Povijesna kontekstualizacija kolektivnih sjećanja

2.1.2. Povijesna kontekstualizacija kolektivnih sjećanja

Pojam kolektivnih sjećanja zaokupljao je društvene istraživače još od vremena antičke Grčke, no sve do početka 20. st. nije bila uspostavljena jasna i distinktivna socijalna perspekti va o sjećanju. Pojam kolektivnih sjećanja stoga se počeo konceptualno razvijati u prvoj polovici 20. st. unutar različitih društvenih i humanističkih disciplina, ponajprije sociologije, psihologije, povijesti i književnosti (Halbwachs, 1925; Bloch, 1925; Mead, 1932; Bartlett, 1932). Već spomenuti francuski sociolog, Maurice Halbwachs, bitno je označio i odredio pojam kolektivnih sjećanja dajući im teorijsku težinu i utemeljenost, te su njegove ideje imale najveći utjecaj na mnoge druge teoretičare i istraživače kolektivnih sjećanja. Povjesničar i sociolog J. Olick označava studije kolektivnih sjećanja kao transdisciplinarno i neparadigmatsko polje (Olick i Robbins, 1998) . Koncept kolektivnih sjećanja, osim što je predmet interesa sociologa, i nadalje sadržajno koegzistira u drugim društvenim i humanističkim disciplinama (povijest, antropologija, etnologija, psihologija, književna kritika), a u centru društveno-znanstvenog diskursa pojavljuje se 1980-ih godina (tzv. memory boom, memory industry ) kao neposredna posljedica pojave i razvoja multikulturalizma, pada komunizma te s pojavom politike kajanja (politics of regret, Olick, 2007) i politike viktimizacije (Kammen, 1995), ali vrlo bitno i kao reakcija i odgovor na holokaust kao rat i

stradanje dotad neviđenih razmjera koji je obilježio 20. st. U još razrađenijem sociološkom žargonu, slijedeći Barryja Schwartza, treba istaknuti tri povezana aspekta koji su se u intelektualnoj kulturi pojavili tijekom 1970-ih i koji su u svom

međudjelovanju potakli interes za socijalnu konstrukciju prošlosti. Situirajući kolektivna sjećanja prostorno i vremenski, Schwartz ističe da su multikulturalisti bili ti koji su prepoznali

historiografiju kao izvor kulturne dominacije te su se suprotstavili dominantnim povijesnim narativima u ime drugih, potlačenih grupa u društvu. Zatim, postmodernisti su napali konceptualna naglašavanja linearnosti povijesnih zbivanja, istine i identiteta te su počeli

poticati interes za proučavanje međuodnosa povijesti, sjećanja i moći. Te naposljetku, teoretičari hegemonije, prepoznavajući klasno uspostavljenu politiku sjećanja, osvijetlili su sjećanja kao područje osporavanja, upozorili su na popularnu memoriju te česte primjere instrumen talizacija i revizija prošlosti (Schwartz, 1996).

Jedna od najznačajnijih tema u studijima kolektivnih sjećanja oduvijek su bile javne kontroverze o političkim i kulturnim dimenzijama rata i nadalje ratnih komemoracija. Jay Winter (1995) pisala je o tome kako su komemoracije Prvog svjetskog rata služile za transformaciju pojedinačne tuge u javna žalovanja. Dok je Prvi svjetski rat bio katalizator Jedna od najznačajnijih tema u studijima kolektivnih sjećanja oduvijek su bile javne kontroverze o političkim i kulturnim dimenzijama rata i nadalje ratnih komemoracija. Jay Winter (1995) pisala je o tome kako su komemoracije Prvog svjetskog rata služile za transformaciju pojedinačne tuge u javna žalovanja. Dok je Prvi svjetski rat bio katalizator

Za razu mijevanje kolektivnih sjećanja, vrlo je važno upozoriti na specifično društveno- povijesno vri jeme u kojem se kolektivna sjećanja pojavljuju u centru znanstvenog i javnog diskursa, te identificirati taj prostorni i vremenski trenutak 1970-ih i 1980-ih godina osim u

odnosu na netom spomenute globalne društvene promjene, i u odnosu na važne unutardisciplinarne zaokrete u sociologiji i povijesti.

Kolektivna sjećanja, kao istraživački problem, nikako se ne pojavljuju slučajno, već se pojavljuju u specifičnom povijesnom vremenu. Pojavljuju se zajedno s ˝kulturnim obratom˝ (Hunt, 1989; Jameson, 1998), a taj je ˝kulturni obrat˝ u historiografiji vremenski i sadržajno obilježen prijelazom iz socijalne povijesti u ˝novu kulturnu historiju˝ (Burke, 2006), odnosno dogodio se disciplinarni pomak s ˝makropovijesti˝ (braudelovska totalna povijest do kraja 1960-ih, procesi ˝dugog trajanja˝, istraživanje ekonomskih i društvenih makrostruktura, poistovjećivanje marksističkog socijalizma sa socijalnom poviješću 1950-ih godina) u ˝mikropovijest˝ (naglasak na mikroelementima kulture i pažnja prema svakodnevnom životu). Nadalje, trend mikro specijalizacija u povijesnoj znanosti 1990-ih godina doveo je do atomizacije historiografije u niz nepovezan ih područja. Uz sukob socijalne povijesti i kulturne povijesti, generalan pluralitet sh vaćanja te brojne unutarznanstvene polemike (Streitgeschichte, Martin, Ralph i Klaus, 2003) postali su karakteristični za suvremenu historiografiju. Usporedno, došlo je do pojave povećanog interesa za kolektivna sjećanja i studije sjećanja, te je počeo rasti broj glasova kritičnih prema pristupu uporabe makrosocioloških modela i kvantifikacijskih metoda u društveno-povijesnim radovima. Istodobno se pojavljuje i sve češća uporaba oralne povijesti kao metode koja dopire do iskustava i mišljenja pojedinaca, osobito onih koji su potlačeni u društvu, ili nemaju mogućnost izraziti svoj glas u društvenoj areni 41 .

