu

i nau čene neke njegove vizije i zablude sa kojima misli izvrnuti ruglu sve one koji drugačije od njega misle, a koji ga prozivaju za njegova politi čka nedjela iz vremena zla u „ratu za mir” i posebno njegove ratnohuška čke propagande.

Ho će Kilibarda da bude cenzor školskih udžbenika i nastavnih programa za književnost i istoriju po čev od osnovne škole pa do univerziteta! Kad bi mogao da i ostale predmete stavi pod svoju cenzorsku ulogu pa bilo to fizika, matematika, zašto ne i hemija u kojima bi on našao neke fizi čke i hemijske procese ili računske radnje koje baš nijesu u skladu sa današnjim političkim kretanjima i dobrosusjedskim odnosima, jer tamo vladaju neki drugi zakoni. Tamo bi on tek pokazao svoju lukavost i veliko umje će pa bi mogao dokazati da je politika „vještina mogućeg”! U susjedstvu bi bili zadovoljni jer bio on sve prebrao, odabrao i naravno „provjetrio”, tako da ne bi bilo rije či „inovjernik(a)” ili „poturice”, kako je nekada znao za takve riječi često ih izgovaraju ći na javnim tribinama, masama ih „suptilno” servirati i na drugačiji način tumačiti.

Šta će Kilibarda tek činiti kada naiđe na nekoga naučnika kojega ne može izbjeći iz matematike ili fizike a porijeklom je ili državljanin Turske ili one Turske iz vremena XVI-XX vijeka, to je malo teže pitanje i za velikoga cenzora?! Dobro je što Kilibarda nije uspio u svome naumu, ve ć je na vrijeme povučen sa diplomatske stolice odnosno ukinuta je njegova kancelarija u kojoj je samo smišljao kako da zadovolji one koji su protiv njega u Bosni i za koje on treba da odradi mnogo toga da bi izbjegao Haški tribunal. Barem u Bosni, ako ne u Crnoj Gori, znali su za Kilibardu i njegove javne govore, pjesme i stihove kojima je širio neprijateljstvo, „osvajao” i ujedinjavao srpske teritorije. Zablu đeli Kilibarda ili već sumanuti kako bi rekli Rusi „sumašedstvij” sanja da ostvari svoj san i da omalovaži, minimizira pjesni čko djelo Njegoša.

Otkud baš njemu sada da predlaže „suptilno” i „druga čije” čitanje i „tumačenje” „Gorskoga vijenca”, a izostavlja sva druga djela, kao i ostale pisce velikane književnih djela?! Naravno da želi po ći za onima koji su to prije njega zagovarali, a sada preko njega kao nekadašnjega propagatora istrebljenja „inovjernika” i „poturica” na najbolji na čin propagiraju da se školski programi upodobe novim evropskim kretanjima, integracijama i tako dalje. Ne treba pitati za razloge i motive zbog kojih N. Kilibarda tako radi i šta sve dobija za uzvrat, jer je odavno procijenio „pragmati čku” ulogu svega onoga što mu je tako „naučno” u skladu novih, drugačijih i suptilnijih čitanja i tumačenja, kojima dokumentuje svoje napore napinjući se, kao ona žaba dok nije prsla, samo da pjesni čku viziju istorijskih događaja jednoga vremena iz crnogorske istorije „opjeva”, importuje i ugradi u stihove genija pjesni čkoga, filozofa i umjetničkog stvaraoca koji jezgrovito odslikava oslobodila čku borbu crnogorskoga naroda. Na takvo književno stvaralaštvo danas se okomio N. Kilibarda, politi čki letač, prevrtač, preletač, pisac i pripovjedač, tumač istorije i književnosti crnogorske zarad dnevno-politi čkih interesa, pogleda i vizije, dalje budu ćnosti, koju gradi nova generacija „nove” tranzicione razvojne filozofije sa novim istori čarima i književnicima tipa njegovoga i njemu sličnih političara i istoričara, poznavalaca cjelokupnog ljudskog stvaralaštva.

Poslije nešto više od šezdeset godina N. Kilibarda se sjetio da nije dobro prou čio Njegoša i njegova djela pa sada poslije „rata za mir“ dobro „zna” na koji na čin ga treba obrađivati i tumačiti

i to „suptilno” sa „lijepšim” i „mekšim” rije čima! Novak Kilibarda zaboravlja na činjenicu da i mnogo umnijim od njega nije pošlo za rukom da odgonetnu tajnu poimanja i shvatanja, tuma čenja kosmosa i mikrokosmosa, filozofskog i književnog stvaralaštva genija, kakav je Njegoš, a kamoli jednom N. Kilibardi da sa onako optere ćenom svojom političkom prošlošću iz „rata za mir“ i dnevno-politi čkim projekcijama iz „pragmatičkih“ razloga pokušava „objasniti“ sopstvene „snove i zablude“ i ubijediti javnost da je za sve „krivac“ pisac Njegoš, autor dramskoga spjeva „Gorski vijenac“!!!

Politi čke projekcije i dnevnopolitičke opservacije N. Kilibarde samo su budalaštine jednoga dosljedno nedosljednog politi čara potopljenog u blatu sopstvenih ratnohuškačkih govora iz vremena „rata za mir“ kojih se ho će osloboditi bacajući krivicu na književne veličine, pjesničke genije, državnike i filozofe. S druge strane N. Kilibarda se dodvorava onima kojima je ostao dužan oproste za grijehe po činjene u vremenu njegove nacionalističke mržnje i zaslijepljenosti pa se danas ispravlja, pravda, klanja, podilazi, dodvorava ili kako mu rekoše „uvla či se u debelo crijevo“ onih protiv kojih je bio do ne tako davno da bi se moglo tako lako zaboraviti. Sva je sre ća za mlade generacije da u Savjetu za nastavne planove i programe, kao i udžbenike, nije vrhovni žrec, cenzor i recenzent N. Kilibarda, koji bi vjerujem uspio danas sa svojim „svjesnim“ zabludama od kojih se „nesvjesno“ oslobodio uz pomo ć starnog ambasadora. Skratio bi mnoge književnike ne samo za glavu nego i uobli čio, modifikovao njihova književna i umjetnička djela, prepolovio ili stavio na loma ču, jer su u njima stihovi, rečenice i riječi „antiislamske” i „antiturskoga naboja”, „genocidne na vjerskoj osnovi”, pa bi trebali biti „suptilniji” i prilagodljiviji, umjereniji i prihvatljiviji za onoga koji ho će da čuje ono što mu odgovara.

Mijenjao bi Kilibarda i istoriju Crne Gore i brojne doga đaje u kojima se (s)pominje i riječ turska, a da ne govorimo o Turskoj, Tur činu, Turskom carstvu, silnom Turčinu, islamu, islamizmu i sve što je istorija jednoga naroda Turske države ili Osmanskoga carstva. Zamijenio bi te rije či i nazvao imenom druga, prijatelja, brata, pobratima, kuma i velikana pa čak i oslobodioca, a sve sa „suptilnijim” i njemu „mekšim” rije čima da budu umiljate u duhu evropskih integracija XXI vijeka. Nazvao bih N. Kilibarda nekim drugim imenom i to bi bila „istorija” njegove Crne Gore koja bi bila njemu za korist, u interesu onih kojima bi kao takva odgovarala i svi bi bili zadovoljni, a oni koji su stvarali i ugradili svoje živote u tu istoriju bili bi stavljeni na stub srama kao izdajnici islama i raznih osvaja ča i zavojevača! Zagovara N. Kilibarda takvu „istoriju” sa novim „suptilnim” čitanjem i „drugačijim“ tumačenjem, pogodnijom sadržinom, bez faktografije i imena, da bude bezimena i anacionalna, nadrealna i evropski prihvatljiva, demokratska, reformisti čka i samo ne Njegoševa istorija iz „Gorskoga vijenca”.

E, sa takvom istorijom i poezijom ili prozom velika književna djela bila bi (na)pisana i zadovoljila bi N. Kilibardu kao velikoga kriti čara, tumača, istoričara, književnika, doktora nauka i profesora univerziteta nekada državnog, a sada privatnoga, nekadašnjeg lidera, politi čara, samostalnog politi čara, dežurnoga cenzora za književna djela i istoriju nazavisne države Crne Gore. Šta bi sve htio i mogao da izbaci iz istorije i književnosti, a posebno one srednjovjekovne i narodne poezije, hajdu čkoga ili uskočkoga ciklusa, a za kosovski ciklus rekao bi on „moglo bi se bez njega”, a prihvatiti se novih homera crnogorskih, bošnja čkih, hrvatskih, makedonskih, evropskih samo ne srpskih, jer takva rije č za njega više ne postoji i bila bi izbačena iz rječnika, kao sve što je uvredljivo ili vrije đa osjećanja onih u susjedstvu ili regionu, na planeti zemlji.

Šta se to dešava sa Kilibardom nekadašnjim Srbinom, sadašnjim Crnogorcem, nekadašnjim liderom Narodne stranke, provoborcem „rata za mir”, (prvo)borcem u „Pokretu za nezavisnu Crnu Goru”, zagovornikom ujedinjenja srpskih zemalja, pristalicom i novim borcem za politi čko čistunstvo svih onih koji su nekada djelovali na nacionalističkim osnovama, peračem sopstvene politi čke biografije i onih političara od kojih mu radna karijera zavisi, penzionerom koji je radno angažovan na brojnim projektima (pro)evropske Crne Gore, evroatlantskih integracija, samoreklamerom i prorokom, vidovitim starcem, čovjekom koji se znao pokloniti i plakati na odru „inovjernika” onih protiv kojih je nekad bio baš na vjerskoj osnovi, politi čkom ulizicom svih državnika i vladara do obi čnih političara i sekretara, istorijskom ličnosti i najvećim politi čkim spadalom, najnedosljednijim političarem na prostoru današnje Crne Gore u njenom višestrana čkom životu u dosadašnjem njenom postojanju. Zaslužio je Kilibarda za ove dvije decenije njegovoga politi čkoga života i rada da mu se još mnogo toga saspe u njegovo političko lice, koje je prefarbano i oblijepljeno brojnim maskarama kojima ni on broja ne zna, a sa kojima živi život „samostalnog p(oli)ti čara”. Zamiritao je da i oni koji ga mnogo bolje poznaju i posebno narodnu književnost i književno djelo velikoga genija, pjesnika, filozofa, vladara crnogorskoga

Petra II Petrovi ća Njegoša da mu kažu kako bi trebalo pisati i nanovo čitati književno djelo, crnogorsku narodnu poeziju i crnogorsku istoriju.

Šta je nekada pisao, pri čao, zanovetao i koliko je od toga profitirao, pardon „pragmatično” odradio, i sada sve to briše svojom politi čkom zabludom ili bolje reći političkom sramotom koju je zaradio u „ratu za mir” i misli da je opere, ispere, nabere u vremenu njegovoga djelovanja za nezavisnost crnogorsku i opet oka či, ako ne željeznu a ono, barem, zlatnu kolajnu evropskoga „mirotvorca” na stara čke grudi njegove, a na kojima bi bila s lijeve strane medalja iz „rata za mir”

a na desnoj strani medalja za „mirom protiv rata”. To je, ipak, N. Kilibarda politi čar, ratnik, osvetnik, propagator, zagovornik, besjednik, orator, a ipak je na kraju sve da ne valja ništa i jedno veliko politi čko ništa i svašta. Biće da se N. Kilibarda u svojim brojnim izjavama, intervjuima, govorima, ispovijestima, hronikama i tako dalje ipak ogolio do koske, iako se ne smije re ći da je „car go” i on kao nekadašnji politi čki lider Narodne stranke onako ostao go do koske. Neće mu pomo ći ni oni zarad kojih onako priča, piše i tumači istoriju narodne književnosti i podržava novo „druga čije” čitanje i „suptilnije” tumačenje Njegoševog „Gorskog vijenca”. Sada je ogoljen do koske, iako se ne smije to javno re ći, ali da je „car go” tu nema dileme i kao nekadašnji politički lider Narodne stranke, a danas „samostalni p(oli)ti čar” i javna ličnost.

U raznim frazama crnogorska vlast i njihov zvani čnik odnosno predstavnik za oproste i izvinjenja N. Kilibarda, kao i nekada ministar inostranih poslova Miodrag Vlahovi ć, pa sve do onih izvinjenja Svetozara Marovi ća čine jednu praznu ili besmislenu sliku izvinjenja ili lažnog plasiranja fraza sa maskiranjem „Svi smo mi krivi”, „Desilo što se desilo, treba sve to zaboraviti za bolju budu ćnost”, „ljudski je praštati”, nijesmo mi krivi jer smo bili u zabludi, „bilo je što je bilo” i tako dalje i tako redom, samo što niko od njih ne će da zaboravi na svoje fotelje i jednom za svagda iz njih više izmili i napusti politiku koja im „tegobe“ stvara i zbog kojih oni „osijediše”, a narod nikako da shvati njihovu pregolemu „brigu i tugu” pa se pitaju zašto ih toliko kritikuju baš oni kojima ništa nijesu u činili, a sve su pokušali da ih ubijede u ispra(v)nost i ispraznost politike koju su (s)provodili u ime naroda i protiv drugih bratskih naroda pozivaju ći se na odbranu od fundamentalizma, islamizma, inovjernika i tako dalje!

Najve ći nekadašnji veliki Srbin u Crnoj Gori, a sadašnji (prvo)borac za nezavisnu Crnu Goru jeste dr Novak Kilibarda, „...koji se uz višegodišnje šurovanje sa R. Karadži ćem, S. Miloševićem & chetniks company, glasno zalagao za „veliku Srbiju”. Ovaj pa čarist je „Šešeljevski” sijao govore mržnje prema „Turcima”, misle ći na Bošnjake u Crnoj Gori, kojima je pokazivao put za Tursku i da nikada „ne će imati mira u CG...”. Da li je onu politiku sada zamijenio novom ili je samo promijenio tabor kako bi opet mogao paliti i žariti govorima mirotvorstva i evropeizacije na crnogorski na čin. Nije valjda zaboravio da su rezervisti iz njegove stranke „išli po Foči da šire čojstvo i junaštvo”. „...Ali na Kilibardinom obraz-opanku sve može stati, pa čak do njegovog trgovinskog misionarstva ... Doduše Kilibarda je čak dvije godine prije pacifiste Vlahovića bio u Srebrenici i to na jednoj dženazi identificiranih Srebreni čana kada se krio iza tamnih naočala. Tada se u Kilibardi guslarski „tumbalo i valjalo” da li da klekne pred žrtvama genocida i da postane srpski a možda i crnogorski Willy Brandt, ali mu se nije padalo na koljena da ne isprlja „trgovinsko-misionarski” frak...?! Da li će nekoga koji bude čitao ove redove zabrinuti ono što je nekada činio i(li) izjavljivao N. Kilibarda i da li će zbog toga biti pozvan na odgovornost, jer je njega, ipak, iznjedrila Crna Gora, kao današnjega najcrnogorskijega Crnogorca?

„Prema rije čima Nikole Samardžića, crnogorske vlasti nijesu bile umiješane u pokušaje stvaranja „Dubrova čke republike” već su na tome radile vojna obavještajna služba i Narodna stranka. Lider Narodne stranke Novak Kilibarda čak je određivao koliki će biti nacionalni dohodak „Dubrova čke republike” kad on tamo sjedne kao predsjednik...”. „... Eno vam Kilibarde. Koji, kako i prili či naškome megalomanu, reče da „oponaša Vili Branta”. Iz političkog pigmeja koji se poredi s jednim od najve ćih evropskih političara XX stoljeća progovorila je nepatvorena stopostotna Crna Gora u kojoj se, dobar čoeče, ne može disati od njene ljudske veli čine. Uz to, Kilibarda ne shvata da je Brant imao pravo kleknuti pred Jevrejima i zatraži oprost, jer njegov život, na čin mišljenja, politika nijesu imali nikakve veze s nacizmom...

„Crnogorski Srbofil” ili „crnogorsko trgovinsko - informativni misionar” Novak Kilibarda objavljivao je feljton o „jednom od najpoznatijih bošnja čkih intelektualaca” gotovo „cijelih šest hefti” pa je njegova „skribanterija” nadaju ći se da će time barem malo se iskupiti kod Bošnjaka u gradu Sarajevu gdje vodi visoku diplomatiju..., I Kilibarda je ... Držao vatrene govore, osnivao po Bosni i Hercegovini ‘SAO’ i ‘JAO’ pokrajine… Pokazivao „poturicama” put za Tursku… Kao dobar poznavalac historije i geografije ukazivao je da je Dubrovnik drevni ‘srpski’ grad. Pripajao isto čnu Hercegovinu i Skadar Crnoj Gori, a opet Crnu Goru Srbiji. I tako sve u krug do mitinga i guslarskih ve čeri na kojima su se sakupljali rezervisti i vikend četnici da se bore protiv „Turaka” za veliku srpsku hegemonisti čku državu...”. Šta reći poslije navedenih i brojnih prethodnih citata o N. Kilibardi kao politi čaru dal’ srpskom dal’ crnogorskom, koji potražuje nanovo čitanje Njegoševog „Gorskoga vijenca” i sa koliko razloga „naučnih” on vidi u njemu „antiislamizam” koji bi remetio ili ve ć remeti njemu dobre i srdačne odnose u Bosni odnosno sa susjedima prije svega Bošnjacima, jer im je sada postao veliki prijatelj iako je nekada bio njihov najve ći protivnik, pa zbog svoje političke prošlosti on hoće prečistiti „Gorski vijenac” da mu ne bi smetalo u sljede ćoj „diplomatskoj” karijeri.

Dakle, sada su jasni duboki „nau čni” razlozi i tumačenja istinskoga N. Kilibarde i zato preporu čuje djeci i studentima, pripadnicima druge vjeroispovijesti, da ne idu u škole sa svojim vrsnicima Crnogorcima, sve dok se u udžbenicima i nastavnim programima ne izuzmu „nenau čna” pjesnikova djela ili stihovi, a koji bi mogli opet dovesti do velike zablude, do nekoga novoga N. Kilibarde i svakako današnjega. Taj zadatak ima Kilibarda, profesor i „samostalni p(oli)ti čar“ i javna ličnost, da odradi zarad susjedstva i mira u regionu ako misli opet zaploviti „diplomatskim” vodama i širiti evropejstvo, mirotvorstvo i NATO alijansu. U tom grmu leži zec, rekao bi N. Kilibarda pobjedni čki i ukazao na nepoželjne stihove velikoga pjesnika, kojega tuma če oni koji misle kao on danas istrzajući iz konteksta i misaonog sklopa pojedine riječi, stihove i imena koja „vrije đaju“ drugu vjeru!

Dakle, pjesnike i velike književnike treba izbaciti iz nastavnih programa osnovnih i srednjih škola, sa visokoškolskih ustanova, odstraniti imena koja po činju sa slovom „T” ili pridjeve, zamjenice, imenice, glagole i tako dalje a da je u vezi sa islamom odnosno sa antiislamizmom, antiturskim nabojem i genocidom na vjerskoj osnovi. Morao bi Kilibarda da angažuje ne samoga sebe ve ć i nekoliko istomišljenika pa da rade na iznalaženju imena za zamjenu riječi koje su protiv susjeda a po činju sa slovom „T“ velikim i malim. Na takav način hoće Kilibarda i naš Novak, profesor i doktor narodne književnosti, ubirati nove politi čke poene da bi se dodvorio ovima na vlasti i onima kojima je skrivio u vremenu svoga u češća u „ratu za mir”.

Poenta cijele (nau)kovine N. Kilibarde na polju semantike, lingvistike, istorijske problematike, književne romantike, pjesni čke slobode i umjetničkog stvaralaštva sada bi došle do visokog izražaja u Novakovom novom tuma čenju zarad dobrosusjedskih odnosa. Izgleda da bi ponajbolje bilo odstraniti Njegoša iz školskih programa i sa univerziteta na polju književnosti i uvesti one koji su ravni jednom Homeru, po Kilibardinom poimanju i vrednovanju stihova o kojima on piše ve ć nekoliko godina i na veoma suptilan način crnogorskoj književnoj i intelektualnoj branši sredini plasira na veoma podmukao na čin, ponižavajući ili bolje reći podvaljuju ći ne samome sebi koliko ukupnom književnom stvaralaštvu nenadmašnoga Njegoša i njegovoga filozofskoga, umjetni čkog i istorijskoga djela, a ujedno i crnogorskog književnog stvaralaštva.

Sve mi se čini da sa takvom „naukovinom” Kilibarda naginje ka uvlačenju baš onako kako mu neki pisci ili književnici, a možda i jedni i drugi, pribaciše i baš rekoše da se ho će uvući „u debelo cijevo” S. Miloševi ću, a danas se uvlači politička ličnost Novakova „u debelo crijevo” nekoga dugoga, vjerskoga ideologa ili nove filozofije isto čnjačke, koja nastoji da zabrani da čitamo Njegoševa djela i njegov „Gorski vijenac” upravo onako kako ga i treba čitati kao jedno „istori českoe sobitije“ jednoga vremena oslobodilačkih ratova protiv Osmanskoga carstva, a koje je prijetilo da osvoji cijelu Evropu. Me đutim, ono je zaustavljeno i ustuknulo pod Bečom, a mnogo kasnije palo u oslobodila čkoj borbi crnogorskoga i srpskoga naroda i tu nema nikakve

„antiislamske” mržnje niti „antiturskoga naboja”, a baš ni malo „genocida na vjerskoj osnovi”, pa ne treba novoga ni „suptilnijega“ čitanja, niti „drugačijeg“ tumačenja.

Nije Njegoševo djelo „vrelo” za napajanje nacionalne mržnje nego djelo visokih umjetni čkih vrijednosti jednoga genija koji pripada crnogorskome i srpskome narodu, a iznjedrila ga je Crna Gora i tu se ne može ništa mijenjati niti se nekome za to sve treba pravdati. Književna djela nastaju, a ostaju kao trajna samo ona koja su duboko utkana u narodnu tradiciju i vezana čvrsto za istorijske doga đaje jednoga naroda ili zajednice naroda na prostoru jedne države ili širem teritoriju. Ako je Kilibardi kakav zadatak da preimenuje „Gorski vijenac” ili na „suptilan“ na čin izmijeni stihove pa umjesto imena islamskih stavi neka druga imena teško da će, jedan N. Kilibarda ili kilibarde koliko god da ih je, uspjeti prepjevati i onako umjetni čki dočarati vjekove oslobodila čke borbe crnogorskoga naroda za stvaranje nacionalne države.

Nek se krsti kako god ko ho će i vjeruje u koliko god može bogova, alaha i svetaca, neka ide u crkve, katedrale-vije ćnice, džamije i druge vjerske objekte, ali se mijenjati istorijski događaji ne mogu, posebno ne oni koji su nastajali na izvoru stvarnih doga đaja i gdje se prolivala krv junaka i oslobodilaca, ratnika i zaštitnika roda i plemena, naroda, crkve i države. Tu je ta čka i od toga se ne može dalje pa makar bila to i naredba sa visokoga mjesta evropske zajednice i svih drugih zvani čnika. Nije valjda dotle došlo da je poželjno i da se moraju mijenjati nečija književna djela ili istorijski doga đaji i unutar njih stavljati poželjne ličnosti jednih, drugih, trećih, petih i desetih iz susjedstva ili zabraniti pisati književna djela sa imenima koja su podobna jednom čitaocu, državniku ili samo onom pripadniku naroda koji smatra da je to djelo nenau čno, nepoželjno, uvredljivo. Sa druge strane bilo bi isto tako pogubno da neko iz Crne Gore kaže umjesto N. Kilibarde ili taj isti N. K., javno po čne priču o nepodobnim stihovima pojedinih pjesnika ili književnika iz susjedstva, jer se ne dopadaju Crnoj Gori i njenome narodu ili jednom entitetu, populaciji, pojedincu i ko zna još kome ne. Mogao bi N. Kilibarda igrati i takvu mnogostruku ulogu koja mu politi čki ne bi bila nepoznata, a da li bi to bilo u interesu mira sa susjedima i prije i iznad svega da li bi to bilo nau čno ili huškačko djelo sa nabojima nacionalističke mržnje!?

