Stožernjaci među plitkoglavima -‐ Steve Barron, ČUNJASTE GLAVE (SAD, 1993.); Chris Columbus, GĐA. DOUBTFIRE (SAD, 1993.)
9. Stožernjaci među plitkoglavima -‐ Steve Barron, ČUNJASTE GLAVE (SAD, 1993.); Chris Columbus, GĐA. DOUBTFIRE (SAD, 1993.)
Dan Aykroyd je definitivno pomontipajtonio u Čunjastim glavama (Coneheads, SAD, 1993) kojima nije samo glavni glumac već i koscenarista. Dok je prije nastupao pretežno u komedijama naravi ili situacijskim komedijama, ovoga je puta slapstick postao njegovim središnjim podžanrovskim područjem. Lik kojeg glumi, supruga tog lika, izvanzemaljci, izdužene glave u stožac, spustili su se odozgo među plitkoglavi ljudski rod sa zadatkom da ga stožerno unište. Dvoje "stožernika" kreću se na robotoliki način, govore s robotoliko izobličenim i odsječenim izgovorom, sposobni vezano uraditi najapsurdnije i najprikladnije stvari: npr. koristiti vlastita usta za kemijsko ispiranje svjećica iz kosilice za travu kako bi se učinila dobrosusjedska usluga.
Po ustrajnoj slapstick tradiciji (od nijemofilmskog njenog kraljevanja, preko zvučnofilmskih njenih varijanti u braće Marx, Stenlio i Olio, Jerry Lewisa i najzad Letećeg cirkusa Monty Pytona...), već polazno apsurdno i karikaturalno izobličenje izgleda likova ima za cilj da u gledaocu "potkrijepi uvjerenje kako je cijela situacija nestvarna", kako je "ne treba uzeti ozbiljno, već se može opustiti i nasmijati" (R. Durgnat u The Crazy Mirror, London, 1969: 20). Posrijedi je potez "otvaranja" takvoga svijeta u kojemu se opušteno može očekivati apsurd.
I dočekujemo ga: ocrtavani su prizori pretežno generatorom slapstick gegova, silovitog i apsurdnog izokretanja uobičajene logike situacije. Ali, kao i u slapsticku, izokrenute situacije imaju ne samo ponekog zatečenog, zabezeknutog i ponekad nastradalog svjedoka (među plitkoglavim humanoidima), već i svoje superiorne tumače koji impliciraju kako je s ovim naglo izokrenutim stanjem stvari zapravo sve u redu (tako to uzimaju stožernički izvanzemaljci, odnosno montipajtonovci u svom Letećem cirkusu Montyja Pytona).
No, ovaj montipajtonovski samorazumljiv apsurd discipliniran je (uglađen i usložnjen) u narativno tkanje cjelovečernjeg filma na način na koji to montipajtonovci - izrasli u svijetu televizijskih skečeva - nisu znali učiniti u svojim filmskim izletima.
Naime, ostavši bez svog svemirskog broda a time i sredstva za uništenje Zemlje, čunjoglavi izvanzemaljci prijetvorno se uključuju u zemaljski život, očekujući kad će se ostvariti prilika da konačno izazovu uništenje Zemljana. Film tako dobiva narativnu perspektivu, a pojavom progonitelja (ludog službenika imigrantskog ureda) i "pogon" zapleta.
Sad, kako se to očekuje u slapstick orijentiranoj komediji, jest da je fabula pretežno parodijski vođena, i zato oslabljene "dramatičnosti". Parodijska je po tome što nije bez proto-žanrovskih karikaturalnih citata (na znanstvenu fantastiku, na tinejdžerske filmove, na socijalno-kritičke filmove...), karikaturalnog izokretanja žanrovski zastupničkih likova (osobito činovnika imigrantskog ureda kao stereotipskih predstavnika zlih vlasti) i po eliptički štosnom preskakanju preko veznih scena koje su inače potrebne u svakom "ne-epskom" narativnom filmu da bi se fabula uzela ozbiljno.