Sukladno tome i sociologija je kao znanost preusmjerila fokus s proučavanja društvenih struktura i normativnih sistema (funkcionalizam u Americi, marksizam ) na proučavanje

41 Upravo je iz tog razloga te iz daljnih razloga neparticipiranja širokih društvenih masa u sagledavanju povijesnih događaja, oralna povijest postala važan predložak za historijsku (re)konstrukciju i interpretaciju.

Nadalje, oralna povijest zadobila je i važnu emancipacijsku i demokratizacijsku funkciju djelujući ˝kao medij opunomoćenja˝ pojedinaca i grupa tijekom procesa interpretacije kolektivnog pamćenja.

sociokulturnih praksi (Bourdieu, 1984; Brubaker, 1996, 2000, 2004 ) te se funkcionalistička definicija kulture kao sustava normi, vrijednosti i obrazaca ponašanja proširila i preusmjerila na razmatranja kulture kao simboličke dimenzije svih društvenih procesa (Crane, 1994).

Sociologija kulture, i sam pojam kulture, koju Raymond Williams u svom glasovitom rječniku Keywords naziva jednim od najnedefiniranijih pojmova i jednom od najsloženijih riječi u engleskom jeziku (Williams, 1988), postala je označiteljem za vrlo širok spektar simboličkih reprezentacija dostupnih danom društvu.

U tim novim društvenim okvirima marksizam kao vodeći društveni, kulturni i ideološki projekt više nije mogao opstati, počela su se postavljati bitna pitanja o redistribuciji političke moći i utjecaja, socijalna mobilizacija počela se subjektivirati u raznovrsnosti političkih oblika, a političke su se inicijative počele legitimirati kao kulturni pokreti usredotočeni na zauzimanje civilnog društva kao prostora autonomije i emancipacije. Upravo u tom vremenu, 1970-ih god., svi društveni pokreti (feminizmi, mirovni i ekološki pokreti) prvenstveno naglašavaju svoj kulturni smisao. Problemi značenja, diskursa, estetike, vrijednosti, tekstualnosti, narativnosti, tema tradicionalno vezanih za humanistički djelokrug, sada dolaze u centar pažnje zajedno sa sociološkim isticanjem uloge značenja i socijalne konstrukcije značenja, simbola, kulturnih okvira i kognitivnih shema u teoretiziranju socijalnih procesa i

institucija 42 , te se isto događa posvuda u intelektualnom krajoliku (Kalanj, 2003:47-57). Zajedno s reorijentacijom kulturne sociologije i strujanja u recentnoj historiografiji, fokus na simbolička značenja kulture utjecao je na shvaćanja da postoji mnoštvo diskurzivnih okvira značenja te da svi ˝imaju svoju vlastitu povijest˝. Nadalje, oni okviri značenja usmjereni na sagledavanje prošlosti ističu upravo ˝borbu oko značenja˝, što dovodi do povećanog interesa za kolektivno (društveno) sjećanje i do razvoja studija kolektivnih sjećanja (social memory studies). Postavljaju se pitanja o prijenosu, očuvanju i promjenama simboličkih okvira značenja usmjerenih na sagledavanje prošlosti.

Unutar sociologije, povijesno sinkronijski možemo konstatirati da su studije kolektivnih sjećanja dijelom nastale na Mannheimovoj tradiciji sociologije znanja, Mertonovoj tradiciji sociologije znanosti te na Bergerovoj i Luckmannovoj fenomenološkoj sociologiji koji su svojevrsni temelj socijalnom konstruktivizmu, te upravo tu epistemološku društvenokonstruktivističku perspektivu smatramo najprikladnijom polazištem za kvalitativno

42 Politički sociolozi današnjice analiziraju kako se konstruira moć u društvu (Alexander, 1988, Falasca Zamponi, 1997). Pretpostavljeni prijašnji objektiviteti poput klase ili roda počinju se sagledavati kao kulturna

dostignuća, primjerice, u odnosu na klasu, inzistira se na načinima na koji povijesno i društveno promjenjiva značenja rada oblikuju prirodu radničke klase (Biernacki, 1995, Brubaker, 1996). Teorija društvenih pokreta sada se koncentrira na načine na koji interpretacije razumijevanja situacija te repertoara akcija utječu na pojavu, strategije i puteve društvenih pokreta (Eyerman i Jamison, 1991, Melucci, 1996).

istraživanje kolektivnih sjećanja budući da društvenokonstruktivistička pitanja nastoje istražiti značenja koja akteri konstruiraju iz svoje perspektive, bez ograničenja unaprijed stvorenih istraživačevih kategorija (Creswell, 2007).