Po principu, koji pokušava uvesti N. Kilibarda i oni koji zagovaraju ili su saglasni sa njim,

da se književna djela čitaju na način na koji se po političkim instrukcijama nečijim treba da čitaju

i is čitavaju, uče i tumače, onda bi i Homer ili pisci Stare Grčke ili Rima morali da se iznova pišu i pojedini stihovi ili stranice mijenjaju kako bi upodobili istoriju svoje države, naroda ili entiteta, nacionalne manjine i tako dalje shodno namjerama i željama osvaja ča i porobljivača, trenutnim i dnevno-politi čkim interesima. To bi, dakle, ako se koristimo umom i razumom, znamo do čega dovelo i šta bi proizvelo. Onda bi bilo zbogom nauko i zbogom civilizacijo, vratili bismo se u preistorijsko doba pa bi sa ovom sviješ ću, koju bi morali prenijeti u vrijeme unazad nekoliko desetica milenija, po čeli da pišemo poželjnu istoriju ne onog vremena u kojem bismo živjeli već pisali istoriju budu ćnosti - futurološku sa unaprijed zadatim ciljevima i zacrtanim događajima koji će nam se dešavati. Apsurd je za sve one koji tako danas pokušavaju da misle, a imaju i malo mozga ili zrnce pameti, razuma i obrazovanja, kao i demokratskog gledanja, shvatanja i razumijevanja stvari i pojava koje nam se dešavaju tokom našega kratkoga života bilo pojedinaca ili naroda.

Čovjek kao pojedinac, neodvojivi dio prirode i svjedok istorije i događaja, na jednom prostoru gdje živi tu djeluje, opaža, saznaje, nau čno proučava, realno i objektivno posmatra i stvara svoje vi đenje istorije, ali nije njen odlučujući faktor. On kao jedinka je dio te istorije i njen stvaralac ali tek kao društvena zajednica on je aktivni stvaralac svoje istorije koji mijenja uslove života i tako stvara istoriju. Me đutim, ne može mijenjati nešto što je proteklo prije hiljade i hiljade godina, pa čak ne može izmijeniti ni ono što mu se desilo juče ili samo tren prije. Za današnje novake i kilbarde i ine koji umišljaju da isprave protekle doga đaje i izmijene svijest prošlosti kažemo du su ne samo u zabludi nego su odavno izgubljena i usamljena bi ća na ovoj planeti i njihov je razum sužen i izvrnut od toka stvarnosti i objektivnog gledanja na stvarni život u kojem se živi. Prema tome nema mijenjanja prošlosti.

Potreba je izu čavati i težiti da se dosegne život, način života i mišljenja kao i djelanja tokom ukupnog razvitka jednoga naroda, države i svega što se na jednom širem ili užem prostoru, dešavalo kroz istoriju-prošlost. Nastojati da se saznaju i detalji ako je mogu će, ako ima tragova materijalne i duhovne kulture i približiti živom čovjeku blisku ili daleku prošlost. Pogubno je ne samo za one koji tu prošlost ho će uljepšati, nego i za sve ostale koji tako uljepšanu prošlost hoće vidjeti i kao takvu je saznati, jer će se kad tad (u)vidjeti da je uljepšana prošlost besmislena i kao takva se ne može svrsishodno izu čavati. Ono što je bilo treba da se zapiše i naučno obradi, ako se nije desilo ne treba ga izmišljati jer za to postoje bajke, basne, mitovi, legende. Ako neko treba da iznova piše mitove i njima svoju prošlost pokaže kao civilizacijsku i najstariju, onda su to druge realicije u koje ovom prilikom ne ćemo zalaziti niti se njome kao takvom dalje baviti.

Ne možemo da dozvolimo bilo kome, pa ni N. Kilibardi, da tako podrugljivo piše ili tuma či djelo velikoga i neumrloga pjesnika, filozofa i crnogorskoga vladara odnosno da iz njegovih tekstova širi svoje zablude iz starijih ili pogotovo današnjih dana, a sve zarad dnevno-politi čkih interesa kao „nau čno” mišljenje i njegovo „nesvjesno“ stanje. Potpuno je jasno da on to čini sa namjerom da se dodvori politi čkoj eliti, kako u Crnoj Gori tako i u susjedstvu u Bosni i da to sve čini tobože iz „viših interesa” u cilju vjerske tolerancije, evropskih integracija i naročito iz „pragmati čnih“ razloga i dodvoravanja. Takav način je njegova poruga samome sebi i on može o sebi pisati šta mu je volja. Me đutim, preko književnoga djela neprevaziđenoga pjesničkog genija Njegoša Novak Kilibarda, mene kao istori čara, koji proučava istoriju Crne Gore i koji posmatra objektivno pojave i doga đaje u jednom istorijskom procesu i njihovoj uzročno-posljedičnoj povezanosti makar se oni dešavali u bliskoj prošlosti ili onoj od prije dva-tri ili više vjekova, ne će uspjeti da ubijedi bez dokaza na uvid, da je Njegošev „Gorski vijenac” genocidan odnosno da ga sada u blažoj nekoj formi treba tuma čiti na drugačiji, suptilniji i novi način sa izbacivanjem stihova koji po njegovom tuma čenju i njegovih sljedbenika, pobornika, ili začetnika sadrže „antiislamisti čke“ konotacije i nazive imena koje bi trebalo zamijeniti i na taj način prekrajati književno djelo velikana crnogorskog, pjesnika, vladara, vladike i filosofa. A što je naumio N. Kilibarda da umjesto stihova „Gorskoga vijenca“ podastire neke tobože druge stihove ili epove nekih homera „evropskoga“ kalibra ili narodnih pjeva ča i guslara to je nešto o čemu se ne možemo složiti i što ćemo oštro, kritički i dokumentovano sagledati i na sve reagovati, pa sada na ovome mjestu ne želimo polemisati. Na njegov utisak da mu se više dopadaju stihovi drugih pjesnika ili homera nema potrebe reagovati jer je to njegov dojam, li čna stvar, ali ne i naučna elaboracija.

Degradacijom Njegoševoga djela i podmetanjima, kao i zablu đelim tumačenjima u ličnom interesu ili interesu onih za koje N. Kilibarda minimizira crnogorsku istoriju i književnost, kao i oslobodila čku borbu crnogorskoga naroda protiv Turaka - Osmanskoga carstva u toj namjeri neće uspjeti barem u domenu našega poznavanja crnogorske istorije. Nije nas ubijedio niti pronašao nove dokaze i naveo ih kao istorijske činjenice sa kojima bi mogao meni i bilo kome drugome da nanovo i „druga čije”, „suptilnije” tumači istoriju zarad dnevno-političkih interesa pa makar to bilo i čitanje „antiislamističkih“ riječi, rečenica, stihova i antiislamističkog gledanja na prošlost daleku ili blisku iz vremena današnjega ili onoga vremena u kojemu je živio Njegoš pa i malo daljega. Takav na čin i pristup Kilibarde i njegovog poznavanja istorije i „novog“, „suptilnijeg“ pristupa i čitanja, tumačenja Njegoševog djela „Gorskoga vijenca” protiv kojega se on suptilno i na perfidan na čin okomio ima već nekoliko godina, naročito od kada je obavio svoju „diplomatsku” trgovinsko-informativnu misiju i još jednom se „osvijestio“ od svojih istorijskih snova i zabluda pa postao „mirotvorac“, degradacija je ukupnih istorijskih doga đaja i oslobodila čke borbe crnogorskoga naroda. Rekli smo da je on jedna politički kalkulantska ličnost, sitnoši ćardžijska i sluganska koja hoće da propagira i nametne neke tuđe i svoje projekcije i kalkulacije, i opovrgne slavnu istoriju oslobodila čke borbe Crne Gore koja se vodila protiv Osmanskoga carstva - Turske.

Ne treba izbjegavati da se ne progovori javno i otvoreno, jasno i argumentovano o svim teškim zlo činima i zulumima nad stanovništvom-rajom od strane tadašnje Turske-Osmanskoga Ne treba izbjegavati da se ne progovori javno i otvoreno, jasno i argumentovano o svim teškim zlo činima i zulumima nad stanovništvom-rajom od strane tadašnje Turske-Osmanskoga

Takvi „istori čari” hoće da nametu javnosti i budućim generacijama da se radilo ne o Turskoj carevini - Osmanskom carstvu kao osvaja ču i porobljivaču balkanskih naroda nego njihovom „oslobodiocu”, što je nosens i ne samo nenau čni pristup, nego fukarsko, bezočno podmetanje i projektovanje današnjih „mirotvora čkih” procesa od strane pojedinaca ili grupe istomišljenika, a preko nekih pjesnika, književnika, pripovjeda ča, naučnih radnika i „novih” tumača istorije Balkana pod Turcima ili Turskom - Osmanskom carevinom. Zar to nije drasti čno, bezobzirno, podlo i namjerno, nasilno i neta čno pisanje istorije o jednom vremenu za koje je istorija kao nau čna disciplina, humanistička nauka, rekla svoju riječ? Ta riječ se nije samo čula od jednoga istori čara nego ogromnog broja istoričara i to ne sa jednoga uskoga državnoga prostora nego i mnogo šireg evropskog prostora - evropskih država!

Kilibardin zahtjev, predlog, preporuka ili savjet za „druga čiji” način čitanja crnogorske istorije i „suptilnije” tuma čenje Njegoševoga „Gorskoga vijenca” je njegov način čitanja, krajnje ideološko-politi čki, precizno i narodski rečeno lažan, neistinit, a usmjeren na mijenjanje istinitih, stvarnih doga đaja. On je bez istorijskih činjenica, neutemeljan, samo kalkulantski i sitnoši ćardžijski sa namjerom da svoju političku ličnost iz vremena „rata za mir” opere ili prebaci na kolektiv odnosno na euforiju nacionalizma u kojoj je on bio najistureniji zagovornik, propagator i ratni huška č upravo na one narode i entitete kojima se sada dodvorava i preuzima ulogu tuma ča i ispravljača tokova istorije i brisanja istorijskih događaja ili mijenjanja onoga sa čime on nije zadovoljan ili njegovi nalogodavci, staratelji i pokrovitelji, koji su u sjenci i za čije interese radi.

„Suptilni” N. Kilibarda „druga čijim” isčitavanjem crnogorske istorije suptilno i podlo podme će Crnoj Gori i crnogorskome narodu neku novu „suptilniju” lažnu istoriju sa licemjernim

i „mekšim” rije čima. Onu „istoriji” u kojoj nastoji da obesmisli njenu prošlost podastire neku drugu „oslobodila čku“ istoriju turskoga zavojevača koji je upravo osvajao da bi nametao svoju „kulturu i civilizaciju” narodima koji su bili civilizacijski za stepen više od turskoga feudalizma barem oni na Zapadu Evrope. Pokoravanje balkanskih naroda i zemalja, osvajanje hriš ćanskih zemalja odnosno teritorija naseljenih pravoslavnim stanovništvom Kilibarda ho će da osvajača - Tursku - Osmansku carevinu proglasi ili prikaže za oslobodioca!!! To je zaista pravi Kilibarda, onakav kakvog smo ga znali iz vremena ove posljednje dvije decenije njegovoga politi čkoga djelovanja i tuma čenja, zagovornika i borca „rata za mir” a danas „oslobodioca” i „velikoga mirotvorca”, „politi čkoga čistunca” i najcrnogorskijega samo 100 procentnog Crnogorca, koji „poznaje” istoriju Crne Gore i tuma či je na nov i „naučan” način onako kako mu dnevni interesi to zahtijevaju, a njegov mentalni sklop, „pragmati čni” razlozi i politički obraz dozvoljavaju.

Do danas takvoga politi čara i tumača istorije i narodne književnosti na ovim prostorima pa i šire nije bilo. Na veoma vješt na čin on nastoji da podmetne i importuje dnevno-političke Do danas takvoga politi čara i tumača istorije i narodne književnosti na ovim prostorima pa i šire nije bilo. Na veoma vješt na čin on nastoji da podmetne i importuje dnevno-političke

da se na njegovo „nau čno” i političko djelo nakalemi i tako (iz)gradi neko novo čitanje književnih djela u kojima takvi kao on vide sve što je „antiislamisti čko” i „antitursko”, „genocidno na vjerskoj osnovi” i sa „ideološko - politi čkom” osnovom, a sve je dato narodnoj poeziji i književnom stvaralaštvi Njegoševom, posebno u „Gorskom vijencu”.

Njegoševo djelo je crnogorsko, srpsko i šire balkansko i još šire evropsko i na kraju civilizacijsko dobro od opštega interesa za kulturu jednog naroda i naroda u okruženju, koje će služiti opštem kulturnom miljeu naroda širom Evrope i svijeta barem kod onih pojedinaca, nau čnika i djelatnika koji nijesu izgubili razum niti suženim razumom gledaju kao što to hoće da „vidi” i protežira N. Kilibarda i ostali kilibarde. Ne može pro ći ta Novakova „suptilna” priča i Kilibardin „suptilni” na čin „novoga” i „drugačijeg“ tumačenja istorijskih događaja koji su se dešavali na prostorima Crne Gore, niti će mu proći nova tumačenja i isčitavanja „Gorskoga vijenca” u kojima bi brisao stihove i imena, stavljao njemu poželjnija i ugra đivao, dotjerivao stihove po svojoj ili ne čijoj drugoj želji.

Književno djelo bilo kojega pisca treba da ostane onakvim kavim ga je autor napisao, objavio

i ostavio svome rodu, bratstvu, plemenu, narodu i državi i na kraju čovječanstvu pa ako je vrijedno ono će i živjeti, ako nije ostaće barem zapisano ili će i kao takav zapis umrijeti ili nestati kao bezvrijedno. To su zakonomjernosti jedne civilizacije, društva, norme i principi, metodološki nau čni pristup, koje je nauka prihvatila i jedan Kilibarda ga za sada ne može promijeniti niti je bilo čime pokazao niti dokazao, sem što zabluđelo zagovara „nova” tumačenja crnogorske istorijske i književne baštine zarad pranja svoje politi čke biografije, a koju ne može nikako oprati dokle goda tako misli i zanoveta.

Tek je sada vidljivo ono sa gotovo po četka ovoga teksta u kojem smo na jednom mjestu citirali jednoga pisca i književnika, vrsnoga poznavaoca kulturne baštine ne samo Crne Gore nego

i kulturne baštine Bošnjaka, Muslimana, Srba, Hrvata i drugih nekadašnjih jugoslovenskih naroda na ovima prostorima i bogme nekoga ko je na čitan i dobar poznavalac svjetske književnosti, a koji se zapitao šta bi se desilo da kojim slu čajem N. Kilibarda upane u septičku jamu, a odgovor je glasio da bi je opoganio i usmrdio. Eto, zaista je N. Kilibarda i njegovo politi čko djelovanje takvo za ove dvije decenije, a posebno za onaj period „rata za mir”.

Treba da batali N. Kilibarda dnevno - politi čka tumačenja bliskih ili dalekih istorijskih doga đaja i unošenja današnje politike u istorijsku prošlost ne samo Crne Gore nego ni istorije sa širih prostora kod drugih naroda na Balkanu pa i šire. To što sada „vidi” nije vidio kada je bio mla đi, zreliji i znaveniji bez snova, zabluda i opijenosti romantičarske i političke, a sada „vidi” samo uz pomo ć jedne „seanse” sa ambasadorom jedne strane države, koja ga je „osvijestila” i stavila u još ve ću zabludu nego što je i sam bio po sopstvenom priznanju za vrijeme dubokih „zabluda i snova”!

Još dok ne bude kasno, na vrijeme je Kilibarda da sve svoje „zablude” i „snove” iznese u javnost, pa dako se neko na đe i oprosti mu stvarno, jer je bio u mentalnoj a ne političkoj zabludi. Neka zatraži ako mu treba ne jedna seansa i ne jedan ambasador ve ć više seansi i tim ambasadora

i stru čnjaka sa kojima će pričati o svojim snovima i zabludama i sve ispovijediti, počev od djetinjstva pa preko mladala čkog i zreloga doba, profesorovanja na visokoškolskim ustanovama i tako sve do današnjih dana. U cijeloj svojoj ispovijesti samo treba da pazi da ne zaboravi vrijeme „rata za mir” i naravno ovo njegovo novo vrijeme i bu đenje iz zabluda sa grančicom maslinovom „mirom protiv rata“ kao svojom „suptilnom” i „novom razvojnom filozofijom” sa po četka posljednje decenije 20. vijeka.

Rekli smo negdje davno i mogu će da sam to i objavili da Kilibarda kojim slučajem stane (is)pred kameleona taj bi se kameleon (za)crvenio od stida zbog onoga što je N. Kilibarda činio u „ratu za mir”, kako se politi čki mijenjao iz časa u čas, a bogme bi se i znatno promijenio nekoliko puta i zbog „novoga” i „suptilnijega” tuma čenja i isčitavanja „Gorskoga vijenca”, antiislamizma, antiturskoga naboja i poimanja Njegoševog književnoga djela.

Ima priliku N. Kilibarda da otpiše i (pri)piše onako kako je nau čio i kako ga je bog dao, jer su njemu mediji štampani i elektronski otvoreni širom, pa dako i nas za odgovor na njegovu pisaniju zapane i bude nam omogu ćeno da još po nešto kažemo i iznesemo na vidjelo dana, a što nijesmo mogli ovom prilikom. Da li mu treba re ći zbogom, iako se ne opraštamo od njega, jer čekamo očekivan odgovor, samo da se ne ustručava i ne žali „mekše” ili oštre riječi, pa neka kao „silan Tur čin” zamahne, (d)ako ga mognemo i budemo znali dočekati. Samo da nam u ovom tekstu ne „vidi” ili (pro)na đe „nacionalizam”, „antiislamizam” i „antiturski naboj” ili „genocid na vjerskoj osnovi” i „ideološko politi čku” pozadinu naše apolitične i nestranačke ličnosti, jer će tek tada biti presmiješan, mada je i ovako mnogo smiješan i zablu đen od onoga što je činio kao politi čar u prethodne dvije decenije, naravno u „ratu za mir” prvenstveno i iznad svega. Smatramo da je u tome dostigao svoju punu politi čku „zrelost“ za današnju kulminaciju svojih druga čijih i suptilnih čitanja i tumačenja, iako bez stranke „samostalan“ na nekim sljedećim predsjedni čkim izborima.

Da li je danas N. Kilibarda primoran da tako piše i pripovijeda, izmišlja, zanoveta i vidi nešto čega nema? Prosto rečeno, da li mu se priviđaju čuda neviđena zbog onoga što je činio u „ratu za mir“ i što mu se reklo preko štampanih i elektronskih medija, pa brže bolje hita da im se svima nekako oduži, makar onima kojima je najviše zla nanio.

A da li se može ikada odužiti i sprati politi čku ljagu koju je zadobio u „ratu za mir” slično se pita i pisac koji govori o N. Kilibardi u navedenim rije čima preuzetim iz objavljenoga teksta: „...I mezarluci su na udaru. Zatiru se svi tragovi bošnja čkog i islamskog postojanja na prostorima današnjeg zlo činačkog entiteta. Može se slobodno reći, dobro odrađen posao u kojem Kilibarda ima ogromne zasluge. Pošto ste vi gospodo u Sarajevu lijepo do čekali Kilibardu u goste na duže vrijeme o čito da niste čuli za njegove aferime u toku agresije. Njemu jeste mjesto u Sarajevu, ali u Centralnom… Jer za zlo čine moraju odgovarati i naručioci i počinioci. Kilibardu čak ne mogu opravdati ni rije či koje je izrekao u Skupštini Crne Gore: „…Molim Boga i ljude da oproste Narodnoj stranci čiji sam bio predsjednik, što su njeni ljudi išli na Bosnu i Hercegovinu, Dubrovnik…”.

Smatram da nije teško pogoditi ko je ispred Narodne stranke sakupljao te ljude i slao ih u kona čni okršaj da se „Turcima” osvete za Kosovo. Nadam se da mi nećete zahatariti zato što ovo piše Bošnjak iz Crne Gore. Ja vjerujem da mu u Sarajevu ovo ima ko re ći, ali se ibretim zašto mu se ne kaže. Ili se pak vi i(m)bretite rije čima „kako ćete bolan to reći šefu Trgovinske misije CG”. Šta će da kaže ili da odgovori N. Kilibarda i na koji način da se opravda i opere svoju političku biografiju? Da li je reagovao na navedeni tekst objavljen davne 2003. godine kao i na mnoge tekstove kojima nijesmo navodili izvor gdje su objavljeni, jer bi morali napisati još gotovo pedesetak stranica samo naslova i ostalih potrebnih podataka koje zahtijeva nau čna aparatura. Sigurni smo da N. Kilibarda zna za svaki od tekstova ili citata koje smo naveli u našem tekstu i da se sje ća čak autora i godine kada je i šta ili gdje je objavljeno.

„Svakako nije zgorega upozoriti Sarajlije, da ova inferiorno-intelektualna, po djahkad SANU, a po djahkad DANU, prišipetlja je spreman na sve. Nemojte se iznenaditi ako bude uvidio

da vam nije puno feljtona prodao preko „CG trgovinske misije”, da kaže da je bio ugrožen u Sarajevu. Takav je on, ‘nako unikatan! Ovakovom „unikatu” u Crnoj Gori daju po cijelih 150 glasova na izborima. Iz svake Stranke nakon osnutka ga istjeraju. Koliko se da primjetiti svi hrle

da kupe novine kada izlaze feljtoni i intervjui šefa crnogorske „Trgovinske misije”. Penzioneri u Bosni više ne štrajkuju „Ho ćemo hljeba” već „Hoćemo Kilibardine feljtone”. To je bosanska krvna slika, pomiješana sa ‘trgovinskim misionarstvom’. Eto vidite šef crnogorske ‘Trgovinske misije’ u Sarajevu (Kilibarda), sa svim nabrojanim i nenabrojanim karakteristikama prije dvije godine našao se me đu svjetskim diplomatama koji su bili na obilježavanju šestogodišnjice od srpsko-crnogorskog genocida nad više od deset hiljada srebreni čkih Bošnjaka, ... Rekoše da se krio iza tamnih nao čara, zbog stida?! Pitam se, zbog kojeg stida, kada je reterirao iz grupe njegovih zlo činačkih pajdaša tek 1997. godine!? A, srpsko-crnogorska agresija na BiH je okon čana Dajtonskim sporazumom krajem 1995. godine. Očito da Kilibarda evo nekoliko godina da kupe novine kada izlaze feljtoni i intervjui šefa crnogorske „Trgovinske misije”. Penzioneri u Bosni više ne štrajkuju „Ho ćemo hljeba” već „Hoćemo Kilibardine feljtone”. To je bosanska krvna slika, pomiješana sa ‘trgovinskim misionarstvom’. Eto vidite šef crnogorske ‘Trgovinske misije’ u Sarajevu (Kilibarda), sa svim nabrojanim i nenabrojanim karakteristikama prije dvije godine našao se me đu svjetskim diplomatama koji su bili na obilježavanju šestogodišnjice od srpsko-crnogorskog genocida nad više od deset hiljada srebreni čkih Bošnjaka, ... Rekoše da se krio iza tamnih nao čara, zbog stida?! Pitam se, zbog kojeg stida, kada je reterirao iz grupe njegovih zlo činačkih pajdaša tek 1997. godine!? A, srpsko-crnogorska agresija na BiH je okon čana Dajtonskim sporazumom krajem 1995. godine. Očito da Kilibarda evo nekoliko godina

U svim tekstovima u kojima se pominje ime N. Kilibarde kao politi čke ličnosti ne može se na ći jedan članak sa pozitivnim riječima na osnovu kojih bi se moglo drugačije tumačiti njegovo u češće u „ratu za mir”, ili da se opravdava njegovo neznanje, zabluda i tako dalje. U svakom tekstu gdje se pominje njegova li čnost govori se kao o čovjeku koji je kriv i koji je učesnik u „ratu za mir” koji je sa znanjem i sviješ ću učestvovao, zagovarao, propagirao i huškao ljude da idu u rat. To mu ni bošnja čki narod nije oprostio uprkos njegovim izvinjenjima, stidu, sramu ili kajanju. Nije N. Kilibardi ništa vrije đelo niti mu je oprošteno iako on smatra da se svim tim izvinjenjima i oprostima iskupio stoje ći i prisustvujući na mjestima - stratištima gdje se održavao pomen ili kada je bio na odru pokojnika Alije Izetbegovi ća. Ono što je bilo prećutano nije značilo

da mu je oprošteno, ve ć je zbog nekih međudržavnih odnosa i saradnje sa susjedima i čak od Evropske zajednice potencirano da se kako tako tolerancija održava. Ne može se Kilibarda oprati ni opravdati za svoja politi čka nedjela, a niti će mu se oprostiti ni od onih u Crnoj Gori niti od onih u susjedstvu prije svega u Bosni, pa ma koliko se on izvinjavao i stidio, jer njemu se ne vjeruje. S obzirom da njegovu politi čku ulogu i djelatnost ljudi dobro razumiju i sagledavaju kroz brojne primjere od po četka posljednje decenije XX vijeka pa sve do kraja prve decenije XXI vijeka i na njega gledaju sa sumnjom i nevjericom, prosto re čeno niko ne vjeruje u njegova „iskrena” izvinjenja, „kajanja”, traženje oprosta, stida i srama. To su činjenice od kojih on ne može pobje ći, a posebno ne može uvjeriti niti ubijediti javnost da je on iskren u tom svom činu pokajanja, jer svojim djelom to nije činio niti danas čini, a što se da vidjeti na primjerima i upore đenjem onoga što je nekad pričao i zagovarao, tumačio i ubjeđivao i ovoga danas što čini i tuma či, o jednim te istim događajima ili činjenicama. N. Kilibarda je pokazao da je cijelo vrijeme igrao dvostruku, trostruku i mnogostruku politi čku ulogu i ličnost kojoj se ne može vjerovati pa mu se zbog ne može od toga ništa ni oprostiti. Tako stoje stvari i činjenice koje su uzete iz raznih izvora i od brojnih li čnosti, koje su kazivale svoje viđenje o Novaku Kilibardi kao političaru.