Ali, iako parodična, fabula je učinjena važnom veznicom pripovijedanja nizom iznenađujućih spoznaja koje novi prizorni razvoji donose gledaocu. Na primjer, stalnim je izvorom poticajnog gledalačkog iznenađenja u činjenici da se (plitkoglavi) ljudi prema čunjoglavcima odnose kao neobičnim ali vrlo prihvatljivim sugrađanima, bez "šovinističkih" reakcija. Iznenađuje postupno, posve prigodno otkrivanje koje sve nadnaravne moći posjeduju izvanzemaljci, a i to da ih tek iznimno koriste za zastrašivanje. Ti donosioci usudne kataklizmičke prijetnje svijetu iznenađuju Ali, iako parodična, fabula je učinjena važnom veznicom pripovijedanja nizom iznenađujućih spoznaja koje novi prizorni razvoji donose gledaocu. Na primjer, stalnim je izvorom poticajnog gledalačkog iznenađenja u činjenici da se (plitkoglavi) ljudi prema čunjoglavcima odnose kao neobičnim ali vrlo prihvatljivim sugrađanima, bez "šovinističkih" reakcija. Iznenađuje postupno, posve prigodno otkrivanje koje sve nadnaravne moći posjeduju izvanzemaljci, a i to da ih tek iznimno koriste za zastrašivanje. Ti donosioci usudne kataklizmičke prijetnje svijetu iznenađuju
i ljudskih ideala i sitnih ljudskih mana. Njihova kćerka, posve na način drugog naraštaja useljenika, govori engleski "bez akcenta", posve prihvaća zamaljski svijet kao svoj - a opet ima iznenađujućih moći i reakcija svojih roditelja.
Kao svojevrsna Durgnantova luda zrcala oni svojim izobličenjima čine lik suvremene civilizacije podnošljivo zanimljivim u njegovoj običnosti. Utoliko se završetak filma - uza sve parodijske elemente - doista čini zaključkom postupno razvijenog shvaćanja iznenađujuće ljudskosti svemirskih čunjoglavaca. Sretan kraj filma zato nije tek prekid niza geg-situacija - kako to znade biti u mnogim slapstick orijentiranim komedijama - već je zaokruženje suvisle naracije.
Steve Barron, redatelj ovog filma, majstor je mjere u neumjerenom svemiru s kojim mora izaći na kraj. Doduše jest: on vizualno stilizira gdje može, jest da elipsama dokrajčuje i potcrtava štosne scene i ne libi se spotovskih montažnih sekvenci niti parodijske karikaturalnosti. Ali u svom tom riskantnom stilskom svemiru čuva vještu dramsku orijentaciju svojom brigom za životne zanimljivosti međuljudskih odnosa. Barronov stilizam daje određenu neobvezatnost, lakoću filmu - nikoga ne tjera da film uzima kao "duboku" komediju koja bi da "razobličava" ljudske naravi, ljudsko društvo, niti nam nameće originalističke "nazorne uputnice" (kako to neki veliki komičari vole: Chaplin, Tati). Ali, unutar nepreuzetne aure nakloni će gledalac osjetiti mnogo topline sućutne ljudskosti i "ludozrcalne" uvjerljivosti kakva resi najvrednije komedije, odnosno baš one filmove koji su meni posebno dragi.
Premda u istom "fahu", redatelj Chris Columbus (Gđa. Doubtfire - Tata u suknjici; Miss. Doubtfire) ipak je "drugokategornik" u odnosu na Barrona.
I on je, kao i autori Čunjastih glava posegao za komički-aktivatorskim
karikaturalnim štosom: maskirao je svog junaka (Robin Williams) u ostarjelu dadilju kako bi se brinuo za svoju sudski oduzetu djecu. I on je - kako to nastoji većina zvučnofilmskih komediografa - želio očuvati narativnu konstrukciju filma tako da dade emocionalnog pokretača zbivanju: ozbiljnu a ugroženu emocionalnu vezanost junaka uz njegovu djecu i ozbiljne emocionalne probleme sa suprugom.
