Zaključna razmatranja: odnos teorije i rezultata istraživanja

4.1. Zaključna razmatranja: odnos teorije i rezultata istraživanja

Na koje se načine suodnose te u kakvoj su interakciji dvije razine sjećanja, javna (politička) i privatna (vernakularna) sjećanja na Domovinski rat? Odgovarajući na glavno istraživačko pitanje – Kako su službena povijest i sjećanja na Domovinski rat prihvaćeni ili od bijeni od strane običnih ljudi u Hrvatskoj? – dobiveni su rezultati koji daju opširnu topografiju narativa običnih ljudi o Domovinskom ratu. Ti narativi ponekad potvrđuju službene, javne diskurse i narative o Domovinskom ratu, no isto tako, ponekad ti narativi upućuju na postojanje svojevrsnih ˝protu-narativa˝ koji dolaze ˝odozdo˝, a koji u dosadašnjim službenim narativima nisu došli do izražaja.

U odnosu na nacionalnu pripadnost kazivača (hrvatsku ili srpsku), narativi ˝odozdo˝ analizirani u ovom istraživanju sugeriraju na snažnu prisutnost etnonacionalno obilježenih i

teško premostivih razlika u interpretaciji Domovinskog rata koje se isto tako pojavljuju na ˝gornjoj˝ razini, odnosno u sferi javnih, historiografskih sjećanja.

U odnosu na regionalnu pripadnost, narativi u velikoj mjeri potvrđuju službeni hrvatski diskurs o ratu 89 , osobito zato što se iznose opširni, a detaljni opisi srpskih napada i uništenja

velikog broja hrvatskih gradova i mjesta. Također je važno istaknuti da ove analize idu u prilog nekim ranije spomenutim teorijskim pretpostavkama kolektivnih sjećanja. U odnosu na nacionalnu pripadnost, narativi običnih

ljudi o Domovinskom ratu potvrđuju da je jača identifikacija s grupom pozitivno povezana s pristranim povijesnim sjećanjima (Blatz i Ross, u: Boyer i Wertsch: 2009:228). Upravo radi toga, i naši kazivači su se, kao članovi jedne nacionalne grupe (hrvatske ili srpske), osjećali

više povezani s vlastitim nacionalnim projektom te su stoga bili i više pristrani u odabiru i interpretaciji povijesnih događaja s kojima se osjećaju povezani. A posljedično su, u

identifikaciji s vlastitim nacionalnim projektom i vlastitom nacionalnom zajednicom, razvili tendenciju projiciranja odgovornosti na članove ˝Druge˝ zajednice, istovremeno opirući se priznavanju vlastite odgovornosti za prošle akcije, te često smanjujući empatiju za članove ˝Druge˝ zajednice (Alexander, 2004; Devine-Wright, 2002).

U odnosu na regionalnu pripadnost, narativi kazivača isto tako idu u prilog teorijskoj pretpostavci da zajednice i kolektiviteti, nakon prolaska kroz određene teške kolektivne trenutke koji ostavljaju trag na grupnoj svijesti, imaju tendenciju razviti solida rnost koja će im

89 Važno je naglasiti da se to odnosi na kazivače koji su pretežito hrvatske nacionalne pripadnosti.

pomoći u zajedničkom dijeljenju patnje. Definirajući i određujući uzroke patnje i pretpostavljajući moralnu odgovornost za svoje članove, zajednice osvještavaju i osnažuju svoj vlastiti osjećaj zajedništva, te ograđuju i definiraju svoj ˝mi˝ osjećaj (Alexander, 2004). Istraživanje pokazuje da, iako su kazivačice i kazivači u Vukovaru ili Dubrovniku bili izravno izloženi ratu, za razliku od kazivačica i kazivača u Zagrebu koji nisu bili izravno izloženi ratnoj paljbi, svi su kazivači ratna djelovanja doživjeli vrlo osobno, te su atmosferi rata pripisivali status kulturne traume bez obzira na svoju regionalnu pripadnost tijekom rata.

Iako rezultati istraživanja s jedne strane sugeriraju da između službenih sjećanja i sjećanja običnih ljudi nema značajnijih razlika (osobito s obzirom na faktor nacionalne pripadnosti), rezultati istraživanja također ukazuju na postojanje ˝protu-narativa˝ među običnim ljudima koji u službenim diskursima i narativima o Domovinskom ratu ne dolaze do izražaja. Postoj anje takvih ˝protu-narativa˝ nadalje upućuje na dovođenje u pitanje određenih teorijskih pr etpostavki kolektivnih sjećanja.