Radovao se dr Novak Kilibarda, kao malo dijete politi čkome kolaču, kada je poslije rascjepa u Narodnoj stranci on, ipak, bio razriješen dužnosti predsjednika stranke, a na drugoj strani postavljen od Crne Gore odnosno onih na vlasti za šefa Trgovinske misije u Sarajevu: „dr Kilibarda je sazvao konferenciju za novinare na kojoj je obznanio svoje postavljenje za šefa crnogorske Misije u Sarajevu“, koje je postavljenje potpisao tadašnji ministar inostranih poslova Branko Lukovac. „Vje čito nepredvidivi Kilibarda i ovaj put je imao skriveno iznenađenje“, smijenjen je sa mjesta potpredsjednika Vlade i predsjednika partije ali je to nadomjestio šefovstvom trgovinsko-diplomatske Misije u Sarajevu. Bio je to kraj njegove politi čke karijere kao lidera i pripadnika jedne opozicione stranke na čijem je bio čelu od početka 1990. godine, a sada će svakako djelovati kao (sl)obodni strijelac, kako on sebe naziva i samoreklamira „samostalni p(oli)ti čar“ i javna ličnost. Trzavice u Narodnoj stranci i nesuglasice i ozbiljni me đusobni i lični problemi sa Predragom Drecunom, Draganom Šoćem i Predragom Popovićem dobrim dijelom će oslabiti Narodnu stranku, makar brojčanim smanjenjem njenoga članstva i simpatizera. Prihvatanjem mjesta predsjednika senata Dukljanske akademije nauka i umjetnosti Kilibarda je napustio programski teren Narodne stranke. „Dragan Šo ć, već viđen kao budući predsjednik stranke, na jednoj od posljednjih konferencija za novinare bio je izri čit: „Kilibarda je, u ime Narodne stranke po čeo da vodi politiku Socijaldemokratske stranke i Liberalnog saveza“. Prva trvenja u samoj stranci nastala su na po četku samog djelovanja Narodne stranke, napuštanjem članstva od strane dr Mitra Čvorovića, a zatim veći potresi su bili tokom koalicije Narodna sloga i na kraju sada, a kasnije će uslijediti i napuštanje Predraga Drecuna i povlačenje Dragana Šo ća iz aktivnog bavljenja politikom, iako je zadržao formalno članstvo u stranci.

„Prva trvenja po čela su kada je Kilibarda pokušavao napraviti otklon od vladajućeg režima, tada je djeli ć po djelić otpadao od Narodne stranke. No, Kilibarda je iz svih sukoba izlazio kao pobjednik. Posljednji i najja či udar desio se 1996. godine u doba stvaranja Narodne sloge, koalicije sa Liberalnim savezom Crne Gore: tada su Kilibardu napustili potpredsjednik stranke „Prva trvenja po čela su kada je Kilibarda pokušavao napraviti otklon od vladajućeg režima, tada je djeli ć po djelić otpadao od Narodne stranke. No, Kilibarda je iz svih sukoba izlazio kao pobjednik. Posljednji i najja či udar desio se 1996. godine u doba stvaranja Narodne sloge, koalicije sa Liberalnim savezom Crne Gore: tada su Kilibardu napustili potpredsjednik stranke

N. Kilibarda je zaboravio na optužbe i presude zbog „vrije đanja i omalovažavanja“ na promotivnim skupovima izme đu ostalih Svetozara Marovića i Momira Bulatovića i ušao u koaliciju sa DPS-om i SDP-eom, onako kao de se ništa nije ni desilo, a zaboravio i mnogo toga iz vremena njegovoga parlamentarnog života i borbe sa nekada jedinstvenim DPS-om. Znao je na čin na koji se „otključavaju“ vrata vlasti i sada DPS-a i SDP-a pa je poranio na kaficu razgovora sa nekadašnjim politi čkim protivnicima kojima je tražio pare i avione i konačno dobio odgovore na postavljena pitanja?! Nagrada je uslijedila njegovim postavljanjem za šefa trgovinsko diplomatske misije u Sarajevu. Bio je to iznena đujući potez trojca iz vrha vlasti crnogorske, a bogme udarac za one brojne politi čke protivnike koji su dobro poznavali ne tako daleku prošlost Kilibarde iz „rata za mir“.

Me đutim, „uspjeh“ je bio zagarantovan političkim djelovanjem Kilibarde i njegovom „visokom diplomatijom“ da obmanjuje i nadmaši sve one protiv kojih je bio a posebno „inovjernike“ i „poturice“ protiv kojih se borio. Javnost u Bosni nije mogla sem da protestvuje onako pojedina čno i neorganizovano, a uz sve to „imao“ je i podršku predsjedništva BiH, stranke SDA i samoga Alije Izetbegovi ća, koji je ipak u svemu tome bio krajnje uzdržan i rezervisan, ali je dao dozvolu za agreman. Sasvim je sigurno da su prije toga bili obavljeni neki razgovori na kojima se sve dobro rastreslo i razbistrilo i da su pali neki zahtjevi i uslovi koji su se u hodu morali ispuniti, a koje je N. Kilibarda kao „diplomata“ prihvatio na svoja stara čka pleća i odradio ili još uvijek odra đuje.

Takav utisak se sam po sebi naslu ćuje i gotovo se može identifikovati, iako se ne može direktno na nekom dokumentu čovjek potvrditi ili ozvaničiti da je tako bilo, a vjerovati je da ima i takvih dokumenata, mada nam nijesu poznata. Ali dalja djelatnost na diplomatskom i politi čkom me đususjedskom planu saradnja se odvijala dosta skromno i bez nekih velikih trzavica. Znao je to Kilibarda da poslušno i fleksibilno, a uz sve to i „suptilno“ obradi i odradi i tamo u Bosni i ovamo u Crnoj Gori. O nekoj trgovini koja se odvijala izme đu te dvije države nije moglo biti velikih rije či i plodnih rezultata, ali za javnost ta saradnja je donekle funkcionisala. Igrao se Kilibarda malo diplomate malo profesora narodne književnosti crnogorske, srpske, bošnja čke i pozivao na koktele i književne ve čeri, pa i na neke „naučne“ skupove lokalnog ili državnoga karaktera. Sve u svemu i pored „velikog uspjeha“ koji je postignut radom „diplomate“ N. Kilibarde prošlost politi čka i ne tako davna nije bila zaboravljena iako je bila trenutno malo stavljena po strani, ali na vidokrug da se može kontrolisati i s vremena na vrijeme korigovati onako kako je to odgovaralo bošnja čkoj strani. Šta se tu moglo sem onoga što je moralo da se odradi onako kako se unaprijed definisalo?

četna saradnja će se kasnije pojačati posjetama i prisustvima godišnjici žrtvama u Po Srebrenici - Poto čarima i još nekim godišnjicama na kojima je Kilibarda prisustvovao svojom voljom ili od nevolje, ali isplatilo mu se jer uspio je da bude (ne)odgovoran, (ne)prozvan i (ne)pozvan da sudski odgovara za ratnohuška čku djelatnost u „ratu za mir“. Pregrmio je sve to pa je danas politi čki „čistunac“ sa par izvinjenja, oprosta, pokajanja, stida i srama, i održanoga govora na odru pokojnom A. Izetbegovi ću, kojemu se zahvalio što je otvorena trgovinsko- četna saradnja će se kasnije pojačati posjetama i prisustvima godišnjici žrtvama u Po Srebrenici - Poto čarima i još nekim godišnjicama na kojima je Kilibarda prisustvovao svojom voljom ili od nevolje, ali isplatilo mu se jer uspio je da bude (ne)odgovoran, (ne)prozvan i (ne)pozvan da sudski odgovara za ratnohuška čku djelatnost u „ratu za mir“. Pregrmio je sve to pa je danas politi čki „čistunac“ sa par izvinjenja, oprosta, pokajanja, stida i srama, i održanoga govora na odru pokojnom A. Izetbegovi ću, kojemu se zahvalio što je otvorena trgovinsko-

Nije Kilibarda zaboravio niti htio propustiti takvu priliku da na odru A. Izetbegovi ća kaže nekoliko rije či i sa njima da nadjača sve dotadašnje govore i impresije o jednom državniku, nekada politi čkom protivniku i „inovjerniku“ iz „rata za mir“, i uzdigne ga visočije nego i jednoga do tada državnika, iako će kasnije veličati i druge državnike, a posebno Bila Klintona za kojega će reći da je „veliki državnik“. Mada nam nije poznato zbog čega je toliko „veliki“ sem što je bio predsjednik jedne zaista velike države SAD-a i velike vojne sile, ali nije valjda da se postaje „velikim državnikom“ zato što ima iza sebe milione stanovnika. Ako je zbog nekolike stotine miliona stanovnika onda je on zaista veliki državnik i tu je Kilibarda u pravu, iako on nije tako mislio niti ga zbog toga „velikim državnikom“ nazvao. Prema tom principu da je neko „veliki državnik“ što je predsjednik najmnogoljudnije države na svijetu onda bi bilo „velikih državnika“ i mnogo ve ćih od Bila Klintona.

Da li je potpuno uspio u svojoj namjeri da svojom manipulacijom, „diplomatskom“ vještinom ili „višim interesima“ nadigra i jednu i drugu stranu pa da u svemu tome on najviše politi čki profitira, a što se i tako može reći, jer svi su bili zadovoljni „i vuci siti i ovce na broju“?! Možda je iskoristio trenutak slabosti kod me đunarodne zajednice koja je bila nezadovoljna me đususjedskim odnosima Crne Gore odnosno SiCG i BiH, odnosno Bosne kao federacije. Nema zbora to je N. Kilibarda znao iskoristiti, vješto ulije ćući u prazan prostor koji je on, ipak, dobro vidio, procijenio i zaigrao na tu kartu i tada pridobio što je htio dok se „vlasi nijesu dosjetili“, a i ona druga strana bošnja čka uvidjela da sa Kilibardom nemaju „diplomatu“ koji bi im mogao biti od neke velike ili prevelike koristi. Eh, kako je nekada znao Kilibarda prozivati pojedince politi čare i državnike da se radi o manipulaciji, ali je tada njemu moglo biti, jer je bio lider Narodne stranke: „... I znate šta radi taj Bulatovi ć, taj manipulant pred narodom Crne Gore, manipulant koga istorija Crne Gore nije imala. On falsifikuje dokumenta...“.

„Kilibarda: Vrijeme će pokazati njegovu veličinu. Kada sa potrebne vremenske distance istori čari budu ocjenjivali Aliju Izetbegovića nesumnjivo će zaključiti da je on jedna od najkrupnijih li čnosti u sveukupnoj istoriji bošnjačkog naroda. Kad kažem sveukupnoj upravo mislim na onaj istorijski tok koji zna či uobličavanje bošnjačko-islamskog etnosa, kao prepoznatljivo istorijskog naroda”.

Na po četku svoje političke karijere N. Kilibarda „početkom devedesetih jezdio je” širokim prostorima srpstva na nekadašnjoj SFRJ sa mnogim srpskim liderima u posljednjoj deceniji XX vijeka, „držao zapaljive govore i premjeravao teritorije za budu ću veliku nacionalnu državu”, a koju bi drugo do srpsku - „veliku Srbiju”, a danas se samo izvinjava što je bio u velikoj istorijskoj zabludi čovjek sa nepunih sedamdeset ljeta kada je prvi put zatražio izvinjenje, izgovorio rije či izvinjenja, tražeći oprost za sebe i svoju Narodnu stranku i one koji su pripadali toj stranci. Rije čima izvinjenja i oprosta za brojne ljudske patnje i boli, i na kraju žrtve koje su stradale u suludom gra đanskome ratu samo vjerujući upravo riječima koje je Kilibarda izgovarao širom Crne Gore i dijelom Bosne i Hercegovine.

Mnogi su mu povjerovali da ono što im je zapjenušano govorio da je sušta istina i da brane srpstvo od agresora i nacionalizma, islama i inovjernika, ustaša, Hrvata, Muslimana i Bošnjaka. Tu svoju vjeru mnogi su platili glavom idu ći u „rat za mir“, jer je otadžbina u opasnosti, a sa preporukom i nagovorom N. Kilibarde. I sada je taj isti Kilibarda ostao da živi i iznova pri ča novu pri ču za neko drugo vrijeme i druge potrebe i interese, lične i onih istih njegovih sadrugova

i boraca iz „rata za mir” da šire mir me đu zavađenim narodima, a on „nit’ luk jeo nit’ luk mirisao“ ponaša se tako i tobože tuguje, srami se i stid ga je, izvinjava se i ta čka koliko šaka njegova ili tri uzdignuta prsta sa kojima je širio srpstvo i hriš ćanstvo u ratu protiv Turaka, kako je tada znao re ći.

Baš je sada zgodno o tome pisati i otvoreno razgovarati sa Kilibardom, koji je umislio da je politi čki „čistunac“ današnjega „mirotvoračkoga“ zagovorništva! Zaplakao bi se Kilibarda i Baš je sada zgodno o tome pisati i otvoreno razgovarati sa Kilibardom, koji je umislio da je politi čki „čistunac“ današnjega „mirotvoračkoga“ zagovorništva! Zaplakao bi se Kilibarda i

Šta je za N. Kilibardu izviniti se poslije svega onoga što je radio u „ratu za mir” kako re če po mnogim mjestima gdje je govorio, zagovarao, propagirao, sanjao snove za srpske teritorije, a danas je taj isti N. Kilibarda za druge teritorije u njegovoj državi nezavisnoj, a sjutra gdje će i za koju će državu ili narod biti taj politički licemjer nad licemjerima? Zašto ne pođe danas, ako basta N. Kilibardi, u svako od onih mjesta u kojima je nekada boravio i držao govore, ubje đivao omladinu i sve ostale stare i mlade, ljude i žene i objasni im pojedina čno kako ih je obmanjivao i

da je sve vrijeme bio u „zabludi“? Ako mu tada oproste onda je u redu može da pri ča i propovijeda kako mu je sve oprošteno, a do tada neka ćuti i obilazi sva mjesta gdje su ljudske žrtve pale predvo đene njegovim riječima.

Novak Kilibarda je zapo čeo svoju političku djelatnost kao „lider Narodne stranke“ a „bez svojih zasluga u procesu rušenja komunisti čkog rukovodstva u takozvanoj antibirokratskoj revoluciji. „... Skoro trideset godina kao disident bavio ... se nastavom i pisanjem knjige, prvo su imali premo ć naučni i stručni radovi...”, a kasnije će se posvetiti beletristici. „...ja samo mogu masi da govorim...”, kaže i sa divljenjem o sebi govori i ve ć u tim riječima se može poznati njegovo slavoljublje, narcisoidnost i pohlepa za vlaš ću i vladanje masama, i kao osnovni motiv poslužili su mu za osvajanje vlasti i vo đenje mase u bezdan. Naravno, čitao je Vođu, Dangu, Stradiju, vidio sebe kao vo đu-slijepca koji hoće da upravlja masama, narodom, da ih upotrijebi onako kako on ho će i za svoje potrebe, da ih zavodi i predvodi, a on da se toj masi smije u lice. Te rije či izrečene u „ispovijesti“ samo su njegovo prikrivanje i izgovor za stradanje onih koji su za njim pošli i koji su mu na rije č povjerovali. A sada zabludama nastoji da opravda svoje politi čke strasti i neostvarene snove.

Možda je N. Kilibarda ve ć tada na početku političke karijere u vremenu pluralizma- višestrana čja i sa izborom za predsjednika stranke vidio sebe kao novog osvajača počevši od Džingis kana pa do fašisti čkog vođe A. Hitlera. O kakvim li je prostorima i „osvajanjima” već tada „sanjao” i da li bi se zaustavio sa osvaja čkim pohodima samo da je ostvario san o „srpskom Dubrovniku” i stvorio „Dubrova čku republiku”, a da li bi mu bilo malo „Dušanovo carstvo”? Da li bi se proširio i na Malu Aziju sve sa ciljem da pokuša obra čunati se sa „inovjernicima” pod čijom su vlašću i njegovi preci bili nekolika vijeka i bogme globljeni, stradali, patili i muškim glavama svoju borbu za slobodom pla ćali ili bi krenuo prema „trulome” kapitalističkome Zapadu kojega je ipak prezirao, iako je bio „disident”!

Ve ć na samom početku svoje „ispovijesti” Kilibarda priprema čitaoca na obmanu, „suptilnu” prevaru i zavo đenje za „Goleš planinu” igrajući na kartu da mu se opet povjeruje, kako bi znao re ći: „ako te neko prevari jednom u redu, ako te prevario dva put i to je u redu ali ako prevari treći put onda si ti budala”. E, tako N. Kilibarda u svojoj „ispovijesti” ispreda pri ču o svojim stradanjima, disidentstvu, komunizmu, ideologiji i svemu sa čime nije bio zadovoljan ili iz čega je bio izopšten, pa mu se pružila prilika u parlamentarizmu odmah poslije antibirokratske revolucije da se isproba u Narodnoj stranci, koju osnovaše niko drugi nego SDB, kao „uslužni servis” za neke državne interese i sli čno!

Shvatio je odmah da ima mogu ćnost da se osveti svima onima koji su mu u komunističkom peridu zasmetali i koji su ga ostavili. Tako će rasti, razvijati se, jačati, žariti, paliti i zavaravati svojim govorima mase i pojedince. Usmjerava će ih u pravcu koji njemu odgovara. Već tada je stekao snagu i otvorio mu se put uzleta politi čkoga ka (nat)prirodnoj moći sa kojom će vladati masama, valjda i narodom ili on potcjenjuje pojedince, one u masi! Dakle, on masu nipodaštava, Shvatio je odmah da ima mogu ćnost da se osveti svima onima koji su mu u komunističkom peridu zasmetali i koji su ga ostavili. Tako će rasti, razvijati se, jačati, žariti, paliti i zavaravati svojim govorima mase i pojedince. Usmjerava će ih u pravcu koji njemu odgovara. Već tada je stekao snagu i otvorio mu se put uzleta politi čkoga ka (nat)prirodnoj moći sa kojom će vladati masama, valjda i narodom ili on potcjenjuje pojedince, one u masi! Dakle, on masu nipodaštava,

Vidi Kilibarda mnoge „gra đane“ koji su tu u masi da se „izgalame” i odmah mu je za oko palo da su lak plijen za njegovu ideološku upotrebu kao što ono divlja zvijer u velikome krdu na đe nejaki plijen. Rekao je sebi eto plijena, eto mi šićara, eto mase da se ostvare „srpski snovi” i bude novi vo đa, najveći od svih dotadašnjih i veći od onoga na kojega ukazuje da je jedini i glavni krivac za sva dešavanja na bivšim jugoslovenskim prostorima. Za njega nije bilo dileme da li dejstvovati brzo i slatkorje čivo! Odmah je znao šta mu valja preduzeti i na koji način masu „obgrliti”, pa je djelovao ni čim drugo nego onim što je najbolje znao stihovima iz narodne poezije, sa kojima je tako vješto dolivao ulje na vatru kombinuju ći vještinu govorništva sa profesorske katedre i „naizust” nau čenim stihovima iz narodnih pjesama i Njegoševoga „Gorskoga vijenca”, na koje se lijepila masa i gra đani koji su dolazili da se „izgalame”!

Kilibarda se upravo izruguje masi, gra đanima, koji su tada došli da se „izgalame” i da ga slušaju da čuju njegove umilne, „pametne” i dobro sročene rečenice i „umne” govore. On ih danas sve prikazuje kao jednu bezli čnu masu koja se svakoga trenutka može okrenuti u stampedo,

a koju je on vješto pripremao svojim zapaljivim, huška čkim i zapjenušanim nacionalističkim govorima. Upravo takav trenutak je uvijek birao i znao je kada će nastupiti to vrijeme ili trenutak za djelovanje koje godi njegovom bi ću, usmjerava želje, otvara, budi njegove političke strasti, a njegovim željama i žudnjama nikada kraja, posebno za revanšizmom i osvetom jednoj ideologiji, prije svega onim komunistima koji su ga iz društva izopštili (o)stavljaju ći ga da se bavi profesurom i pisanjem knjiga, beletristici najposlije.

Procijenio je da je njegovo vrijeme došlo i njegovih pet minuta koje nije htio izgubiti, niti propustiti ili prepustiti drugome, a znao je da će najbolje prosperirati u stranci koja bi pripadala „imenom narodu” pa je i zato sebe našao u Narodnoj stranci, naravno uz podršku i projektovanje SDB službe za pružanje „usluga“ državi. Naravno da je SDB služba dobro procijenila da je on najpodesnija li čnost za ono što oni namjeravaju da ostvare ili odigraju. Tako je i bilo, nepogrešivi su kada samo ho će i ako je neki veliki interes u pitanju, naravno ako im se sa vrha naredi ili migom pusti na volju da u čine to što služba „zahtijeva i za što je osposobljena“! Sve su mu se kockice složile i „znao” je da će biti predsjednik i tobožnji osnivač Narodne stranke! Nije mu ništa smetalo, zašto i koji su interesi u pitanju, uslužna djelatnost ga je ponajmanje brinula! Šansu nije htio ispustiti pa će (s)provoditi u djelo ono što je naumio, uz naravno „korekcije” koje dolaze iz „usluga“.

Njegovi nekadašnji politi čki krivci i ideološka komunistička matrica imaće najljućega protivnika u N. Kilibardi. Neispunjeni ili neostvareni snovi i zablude sada su od njega samoga bile zavisne, pa će im on biti jedini nalogodavac. Brzo je djelovao i zadobio veliki broj simpatizera i pristalica ve ć na startu, sve one koje je vatrenim govorima osvojio na prvi pogled, na prvu rije č srpsku i stihove iz narodne poezije o novome boju na Kosovu polju! Gvožđe se kuje dok je vru će, nije mu trebalo dva puta reći ili se sjetiti i nije mu bilo teško, hvatao je plijen i gutao

ga pogledom. Osvojio je brojne pojedince, neostvarene ljude, izgubljene duše, pojedince željne osvete, i sve one koji su za njega istoga trena htjeli dati svoj život. Usmjeravao ih je onamo gdje mu je poneko iz vrha i sugerisao, a za sebe znao korist veliku u činiti i ispuniti radni zadatak lidera Narodne stranke.