Cijeli se, međutim, njegov pothvat ruši zbog autorova nesnalaženja u odmjeravanju ove igre između "ozbiljne" emocionalnosti i "neozbiljne" karikaturanosti. Columbus, za razliku od Barrona, naprosto ne osjeća mjeru.
Robin Williams, glumac pretvorbi, ovoga se puta "prešao". Iz zafrkanta, kakav već (po predrasudama, naravno) mora biti glasovni sinkronizator crtića, iz osobe koja nikada neće žrtvovati prigodni štos radi njegovih predvidivo loših posljedica (tj. - "poput djeteta je", kako ga interpretiraju drugi u filmu), on se glumački odveć naprasno znade preobratiti u slinavog molitelja milosti (kad ženu moli da ga ne ostavi; ili da mu omogući
da obilazi djecu). Razumijem razloge autora (redatelja i glumca): valjda bi brzina emocionalne preobrazbe trebala pokazati ozbiljnost razloga za preobrazbu. Ali, učinak je obratan: lik postaje neuvjerljiv jer mu nedostaje karakterne postojanosti.
Tako je i s većinom drugih prebacivanja iz melodramskog u komičko i natrag. "Nosiocem" je filma zapravo melodramska fabula (tipa Kramer protiv Kramera). Ona daje filmu "težinu". Ali bi uz to autori htjeli da bude i komedija - kako bi dala filmu "zabavnost". Kako ne znaju kako to stopiti, komičke štosove i stilizacije daju pretežno "u rezervatima": ili u glazbenim montažnim sekvencama, ili u prigodnim, također rezervatskim, karikaturalnim postavama likova (karikatura brata, npr). Pri tome "realistički" temelj melodrame lako učini neuvjerljivim komičke prijetvorbe (npr. Doubtfire-maska Robina Williamsa, koliko god iz daljega impresivna, ima frankenštajnsku nepokretnost, izobličenost i vrlo ograničenu prigodnu izražajnost, pa ju je teško u realističkom kontekstu i iz bližih planova potpuno prihvatiti - što nimalo teško ne pada npr. s čunjastim glavama Barronovih junaka). Nesiguran u to djeluje li svaki od Tako je i s većinom drugih prebacivanja iz melodramskog u komičko i natrag. "Nosiocem" je filma zapravo melodramska fabula (tipa Kramer protiv Kramera). Ona daje filmu "težinu". Ali bi uz to autori htjeli da bude i komedija - kako bi dala filmu "zabavnost". Kako ne znaju kako to stopiti, komičke štosove i stilizacije daju pretežno "u rezervatima": ili u glazbenim montažnim sekvencama, ili u prigodnim, također rezervatskim, karikaturalnim postavama likova (karikatura brata, npr). Pri tome "realistički" temelj melodrame lako učini neuvjerljivim komičke prijetvorbe (npr. Doubtfire-maska Robina Williamsa, koliko god iz daljega impresivna, ima frankenštajnsku nepokretnost, izobličenost i vrlo ograničenu prigodnu izražajnost, pa ju je teško u realističkom kontekstu i iz bližih planova potpuno prihvatiti - što nimalo teško ne pada npr. s čunjastim glavama Barronovih junaka). Nesiguran u to djeluje li svaki od
Sad, kako je izrazitost često dobrodošla publici, ove osobine očigledno ne štete populističkom prihvatu filma. Dalje, kako je produkcija visoka, s dostojnim glumcima i marnom obradom, film nije bez izvedbenih vrednota, pa i kad omanjuje. Zato ovaj film može otrpjeti i onaj koji razabire bolesnu neodmjerenost izvedbe. Ali, slabotinja ostaje slabotinjom i ugnježđava se u središte doživljaja.
Dok se emocionalnost Čunjastih glava ne razabire lako ali će zato ostati zapamćena u onoga tko je osjeti, Gđa Doubtfire je film čiju će jaku emocinalnost i naprasnu karikaturalnost svak osjetiti, ali i prikladno zaboraviti kao što se zaboravlja sve što je neutemeljeno, pa ma koliko jako bilo.