Istakli smo da je raznolikost iznesenih mišljenja i uvida, odnosno multiplicitet sjećanja među kazivačima, prva odlika koju u istraživanju treba primijetiti. Sjećanja običnih ljudi odraz su mnoštva društvenih iskustava i reprezentacija, nekada kontradiktornih i različitih. Upozorili smo na postojanje literature

i istraživanja koja upućuju na ˝sjene prošlosti i sjećanja˝ (Brubaker, 2004; Miller-Idriss i Rothenberg, 2012) te sukobljena razumijevanja koja egzistiraju u našim osobnim i kolektivnim identitetima u odnosu na ratne događaje. I u ovom su istraživanju dobiveni rezultati koji upućuju na ˝sjene prošlosti i sjećanja˝ te sukobljena razumijevanja. Tu prvenstveno treba istaknuti kako i među rezultatima istraživanja koja u većoj mjeru potvrđuju narative ˝odozgo˝, postoje i oni narativi koji su u oštroj suprotnosti s narativima ˝odozgo˝. Odnosno, heterogenost sjećanja običnih ljudi katkada nadilazi nacionalne razlike i utvrđene teorijske obrasce sjećanja.

Izvjestan je broj kazivača hrvatske nacionalnosti koji ne pokazuju identifikaciju s vlastitim nacionalnim projektom i pristranim sjećanjima, već je njihov odnos prema Domovinskom ratu kritički uspostavljen. Kritički je odnos posebno vidljiv s obzirom na stavove prema vlastit oj (hrvatskoj) politici provođenoj za vrijeme rata, te odnos prema građanima srpske nacionalnosti koji su bili hrvatski državljani, a za koje smatraju da su bili ned užni i da su nepravedno stradali. Kazivači hrvatske nacionalnosti ističu da se prema Srbima u Hrvatskoj koji su odlučili ostati nerijetko provodilo sustavno verbalno nasilje, izbacivanje s posla, deložacije iz stanova, te udaljavanje iz društvenog života u atmosferi zaoštrene nacionalističke klime nastale usred rata. A s druge strane, mnogi kazivači hrvatske Izvjestan je broj kazivača hrvatske nacionalnosti koji ne pokazuju identifikaciju s vlastitim nacionalnim projektom i pristranim sjećanjima, već je njihov odnos prema Domovinskom ratu kritički uspostavljen. Kritički je odnos posebno vidljiv s obzirom na stavove prema vlastit oj (hrvatskoj) politici provođenoj za vrijeme rata, te odnos prema građanima srpske nacionalnosti koji su bili hrvatski državljani, a za koje smatraju da su bili ned užni i da su nepravedno stradali. Kazivači hrvatske nacionalnosti ističu da se prema Srbima u Hrvatskoj koji su odlučili ostati nerijetko provodilo sustavno verbalno nasilje, izbacivanje s posla, deložacije iz stanova, te udaljavanje iz društvenog života u atmosferi zaoštrene nacionalističke klime nastale usred rata. A s druge strane, mnogi kazivači hrvatske

Isto tako, u vremenu rata kao i nakon rata, mnogi kazivači ističu snažnu političku propagandu o Domovinskom ratu koja je prije i tijekom rata dolazila sa srpske strane.

Službeni diskursi o Domovinskom ratu zapravo se vrlo ograničeno referiraju na određene oblike ratne propagande, a što gotovo svi kazivači prepoznaju kao jedan od direktnih povoda Domovinskog rata (Mitinzi istine, mitologiziranje prošlošću).

Ono što radi svođenja Domovinskog rata na političku uporabu također izostaje iz službenih narativa, a društvenokonstruktivistički pristup uporabljen u ovom istraživanju otkriva, jest subjektivan osjećaj egzistencijalne promjene koju kazivači često izražavaju kao bitnu sastavnicu rata. S obzirom da je taj osjećaj egzistencijalne promjene nakon iskustva rata nešto što većina kazivača iznosi kao bitno, iznosimo navod koji isto ilustrira:

I to je definitivno posljedica rata. Da nije bilo rata, ja bih vjerojatno bio neki yuppie, koji bi htio sve više novaca zarađivati, ne brinuti o nekim stvarima o kojima sada brinem. Ali

rat vam promijeni neke perspektive, koje su jako bitne. Osim na postojanje ˝protu-narativa˝, ili postojanje narativa koji ostaju utišani i

potisnuti s obzirom na službenu i javnu povijest i sjećanja na Domovinski rat, ovo istraživanje pokazuje snažan utjecaj obiteljske prošlosti na percepciju Domovinskog rata. Ta je obiteljska prošlost povezana sa ratovima koji su se na području Jugoslavije i NDH događali tokom i

nakon Drugog svjetskog rata. Istraživanje sugerira da postoje značajne razlike u percepciji života u Jugoslaviji te zatim u percepciji Domovinskog rata od strane dviju suprotstavljenih hrvatskih strana , a koje se razlikuju po obiteljskom naslijeđu.