Ve ć tada na samome početku političke karijere i parlamentarizma, imao je jaku stranku sa brojnim članovima ili kako je on na njih gledao nazivajući ih „masama”. Plijen sa kojim je raspolagao bio je impozantan, a „masa” je tražila da (s)lijepi vo đa usmjeri njeno kretanje i nije mu bilo teško! Tako je Kilibarda gledao na vrijeme i politi čki trenutak koji mu se ukazao. Svjesno je ušao u rizik ili da bude lider najve ći, najumniji ili da odustane od svega. Izabrao je ono prvo i nije sanjao, niti bio u zabludi, ni tada ni sada kada se pravda svojim „zabludama” iz proteklih dana „rata za mir”. Dozvolu vlasti imao je, a često mu nije ni trebala niti je on o tome ikoga pitao, a oni kojima je trebao zvali su ga da odradi posao. Išao je, kako kaže, svuda po Crnoj Gori i na mnogo mjesta bio u Bosni i Hercegovini, strpljivo čekajući da ostvari san da bude Ve ć tada na samome početku političke karijere i parlamentarizma, imao je jaku stranku sa brojnim članovima ili kako je on na njih gledao nazivajući ih „masama”. Plijen sa kojim je raspolagao bio je impozantan, a „masa” je tražila da (s)lijepi vo đa usmjeri njeno kretanje i nije mu bilo teško! Tako je Kilibarda gledao na vrijeme i politi čki trenutak koji mu se ukazao. Svjesno je ušao u rizik ili da bude lider najve ći, najumniji ili da odustane od svega. Izabrao je ono prvo i nije sanjao, niti bio u zabludi, ni tada ni sada kada se pravda svojim „zabludama” iz proteklih dana „rata za mir”. Dozvolu vlasti imao je, a često mu nije ni trebala niti je on o tome ikoga pitao, a oni kojima je trebao zvali su ga da odradi posao. Išao je, kako kaže, svuda po Crnoj Gori i na mnogo mjesta bio u Bosni i Hercegovini, strpljivo čekajući da ostvari san da bude

„Milo mi je bilo što se ruši i postoje ći sistem i njegovo rukovodstvo, ali prepustio sam drugim da ih ruše. Jednoga dana traži me novinar „Ve černjih novosti” Momir Čabarkapa. Nijesam bio za njega čuo. I taj Čabarkapa nosi mi pismo od izvjesnog Pure Miranovića za koga, razumije se, nijesam bio čuo, koliko ni za rečenoga Čabarkapu. Piše meni taj delija da se formira nova politi čka stranka i da bi trebalo da se uključim u to formiranje... Ali, mogao sam se kladiti

da je ta poruka iz neke politi čke glave, a da su pomenuta gospoda glasonoše... Radoznalost je moj pratilac kao i disanje... Dolazi tamo veliki broj aktivista svih društvenih fela i zanimanja - od omladinaca do staraca, od radnika iz „Daki ća” do doktora nauka, nekakvih književnika čitava družina, primijetan je broj ljekara... Od samog po četka dolazili su dr Božidar Bojović, dr Mitar Čvorović, Ilija Lakušić, dr Boro Filipović i drugi. Okupljamo se u Sportskom centru, sve smo masovniji... Tako omasovljena Narodna stranka osnova će se 12. maja 1990. godine, na dan Svetoga Vasilija Ostroškoga... Tek poslije zvani čnog osnivanja Narodne stranke saznaću ko je došao na ideju da se ta stranka osnuje i ko je planirao mene kao njenog predsjednika. Upravo, zamišljena je jedna stranka kao obi čni transmisioni kaiš politike koju su tada udvoje vodili Momir Bulatovi ć i Milo Đukanović!... Tako, od restlova antibirokratske revolucije trebalo je stvoriti uslužnu stranku koja će biti svjedok demokratije, a imaće poslušnu djelatnost... a nova žeton stranka treba da zatalasa ljude od krsta i crkve, ravnogorce i đurišićevce... šta je Kasalica sve rekao, ali izgleda da me dobro protuma čio, ja sam prihvatio izazov... Brojni gosti sa svih strana, bio sam pozvao i Franja Tu đmana, tadašnjeg predsjednika HDZ u Hrvatskoj i zato ću ubrzo biti ljuto kritikovan... To je prva kritika mojih stavova u Stranci, prva kritika koja je nagovijestila kritike i pu čeve, što neće prestajati do moga konačnog odlaska 3. marta 2000. godine... Ubrzo poslije moga „beranskog slu čaja”, imaću prvi susret sa Slobodanom Miloševićem

u kabinetu predsjednika Srbije... Narodna stranka narasta u članstvu kao ukvašen hljeb... Bi ću časni i poštovani predsjednik Narodne stranke, ništa mi neće faliti, ali krupnu politiku

treba da prepustim potpredsjednicima stranke. Niko ne će saznati za naš dogovor, sve će biti u redu, ali pogodba je pogodba... vojne fabrike u Bosni otvori će svoje kapije svakome ko je srpskoga roda i koljena, pa će se i Narodna stranka domognuti jednoga kamiona oružja... Rat se rascvjetava, Jugoslavija se raskomadava, ... Politika kao surovo zanimanje... Ja uspijem da ugušim jednu bunu preko izvjesnih ljudi, da bi ti moji pomo ćnici digli protiv mene novu bunu, koju ću ja opet ugušiti preko novih punomoćnika. Međutim, uspješnu bunu protiv mene i moje politike najposlije su izveli oni koji su mi pomogli da se svaka ranija buna uguši... Pogrešnim usmjeravanjem svojih saradnika, ja na neki na čin nalikujem na Žan Žak Rusoa... Nije kriv čovjek koji ne zna, nego koji vjeruje da zna... Kad se raspalio rat u Hrvatskoj i kad se jasno vidjelo da će rata biti i u Bosni, na mene je vršen pritisak od gotovo svih bližih saradnika da treba nabaviti oružje za stranku... Elem, vrši se na mene pritisak da nabavim oružje i ja preduzmem korake u tom pravcu. Sastanem se u hotelu “Podgorica” s ministrom policije Crne Gore, pokojnim Pavlom Bulatovi ćem... Momci iz Narodne stranke su dovezli pun kamion oružja... Ubrzo će

momci iz Narodne stranke uzeti kamion i oti ći negdje kod Bajine Bašte, sad ne znam da li s bosanske ili srbijanske strane, dovezli pun kamion oružja. Odre đeni su povjerenici, distribuirano je oružje po Crnoj Gori, znam da je stizalo do Herceg Hovog, Mojkovca i Bijelog Polja...”!

N. Kilibarda u svojim „ispovijestima” (ne)rado donosi ili daje podatke javnosti o nekim svojim članovima u Narodnoj stranci koji su bili i koji su većinom napustili stranku. Priča i pripovijeda ili ne može da sve sakrije da oni sada dobro žive, imaju situiran život, materijano dobrostoje će stanje, imaju i kuću pod Avalom i tako dalje, ali za sebe nikako da kaže ima li što god od bankovnih ra čuna, stanova i slično. „Čuo sam da u Beogradu ima stručni renome i kuću pod Avalom“. Tako ispada da su se mnogi od njih okoristili od Narodne stranke, a on jadan samo ima lidersku poziciju i ništa više!?

On sa finansijama ama baš ništa „nije“ imao, a kako re če trošile su se desetine hiljada tadašnjih maraka na tjelohranitelje-fizi čko obezbjeđenje-zaštitu! Svi su upravljali i pitali se u stranci, a on je sve to mirno posmatrao i pedantno bilježio, pa jednoga dana kada je svemu došlo vrijeme otisnuo u štampu i dao javnosti da se čita i zabavljaju mase koje je nekada „pravilno“ usmjeravao, a i sada sa njima ho će da manipuliše preko svojih „ispovijesti“ a što je u njima više nego o čigledno. Ako od toga bude nešto honorara, a svakako da on to neće džabe dati da se objavljuje, nešto će uzeti za trošak a moguće da će ostalo što mu preostane pokloniti nekoj ustanovi za nezbrinutu djecu i tome sli čno!

Čudne li rabote i pisanije velikog tadašnjeg Srbina i nekadašnjeg lidera Narodne stranke N. Kilibarde, a danas „velikog“ i najcrnogorskijeg samo 100 procentnog Crnogorca. Tako đe, koristi svaku priliku u portretisanju istaknutijih članova svoje stranke pa na njih po nešto pribaci i nabaci, kao usput veli da ne ispane da je lukav ili zloban ve ć namjeran da ih što „bolje“ prikaže ili makar da je odmjereno od njega! Neka im se na đe kao prirepak, koji je vještom pričom N. Kilibarde ispri čan i nalijepljen pojedinim osobama, „...ugledan ljekar i srodnik četničkog vojvode ... koji je tada još bio živ u egzilu, u Londonu“.

Zašto Kilibarda nastoji da se dotakne i šire rodbine onoga o kome piše i zašto bi spominjao i bližu ili užu rodbinu?! Sve kod Kilibarde u „ispovijestima“, a i onamo u intervjuima ili bilo da o čemu piše sem ako nije njegova naučna oblast, on ostavlja takve „radoznalosti“ sa kojima želi javnosti staviti kao od njega portretisane li čnosti. Svima koji su ga napustili daje po neku manu ili felu li čnu, rodbinsku, političku i slično, odnosno nešto zbog čega i nijesu mogli biti više u Narodnoj stranci! Takav na čin portretisanja je van moralnog načina opisivanja i nije za javnost, sem ako je primjer naveden bez imena i prezimena. N. Kilibardi „...književniku kojemu je hobi politika“ ne smeta da prvo, kad nekoga ho će da kritikuje, pohvalama obgrlipa zatim ospe po njemu koliko može, a sve „biranijem“ i „mekšim“ rije čima. „Pročita temperamentni Bjelopavlić

da ravno sedamnaest predsjednika, a navede ih imenom i prezimenom, ne podržava moju politiku niti me više priznaje za predsjednika Narodne stranke...“! S obzirom da je izvjesne novce, tadašnje devize, na svome ra čunu ličnome u banci stavio za potrebe Narodne strake N. Kilibarda je imao mogu ćnost i da ponešto oštrbne mimo onoga što se potrošilo širokom rukom, jer mu niko nije mogao zaviriti u njegov bankovni konto. Ne treba toliko da nas ubje đuje u svoje čistunstvo „bankovno“ i posebno političko ili opravdava da je tako „naivan„ i „potpuno“ čist, jer se „ne može“ (do)kazati koliko je novca potrošio sa svojega računa,

a sve za potrebe Narodne stranke!? Me đutim, jedno je sigurno da nije finansirao Narodnu stranku na čijem je čelu bio niti bi mogao to činiti da nije bilo „dotoka novčanih“ kojima se nije znalo porijeklo i sve ono što je išlo direktno na ruke u kakvom podrumu, za kafanskim stolom i ko će

ga znati gdje je sve sjedio i divanio lider Narodne stranke u vremenu tadašnjeg njegovog srbovanja, a bogme ni danas nije bez nikakvih primanja sem penzije pa sjedi po restoranima sve o svome trošku!? Mogu će je i to, mada je teško povjerovati poslije svega onoga iz ne tako davne prošlosti njegove.

„Još dok su potpredsjednici bili Nada Lazarevi ć i Pavle Milić, Narodna stranka dobila je pristojnu svoticu funti sterlinga i to posredstvom Dobrice Ćosića. Morao sam, i to na svoje ime, otvoriti nov čani račun u jednoj beogradskoj banci da se uplati taj novac, a uplaćen je iz Londona. Iz čijeg je fonda taj novac, ko je uplatio i kako je uplatio ostalo mi je nepoznato ... Odem u Ameriku, držim govore i tribine te za tih desetak dana zaradim blizu 15.000 dolara“. Ne će Kilibarda da kaže o kolikoj se tu „pristojnoj svotici funti“ radilo. A, zašto bi to govorio kada se „nije“ ništa o finansijama pitao, samo je znao za bankovne ra čune svoje, koje je nekada znao „imati” za „potrebe“ Narodne stranke!

Bio je Kilibarda na „zaradu“ i na „teškom“ radu u Americi kako bi finansirao Narodnu stranku za potrebe svoje!? Ko će znati dok sve ovo bude čitao šta se sve može očekivati od njegove nove „ispovijesti“ kada do sada ovako piše i oslikava svoje članove? Možda se već sada nazire njegova velika i bespoštedna borba, bezgrešna duša, politi čko „čistunstvo“ kojemu nema ravna, a novac samo doti če i on putuje da „zaradi“! On svoje govore smatra „velikim radom“ pa Bio je Kilibarda na „zaradu“ i na „teškom“ radu u Americi kako bi finansirao Narodnu stranku za potrebe svoje!? Ko će znati dok sve ovo bude čitao šta se sve može očekivati od njegove nove „ispovijesti“ kada do sada ovako piše i oslikava svoje članove? Možda se već sada nazire njegova velika i bespoštedna borba, bezgrešna duša, politi čko „čistunstvo“ kojemu nema ravna, a novac samo doti če i on putuje da „zaradi“! On svoje govore smatra „velikim radom“ pa

Svoj „teško“ zara đeni novac u Americi Kilibarda je „stavio“ na raspolaganje nikom drugom nego Narodnoj stranci na svoj konto u banci, što je više nego velikodušno! Nema šta i treba mu „vjerovati“, posebno onima sa kojima je te zara đene „zelembaće“ trošio! Kao dobar neki govornik spoznao je svoje govorni čke vještine, pa je valjda to činio i kada je gostovao o trošku bogatijih pojedinaca i biznismena, koji su ga pozivali da ga čuju i da mu se dive! Kao „gastarbajter“ išao je po Njema čkoj, Austriji, Americi i bogme Kanadi, jer je i tamo bilo naseobina velikih i brojnih, a sve samih Srba za koje je Kilibarda posebno bio zainteresovan. Crnogorcima tada nije bilo mjesta u rje čniku N. Kilibarde ili njegovi „pragmatični“ razlozi tada to nijesu mogli naplatiti, jer je bilo neisplativo!? Kasnije će te iste Srbe sve zamijeniti Crnogorcima te tako nikad nije bio na izgub - gubitak. A kapao je novac, bolje re ći ne kapao nego kao živom vodom i potokom doticale povelike sume, barem one koje je on (pri)kazao. Nov čana cifra koju je naveo kao svoju li čnu „zaradu“ za nedjelju dana teško se mogla zaraditi i za nekoliko mjeseci, ali govor je govor a na radu je kod naših Srba, rekao bi Kilibarda! Oni izdašni i široke ruke, kao i onaj iz Nikši ća što je vozio onaj skupi automobil od nekolike stotine hiljada tadašnjih doj č maraka?!

E, Kilibarda, kako se otvaraš na veliko, a misliš da time gradiš sebi alibi ili aboliciju da će ti neko povjerovati na rije č kao nekada! Pa gdje li si tolike pare potrošio, ako ih nijesi štekao ili gradio vile i kupovao stanove ili si kod države participirao za kreditna stambena zaduženja? Bi će

da je sada „dužan“ bankama nekoliko stambenih kredita! Majstoriše i uveliko kalajišeKilibarda, a ima u tome njegovome „majstorstvu“ i nešto od naslje đa u „ispovijesti“ šarenoj i unaprijed dobro osmišljenoj da u javnosti još ponekoga zaludi da bi mu povjerili vo đstvo za neku novu stranku, koju bi opet osnovali oni iz nekadašnjega SDB-a! Njegovo veliko politi čko iskustvo mnogo bi sada bilo potrebitije i on bi ga znao još više i umješnije plasirati i od njega u ćariti nego kao nekada onako „neiskusan“, ali ipak dobar slušalac sa „nervom“ za promjenu vjetrova i politi čkoga stanja. Sada bi se mnogo jednostavnije, lucidnije i suptilnije oslobađao nepoželjnih članova, kao i onih koji bi mu htjeli pametovati ili se zanosili da mu mogu dizati „bune“ u toj novoj stranci. Od onih koji bi mu ugrožavali vo đstvo u stranci ili bili potencijalni buntovnici sa njima bi Kilibarda „mekše“ postupao sa „suptilnijim“ rije čima i „drugačijim“ tumačenjem raskidao!

Jednog po jednog ili katkad u grupi po dvoje - troje čistio je lider Narodnu stranku i na kraju su njega (po)o čistili, ali nije mu žao jer je on mnoge prije njega ražalovao iz stranke. Za sve što se radilo u Narodnoj stranci u vezi srpstva, srbovanja svi drugi su krivi odnosno imenuje ih Kilibarda pa čak i za „Dubrovačku republiku“, koja je samo od njegove strane drugoga „podstakla“ i na veoma perfidan na čin ga njome „pozabavila“, jer lider bježi od svega samo ne od „teškoga“ rada i „zara đenih“ para od kojih je, kako reče, kupio dobra kola „micubiši“ sa kojima se vozio iha-ha, nekoliko godina! Rekao bi čovjek koji ne zna Kilibardu i koji nije ništa čitao od onoga što je on do sada pripovijedao i ispovijedao da je N. Kilibarda prava doma ćica, da se skući

i da privrijedi i skromno troši za narodno dobro sve u cilju da pove ća standard građanima! Pravi doma ćin, nema šta, takvoga Narodna stranka nije imala! Zaboravlja Kilibarda poklone koje je dobijao tokom svojih gostovanja ili „radnih“ akcija da „zaradi“ za „dobrobit“ Narodne stranke i njegovih pristalica i gra đana, pa nikako da se sjeti malo ve ćeg poklona, koji nije veličine ručnoga sata, već su kola - auto čovječe sa kojim će se vozikati tadašnji lider i njegovi pomo ćnici mladi! Šta je za N. Kilibardu auto, sitnica, „čalabrčak“ u odnosu na nov čane dotoke koje je dobijala Narodna stranka, a on samo nijemo „posmatrao“, jer je takav bio „dogovor“ sa njegovim budu ćim „ekspertima“ da oni „vode krupnu politiku“ ili oni koji su ih sve postavili i rasporedili!?

Bogme se danas dobro može nazrijeti šta je ko od istaknutih funkcionera u Narodnoj stranci imao pride od „uslužne“ djelatnosti ili dogovora me đusobnoga i vjerujem da će i to ubrzo isplivati, a možda baš u drugoj malo istinitijoj i činjenicama potkovanijoj „ispovjesti“ samoga Kilibarde! „...Zoran Anti ć, od Kuršumlije, švajcarski penzioner, dovezao je iz Ciriha automobil TOJOTU i poklonio je Narodnoj stranci Crne Gore...“. Tako baš piše rije čju i slikom se potvr đuje, ako to već nije Novakova „propaganda“, a bogme nije jer mu se isti na velikome daru zahvalio! Šta sve ne će Kilibarda zaboraviti iako je to samo „čalabrčak“ od brojnih donacija! Treba mu „vjerovati“, ako bude zaboravio re ći da je Narodnoj stranci ostavio na stotine hiljada eura ušte đevine i sve je tako ostalo poslije njegovoga odlaska da troše „eksperti“ sve dok i oni ne po đoše. Da li se može znati koliko im je ostalo odnosno koliko je prenijeto od „stotina hiljada maraka-eura“ za održavanje teku ćih poslova u današnjoj Narodnoj stranci?

Da mu se „vjeruje“ na rije č i kada se u Boga jedinoga zakune!? „Kad je formirana izborna koalicija „Narodna sloga“, Narodna stranka i Liberalni savez udružili su sredstva, Liberali uložili blizu 80.000 maraka, a moja stranka ni deseti dio te sume. Jednostavno nijesmo imali - ova prazna, a u ovu nema ništa! Moj savez s liberalima presušio mi je srpske donatorske fondove“. „Mojim najbližim saradnicima, tada ve ć čuvenim „Kilibardinim ekspertima” nijesam prenio Slobodanovu ponudu, a rekao sam da sam razgovorao s predsjednikom Miloševi ćem. Prošlo je najmanje mjesec-dva dok nijesam nekome pomenuo šta mi je Miloševi ć obećao. To je bio moj potonji razgovor s Miloševi ćem, bilo je to na dvadesetak dana prije nego je počeo rat u Bosni“. „Svi nov čani prihodi Narodne stranke koje sam pomenuo, ipak, bili su čalabrčak, a gozbu nam je priredio Vojin Lazarevi ć, vlasnik trgovačkog preduzeća „Pima“, pravnik po struci i kotorski ekavac iz Beograda“. Svi su izgledi, a ne mora baš potpuno tako biti, da se Kilibarda zajedno sa „ekspertima“ i još ponekim od visokih politi čara iz Narodne stranke i tada na vrijeme (po)brinuo da kasa Narodne stranke bude stalno prazna, iako navodi kao „glavni“ razlog kojim pravda prestanak donacija zbog „saveza sa liberalima“!

Kako povjerovati Kilibardi kada kaže da se sa S. Miloševi ćem vidio samo jednom i to „prije nego je po čeo rat u Bosni“! Ne može Kilibarda da se sjeti svih susreta sa S. Miloševićem, mada je veoma „pamtljiv“ čovjek! Vješto Novak plete priču i nijansira političke portrete pripadnika Narodne stranke koji su se u članjivali. „Tada će se i uspostaviti intimna veza između Drecuna i Lazarevi ća koja se neće prekidati...“. „Sukob dr Bojovića i Drecuna nije bio političke no novčane prirode... Bojovi ć je htio da eksplodira kao balon što nema ama baš nikakvog uvida u novčanu relaciju Lazarevi ć - Drecun... može biti istina da je Drecun bio više no siguran u predsjednikovu (ne)zainteresovanost da kontroliše novac koji ne pristiže preko ban činih računa... Moj odlazak s mjesta predsjednika Narodne stranke i njenog člana je prirodni završetak moje pripadnosti Narodnoj stranci... Me đutim, ja nijesam vjerovao da ću tako otići, nijesam ni pretpostavljao da će moji potpredsjednici, Dragan Šo ć i Predrag Drecun, saradnici uz čiju sam pomoć ugušio sve ranije bune i ustanke u stranci, prihvatiti ulogu mojih rušilaca i ko čničara evolutivnog puta Narodne stranke koji sam ja bio trasirao...”. „Evo na čemu se temelji ta moja naivnost i nesposobnost da predvidim to što se desilo. Jednostavno kazano, povjeravao sam da oni vide ono što i ja vidim, a to je neumitno sazrijevanje uslova da se Crna Gora i Srbija razdruže, kako bi to rekli Slovenci. Jednako smo se osvjedo čili da je velikosrpska koncepcija propala, da se s Kosovom ne će izaći na kraj, čak da i Vojvodina hita ka punoj autonomiji. Mislio sam da ti relativno mladi ljudi vide da je svijest, kolektivna svijest, crnogorskog naroda za povratak potpune državnosti u stalnom usponu”. „Kilibardini eksperti” su se opredijelili za prakti čnu i dnevno isplatljivu, a ne pak za vizionarsku politiku...”!

Šta će N. Kilibarda nego da pronalazi najbezbolniji način da svoju prevrtljivu politiku nazove „evolutivnom politikom” i time sebi da odstupnicu sa kojom ostaje opet u igri do sljede ćih neki „viših ciljeva”. N. Kilibardu je „natjeralo” sopstveno uviđanje da se treba prilago đavati „neumitnom hodu vremena” i uklapati se u društveno-psihološki proces koji je jako vidljiv i evidentan”. Jednostavno re čeno Kilibarda je upravo na tome pokazao svoje majstorstvo kovanja, da mu ne može biti premca, a to je da se treba prilago đavati „neumitnom hodu vremena” Šta će N. Kilibarda nego da pronalazi najbezbolniji način da svoju prevrtljivu politiku nazove „evolutivnom politikom” i time sebi da odstupnicu sa kojom ostaje opet u igri do sljede ćih neki „viših ciljeva”. N. Kilibardu je „natjeralo” sopstveno uviđanje da se treba prilago đavati „neumitnom hodu vremena” i uklapati se u društveno-psihološki proces koji je jako vidljiv i evidentan”. Jednostavno re čeno Kilibarda je upravo na tome pokazao svoje majstorstvo kovanja, da mu ne može biti premca, a to je da se treba prilago đavati „neumitnom hodu vremena”

Ono što Kilibarda piše sada „iz hobija” je vjerovatno za honorare, pa je „iz hobija” i sve što danas piše i čini i sve još poduprijeto i „pragmatičnim” razlozima-interesima!? Da li je to sve „iz hobija” Nova če Kilibarda?! Drugima tako ne može biti, pa ni piscu ovih redaka, vjerujte ili ne vjerujte, odnosno pitajte koga god ho ćete. A bogme za Vas da ste „iz hobija” ušli u politiku i da „iz hobija” pripadate Narodnoj stranci i sve što ste činili, držali govore, huškali, zagovarali, zavodili omladinu, polupismene ili pismene, ne vjerujem da nijeste dobro naplatili i bilo Vam je mnogo dobro, makar sa onim svjetskim čovjekom i biznismenom „crnogorskim Rokfelerom”, koga ste o činski posavjetovali kako da kroči u budućnost i nastupi „da li da bira uglednu budu ćnost ili bogatu sadašnjost”. „Predlagao sam i predlagao, vjerovao sam i vjerovao, ali moja iluzija uklapa se u čitav snop iluzija koje prate pojedince i narode kroz svu istoriju...”.

Sa koliko je iskrenosti i sa kojim ciljem N. Kilbarda tražio, molio Boga i ljude „...da oproste Narodnoj stranci što je u čestvovala u osvajačkom ratu...” i da li mu se u njegovim „ispovijestima” šta može povjerovati sem da zagovara, opet zavodi, upliviše na mnoge ljude, pojedince ili mase

da mu oproste?! On zna na čin kako da zavede mase, jer je stekao veliko iskustvo sa kojim je dugo

i vješto radio dok ih je posmatrao i iskoriš ćavao za svoje interese i interese srpstva kojemu je pripadao i koje sada briše, a sve u hodu se prilago đavajući novome vremenu! Takvu politiku Kilibarda prosipa u javnost i sa njom ho će da spere političku ljagu i kako reče zbog učešća Narodne stranke „u osvaja čkom ratu”! Kilibarda podastire Narodnu stranku, mase, ljude, pojedince, uopšteno govori u kategorijama koje ga kao jedinku ne obavezuju, ali se njima pravda

i obesmišljava svoju li čnu ulogu i uticaj na članstvo Narodne stranke u „ratu za mir” ili kako reče u „osvaja čkom ratu”. Da li je to „iz hobija” Kilibarda činio i da li su pale brojne žrtve osvajačkih pohoda u kojima je i on u čestvovao, na ovaj ili onaj način kao propagator, ratni huškač i zagovornik srpstva i odbrane srpskih teritorija, tako đe „iz hobija” ili njegovoga hira, „političke vizije” ili „iluzije” sa kojom misli sve obesmisliti i masama opet sve poturiti, oglasiti ih krivim i odgovornim jer su ga „rado” slušali!

Potcjenjuje Kilibarda ne samo masu, koja ga je dovela na mjesto koje je potajno želio, a bila je velika i neodoljiva njegova ambicija i šansa koja se ukazala, pa je vješto iskoristio i na njoj politi čki prosperirao. A kada je vidio da neće moći više prikrivati svoju političku ulogu i da od nje ne će biti koristi, berićeta „napustio” je „ostavljajući” svoje „eksperte” i tobože vidio „evolutivni” puta svoje li čnosti i „nove” politike i svih onih koji su bili sa njim u „ratu za mir” - „osvaja čkom ratu”, kako reče sa svojom Narodnom strankom! E, sada taj „hobi” mora da se istrpi, jer svaki „hobi” ima i svoj rizik i svoju odgovornost pa zato i N. Kilibarda traži „oprost” a „izvinjenjima” misli da se iskupi. Zbog „hobija” kojim se bavio dobrih desetak godina a koji je „napustio”, jer nije bilo više dobroga života i velikih „nov čanih dotoka”, brojnih putovanja, dnevnica, rada i „zarada” po Americi, Londonu, Frankfurtu, Budimpešti, i ko zna sve gdje nije bio i boravio drže ći vatrene govore za Srbe i ugroženo srpstvo, Kilibarda danas mora vraćati dugove, moralne i politi čke sa kojima je zadužio mase, svoje istomišljenike i brojne dobrovoljce Potcjenjuje Kilibarda ne samo masu, koja ga je dovela na mjesto koje je potajno želio, a bila je velika i neodoljiva njegova ambicija i šansa koja se ukazala, pa je vješto iskoristio i na njoj politi čki prosperirao. A kada je vidio da neće moći više prikrivati svoju političku ulogu i da od nje ne će biti koristi, berićeta „napustio” je „ostavljajući” svoje „eksperte” i tobože vidio „evolutivni” puta svoje li čnosti i „nove” politike i svih onih koji su bili sa njim u „ratu za mir” - „osvaja čkom ratu”, kako reče sa svojom Narodnom strankom! E, sada taj „hobi” mora da se istrpi, jer svaki „hobi” ima i svoj rizik i svoju odgovornost pa zato i N. Kilibarda traži „oprost” a „izvinjenjima” misli da se iskupi. Zbog „hobija” kojim se bavio dobrih desetak godina a koji je „napustio”, jer nije bilo više dobroga života i velikih „nov čanih dotoka”, brojnih putovanja, dnevnica, rada i „zarada” po Americi, Londonu, Frankfurtu, Budimpešti, i ko zna sve gdje nije bio i boravio drže ći vatrene govore za Srbe i ugroženo srpstvo, Kilibarda danas mora vraćati dugove, moralne i politi čke sa kojima je zadužio mase, svoje istomišljenike i brojne dobrovoljce

Možda nije bio zadovoljan što njegovi „eksperti” nijesu htjeli da „dijele kese” za koje je nekada bio baš „nezainteresovan” pa ih je njima prepustio!? Misli Kilibarda da će neko povjerovati u njegovu pri ču i „nezainteresovanost”, a sa namjerom da uvjeri čitaoce da su samo njegovi „eksperti” možda imali li čne račune u banci kao on nekada, kako je (na)pisao u svojim ispovijestima ili ispovijedima i hronikama u kojima su brojne poluistine, potpuno nevažni podaci ili ono što nije mogao nikako zaobi ći. A nedostaju mnogi prećutani podaci o stvarima i doga đajima koji su se u četiri oka u tamnim podrumima ili sa prigušenim svijetlima odvijali, inicirali i pripremali mimo ostalih članova Narodne stranke pa i onih koji su bili u njoj „eksperti”. Da li će i o tome biti riječi u nekim daljim „ispovijestima” i ispovijedanjima u kojima će dopuniti naknadnom pame ću i podacima svoje političke istine, snove, zablude, poluistine i laži?

Nije Kilibarda dao punu istinu niti je nabrojao sve doga đaje o kojima bi imao šta da kaže, napiše i sve to (o)stavi u drugi dio „ispovijesti” prije, ne daj Bože, odlaska Bogu na istinu. Neka Kilibarda taj drugi dio istine i ispovijesti svoje ostavi testamentom za budu će generacije, makar

ga oro čio da se može otvoriti tek 2132. godine kada dođe do potpunog pomračenja Sunca, koje mi nijesmo mogli priuštiti kao obi čni smrtnici. Vjerujem da se kojim slučajem pomračenje desilo u vrijeme njegovoga liderstva i brojnih putovanja sa poznatim biznismenima, mada je još neke važne izostavio namjerno ili ih je toliko da je samo njih nekoliko nabrojao, otišao bi i on tamo do Indije ili Kine i te dva-tri minuta posmatrao i imao neopisivo zadovoljstvo! Naravno da bi tu avionsku kartu, dnevni boravak i ostale prate će troškove i prenoćište platili oni koji su davali pare na ruke, „bez” priznanice, i ni tada se njega to ne bi „doticalo” niti dojmilo!? Mogu će da danas ne bi tako bježao od novca, jer nije više u Narodnoj stranci i nema više dotoka „iz ruke u ruku” ili zlu ne trebalo na neki bankovni ra čun u inostranstvu. Ove mu današnje privatne banke nijesu sasvim sigurne, a mogu će da bi se i po koja novčanica sama lijepila za ruke ili u bankovni račun „igrom slu čaja” uljegla ili ih neki biznismen za svoje interese stavio na račun, pa ne bi to baš bio „ni čalabrčak” za one koje su se trošile u Narodnoj stranci, a najmanje na njega kao lidera! Ko će

i pomisliti a kamoli mu povjerovati u takve poluistine ili samo njegovu „istinu”, jer nema priznanica, nema ra čuna, nema nikakve odgovornosti niti dokaza, jer su tako „tražili” oni koji su stranku osnovali kao uslužnu, finansirali ili donirali?!

Svaka je politi čka „istina” N. Kilibarde u ispovijestima, hronikama ili dnevnicima, mozaicima i tako dalje onako istinita kao što je bila njegova „naivnost” u svemu što je činio ili snovi i zablude sa kojima ho će oprati svoj politički obraz. Ostaje da čekamo drugi dio ispovijesti, koju rekoh da kani objaviti za drugo pomra čenje Sunca! Nije valjda da je umislio da je vječan i još toliko godina će da nabere dok ne ostvari sve svoje snove i zablude, pa će gotovo ili bezmalo dva puna vijeka živjeti i ispuniti ih svojom „radoznaloš ću” kao potrebom za „disanjem”, hobijem, lukavstvom, nervom, evolucijom, metamorfozom, politi čkim kameleonstvom, osjećajem, intuicijom, znanjem iz istorije i književnosti i ko će znati sa još čime. Samo treba N. Kilibarda da zažali što se taj datum ne može ostvariti na njegov ro đendan i zbog toga će možda njegove dalje politi čke želje i ambicije usahnuti! Ne sumnjam da to ne bi mogao opisati i sigurno bi našao krivca koji mu nije sve to omogu ćio i koji ga je nepravedno optužio za ono što je nekada činio, jer „bilo je što je bilo”!

Da li se pita Kilibarda zašto su ga „ čuvale elitne jedinice” kada je tako bio politički jak, istinit, spreman da ide u boj da sa čuva i odbrani srpstvo i posebno Kosovo srpsko? Šta je on to (u) činio te je bio tako (ne)važna ličnost i kome li je danas bio ili je još uvijek potreban? Da li su

ga čuvali zarad pranja političkih biografija nekim političkim ličnostima a sa njima i svoju pa je bilo neophodno sa čuvati ga od onih koji su ga potraživali?! Ako je samo zbog toga svega sačuvan onda i nije neka dobit ni njima koje danas brani, rehabilituje ili abolira od odgovornosti u „ratu za mir”, jer sve će doći pod svoje a dokaza i svjedoka ima na pretek.

Da li je Kilibarda (o)stavljen za današnje dane da pere, riba, spira od blata ne čije političke biografije, a napada sve one koji nešto progovore protiv onih koji su propagirali i rukovodili

„ratom za mir” i sve minimizira i obesmisli, jer su to bili snovi i zablude samo njegove!? Njegovo „vizionarstvo” zarad naroda i masa odavno je vi đeno i prepoznato kao „pragmatično” i profitabilno, a tako đe i njegovih „eksperata” sve bilo čisto praktično i dnevno-političko za današnje uživanje i državne penzije koju su dijelom zaslužili u „ratu za mir” ili im svima taj radni staž nije ura čunat, a trebao je makar dvostruko, jer su oni bili prvoborci toga rata i ne samo oni nego i oni iz politi čke elite i garniture „mladi, lijepi i (još) pametni”.

Na njega je svako čudo bilo upereno, a sve što je radio bilo je naivno, bezbolno, besvjesno, zabu đelo, bludno i potresno, veselo i razdragano, visoko naučno i govorljivo, zapaljivo i guslarsko, sve teke tako „iz hobija” da mu nema mane i što je najvažnije bilo je u „interesu srpskoga naroda”, a kasnije je bilo u „interesu crnogorskoga naroda”! Sve je bilo shodno njegovim promjenama, „evoluciji” i „hodu vremena i promjena” koja se mijenjaju i koja treba oslušnuti da na vrijeme spasi svoju glavu od mase, naroda, gra đana, pojedinaca i svih onih koji će

ga kritikovati jednoga dana i provjeriti njegovu ispovijest, ispise, govore, intervjue, video i audio trake i obilje dokumentacionog materijala samo ne ono što mu je „iz ruke u ruku” davano i što je na nekome bankovnome ra čunu leglo toliko za dnevni trošak, bez zlatnih manžetna! Sve je to moglo nekako da se proguta u onome vremenu kada su mase, na koje je N. Kilibarda halapljivo gledao, „tražile” da ih usmjeri onamo gdje mu se reklo ili namignulo, pa i sam ih svojom voljom htio u „brazdu” staviti i naravno za potrebe svoje odmah aktivirati da šire „srpstvo i srpske interese i ujedinjuju srpske teritorije”! Sve to „ih hobija”, koje mu je došao kraj poslije 2000-te godine kada je svoj „evolutivni” put zaokrenuo nepogrješivo shodno „hodu vremena i promjena”

i zahvaljuju ći svome političkom „nervu”. Sve to nije bio uspjeh ve ć velika njegova politička blamaža i rizik koji je prihvatio rukovo đenjem Narodnom strankom i liderskom pozicijom sa kojom je bio rado viđen srpski gost i veliki Srbin. Sada mu samo preostaje da istrpi kritiku zbog svoje politike kao „hobija”, a zbog koje bi da je na Zapadu teško mogao ostati a da ne bude podvrgnut makar sumnji i sa pozivom na sud za „objašnjenje”, pa da na slobodi ili pred javnoš ću da dokaze sa kojima opravdava lično u češće i učešće Narodne stranke u „ratu za mir“ u kojem se ginulo, da li sa njegovim ratnohuška čkim govorima i zavođenjem, ubjeđivanjem ili „iz hobija” zato što je to bio „osvajački rat” u kojemu su on kao lider, njegovi „eksperti” i ostali članovi stranke, naravno, učestvovali.

Za sve što je javno govorio, zagovarao, propagirao, huškao, ubje đivao, dijelio oružje posredno ili neposredno, nabavljao kamion(e) s oružjem i tako dalje treba da bivši lider Narodne stranke odgovara pred sudom i crnogorskom javnoš ću. Neka se (sa)znade, objasni uloga Narodne stranke i posebno njegova li čna i politička uloga u „ratu za mir” i provjere sva putovanja sa iznajmljenim automobilima ili samo sa „micubišijem” kojega je kupio od „zarade” - rada, kao „honorara” za govore o srpstvu i odbrani srpstva. To su činjenice i to je rezultat analize svega onoga što je pri čao, pisao, ispovijedao, izjavljivao, nametao, propagirao, vatreno branio, nacionalisti čki zastupao ili zaista bio duboko u „snovima” i „zabludama” iz „pragmatičkih” razloga sa kojima se danas želi odbraniti Novak Kilibarda iz vremena 1990-2010. godine.

Tako knjige kažu da za taj javni rad kao javna li čnost, lider nekadašnji i sadašnji slobodni „samostalni p(oli)ti čar” N. Kilibarda mora biti podvrgnut kritičkom sagledavanju, provjeravanju, opisivanju, potvr đivanju, dokazivanju, valorizaciji, revalorizaciji, primjenom naučnih metoda na osnovu prvorazrednih izvora od kojih na prvom mjestu dolaze sve izjave koje su zapisane ili snimljene, date u štampi, za govornicom, dokumenta, video materijal i trake. Prikupljeni materijal kao i dokumentacija Narodne stranke poslužila bi, ako ve ć nije uništena, da se rasporedi, sredi, uporedi i dovede u me đusobnu povezanost i sklad ukupnoga rada i političkog djelovanja Narodne stranke i njenih čelnika, i na osnovu svega što prouči ozbiljan naučni radnik da napiše bespristrasno, objektivno, dokumentovano i sa ubje đenjem ličnim da je to ono što se moglo zaklju čiti na osnovu prikupljene arhivske građe, a bogme i deskripcijom i jednom sintezom o politi čkoj ličnosti lidera i njegovih „eksperata” koje su itekako imale svoje mjesto u toj stranci i nakon njenog napuštanja ili izlaska-istjerivanja. Zaklju čak je svakako poželjan i može biti kratak Tako knjige kažu da za taj javni rad kao javna li čnost, lider nekadašnji i sadašnji slobodni „samostalni p(oli)ti čar” N. Kilibarda mora biti podvrgnut kritičkom sagledavanju, provjeravanju, opisivanju, potvr đivanju, dokazivanju, valorizaciji, revalorizaciji, primjenom naučnih metoda na osnovu prvorazrednih izvora od kojih na prvom mjestu dolaze sve izjave koje su zapisane ili snimljene, date u štampi, za govornicom, dokumenta, video materijal i trake. Prikupljeni materijal kao i dokumentacija Narodne stranke poslužila bi, ako ve ć nije uništena, da se rasporedi, sredi, uporedi i dovede u me đusobnu povezanost i sklad ukupnoga rada i političkog djelovanja Narodne stranke i njenih čelnika, i na osnovu svega što prouči ozbiljan naučni radnik da napiše bespristrasno, objektivno, dokumentovano i sa ubje đenjem ličnim da je to ono što se moglo zaklju čiti na osnovu prikupljene arhivske građe, a bogme i deskripcijom i jednom sintezom o politi čkoj ličnosti lidera i njegovih „eksperata” koje su itekako imale svoje mjesto u toj stranci i nakon njenog napuštanja ili izlaska-istjerivanja. Zaklju čak je svakako poželjan i može biti kratak

„Bila je angažovana čitava elitna jedinica specijalaca da me danonoćno čuvaju. Nije to izraz moga posebnog zna čenja, nego Vlada se tako odnosila prema potpredsjedniku Vlade za politi čki sistem i unutrašnju politiku zemlje... a prihvatanje predsjedničkog položaja u Dukljanskom senatu Jevrema Brkovi ća prevršilo je mjeru. Niko Vas, kaže Drecun, ne podržava. Ako ne vjerujem njemu, veli, treba da pitam Šo ća koji će mi reći što mi je i on kazao... Tada je krenula organizovana kampanja za moju smjenu, koja ne će prestajati do izbora novog predsjednika Narodne stranke 3. marta 2000. godine, dakle na nepun mjesec i po prije no se navršila desetogodišnjica Narodne stranke i moga predsjednikovanja... Članstvo Vas ne podržava, Vi treba da demisionirate”. I demisionirao sam... Malo me stid bilo što moji „eksperti” nijesu pri čekali jedva mjesec i po dana dok se ne navrši deset godina moga predsjednikovanja. Nijesu mogli da izdrže, makli su me 3. marta, desetogodišnjica Narodne stranke i moga predsjednikovanja bila je 12. maja 2000. godine... Koriste ći licencu književnika udao sam dvije sestre Batri ćeve jednu za Šoća, drugu za Drecuna. Davao sam Šoću i Drecunu krajnje povjerenje, o činski se odnoseći prema njima. Smatrao sam da bi trebalo da bar magistriraju, ako ne i doktoriraju, što su zaista u troškovnom smislu mogli mnogo lakše ostvariti iz stranke nego da su ostali na nekom gra đanskom poslu. Imaju stranačku i poslaničku apanažu, besplatne avione i hotele, stranka stoji iza svih njihovih troškova”.

Kilibardina poluispovijest ili nepotpuna ispovijest pisana je sa ciljem marketinškim i s druge strane precizno ciljanim sredstvom sa kojim će svoje „eksperte”, ojačane sa „dvije sestre Batri ćeve” koje je udomio za njih, i političke protivnike malo da zaplaši, jer ima još mnogo toga

da kaže bez obzira što je sve to što bi on iznio odjednom i u cjelini njega samoga više kompromitovalo. Me đutim, zna on da je to dobar marketinški potez i trik sa kojim će zavarati i one koji bi mogli da preispituju stanje bankovnih ra čuna onih iz vrha Narodne stranke, sa brojnih putovanja, od tranzicije, iz komisija, odbora i tako dalje, nemilice trošenja „skromnih“ sredstava sa kojima su „eksperti” i njihov lider raspolagali. Me đutim, „eksperti” su bili zadovoljni „dvjema sestrama Batri ćevim” i brojnim drugim privilegijama u stranci pa nijesu htjeli (is)koristiti i takvu mogu ćnost da magistriraju ili doktoriraju o trošku Narodne stranke, kao da su znali da bi im njihov veliki Srbin i lider stranke sve to i još mnogo čega jednoga dana na njihov konto prebacio.

Tek se sada vidi odnosno može pretpostavljati koliki su troškovi i novci sa kojima pojedine stranke raspolažu i koje su sve privilegije pojedinaca u stranci, naravno u zavisnosti od funkcije koju obavljaju. Na takvim primjerima vide se uloge, dotoci novca i troškovi posebno lidera ili „eksperata” na koje je Kilibarda vješto prislonio gotovo sve troškove u cilju „dobronamjernosti” i pomo ći da ako treba magistriraju i doktoriraju! E, tu je došla do izražaja iskrenost, istinitost, suptilnost, druga čiji način čitanja, ljeporječivost i „mekoća” riječi N. Kilibarde, koji koristi svaku šansu, svako prikazivanje, objašnjenje za portretisanje pojedinaca i tom prilikom nastoji da od njih po nešto oka či ili objesi i sa sebe gotovo sve skine i prikaže da su svi sem njega trošili enormno, a on nijemo posmatrao nov čane dotoke ili poneki put obavio neko daleko putovanje ili koristio svoj „teško” zara đeni „micubiši”, a drugima ostavio TOJOTU, jer je to ipak bio poklon od jednoga penzionera!? Vidi se ili bolje re čeno očigledno je da se tada dobro živjelo, berem za ve ćinu na vrhu političkome u Narodnoj stranci, imalo se i moglo se, a sponzora je izdašnih uvijek bilo od raznoraznih „privatnih biznismena” a uz sve to i državnih dotoka. Novca je bilo, kapao je sa svih strana iz znanih i „neznanih” izvora, a jedno vrijeme prosto re čeno potokom je nanošen i na kraju kada je sve iscije đeno od istih onih koji su bili u Glavnom i izvršnom odboru Narodne stranke bio napušten odnosno presušio sam od sebe!?

Vjerovatno da je Kilibarda, kao tadašnji lider Narodne stranke, na vrijeme mnogo dalje vidio dešavanja koja će (u)slijediti i „u hodu vremena” se prestrojio!? A možda se i uplašio Haškoga tribunala, koji mu je mogao stati za vrat makar sa prijetnjom zbog njegove aktivne ratnohuška čke politike i uloge Narodne stranke u svemu tome. Brže je bolje, kao stariji čovjek i profesor narodne književnosti, koji je, ipak, svojim „nervom” osje ćao „novo” vrijeme i evropske prilike i Vjerovatno da je Kilibarda, kao tadašnji lider Narodne stranke, na vrijeme mnogo dalje vidio dešavanja koja će (u)slijediti i „u hodu vremena” se prestrojio!? A možda se i uplašio Haškoga tribunala, koji mu je mogao stati za vrat makar sa prijetnjom zbog njegove aktivne ratnohuška čke politike i uloge Narodne stranke u svemu tome. Brže je bolje, kao stariji čovjek i profesor narodne književnosti, koji je, ipak, svojim „nervom” osje ćao „novo” vrijeme i evropske prilike i

Reterirao je ve ć tada i na vrijeme u svojoj osvajačkoj i nacionalističkoj politici N. Kilibarda i po čeo politiku „mira” sprovoditi upravo onamo gdje je bio najviše eksponiran i dužan u politi čkom i moralnom vidu. Takva politika ga je upravo i velikim dijelom spasila Haškoga tribunala makar da se ne pozove i da svoj iskaz kao osumnji čeni, pa ne bilo ništa od svega, a to bi

ga potpuno obilježilo politi čki, a bogme i lično uništilo. Naivnošću i nesvjesnostima, snovima, zabludama i svemu ostalom, po čev od izivnjenja koja su od njega odmah uslijedila, oprostima, zahtjevu da mu oproste i eksponiranju na raznim televizijama, „stidu” koji osje ća zbog onoga što je radio u Narodnoj stranci i sa njom zajedno odnosno njenim članovima, gradio je Kilibarda svoj „novi” politi čki zabran sa kojim će se, makar privremeno, kao tarabom braniti i prikazati sebe u „svijetlu” nekih njegovih istorijskih zabluda, čovjeka, ipak, profesora univerziteta, intelektualca, pisca, književnika i politi čara kojemu se desilo da „nesvjesno zaluta” i to samo svojom krivicom povede mase i usmjerava ih onamo gdje su neki htjeli da realizuju a on sa njima i svoje li čne i politi čke snove, zablude i planove.

Znao je Kilibarda ve ć od početka novoga trećega milenija da se mnogo toga promijenilo u evropskoj politici prema Jugoisto čnoj Evropi i na samome Balkanu prema stanovništvu i narodima na tim prostorima gdje se ratovalo u bivšim jugoslovenskim zemljama. Samome sebi je rekao da mora brže bolje da mijenja kurs svoje nekadašnje nacionalisti čke i osvajačke politike iz „rata za mir” i po čne priču sa novom dobrosusjedskom politikom koju je upravo zagovarala Evropska Unija, a koja je i na tom fonu tražila pogodne li čnosti koje će odrađivati takvu politiku i primjenjivati je u „hodu vremena i promjena” koje su bile neminove pa su upravo zagovornici „rata za mir” u Crnoj Gori bili najprihvatljiviji i najpodobniji. Ukoliko ne bi pristali znalo se da im ne gine Hag makar kao prozvanim i osumnji čenim, a to bi već bila njihova najveća briga i politi čka degradacija kao političara, državnika i krah njihove ukupne politike koju su posebno u posljednjoj deceniji XX vijeka sprovodili-zastupali. Bila bi to tragedija njihove politi čke karijere koju su dobro prigrabili i uzjahali i teško da su se htjeli nje odre ći dobrovoljno ili bez nekih težih pritisaka, što bi zna čilo da su izbrisani sa političke i javne scene i ostali bez velikih i brojnih privilegija na koje su se bili navikli i smatrali gotovo da su sa njima ro đeni.