S jedne strane, tu su kazivačice i kazivači koji potječu iz obitelji čiji su članovi pripadali redovima hrvatske vojske domobrana ili ustaša. Oni ističu svoju prognanost i izoliranost od strane komunističkog režima, pokazuju stanovit odmak od Jugoslavije te osobito ističu nezadovoljstvo radi zanemarivanja surovosti totalitarnog komunističkog režima te zanemarivanja z ločina komunističkog režima koja se za njih najvećim dijelom ogledaju u zločinima koji su se dogodili neposredno nakon Bleiburga. Ti kazivačice i kazivači, iako iznenađeni raspadom Jugoslavije i početkom Domovinskog rata, ipak ističu da su bili i zadovoljni jer su cijelo vrijeme priželjkivali slobodnu Hrvatsku, kao i mogućnost da slobodno izraze svoje nacionalne stavove, a što je u vremenu komunističkog režima bilo u velikoj mjeri S jedne strane, tu su kazivačice i kazivači koji potječu iz obitelji čiji su članovi pripadali redovima hrvatske vojske domobrana ili ustaša. Oni ističu svoju prognanost i izoliranost od strane komunističkog režima, pokazuju stanovit odmak od Jugoslavije te osobito ističu nezadovoljstvo radi zanemarivanja surovosti totalitarnog komunističkog režima te zanemarivanja z ločina komunističkog režima koja se za njih najvećim dijelom ogledaju u zločinima koji su se dogodili neposredno nakon Bleiburga. Ti kazivačice i kazivači, iako iznenađeni raspadom Jugoslavije i početkom Domovinskog rata, ipak ističu da su bili i zadovoljni jer su cijelo vrijeme priželjkivali slobodnu Hrvatsku, kao i mogućnost da slobodno izraze svoje nacionalne stavove, a što je u vremenu komunističkog režima bilo u velikoj mjeri

S druge strane, kazivači koji svoja sjećanja oblikuju kroz prizmu obitelji čiji su očevi sudjelovali u partizanskom pokretu imaju potpuno drugačiju percepciju Drugog svjetskog rata, komunističkog režima u Jugoslaviji i nadolazećeg Domovinskog rata. S obzirom da je taj režim pružio bolje uvjete života tim obiteljima, jer je partizanska vojska izašla kao pobjednica u ratu i stala na kraj nacističkom i fašističkom režimu ustaštva u vremenu NDH, kazivači koji potječu iz obitelji partizana ističu vjeru i zadovoljstvo u režim koji je uslijedio. Ti kazivači izražavaju i žaljenje za Jugoslavijom i zajedništvom koje je postojalo, a imaju različita stajališta o Domovinskom ratu.

Naposljetku, razumijevanje prošlosti Domovinskog rata ne može biti odvojeno od identi teta grupe i načina na koji ta grupa doživljava ˝težinu prošlosti˝. Analiza i interpretacija

oralne povijesti u radu je opsežna, a na uopćenom nivou ta analiza pokazuje da Domovinski rat nije samo pitanje službene politike, nego je i entitet dijeljenih, živih sjećanja. Narativi sjećanja na Domovinski rat izneseni u ovom istraživanju ocrtavaju upravo ˝težinu prošlosti˝ i njene različite odnose prema političkim ˝izborima˝ prošlosti (Lavabre, 1994).

Domovinski je rat paradigmatski primjer mnemoničkog mjesta u kojem se ˝izbor prošlosti˝ i ˝težina prošlosti˝ susreću. Dok možemo zamijetiti mnoge primjere u kojima Domovinski rat biva definiran na političkim razinama te služi za političke ciljeve, isto tako možemo zamijetiti njegovu snažnu prisutnost u kolektivnim sjećanjima običnih ljudi, sjećanjima koja su ujedno formirana političkim sjećanjima, ali i koja će nadalje sigurno imati velikih utjecaja na formiranje političkih sjećanja na Domovinski rat.

Stoga je istraživanje kolektivnih sjećanja običnih ljudi vrlo važna dimenzija ukupnih sjećanja na Domovinski rat. Temeljna važnost sadržaja tih sjećanja, kao i odnosa tih sjećanja s javnim, historiografskim, političkim sjećanjima na Domovinski rat, jest u njihovom budućem utjecaju na društvenu konstrukciju značenja o Domovinskom ratu.