N. Kilibarda nije ništa htio prepustiti masama niti gra đanima, pa ni onima u samoj Narodnoj stranci, ve ć se hvatao drugoga voza i kolosjeka koji je sada bio u suprotnom pravcu od onoga koji je bio u vremenu „rata za mir” i djelimi čno je uspio da na evropskoj sceni, shodno interesima evropske visoke politike i primjene zarad dobrosusjedskih odnosa, bude prihva ćen kao političar, dobar poslušnik i saradnik da radi na obesmišljavanju onoga što se dešavalo na prostorima jugoslovenskim i da doprinosi koliko toliko sre đivanju i ublažavanja zategnutih međususjedskih odnosa i tenzija, kao i unutrašnjih odnosa na politi čkoj sceni Crne Gore. Tada je započinjao proces politi čkog ublažavanja zategnutih i ukupnih političkih odnosa na bivšim jugoslovenskim prostorima. Tražilo se da takvu politiku sprovode pogodne li čnosti i političari, a na koje je Evropska Unija mogla ra čunati zbog njihovih političkih grehova i dugova iz protekle posljednje decenije XX vijeka. S obzirom na svježinu proteklih doga đaja moralo se tako nešto preduzeti i preko pogodnih li čnosti sprovoditi takava politika pa makar i glumiti srdačnost i tolerantnost politi čke saradnje sa onima koji su nekada bili u međusobno teško zakrvljenim odnosima. Zato je N. Kilibarda tu vidio svoju šansu, a njegov politi čki „nerv” nije ga prevario da je to pravi trenutak pa je zaigrao na kartu koju je njegov pronicljivi duh i osje ćaj trenutka novih vjetrova za neku drugu politiku odigrao na sve ili ništa.

Ostavio je Narodnu stranku odnosno svojom „novom politikom” po čeo „evolutivni” zaokret,

a uslužnoš ću nekadašnjom i poslušnošću prevrnuo novi list nastavljajući da igra novu ulogu u politici, koju je sada režirala Evropska Unije ili evropska zajednica. To mu nije teško padalo s a uslužnoš ću nekadašnjom i poslušnošću prevrnuo novi list nastavljajući da igra novu ulogu u politici, koju je sada režirala Evropska Unije ili evropska zajednica. To mu nije teško padalo s

da nije izgubio orijentir za sopstveno spašavanje! Reklo bi se da je Kilibarda nadigrao svoje „eksperte” time što ih je zabavio sa „dvije sestre Batri ćeve” i što im je dao mogućnost da ga istjeraju ili da napusti Narodnu stranku, pa njima na taj na čin oslobodio politički prostor za slobodno djelovanje na politi čkoj sceni Crne Gore i naravno u samoj stranci, kao on nekada.

N. Kilibarda zaboravlja jednu važnu činjenicu, a koju je on sam neoprezno otkrio na početku pri če u ispovijestima, da se dogovorio na samom početku političke karijere sa „ekspertima” ko će voditi „veliku-krupnu politiku” a kome će liderstvo pripasti! Međutim, dubljom analizom ukupnih politi čkih dešavanja u Narodnoj stranci i na političkoj sceni u opoziciji može se ipak i druga čije sagledati istjerivanje-napuštanje Narodne stranke Novaka Kilibarde. Mišljenja smo da je u cijeloj toj politi čkoj igri „eksperata” i lidera Narodne stranke, ipak, nadigran bio njen lider N. Kilibarda na na čin što su mu stavili kao veliko nedjelo ili političku prevaru mijenjanje njegove ukupne politike, a kao krunski dokaz pristup-ulazak u Dukljansku akademiju nauka i umjetnosti i imenovanje na mjesto predsjednika Senata u njoj. Tako se u javnosti, a posebno i kod samoga lidera, stvorio privid da je to jedini i glavni razlog zbog kojega je „dara prevršila mjeru”, pa je bila neminovnost da lider stranke mora biti istjeran, a u svemu tome bude ubije đen da je on izašao kao pobjednik!

Kilibarda je bio nadigran od „eksperata” time što mu je „omogu ćeno” ili dogovoreno da se u javnosti prikazuje da je politi čki promijenjena ličnost, a koja se sada usmjerava na dodvoravanje drugome bloku odnosno onima koji su krenuli ka crnogorskoj državnoj nezavisnosti. Zadovoljni su bili i „eksperti” jer su se glatko oslobodili lidera Narodne stranke, a zadovoljan je bio i Kilibarda, jer je u crnogorskoj i široj javnosti prikazan kao Dukljanin! Ovoga puta „eksperti” su se na primjeru neprikosnovenog lidera Narodne stranke zaista pokazali ekspresni i „vješti” politi čari koji su uspjeli Kilibardu nadmudriti, a što je bila rijetkost. Kilibarda je ostao u ubje đenju da su mu svi povjerovali da se „promijenio” i da nije onaj Kilibarda koji je nekad bezpogovorno, strasno i zapjenušano sprovodio nacionalisti čke zahtjeve i programe svoje stranke

i svojega li čnoga političkoga opredjeljena, da on srpstvo treba da spašava i da ga ujedinjuje zajedno sa ostalima velikim igra čima iza kojih se on, ipak, u velikom dijelu sakrivao prepuštajući glavnu ulogu onima kojima je bio na „usluzi”. Htio je Kilibarda sve zamagliti i prikazati svoju dotadašnju politi čku prošlost kao neko posredništvo u kome je on ponešto i činio, a drugi su bili glavni nosioci svega i naravo da je sve to tako prikazivao, jer nije uspjela njegova nacionalisti čka

i ratnohuška čka politika niti njegov srpski san ujedinjenja srpskih zemalja. Ostao je kratkih rukava za „Dubrova čku republiku”, koju je, ipak, kako on kaže neko drugi odnosno njegov tadašnji član Narodne stranke „zagovarao” i pokušao realizovati!?

Ko bi mogao povjerovati u rije či Kilibarde da je on tako veliki plijen namijenio i velikodušno prepustio drugome iz stranke samo da bi ga zabavio ili zagovarao? Bi će da nije tako, rekao bi Kilibarda, odnosno neuspjeh je pretvorio u svoj uzmak sa kojim je reterirao za dalje namjere ostvarenja zacrtanoga plana. Blijeda je ispovijest N. Kilibarde, iako je unio i portretisao neke svoje podržavaoce politike i prikazao ih kao finansijere takve politike, a on je tu bio samo lider i ništa više, i to je sva njegova „neutralnost” u svemu što se dešavalo u „ratu za mir”! Zaista Kilibarda može takvu „ispovijest” da plasira masama. Me đutim, onima koji se bave izučavanje istorijskih doga đaja u bliskoj ili daljoj prošlosti i koji na osnovu izvora govore o metamorfozi jedne politi čke ličnosti nikako ne može uspjeti da ih ubijedi u priču koju je ispričao u „ispovijestima”. Njegov pokušaj da sve što je činio u „ratu za mir” anulira ili obesmisli svojim zabludama je u potpunosti propao, posebno danas kada su se mnoge stvari i doga đaji iskristalisali,

a mase na koje on i danas ra čuna konačno ga pročitale da je sve usmjerio na pranje svoje političke biografije. Uzaludna su sva njegova dalja uvjeravanja i „ispovijesti” kao i prebacivanja krivice na druge li čnosti, kolektivizam i nacionalizam. Kilibarda je i tada i sada bio visoko svjestan svoje politi čke uloge u „ratu za mir” isto kao i sada samo sa manjim rizikom u „miru protiv rata” za saradnju i dobrosusjedske odnose u okruženju i regionu.

Pokušao se Kilibarda ugraditi u politiku „mirotvorstva” novoga milenija od samoga po četka,

a u javnosti je plasirao svoju ispovijest, hronike, intervjue i tako dalje u cilju amortizacije i tolerancije svega onoga što je činio do tada, naravno spašavajući i perući sebe i ostale aktiviste i odgovorne činioce i zvaničnike državne od onoga što su zajedno činili u „ratu za mir”. Takvim na činom pranja političkih biografija učesnika „rata za mir” on je velikim dijelom obesmišljavao sve ono što se dešavalo i u čemu je njegova uloga lična i politička imala bitnoga učešća i, naravno, uloge drugih zajedno sa svojom. Ukazivao je na „glavne” ideologe i krivce u svemu tome, a sebe abolirao od svega. Takav pokušaj nije uspio, ali je bio smišljen i dobro došao za njega i njegove istomišljenike i zagovornike iz „rata za mir”.

Sve svoje napore, koje je činio u pravcu „nove” politike „mirotvorstva”, on je usmjeravao u cilju pranja svoje politi čke biografije i biografije drugih aktera „rata za mir” koji su u sjenci, pa mu je na taj na čin bilo dozvoljeno široko prisustvo u medijima bez obzira koliko su ti mediji bili zavisni ili nezavisni. Takav na čin plasiranja onoga što piše imaće makar neku ulogu trajanja u daljim doga đajima koji će se sami nametnuti nekom drugom politikom evropskih integracija, a polako će se zapostavljati i bogme zaboravljati ono što se dešavalo na ovim prostorima, jer od prošlosti se ne živi, a živi moraju da sara đuju! To jeste uprošćeno gledanje na „visoku” politiku, ali je to realnost koja mora potisnuti prošlost „hodom vremena i slijedom novih doga đaja”. Da li će se govoriti i dalje i pisati o pojedinim ličnostima? Naravno da hoće i to mnogo svestranije i još više dokumentovanije, jer će mnogi arhivi biti otvoreniji i izaći će na vidjelo dana mnogo onoga što se do tada nije znalo ili što se naslu ćivalo, a nije se moglo doći do toga, jer je bilo vješto „zaobi đeno” i(li) sakriveno.

Da li je uloga N. Kilibarde u „ratu za mir” dijelom „nadoknada” Srbiji i srpstvu za sve ono što su mu pružili dok je bio „disident” u Crnoj Gori u onome vremenu, a ujedno i njegova osveta Crnoj Gori i svima onima koji su mu „onemogu ćavali” da piše i objavljuje književna djela, a sama uloga profesora nije mu bila dovoljna?! Najvjerovatnije da ima i toga, a naro čito želje za osvetom, revanšizmom i odra đivanjem poslova i zadataka za „usluge” i za zasluge onima koji su

ga održali kao pisca i književnika u Srbiji. Uz sve to još ide (po)nešto, njegova ambicija i želja za dokazivanjem da bude uspješan i nenadmašan u politici, koja mu ja po četkom osamdesetih godina izmakla zaslugom nekih partijskih sekretara ili glavešina i politi čara. Sve će to Kilibarda kompenzirati i iskoristiti svojih „pet minuta” u vremenu „doga đanja naroda” i političkih događaja

i dešavanja u „ratu za mir”. „Za sedam godina u Crnoj Gori nijesam ništa objavio. Ali, meni je tada bila otvorena Srbija. Tamo sam izdavao knjigu za knjigom, bio na njihovim tribinama u čestvovao u kulturnom, nau čnom i javnom životu. Ne samo Ćosićevu, već sam imao podršku elite književnog života Srbije u najboljem zna čenju. Primljen sam u Udruženje književnika Srbije 1972. godine na predlog Danila Kiša i Dragana Jeremi ća, kasnijih strasnih neprijatelja. Bio sam vrlo primijećen u Beogradu i kao pisac kome se izdaju knjige i kao nau čnik. Sa Ćosićem sam odmah prešao na „ti”. Poželim da upoznam Miloševi ća, a Ćosić kaže: - To ti je sasvim lako. Ja ću mu reći kad god ho ćeš da te primi. Ubrzo se to i desilo. Javio mi je da me Milošević čeka u svom kabinetu predsjednika Republike Srbije na Andri ćevom vencu... Kada bih došao u Beograd ja bih nazvao kabinet Miloševi ća i pitao je li tu, a sekretarica bi uzvratila: - Zaboga profesore, pa za Vas svakako je tu. I brzo bi mi dala vezu ili ugovorila susret... Moja žena, Srbijanka koja se ne bavi nikakvom politikom i ne pripada ikakvoj stranci, došla je u sobu i sa iznena đenjem na licu i rekla mi da me telefonom zove Slobodan Miloševi ć. Šta li sam tada mogao značiti u njenim očima, kada Slobodan Miloševi ć, koji se već toliko uznio, zove nekakvog nikšićkog profesora da ga nešto priupita... Pri čali su mi neki značajni ljudi da je Momir Bulatović kada je bio predsjednik Crne Gore morao poduže da čeka pred vratima Miloševića. Nijesam imao takvih problema u vrijeme moje bliskosti sa srpskim voždom“.

Pokušava N. Kilibarda u svemu na ći malo prostora za svoju političku rehabilitaciju pa čak to bilo u vrijeme njegovog najve ćeg srbovanja i nacionalističkog zanosa, objašnjavajući to njegovom „evolucijom“! A kako bi druga čije Nole to činio, nego da sve pripremi i unaprijed Pokušava N. Kilibarda u svemu na ći malo prostora za svoju političku rehabilitaciju pa čak to bilo u vrijeme njegovog najve ćeg srbovanja i nacionalističkog zanosa, objašnjavajući to njegovom „evolucijom“! A kako bi druga čije Nole to činio, nego da sve pripremi i unaprijed

„Kasnije ću u procesu političke evolucije sklopiti izborni savez sa liberalima, a na kraju i sa Milom Đukanovićem... Zato će me velikosrpska elita definitivno ekskomunicirati, i svrstati u ovijane izdajnike srpstva. Rastislav Petrovi ć me zvao novim Drljevićem i drugim Štedimlijom“. Na svakom planu politi čkoga djelovanja u brojnim susretima bilo to sa finansijerima ili pojedinim politi čarima visokoga ranga i državnicima Kilibarda grabi priliku da svoju ulogu u svemu prikaže kao bezazlenu, naivnu i ne toliko uspješnu i zna čajnu, ali veoma „evolutivnu“! Eto on je tu kao lider jedne velike i brojne opozicione stranke koja u Crnoj Gori ima mjesto, ali nije toliko zainteresovan za politiku, tek toliko da stranka ima nekoga na čelu pa sve je pod ingerencijama drugih politi čara i državnika! Takvu ulogu on plasira javnosti u svojoj „ispovijesti“ pa bi čovjek rekao, da nije čitao ono što je govorio i zagovarao, predvodio, popularizovao, propagirao i zavodio, da je Kilibarda nedužan u svemu i da ni čim nije doprinio da nacionalizam zaživi, zapjenuša i proširi se izvan granica Crne Gore! On je takav nacionalizam promovisao i u susjedstvu sa istom onom snagom strasti i ostraš ćenosti samo da bi zapalio mase i svoje ratnohuška čke namjere usmjerio onamo gdje je mislio i gdje su „uslužne“ opcije zahtijevale.

Strast za osvetom i revanšizmom bila je ispoljena u punoj mjeri u njegovim ratnohuška čkim govorima i u samoj Narodnoj stranci, čiji su tadašnji članovi vodili nacionalističku politiku ispoljavaju ći mržnju prema narodima u susjedstvu, a posebno prema „inovjernicima“, prema kojima je Kilibarda bio krajnje isklju čiv tražeći da se odsele sa tih prostora odnosno sa „srpskih teritorija“! Promovišu ći takvu politiku zapjenušanog nacionalizma, začinjenu sa ratnohuškačkim pozivima Kilibarda je bio itekako svjestan svega što je činio i znao je vladati ukupnom situacijom, vješto koriste ći mase za trenutne interese i usmjeravajući ih u pravcu gdje je trebalo tj. u pravcu „rata za mir“. Danas on nastoji da sve opovrgne, a svoju nacionalisti čku politiku i ratnohuška čke govore minimizira, govoreći i „tvrdeći“ da je bio opijen „snovima i zabludama“ i (ne)svjestan onoga što je do tada činio.

Činjenice i djela njegova govore da je bio potpuno svjestan onoga što je činio i da je sve usmjeravao u cilju ispunjenja sopstvenih interesa i postizanja politi čke popularnosti najvećeg i najuticajnijeg lidera iza kojega je stajala jedna velika i brojna masa ljudi spremnih da na njegov poziv po đu-idu u „rat za mir“. Od njega se to i očekivalo i on je takvu politiku upravo sprovodio svojim govorima i tu nema dileme. Politi čko „nevinašce“ sa šezdeset i kusur godina „nije“ znalo šta ga čeka a znao je uživati na funkciji lidera Narodne stranke i koristiti sve one privilegije i susrete sa visokim delegacijama stranim i doma ćin, brojnim upoznavanjima i dogovaranjima sa predstavnicima stranih delegacija, diplomatama ili sa državnicima. Bi će da je zaista Kilibarda toliko „naivan“ kako plasira u svojoj ispovijesti ali neuspješno da bi mu se moglo na rije č povjerovati, jer ga dokumenta, rije či, govori, intervjui i sve ostalo demantuju, i posebno kada se sve dovede u vezu po čevši od dolaska u stranku pa sve do dana današnjega. Upravo se to zove pranje politi čke biografije i ništa drugo nije u pitanju, već njegov način i cilj da ostvari san da iz blata u kojem se nalazio i još se nalazi zbog svojega djelovanja u „ratu za mir“ on ostane čist ili malo poprskan, ali tek toliko da bi i to bilo bezna čajno.

Takva „ispovijest“ ne može pro ći kod onih koji proučavaju političku ulogu stranaka ili lidera koji su imali veliku ulogu u kreiranju „rata za mir“ i podržavanju ratnohuška čke politike i nacionalizma zapalivši prostore i narode i uvode ći ih upravo u građanski rat. To su nepobitne činjenice na kojima se ogleda sva surovost politike i političara koji su bili neposredni učesnici i zagovornici „krvi i zla“ u „ratu za mir“. Sve što pri ča u „ispovijestima“ Kilibarda navodi vodu na svoju vodenicu kako bi se srpstva spasio i od njega utekao kao da mu ga je neko nametnuo, a on

ga je prihvatio, propovijedao i zagovarao, branio i propagirao i zbog njega ulogu lidera uzeo koju nije prepuštao nikome sve dok nije uvidio da od toga nema više koristi. Osjetivši opasnost da bi mogao biti prozvan kao krivac i pozvan na odgovornost zbog ratnohuška čke politike u „ratu za mir“ pred sudom u Hagu, on se već u „hodu vremena“ prestrojavao i pripremao teren da iskoristi svako poznanstvo i razgovor sa pojedincima, da se ugradi kao neko ko je bio samo nau čnik i eto slučajem političar, lider Narodne stranke, na usluzi onima koji su je osnovali i zato će reći: „Nastojeći da skratim razgovor zapitah: „ - A vi, šta se radi u vašoj akademiji?... Pobogu Kilibarda, kako vašoj akademiji. Valjda našoj... Pa i vama je jednog dana mjesto ovdje... Da li Vi gospodine Kresti ću ulazak u Akademiju mjerite količinom srpstva? - zapitah oštro. - Pa molim vas, ja tako nisam mislio - po če on da se brani. - Ako je potrebno da Knez Mihajlovom ulicom psujem crnogorsku majku, da bih ušao u Akademiju, onda me to nimalo ne interesuje niti mi treba - nastavih ja još osornije... Za članstvo u SANU otkada su po čeli da se pitaju krestići, očito, nijesu bile dovoljni samo naučni rezultati. Trebalo je naučiti i

da šeniš, služiš i da budeš Srbin po njihovoj mjeri. Trebalo je biti Be ćković, Đuretić, Bataković. Mnogo se sada analizira koliko je ta elita iskoristila Miloševi ća za svoj projekat, a koliko je ona poslužila Miloševi ću kao zamajac“.

U svojoj nepotpunoj i nepouzdanoj (is)povijesti, sem li čnih imena ili naziva gradova i ponekih neobaveznih i nepoliti čkih priča i događaja, Kilibarda se prisjeća i svojih dolazaka i boravaka u Bosni i Hercegovini kada je kao nau čni radnik, pisac i književnik imao „dosta posla“ i kasnije kao politi čar prisustvovao sa svojom Narodnom strankom odnosno njenim članovima u pojedinim gradovima. „Prije po četka višestranačja i formiranja nacionalnih stranaka u Bosni nijesam se sretao s Radovanom Karadži ćem, ali sam u Sarajevu bio često prisutan. Tema moje doktorske disertacije bila je usmena književnost Bosne u 19. vijeku... Jednog dana, Nada Lazarevi ć mi kaže da treba da idem u Trebinje na miting Srpske demokratske stranke. Odem u Trebinje ne samo ja ve ć čitav vrh Narodne stranke“. Uvijek svoje dolaske Kilibarda zna da uopšti

i uokviri sa drugim važnim politi čarima ili ličnostima sa kojima će moći začiniti ono što priprema

da bi sve amortizovao i svoju ulogu postavio na tankim granama i bezna čajnoj ulozi i to kao lidera srpske opozicione stranke, što automatski stvara privid podozrenja u ono što pri ča i pripovijeda kao i opravdanja da je on samo sticajem okolnosti bio pozivan i nevoljno bio u česnik svih dogovora i pri ča sa visokim zvaničnicima, a vodio je „rat za mir“! Dakle, N. Kilibarda u „ratu za mir“ tek toliko u čestvuje kao neki strani novinar ili posmatrač na visokoj funkciju i ima ulogu „posrednika“ me đu zaraćenim stranama!

Znao je uvjek „spasiti“ situaciju koja se mogla pretvoriti u nešto drugo i, tako đe je znao, kako upravljati sa masama koje zvižde gostu ili govorniku i sve usmjeriti onamo gdje on ho će radi „stabilnosti“, ukupne situacije ili držanja pod kontrolom! „Dok govori Čengić iz silne mase umjesto eha čuje se i poneki zvižduk, a u jednom času i povik: - Ua Turčine! Odmah sam intervenisao i sprije čio da se „Ua...“ slije u hor. - Braćo Srbi, da li se tako gosti dočekuju“. Sve je kod Kilibarde senzacionalno i „dobronamjerno” i to u vremenu jakog nacionalizma, a on kao lider u svemu uspješan i gotovo dobar doma ćin, spreman da nategnutu situaciju uvije, omekša i razbistri ono što neko pokušava zamutiti ili pretvoriti u otežavaju ću situaciju, koja prijeti da plane ili da postane lako zapaljiva. I tako sve kod N. Kilibarde po činje sa mitinzima, metežima, srpskim nacionalizmom sa kojim se uvijek pripomaže ili bolje re ći ubacuje jače faktore sa drugačijim ulogama od njegove, zatrovanim srpstvom i spremnoš ću za rat, a on je tu da „smiri“ situaciju i da narod odnosno lako zapaljiva masa ne preokrene situaciju u zlo i gore! E, tako mi toga i takvih mitinga i govora, bez mržnje i „dobonamjernog“ usmjeravanja sa „sre ćnim“ završecima svega Znao je uvjek „spasiti“ situaciju koja se mogla pretvoriti u nešto drugo i, tako đe je znao, kako upravljati sa masama koje zvižde gostu ili govorniku i sve usmjeriti onamo gdje on ho će radi „stabilnosti“, ukupne situacije ili držanja pod kontrolom! „Dok govori Čengić iz silne mase umjesto eha čuje se i poneki zvižduk, a u jednom času i povik: - Ua Turčine! Odmah sam intervenisao i sprije čio da se „Ua...“ slije u hor. - Braćo Srbi, da li se tako gosti dočekuju“. Sve je kod Kilibarde senzacionalno i „dobronamjerno” i to u vremenu jakog nacionalizma, a on kao lider u svemu uspješan i gotovo dobar doma ćin, spreman da nategnutu situaciju uvije, omekša i razbistri ono što neko pokušava zamutiti ili pretvoriti u otežavaju ću situaciju, koja prijeti da plane ili da postane lako zapaljiva. I tako sve kod N. Kilibarde po činje sa mitinzima, metežima, srpskim nacionalizmom sa kojim se uvijek pripomaže ili bolje re ći ubacuje jače faktore sa drugačijim ulogama od njegove, zatrovanim srpstvom i spremnoš ću za rat, a on je tu da „smiri“ situaciju i da narod odnosno lako zapaljiva masa ne preokrene situaciju u zlo i gore! E, tako mi toga i takvih mitinga i govora, bez mržnje i „dobonamjernog“ usmjeravanja sa „sre ćnim“ završecima svega

„Jer, u toj istoj Fo či kada ja stanem za govornicu pred binom se postroji grupa mladića, najviše ih bješe iz Lješanske nahije, sa kokardama, šajka čama a svi bradati. „Novakova garda“ pazi šefa dok govori i još ga prekida pjesmom: “Uskoro će Kilibarda Crnom Gorom da zavlada”. I na drugoj strani se dešavalo sli čno. Zavijorili su se turski barjaci, govori su postali zapaljivi. Ne zaboravimo, to je vrijeme kada zvani čnici iz Male Azije pričaju kako sanjaju državu od Kineskog zida do Ulcinja. To je i doba kada Vuk Draškovi ć po Srbiji obećava sječenje ne samo barjaka turskog, ve ć i ruke koja ga drži. Emocije je sve teže bilo kontrolisati, tenzije su narastale na tim mitinzima do neslu ćenih razmjera, najavljujući velike nevolje...“. I tako redom, N. Kilibarda pri ča i navodi „primjere“ gdje je sve „primirivao“ naelektrisanu situaciju i „spašavao“ da se ne pre đu granice normale! Svuda gdje je mitingovao bilo je bez „nacionalizma“ ili samo u „dozvoljenim“, doziranim i tolerantnim granicama ! Tu su ga čuvale njegove „nacionalne garde“ i tu se igralo, pilo i pjevalo, a njemu to sve i „nije“ baš godilo ili je sve sa lako ćom kontrolisao ne prepuštajući se nacionalističkoj histeriji, koju je svojim govorima proizvodio, a mase ga samo slušale! „Hladne“ je glave lako „kontrolisao“ svoje nacionalisti čke govore koji nijesu bili ekstremni, a (ni)jesu bili usmjereni ka „ratu za mir“!?

Kontradiktornost Kilibardine „ispovijesti“ je mnogostruka i velika. U njegovim re čenicama gdje prikazuje stanje na nekom mitingu i svoje prisistvo, sve je u granicama „tolerancije“ bez bojazni da se tako zapaljiva masa „ne može“ od njega samoga kontrolisati i sa njom upravljati!

Ve ć tada je nacionalizam žestoko bio počeo da zahvata sve veće gradove po Bosni i Hercegovini sa srpskim i muslimanskim življem i bogme u Crnoj Gori u kojoj su parole „rata za mir“ uglavnom bile usmjeriva čke da se ide u odbranu svega što je jugoslovensko, komunističko, srpsko, samo ne i crnogorsko, tada nikako! To ni sam Kilibarda još uvijek nigdje ne negira u svojim govorima ili je izostavio da bi svoju „evolutivnu“ ulogu dramski za činio i izveo je na pravi na čin za brisanje onoga što je nekada radio i za ostale aktere „rata za mir“. Svi oni koji su iz Bosne i Hercegovine ili Srbije, za N. Kilibardu su veliki krivci i glavni ideolozi, jer se nijesu (o)svijestili po instrukcijama jednoga ambasadora, koji je znao održati seansu i to samo jednom N. Kilibardi i uputiti ga na pravi put! Znao je to Kilibarda cijeniti i iskoristiti pa i danas je na tom ispra(v)nom putu vrlo slavodobitnom za njega i isplativom sa osnovnim motivom da na svojoj politi čkoj biografiji iz posljednje decenije XX vijeka ostavi što manje blata.

Sa politikom koju je iznio u svojoj „ispovijesti“ Kilibarda nema čega da se plaši da bi mogao biti prozvan za ono što je činio i propovijedao „lijepim riječima“ iz vremena „rata za nir“! Sve je kod njega tako jednostavno i pomirljivo, dozirano nekom malo naglašenijom ali ne tako opasnom nacionalisti čkom euforijom iz koje se nije mogla proizvesti nikakva iskrica rata!? Tako su držali govore, on kao lider Narodne stranke i ostali lideri nacionalisti čkih stranaka, a koje je on sve „smirivao“ kada je osjetio za to pravi trenutak da reaguje i, naravno, nije masi „davao“ mogu ćnost da bude izvan granica vjerske i nacionalne tolerantnosti!? Pazi boga ti, rekao bi i sam Kilibarda, kada bi objektivno htio pristupiti sagledavanju brojnih činjenica i onoga što je vješto upleo u svojoj „ispovijesti“! Baš se sve tako desilo i to je ta „istina“ o njegovom velikosrpskom snu, Dubrova čkoj republici, ujedinjenju srpskih zemalja, granicama u kojima će biti samo Srbi, Dušanovom carstvu i tako dalje!? Sve je tako „bezopasno“ da ni sam čovjek ne može prepoznati pojave ili uzroke koji su doveli do „rata za mir“ u kojemu je i on u čestvovao i dao zamajac onima makar u Crnoj Gori, kao što je taj isti zamajac pripisao drugom ili ga stvarno prikazao da njemu pripada. U njegovoj „ispovijesti“ sve je mogu će samo nije moguća njegova misija na mitinzima, jer je bila duboko „misionarska“, nenametljiva, blaga i blagotvorna sa dozom vjerske

i „nacionalne toleranicije“, i tako dalje!

Vidje ćemo šta je još sve Kilibarda planirao u svojoj „ispovijesti“, jer smo još uvijek na po četku njegove „objektivne“ i potpune ispovijesti, nevješte politike sa naivnošću, snovima i zabludama koje su ga pratile od po četka 90-tih godina XX vijeka pa sve do današnjih dana. Tako je njegovo u češće u „ratu za mir“ besprekorno i „naivno“, kao majke Tereze „mirotvoračko“ i sveto! Mogu će da u nekom drugom dijelu neke hronike crnogorske, romana ili ispovijesti nai đemo i na riječi gdje je upravo Kilibarda proglašen za sveca i možda ćemo u Crnoj Gori imati sveca iz vremena posljednje decenije XX vijeka, u kojem je i ratni huška č proglašen za svetitelja! Ništa ne bi čudno bilo, jer se čuda u Crnoj Gori nerijetko dešavaju. Zar Kilibarda već danas nije najve ći čudotvorac i „mirotvorac“!? Ako ne bude proglašen za svetitelja onda postoji realna šansa

da Kilibardu zbog „zasluga“ nominuju za neku evropsku ili svjetsku nagradu za mir! Ima mnogo razloga da on tako nešto o čekuje od onih koji su ga nekada upravo postavili za „diplomatu“, jer je to stepenica više i viso čije, a što da ne rekao bi on nekad u vremenu koalicije Narodna sloga (Narodna stranka i LSCG).

S obzirom da ve ć ima jednu medalju iz „rata za mir“ ova druga bi dobro došla kao medalja iz njegove „evolutivne“ faze za mir i stabilnost me đu susjedima, na čemu se on „osvjedočio“ svojom „diplomatskom“ karijerom, sve u „hodu vremena i promjena“, a sve iz „pragmati čkih“ razloga! Oki ćen bi tada bio Kilibarda i to dvjema medaljama i ništa ne bi bilo čudno, jer su pojedinci iz nekih ratova i za mnogo kra će političko djelovanje izlazili sa po nekoliko medalja, ordenja i lenta ili plaketa. Nikad nije kasno opet bi rekao Kilibarda, zato i strpljivo sada čeka, čuči

i osluškuje svoj politi čki ili prirodni „nerv“ šta će mu signalizirati, a on nepogrješivo reagovati i iskoristiti ukazanu šansu! Talas „mirotvorstva“ koji je zapljusnuo nekadašnje narode na raspar čanom jugoslovenskom prostoru imaće svoje heroje „mira“ iz „rata za mir“ i svakako da će se jednoga dana dijeliti jubilarne nagrade, a naravno da me đu nominovanima biće glavom i bradom Kilibarda, makar za ovu prvu deceniju XXI vijeka. Nadati se ili treba da se i to čudo desi

i realizuje ideja koja bi potekla od „mirotvoraca“ iz „rata za mir“ i generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“. Klju čeve mira u Jugoistočnoj Evropi ne drži niko drugi do Kilibarda, jer je svoju politiku sada posvetio upravo vjerskoj i me đususjedskoj saradnji, toleranciji i „vječnom“ miru me đu njima! Ako ne može biti svetac, a onda može biti „dobrotvor i mirotvorac“, da li kao onaj iz vremena „rata za mir”!?

Neka se Kilibarda okane pretvaranja, izmišljanja i poluistina sa kojima sve u oblande zamotano poslije onoga što je dobro znao, vidio, planirao, usmjeravao, zagovarao i liderstvom srpstva se zanosio i veli čao, reklamirao i prikazivao kao njegov istinski borac i tumač prava na nekadašnje srpsko „Dušanovo carstvo“. Umjesto što piše ispovijesti, hronike, pri če i tako dalje neka još jednom pro čita sve ono o čemu je pričao i pisao, javno govorio i propovijedao! Ima video zapise pa neka gleda i sluša, a ima i zapisnike sjednica skupštinskih, svu štampu i brojnu dokumentaciju, intervjue, naravno plakate-bilborde na kojima je reklamiran kao mesija srpstva i srpske politike, crnogorstva spasilac i (za)govornik nezavisnosti, pa neka upore đuje svoju ondašnju politiku u periodu posljednje decenije XX vijeka i sadašnju iz prve decenije XXI vijeka. Neka uzme i sve analizira, jer toliko barem zna, pa neka zaklju či „drugačije” i „suptilnije” onako u duhu današnjih integracija sa njegovim „novim” čitanjem i „tumačenjem” a sve sa „mekšim” i „ljepšim” rije čima! Valjda nije još uvijek u „zabludi” i nije da mu opet trebaju ambasadori da se (o)svijesti ili (o)trijezni od brojnih „snova i zabluda” pa će se tek tada vidjeti u totalu i svome ogledalu.

Neka jednom bude sam sa sobom i pred ogledalom. Neka tada kaže sve što o sebi zna iz vremena „rata za mir“ i jednom za svagda ispri ča cijelu istinu o onome što se zbivalo, i u tome je aktivno u čestvovao i sa kakvom je ulogom u svemu tome bio! Neka u svome ogledalu u totalu sagleda sebe, objektivno ispri ča ono što zna i neka se dugo posmatra da ne bi pao u iskušenje pa i sebe prevario iz „pragmati čnih“ razloga. Ako bude iskren i posluša naš savjet napisaće drugi dio „ispovijesti“ onako kako je uistinu bilo. Ono što je do sada napisao samo je polufabrikat ili neke pri čice za radoznale, koji imaju potrebu za vazduhom samo da bi „disali”! Dvije decenije politi čkoga života i rada su velike i nijesu onakve kavim ih je Kilibarda prikazao u ispovijestima, Neka jednom bude sam sa sobom i pred ogledalom. Neka tada kaže sve što o sebi zna iz vremena „rata za mir“ i jednom za svagda ispri ča cijelu istinu o onome što se zbivalo, i u tome je aktivno u čestvovao i sa kakvom je ulogom u svemu tome bio! Neka u svome ogledalu u totalu sagleda sebe, objektivno ispri ča ono što zna i neka se dugo posmatra da ne bi pao u iskušenje pa i sebe prevario iz „pragmati čnih“ razloga. Ako bude iskren i posluša naš savjet napisaće drugi dio „ispovijesti“ onako kako je uistinu bilo. Ono što je do sada napisao samo je polufabrikat ili neke pri čice za radoznale, koji imaju potrebu za vazduhom samo da bi „disali”! Dvije decenije politi čkoga života i rada su velike i nijesu onakve kavim ih je Kilibarda prikazao u ispovijestima,

Kilibarda ima posebnu mo ć zapažnja u masi i dobre procjene daljega dešavanja, barem tako kaže, a da li mu treba vjerovati!? Pored navedenog on „posjeduje” politi čki „nerv“ i vještinu manipulisanja posebno u radu sa masama, gdje nepogrješivo uo čava one na koje može snažno uticati ili ih usmjeravati! A to mu je, svi su izgledi, specijalnost koja je svojstvena samo izvježbanim osobama školovanim za tu vrstu percepcije i otkrivanja slijeda doga đaja! „Sjećam se u Berkovi ćima jednog čovjeka koga sam zapazio u masi dok sam govorio. Gurao se nastojeći da se što više primakne bini i liderima na njoj“. Ina če sa masama će u narednim događajima i godinama „rata za mir“ Kilibarda uveliko ovladati, a vidi se to u „ispovijesti” njegovoj kako zna usmjeriti masu ili je primiriti, uvijek na ći „pravu” riječ da je „razoruža” i okrene sebi i svojim interesima! Da li je baš toliko „naivan“ Kilibarda da tako piše svoju „ispovijest” i prikazuje masovne scene sem sa jednim ciljem da sebe prikaže kao nevještu i nezrelu osobu, čistunca i naivca kao lidera koji se nije umio sna ći? Da li je i danas takav ili malo zreliji pa je zato i danas na politi čkoj i javnoj sceni onako kako on to hoće i sve mu je dato i na usluzi, počev od medija štampanih i elektronskih, a posebno na televizijama privatnim i državnim. Vjerovatno da su to zasluge iz prošlosti i ništa drugo!?

Za politi čara kojemu se ništa nije loše desilo niti dlaka sa glave falila, a prošao je sito i rešeto od po četka karijere u Narodnoj stranci i lidera, pa do „samostalnog p(oli)tičara”, pisca, književnika i univerzitetskog profesora na državnom i privatnom univerzitetu, nema se šta drugo re ći sem da su sve to samo „zasluge“ i „uslužna” djelatnost ostvareno pomoću njegovog izoštrenog sluha i preosjetljivog „politi čkog nerva“ koji ga nikada nijesu prevarili! Zato je i opsta(ja)o na politi čkoj i javnoj sceni u Crnoj Gori danas sa ulogom „samostalnog p(oli)tičara“ i javne li čnosti. Onoliko kriza i lomova u Narodnoj stranci proći i „rat za mir“ izgubiti, snove i zablude ne ostvariti i opet biti uspješan javni i politi čki djelatnik sa drugom potpuno suprotnom politi čkom ulogom i opcijom to je zaista za divljenje odnosno porazno saznanje da se samo tako može u Crnoj Gori živjeti i raditi. I sve je to bezbolno prošao i bogme unov čio, ako ne materijalno a ono sa mogu ćnošću otvorenih vrata da može pričati, pripovijedati, pisati i objavljivati i još uvijek u poznim godinama nastavu na visokoškolskoj ustanovi izvoditi i studentima onako „ čedan” politički čistunac biti, koji se „osvijestio” od zabluda u kojima je dugo bio, pa opet nadahnuto (pro)evropski predavati narodnu književnost srpsku, crnogorsku, hrvatsku, slovena čku, bošnjačku, makedonsku i tako dalje, a da se niko ne zapita sa kojim Novakom Kilibardom ovim sadašnjim ili onim iz minulih nekoliko desetlje ća?!

Kilibarda je u svakom trenutku znao da masi treba davati politi čke „dopinge” i to one sa njegovim govorima i zabludama! „Masi je neprestano davan novi doping... Okomljavao sam se na lažno bratstvo i jedinstvo. Razumije se, pominjao sam i jame i zlo čine nad srpskim narodom, a najviše sam govorio, kao što sam i bio povjerovao, da će se prekomponovati Jugoslavija u srpsku

korist. Javno sam priželjkivao da se ukine granica izme đu Crne Gore i Hercegovine i da u toj prekomponovanoj zajednici budu jedna teritorija... Danas kada se otkrivaju jame oko

Fo če, napunjene nedužnim ljudima, stidim se svojih riječi sa fočanskog mitinga...“. Sa oduševljenjem i samoreklamerstvom Kilibarda u svojim ispovijestima rado isti če šta je sve činio i dodavao da bi bio zapažen na skupovima i mitinzima na kojima je držao vatrene govore. Pa zar nije to propaganda koja je tada bila toliko negativna da je mase upravo pripremao, navodio i usmjeravao onamo kuda je on želio i samo im je trebao još poneki stih kao doping, ljepša i „mekša” rije č, pa se samo čekao trenutak da se mase pokrenu i nastane stampedo. Čekao se samo znak onih koji su sve to režirali i politi čki scenario unaprijed napisali.

U svemu tome uloga N. Kilibarde kao lidera Narodne stranke Kilibarde bila je velika i presudna a kombinovana sa politi čkim interesima ostalih političara izvan Crne Gore, sa učešćem vojske i ve ć pripremljenim paravojnim formacijama i dobrovoljcima, pa je tako „rat za mir“ mogao da po čne. „Ipak, najmoćnije aplauze dobijao sam govoreći o jedinstvu Crne Gore i Hercegovine, koje ne može niko razdvojiti. Dodavao sam da sam poluhercegovac, kao sestri ć vojvodske i ustani čke kuće Vukalovića. Palilo je to, često su me zvali, molili da dolazim na te skupove“. Ho će N. Kilibarda da kaže i još da (u)tvrdi i ubjeđuje javnost da je bio u zabludi i naivi, (ne)svjestan zna čenja riječi vatrenih govora na mase sa kojima je volio eksperimentisati i navoditi ih onamo gdje će „rat za mir“ carovati zajedno sa svim liderima iz toga ratnohuškačkog i harmonikaškoga zbornog kola na čelu sa liderom Narodne stranke. Prosto rečeno uživao je na mitinzima gdje je mogao govoriti koliko ga je grlo nosilo, a bio je u tome neumoran, barem prema onom što je u „ (is)povijesti(ma)” napisao, i naravno da je bio najgromoglasniji, najtiražniji govornik koji je oduševljavao mase, za razliku od drugih govornika koji su bili jedva čujni ili tek toliko zalijeka zapaženi. „Radovan Karadžić je dosta anemično izgledao na tim mitinzima. Kao govornik nije pokazivo karizmu, niti je on mogao da zapali masu...“.

Godilo je Kilibardi što je uspješniji od svih govornika, pa će nastaviti u „ratu za mir“ još žeš će samo da bude prvi govornik kojega će mase željeti, rado slušati i poslušati i sa kojima će biti na glasu. Kada je sve prošlo on će okriviti te iste mase, kojima je držao zapaljive govore, zato što se rat vodio! Drugim rije čima, Kilibarda hoće reći da ga nijesu tako pažljivo slušali on ih ne bi predvodio i ne bi bio na čelu jedne srpske stranke nego u kolu drugih stranaka! Tada mu je odgovaralo srpstvo i mitinzi, mase sa kojima je dosezao do nebeskih visina. Činilo mu se tada da Bog nije daleko i da mu je na dohvat ruku i u toj ulozi se „nalazio“, uživio i (na)uživao. Bio je tada ispunjen u potpunosti, a „snovi i zablude” po čeli da se ostvaruju onako kako ih je tokom dana sam smišljao i planirao, a za kojima je žudio još od po četka osamdesetih godina kada je istjeran iz Komunisti čke partije - Saveza komunista.

Potajno je sve pripremao i želio osvetu, a šansa koja mu se ukazivala na mitinzima nije ispuštana iz vida pa je samo ugrabio pravi trenutak kada su mase divljale, kada su ga svi slušali i kada mu se najviše vjerovalo. Tada je postao lider, veliki govornik koji je znao ugoditi masama! Znao je da je postao neprikosnoveni govornik i lider Narodne stranke koji je okupljao istomišljenike, simpatizere, radoznale, pismene i nepismene, doktore nauka, ljekare, obi čne ljude

i seljake, članove stranke i ostale koji su dolazili samo da vide i čuju govornika Novaka Kilibardu! Oni koji su osnovali stranku sve su budno pratili i zajedno sa njim usmjeravali pojedince, grupe i ujedno mase. Temperatura na mitinzima je rasla a on je žario, palio, razgarao i dolijevao ulje na vatru govorima sa vješto odabranim stihovima iz narodne poezije i sve je plamtjelo. Danas taj isti Kilibarda u tome ništa ne vidi, ve ć da je samo bio „naivac“ koji je (upo)trijebljen!?

Kada je „rat za mir“ završen tada se i „uslužna“ djelatnost promijenila i onda je nastalo novo vrijeme u kojem se išlo „mirom protiv rata“! Tada se po čeo mijenjati i Kilibarda. Procijenio je, na osnovu svojega unutrašnjeg „nerva“ koji ga nije varao, da se mora hvatati druge politike, pa je tako nastala njegova „evolucija u hodu vremena i promjena“ iz „pragmati čnih“ razloga, a „nova“ politika, procesi i doga đaji sve je bilo nametnuto od Evropske Unije! Znao je Kilibarda dobro uo čiti i naslutiti šta se sprema i koji su vjetrovi već tada počeli da duvaju i kako se zahuktava me đunarodni sud pravde u Hagu. Haški tribunal će početi da radi sve većim kapacitetom od sredine posljednje decenije XX vijeka. Sve je to vidio (ne)svjesni, bunovni ili sneni i „zablu đeli“ N. Kilibarda. Na vrijeme se po čeo otpojasavati i oslobađati svoje političke prošlosti, koja više nije bila tako plodonosna, a koja je svakoga trenutka mogla da ga odvede na drugo nepoželjno za njega mjesto. Na tom je putu odbacivao jednoga po jednog druga, prijatelja, stradalnika, člana partije i grabio onamo gdje će se uključiti kao da se ništa prethodno nije ni desilo i sa „novom“ politi čkom „opremom“, suptilnim i „mekšim“ riječima, „drugačijim“ čitanjem i „tumačenjem“ stao na drugi kolosjek samo razli čitoga smjera-pravca kretanja.

Ve ć tada se vješto oslobodio brojnih vagona iz prvoga voza zvanoga „rat za mir“ i dijela tereta pa usko čio u voz posljednjega vagona koji se kretao drugim kolosjekom - suprotnoga smjera i prihvatio se „nove“ politike integrativnih i evropskih procesa, dobrosusjedstva, tranzicije

i evropeizacije. Tu politiku će stidljivo početi da zagovara i vješto zamotava u brojne oblande pokrenutih politi čkih procesa evropskih i evroatlantskih integracija, a koji su počeli dolaziti od Evropske Unije od kraja posljednje decenije XX vijeka ili nešto odmah poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

U pauzi koja je nastala poslije Dejtona Kilibarda se presabirao i politi čki počeo da modifikuje svoje nekadašnje smjernice, „snove i zablude“ i neosjetno ih po malo uklapao u još uvijek za njega (ne)jasnu evropsku politiku kojoj tada nije bio vi čan, ali jeste osjećao da se radi o ne čem novom i za njega prosperitetnom. Njegovi govori, izjave i ostalo što je pričao ili propovijedao za činjavao je svojim „novim“ viđenjima, bolje reći modifikovanom starom politikom. S druge strane, ostavljao je prostora da mu njegovi dotadašnji istomišljenici, sljedbenici i posebno njegovi „eksperti“ ne mogu na vrijeme uo čiti šta on zapravo radi i kuda smjera. Mora se priznati da ih je tada vješto nadigrao pa čak i izigrao. Vjerovatno da su oni iz najužeg rukovodstva Narodne stranke po nešto osje ćali, ali ni na kraj pameti im nije bilo da njihov politi čki lider smjera da se (za)okrene i napravi salto mortale u politici i prihvati se nove „evropske“ politike, a nekadašnju odbaci kao da nije postojala u njegovoj politi čkoj biografiji.

Skidao je N. Kilibarda politi čke košuljice sasvim lagano i perfidno. Njegovo političko majstorstvo i manipulacije sa masama i pojedincima došle su do izražaja u primjeni i promjeni sa novim kursom politike u kojoj će on i dalje biti aktivni činilac političkih dešavanja na crnogorskoj sceni. Novi govori su vješto smišljani, dugo pripremani i uobli čavani novom ideološkom matricom koju je vezivao sa svojim pragmati čnim razlozima, „novim“ stvarima i dnevno - politi čkim događajima, koji su bili na kursu politike koju je zagovarala Evropska zajednica. To je sva suština „evolucije“ N. Kilibarde i svih njegovih snova i zabluda sa kojima on pokušava javnosti zamazati o či i opravdati svoju političku prošlost pred licem pravde i onima koji će malo bolje prostudirati njega i njegovu ulogu u svemu tome za dvije decenije političkoga rada i djelovanja.

„Harizmati čna“ ličnost lidera Narodne stranke N. Kilibarde nije bila dovedena do vrha, jer mu je trebalo još malo vremena. Me đutim, događaji su ga pretekli! Na vrijeme je sve to shvatio i u „hodu“ se prestrojio. Procijenio je trenutak kada se treba zaustaviti, a to je bilo Dejton i nije više imalo smisla bilo šta nastavljati ve ć se nanovo okrenuti i početi ponovo od početka. Odre đene okolnosti i događaje kao i vatrene govore uspio je preraditi, prepjevati i iskoristiti iz njih ono što će mu valjati za vrijeme koje dolazi. Znao je da vješto sam sebe prepravi, prekomponuje i uklopi staro sa „novim“, iako krpljeno dobro mu je došlo i bi će mu s ruke u novim doga đajima koji su se nazirali, a on ih je „osjećao“! Veliko je pitanje koliko je to njegov „nerv“ sve „osje ćao“ da nije bilo onih koji su iz sjenke usmjeravali događaje i motrili na njegovu „uslužnu” djelatnost ! Iako je to bio politi čki salto mortale, zaokret za 480 stepeni Kilibarda je istrpio sve turbulencije i kao „nov“ pokušao sebe prikazati kao politi čkoga „čistunca” koji je igrom slu čaja „naivno“ bio prisutan u „ratu za mir“, a govore koje je držao samo su bili dobro došli za njegovo vježbanje i pripreme za rad sa studentima, jer je u vrijeme „rata za mir“ (ne)redovno izvodio nastavu na Univerzitetu.

Ostavio je mase, a prigrabio se druge politi čke klase, klupe i kase. Prišao je onima protiv kojih je bio žestok politi čki borac i kojima nije davao za pravo da postoje Crnogorci već samo Srbi u Crnoj Gori, niti crnogorska nacija, iako se valjda (ne)rado „(pri)sjetio“, svakako, razgovora sa onima koji su još tada i njemu govorili da Crnogorcima priznaje naciju! Sad mu nije bilo teško u ći u nove koalicije. Ušao je u koliciju sa Liberalnim savezom Crne Gore kojega je ostavio ili se sa njim politi čki razišao, pa prišao mnogo jačem političkom protivniku DPS-u i SDP-u kao koaliciji „Da živimo bolje“. Tako je činio sve do današnjih dana, kada u slobodnom vremenu priprema nova književna djela i prisje ća se događaja koje će opisati u nekoj drugoj „ispovijesti“ Ostavio je mase, a prigrabio se druge politi čke klase, klupe i kase. Prišao je onima protiv kojih je bio žestok politi čki borac i kojima nije davao za pravo da postoje Crnogorci već samo Srbi u Crnoj Gori, niti crnogorska nacija, iako se valjda (ne)rado „(pri)sjetio“, svakako, razgovora sa onima koji su još tada i njemu govorili da Crnogorcima priznaje naciju! Sad mu nije bilo teško u ći u nove koalicije. Ušao je u koliciju sa Liberalnim savezom Crne Gore kojega je ostavio ili se sa njim politi čki razišao, pa prišao mnogo jačem političkom protivniku DPS-u i SDP-u kao koaliciji „Da živimo bolje“. Tako je činio sve do današnjih dana, kada u slobodnom vremenu priprema nova književna djela i prisje ća se događaja koje će opisati u nekoj drugoj „ispovijesti“

Bio je govornik, lider, žario je i palio mase, izigravao klovna, pajaca i lidera, uvjeravao one koje je vješto obmanjivao i sa kojima je manipulisao. Bio je na „uslužnom” politi čkom zadatku tada i sada, a povjerenu uslužnu djelatnost je veoma dobro odradio i to „bez“ ikakve materijalne „koristi“ on tako „mlad“ i „naivan“, a svi drugi su se (o)koristili i njega „iskoristili”, a najviše njegovi „eksperti“ koji su ga onako (od)bacili na davši mu da mandat lidera zaokruži na desetogodišnjicu osnivanja Narodne stranke! To mu je velika žal, bol i tuga! Samo da ho će biti stvarno iskren makar pred samim sobom i ogledalom pa re ći sve što je „zaboravio“ o „ratu za mir“! Vjerujem da bi iz ogledala njegov lik - alter ego - prasnuo u takav smijeh da bi se i on sam zacenio, jer za sada sopstvenog politi čkog srama i stida ili crvenila nije spoznao. Jednoga dana progovori će Kilibarda o punoj istini iznijetoj u „ispovijestima“ u kojoj je sve ispričano nepotpuno, nedore čeno, romansirano, djelimično tačno i fragmentarno sa prozivkom ili pozivom na stvarne li čnosti i to je cijela istina u njima, a ostalo su poluistine i fikcije autora ispovijesti.

Kad tad prou čiće Kilibarda ono šta je kazivao i pisao, analiziraće i iznijeće makar to ostavio

da bude otvoreno kao što rekoh i 2132. godine na totalno pomra čenje Sunca, koje će gledati neke druge generacije i čitati ono što je zapisano, makar samo dio od svega. „Za mene i Raškovića politika je hobi, za Karadži ća i Miloševića - zavjet. Radovan Karadžić je došao jedan jedini put na moj miting. Bilo je to u Nikši ću... U toku rata u Bosni, sa Karadžićem sam se više puta čuo telefonom a vidio sam ga svega dva puta“.

Ne sje ća se dobro Kilibarda svih susreta sa Radovanom Karadžićem, jer zaboravlja još jedan od susreta gdje su sva trojica i Radovan, Novak i Jovan Raškovi ć. Nevažno koliko je susreta bilo, ali je mnogo važnije što Kilibarda sada u „ratu za mir“ svoju ulogu lidera zanemaruje i sve prepušta drugima J. Raškovi ću, M. Martiću, R. Karadžiću i ostalima, a sebe (po)stavlja u drugi plan u nekoj dalekoj pozadini gdje se o njemu niko ne brine, a ipak iza sebe ima ve ć veliki broj mitinga na kojima je stekao veliku slavu, brojnu posje ćenost, veliku slušanost i skoro „harizmatsku” li čnost! Dakle, Kilibarda već uveliko u „ispovijestima“ rado mijenja svoju ulogu lidera, na mitinzima „teško“ ste čenu, za sve ono što će se kasnije dešavati i rado ustupa drugim li čnostima i prepušta im vođenje rata. Sa njima druguje, putuje, gostuje, vodi neoformalne razgovore, pije i jede, leti i zabavlja se, ide kuda mu drago i to sve „iz hobija”, a ne za vjeru i otadžbinsku dužnost na koju je zaboravio kada su se dostavljali vojni pozivi i kada je prisustvovao na Ćemovskom polju prozivkama odazvanih. A bogme treba istinu pravu reći i dobar dio na silu povedenih za pohode u „rat za mir“, njihovom postrojavanju i naoružavanju. Za slanje vojnih poziva gra đanima ili vojnim obveznicima Kilibarda je, kao lider Narodne stranke, dao veliki doprinos, iako takvu činjenicu danas prećutkuje u potpunosti, ni da je makar pomene!

Zna Kilibarda kada i kome treba dati prednost i uvaženost, visok rejting ratnih zasluga, a kome medalju za „lijepe rije či“ u „rat i miru“ od onih koji su vodili taj rat. Za njega baš ništa ne zna či masa, niti hoće da razumije nepismenog, neobrazovanog čovjeka kojih je tada bilo na tom polju. Kao da nije svjestan, ve ć u zabludi, pa ne zna za izreku „sa kime si takav si“ i to nekoliko godina zajedno. Hajde da je jedna ili dvije tri ve čeri ili dana, pa da čovjek kaže zapili se ljudi pa ne znaju šta rade i ko je sa kim i na kome su mjestu. Eto kakav je politi čki lider Narodne stranke bio „velika Srbenda“ N. Kilibarda. Teško je povjerovati i njemu samome u ono što piše, pripovijeda i zanoveta u svojim ispovijedima. A, tek, kako je onim koji tu ispovijest dobiju od njega prepušteni samima sebi da mu na rije č povjeruju ili da danima provjeravaju istinitost svega što je napisao, nekada zagovarao, mitingovao, putovao i zapovijedao, dijeli oružje iz kamiona on ili njegovi članovi stranke u kojoj je bio lider i bez čijega se znanja nije moglo dijeliti nikakvo oružje.

Čovjek ne mora sve rukom dotaći i svakome udijeliti po pušku, može i dozvolu izdati ili naredbu i samo mig uputiti svojim vjernim kerberima i slugama kao ostraš ćenim borcima za

srpstvo i srpske zemlje i to je ono što N. Kilibarda od sebe odbija, a sve svodi na deskripciju bez dokumenata sem svojih sje ćanja, naive i zabluda, kao osobe koja je već tada zagazila u sedmu srpstvo i srpske zemlje i to je ono što N. Kilibarda od sebe odbija, a sve svodi na deskripciju bez dokumenata sem svojih sje ćanja, naive i zabluda, kao osobe koja je već tada zagazila u sedmu

čeo je da mitinguje i da govore drži nešto prije 1990. godine i tako „naivan“ ušao u „rat za Po mir“! Nekolike godine proveo je gledaju ći i mrtve i žive, ranjene i iznemogle, razurene i spaljene domove, na svim stranama ratna zgarišta, kolone i konvoje izbjeglica i tako dalje. Čista „naiva” N. Kilibarde, ako mu ko povjeruje. „Nasjeo” je i Kilibarda na svoju propagandu koja mu je djelimi čno zamutila znanje sa fakulteta pa je i zbog toga jadan mogao da nastrada prilikom nekih posjeta i razgovora koje je vodio u toku rata! Siromah pa se nije znao sna ći, jer u ratu kaže ginu ljudi, nestaju ljudski životi. Možete li mu vjerovati i zamisliti kako sve to zvu či i još kako sve to „teško i bolno” doživljava Kilibarda, jer prvi put „ čuje” da se u ratu može poginuti i bogme „ukazuje” i Radovanu da koji čovjek ne pogine „...čuvaj se da ne pogine čovjek“!? Smiješno je i previše, iako je od Kilibarde!

A, N. Kilibarda je ro đen 1934. godine, i bogme imao je punih šest godina ili blizu sedam kada je rat zapo čeo u onoj Jugoslaviji, a bogme sigurno u njegovim Banjanima gledao i vojnika neprijateljskoga i onoga vojnika koji je osloba đao domovinu. Gledao je i jedne, druge i treće i ko zna koliko vojnika i siguran sam da je čujao da ljudi u ratu ginu i tada kada je bio dječak!? A poslije rata sigurno je mnogo više slušao o ratu, čitao i čuo da su mnogi poginuli i iz njegovih Banjana, bez obzira na kojoj su strani bili i u kojim redovima neprijateljskim, oslobodila čkim ili onima koje su sara đivale sa neprijateljem-kolaboracionistima. Da li zaboravlja Kilibarda ono što je nekada govorio za borce sa dubrova čkoga ratišta na kojemu su pali mnogi mladi životi, a koje je on svojim vatrenim nacionalisti čki zapjenušanim govorima podsticao, hrabrio, zavodio i na kraju poveo da osvoje „srpski Dubrovnik“, a danas ni da ih pomene i izrazi svoju bol i tugu jer je za njihovu smrt zna čajno odgovoran, makar kao podstrekač - ratni huškač?

Mada smo negdje na po četku naveli citate iz njegove izjave, ipak, da još jednom da podsjetimo N. Kilibardu na rije či: „Šta reći o crnogorskim borcima na frontu? Tamo je velika hrabrost ali i pogibija. To su podvizi za legendu... Naši su članovi veliki borci i besplatni rodoljubi... ”. N. Kilibarda kao da nije svjestan onoga na šta ih je podsticao da idu u rat, a tamo se, ipak, ginulo !!! On tobože upozorava R. Karadži ća da koji vojnik-čovjek ne pogine „...čuvaj se da ne pogine čovjek”!? Veliko je danas političko i lično licemjerstvo N. Kilibarde koji zna druge savjetovati i ujedno okriviti za „rat i mir” ali sebe ne vidi u svemu tome, sem kao „mladu nevjestu” koja se tu našla sticajem okolnosti, a bez ikakve odgovornosti, a kao lider Narodne stranke znao je jurišati na osvajanje „srpskih teritorija”. Dokle sa takvim licemjerstvom misli i ći Novak Kilibarda, nekadašnji nacionalista ostraš ćeni, lider Narodne stranke, koji je, ipak, znao nabavljati i dijeliti oružje i zagovarati „rat za mir”? Da li N. Kilibarda (pre)poznaje svoje rije či od kojih se nekada nije stidio, ve ć na njima gradio političku karijeru?

Čitajući „(is)povijesti” gotovo da se može osjetiti njegovo prenemaganje od opasnosti da neko u ratu ne pogine! A da li zna Kilibarda u kojim se to gra đanskim ili drugim ratovima, koji su se vodili nekoliko godina nije ginulo ili ni kap ljudske krvi da se nije prolilo?! Valjda se Kilibarda u svojim „ispovijestima” ne želi podsmjehivati čitaocima, pismenim ili nepismenim, obrazovanim ili onima koji su bili u „ratu za mir”! Za Kilibardu rat je takav, pa kad je tako kako pri ča sa kojim ciljem je njegova Narodna stranka, čiji je on bio lider, dijelila oružje? Neće valjda reći da su dijelili oružje da se sa njim spava a ne da se „igraju“ rata, kao i da je sve to igra i niko ne će poginuti! Sve je to čista „naiva” N. Kilibarde u koju on najviše istine kaže kada stalno ponavlja

da je ušao u politiku „iz hobija“ i da je valjda držao govore „iz hobija“ uvježbavaju ći poze sa kojima će studentima držati predavanja, pa sve dotle da je možda „iz hobija“ i dijelio oružje i slao u rat vojnike, tako đe, „iz hobija“!? Takav „hobi” koji danas propagira N. Kilibarda koštao je mnogo ljudskih života, i za sve se to snosi puna moralna, materijalna i krivi čna odgovornost pred državnim organima ako je pravne države! Premnogo je toga što je N. Kilibarda činio u „ratu za mir“ čisto „iz hobija“.

Takva „(is)povijest“ ili „ispovijedi“ koju je napisao N. Kilibarda i servirao čitaocima, crnogorskoj i široj javnosti, jeste njegov humoristi čki način prikazivanja rata i ratnih događaja što je žalosno od osobe koja je svjesna onoga što se dešavalo u gra đanskome ratu na jugoslovenskim prostorima i gdje je on imao veliku ulogu kao lider Narodne stranke. Morao je Kilibarda da pokaže mnogo više iskrenosti, ozbiljnosti, stida i srama, bola i tuge za onim što je činio u „ratu za mir“ i za na čin kako ga je „ispovijedio“, jer ono što je rekao i tražio kao oprost za sve što je njegova Narodna stranka u činila i on sam kao njen lider nije bilo iskreno niti pošteno od njega samoga. On je svjestan te činjenice, kao i činjenice da mu se ne može vjerovati na riječ u „(is)povijesti“ sa poluistinama, bez velikog broja mnogo ozbiljnijih stvari i doga đaja koje je pre ćutao, ne nalazeći za shodno ni da ih naznači i mnogo toga što je karikirao i podmetnuo drugima, pojedincima, gra đanima, dobrovoljcima, vojsci ili masama.

Mnogo toga je saopštio sve u cilju pravdanja svoje politi čke uloge u „ratu za mir“, naravno i drugih politi čara, sadrugova i boraca toga rata kao i pranja političke biografije svoje i drugih. Sve je tako vješto ispri čano da bi umanjio svoju krivicu i odgovornost ili da uopšte ne bi odgovarao za ono što je zagovarao, propagirao i ratnohuška čki zapjenušano govorio, direktno ili indirektno činio. Nije to bilo iz hobija, nego iz njegove namjere i pune svijesti sa kojom je upravljao masama, članovima svoje stranke i dogovorima koje je vodio u četiri oka ili oči u oči sa onima koji su vodili gra đanski rat. Neće valjda Kilibarda ubjeđivati nas kao čitaoce i javnost da nije ni jednog visokog oficira upoznao i sa njim vodio neki razgovor ili preko drugih ljudi kontaktirao i razmijenio neke dopise, naredbe, uredbe vojne, važne informacije i tako dalje.

Zamislite rat koji Kilibarda zagovara, „vodi“ i opisuje gdje se ne gine i gdje nema vojnika, a baš skoro da tako ispada u njegovim „(is)povijestima“. Kao malo se ratovalo, pustilo krvi, izginulo i raselilo se nekoliko stotina ljudi, popalile se neke ku će, izgorele neke štale, pokrale nekolike krave, oplja čkano nekoliko kuća, stajali ili ležali neki pijani vojnici, bili dobrovoljci i popili nekoliko buradi vina i rakije, i tako se šenlu čilo nekolike godine, a na kraju se on izvinjavao i prisustvovao godišnjici pomena „palim žrtvama u Srebrenici“ gdje se bilo iskupilo na hiljade ljudi, a on je tamo stajao i nabio crne nao čale pa nije mogao ni vidjeti koliko se ljudi okupilo!?

Politi čka i bogme lična ozbiljnost Kilibarde nije na visini koja se očekivala od jednoga lidera Narodne stranke, koji je imalo velikoga udjela u „ratu za mir“ i on kao njen lider najviše je odgovoran što je nepobitno i ne treba dokazivati. Po istom principu sa kojim Kilibarda postupa i pristupa u „(is)povijesti“ da je u politiku ušao „iz hobija“ i ispada da mu je i rat bio „hobi”, moglo bi se re ći da sve što se piše o Kilibardi jeste „hobi” i da je to pisanje „iz hobija”. Međutim, kao čitaocu i prije svega kao naučnom radniku i istoričaru nameće se pitanje sa kojim je ciljem N. Kilibarda pisao onako kako je pisao, tvrdio, uvjeravao, dokumetovao, izvrtao, obe ćavao, mitingovao, govorio, držao zapjenušane govore, iz kamiona punog oružja naoružava ljude i tako dalje? Da li je izgovor „iz hobija sam ušao u politiku“ dovoljan da pokrije sve one radnje koje je činio Kilibarda ili je to učinjeno sa namjerom da sve obesmisli, da nema razloga za poziv na odgovornost makar moralnu i ljudsku pa jednim dijelom bogme i sudsku, krivi čnu odgovornost? Šta to misli Kilibarda da sve svede na prazne pri če i izgovore jeftine, naivu i zablude, političko čistunstvo i zasluge u pokretu za nezavisnost Crne Gore, kao da prošlost njegova ne postoji i zbog koje bi ga trebalo barem malo biti stid što je bio lider Narodne stranke?

Kilibarda se izvinio i zatražio oprost i stavio ta čku na sve riječima „bilo je što je bilo“, i nikome ništa, nema krivice niti odgovornosti, jer su „oni“ drugi glavni krivci!? E, ima i onih drugih krivaca sa manjom ili ve ćom ulogom u svemu tome i poziva na odgovornost pa će drugi organi o tome suditi o kojem se stepenu odgovornosti radi i da li ima osnove za pokretanje krivi čnoga postupka. To se u pravnim državama tako radi i tu nema mnogo šta da se priča i piše ispovijed ili ispovijesti da bi ga javnost rehabilitovala ili ne. Ako je Kilibarda ve ć bio aktivni u česnik u svemu onome u vremenu njegove političke djelatnosti u „ratu za mir“ nema potrebe da je izbjegava, ve ć je treba skinuti sa sebe u redovnom postuku pa neka ga aboliraju svake krivice. Ovo što on piše u „ispovijestima“ i javnosti i na čin na koji se pravda još više ga pozicionira u Kilibarda se izvinio i zatražio oprost i stavio ta čku na sve riječima „bilo je što je bilo“, i nikome ništa, nema krivice niti odgovornosti, jer su „oni“ drugi glavni krivci!? E, ima i onih drugih krivaca sa manjom ili ve ćom ulogom u svemu tome i poziva na odgovornost pa će drugi organi o tome suditi o kojem se stepenu odgovornosti radi i da li ima osnove za pokretanje krivi čnoga postupka. To se u pravnim državama tako radi i tu nema mnogo šta da se priča i piše ispovijed ili ispovijesti da bi ga javnost rehabilitovala ili ne. Ako je Kilibarda ve ć bio aktivni u česnik u svemu onome u vremenu njegove političke djelatnosti u „ratu za mir“ nema potrebe da je izbjegava, ve ć je treba skinuti sa sebe u redovnom postuku pa neka ga aboliraju svake krivice. Ovo što on piše u „ispovijestima“ i javnosti i na čin na koji se pravda još više ga pozicionira u

Čudna su zapažanja N. Kilibarde i posebno zapisi i opisi onih ruševina i grobalja na koja je nailazio „a crkva netaknuta“, dok se bijele muslimanska groblja i „...Porušene džamije, Muslimani, njih šezdeset od sto, od postoje ćeg življa, pobijeni i protjerani,...“. Kilibarda gotovo na mah procjenjuje i daje podatke u procentima šta je i koliko ljudi stradalo i protjerano! Na drugoj strani makar da pomene da je stradalo i srpsko stanovništvo, o tome ni jedne jedine rije či! Zašto, zar nije i tu ljudska krv se prolila i pale ljudske žrtve? Nevjerovatno da kuda god je prošao Kilibarda, a prolazio je kroz mnoga mjesta sa mješovitim stanovništvom nacionalnom i vjerskom strukturom, nigdje nije naišao niti zapazio, pa na taj na čin ni opisao, makar jednu srušenu srpsku ku ću, oskrnavljeno groblje ili srpsko pravoslavno groblje koje je sa spomenicima palih ljudskih žrtava! To je tako neuvjerljivo i namjerno prikazano da se samo može zaklju čiti da je tendenciozno pisano da se dodvori drugoj strani i na taj na čin rehabilituje za ono što je činio tokom svojih putovanja, govora, mitinga sa dobrovoljcima iz njegove stranke ili mnogim drugim dobrovoljcima. Gdje je tu „(is)povijest i istina“ N. Kilibarde i kako mu vjerovati na rije ču njegove opise? Zar misli da je čitalac slijep da ne poznaje ili da nije dolazio u mnoga mjesta o kojima pisac piše i po kojima je hodio, držao govore, pozdravljao se sa vojnicima, „osmatrao“ Dubrovnik, posjetio Višegrad, Fo ču, Zvornik i tako dalje!? Zar Kilibarda misli da čitalac ne razumije ili ne može razlu čiti laž od istine i podmetanja koja mu podastire nekadašnji lider Narodne stranke samo da bi svoju krivicu iz „rata za mir“ odbacio ili umanjio? Takve vrste „ispovijesti“ su za one pisce koji potcjenjuju čitaoca i od njega nastoje da naprave slijepca i neznanca, koji će se „prosvijetliti“ i steći „znanje“ samo ako bude čitao i vjerovao N. Kilibardi i njegovim „ispovijestima“.

Kilibarda je znao kome treba dati preporuku da ide sa spakovanim koferima u Hag, a mnogi su po njemu to zaslužili izuzev njega „naivca“, koji se tu za(b)lu đen našao i nije se snašao već ostao tako nekoliko godina sa njima, a samo se čujao telefonom iz hotelske sobe ili kabineta i ništa više! Kome(n)dija rekli bi njegovi Crnogorci najcrnogorskiji kad Kilibarda opisuje šta je sve tako „bezazleno” radio u „ratu za mir“ i to sa onima koji su u Hagu. Njega Haški tribunal „ne će“ bez valjanih razloga, i zašto bi kad je on „samo“ držao govore, a mase ga na to „tjerale“, a on dao

ga Bog znao naizust mnogo pjesama i „pravih“ stihova iz narodne poezije pa samo srpske pjesme ili stihove recitovao i tek tako širio propagandu, „besplatno“ tuma čio svoja naučna djela! Sve je radio potpuno besplatno, bezazleno i besciljno samo da mase navede da po đu u rat! To je „rat za mir“ koji je N. Kilibarda vodio i zato je i nagradu dobio, orden kojemu niko ne može da u trag u đe, a on zna sve koji su ga dobili i ne nose ga već ga sakrivaju vještije od njega! Još samo nedostaje da taj orden kao „Dubrova čku republiku“ prikači kojem drugom članu Narodne stranke nekadašnjem ili sadašnjem. Ne će nikoga i to iznenaditi, jer je od Kilibarde, pisca, književnika i „samostalnoga p(oli)ti čara“, borca za mir i nezavisnost i svaku vrstu tolerancije pa makar ona bila

i zanovetanje kao kada opisuje svoja putovanja. Kod N. Kilibarde je sve „slu čajnost“ i svaki susret njegov sa opozicionim liderom je slu čajnost u foajeu, prilikom neke rasprave, skupa, sjednice i tako dalje, a sve onako se potrefi i namjesti baš kako mu odgovara pri či koju od početka u „ispovijestima“ prede. „Sa ove distance po činjem da vjerujem da je i sam Bulatović, kao inteligentan čovjek u to vrijeme, uočavao moju srpsku nepostojanost pa je htio da preduprijedi neki moj manevar u pravcu liberala“. Sve je mogu će i Kilibardino crnogorstvo u srpstvu i srpstvo u crnogorstvu u „ratu za mir“! A po tom principu zašto ne bi bilo da je Kilibardino crnogorstvo bilo nepostojano i da su neki politi čari upravo u njemu vidjeli veliku dozu nepostojanosti crnogorstva i baš ga zbog toga i izabrali za predsjednika stranke, makar radi neke politi čke ravnoteže u tadašnjoj Crnoj Gori! Moraće da se nekad zapita Kilibarda i sebi da odgovor ili istinu saopšti u ispovijestima!

će Kilibarda da zbuni čitaoca kao da je proteklo vrijeme tako davno i da nema svjedoka, Ho niti u česnika, a ni zapisa i ama baš ništa sem njega kao učesnika, svjedoka, pisca i pripovjedača će Kilibarda da zbuni čitaoca kao da je proteklo vrijeme tako davno i da nema svjedoka, Ho niti u česnika, a ni zapisa i ama baš ništa sem njega kao učesnika, svjedoka, pisca i pripovjedača