K olektivna sjećanja i povijest: disciplinarne sličnosti i razlike Tko smo i odakle p otječemo? ili Kojih smo priča dio?: razmatranja složenosti
2.2.1. K olektivna sjećanja i povijest: disciplinarne sličnosti i razlike Tko smo i odakle p otječemo? ili Kojih smo priča dio?: razmatranja složenosti
međuodnosa povijesti (historije) i kolektivnih sjećanja
˝We learn from history that we learn nothing from history.˝ (George Bernard Shaw) ˝Those who cannot learn from history are doomed to repeat it.˝ (George Santayana)
Poimanje odnosa povijesti (historije) i kolektivnih sjećanja, utemeljeno na tradicionalnom pogledu na odnos između historije i kolektivnih sjećanja sa svojim uporištem u devetnaestostoljetnoj disciplinarnosti historiografije, ne stva ra veće probleme. Historija se tada ostvarivala u obliku historizma u Njemačkoj ili pozitivizma u Francuskoj, Britaniji ili SAD-u s uvjerenjem da se, u tradiciji Leopolda Rankea, može utvrditi ˝kako je doista bilo˝. Historija, utemeljena kao disciplina u 1 9. st. počela je počivati na ˝istinitosti˝, ˝objektivnosti˝ povijesnih dokaza i pisanih materijala, te su povjesničari vršili funkciju podsjetitelja održavajući sjećanja na javne događaje koji su bili zapisani za dobrobit svojih aktera, odnosno povjesničari su ovjekovječavali pobjedu i slavu (prošlost koju pišu pobjednici), te su pisali za dobrobit budućih naraštaja, koji su trebali učiti iz tih primjera prošlosti i historije. Historija je bila, poznatim Ciceronovim riječima, vita memoriae.
Taj tradicional ni pozitivistički pogled na odnos između sjećanja i historiografije, u kojemu sjećanja reflektiraju ono ˝što se doista dogodilo˝, a historija reflektira ta sjećanja, iz
današnje je perspektive prevladan do te mjere da su i historija i kolektivna sjećanja ne samo u nemogućnosti oslanjanja na prijašnje ˝temelje˝, već je dovedeno u pitanje, u skladu s postmodernim izazovima, samo postojanje tadašnjih kategorija i temelja na koje su se historija i kolektivna sjećanja oslanjale 44 . Te su kategorije i temelji historijske znanosti dopuštale povjesničarima vjerovanje da mogu proizvesti ˝objektivno znanje˝ o prošlosti.
U skladu s današnjom itekako naraslom skepsom u mogućnosti i dosege spoznaje uopće, te sa sve većom skepsom prema ulozi povjesničara, možemo reći, vodeći se riječima pov jesničara Keitha Jenkinsa, da je historija jedan od različitih diskursa o fizičkom svijetu u kojem živimo, a ti diskursi ne stvaraju svijet, nego ga određuju. Onaj dio svijeta koji je predmet historijskog istraživanja jest prošlost (Jenkins, 2008).
44 Tradicionalni pozitivistički pristup historiji počeo je biti preispitivan 1950-ih i 1960-ih godina od strane grupe okupljene oko časopisa Annales koja se ošro okrenula protiv pozitivističkih shvaćanja te je željela problemsku
historiju. Zaj edno s časopisom Annales pokrenut je prvi val ˝nove historije˝.
Važno je razumjeti i imati na umu da su nam neki uvidi ˝kasne˝ (Giddens), ˝tekuće˝ ( Bauman) modernosti, ili ako hoćemo, postmodernosti, jasno pokazali da prošlost čine
događaji koji su se jednom dogodili i više se neće ponoviti, dok je historija ono što nastaje dok povjesničari istražuju događaje iz prošlosti. Niti jedan povjesničarski prikaz zbog toga ne može oživjeti tijek nekog povijesnog događaja, štoviše, taj povjesničarski prikaz po svojoj biti nije u stanju ˝korespondirati s prošlošću˝, ˝vratiti prošlost kakva je bila˝, jer ta historija, koja je rezultat djelovanja povjesničara, nikada nije ni postojala u obliku povijesti, već u obliku događaja. Historija stoga nije izvještaj o onome što se dogodilo u prošlosti, već o onome što povjesničari i povjesničarke kažu da se dogodilo – nakon što su organizirali pripovijesti iz izvora prema vlastitom jezično određenom razumijevanju ˝realnosti˝ (Jenkins, 2008).
Zbog toga i historija može biti određena, na tragu začetnika sociološke fenomenološke misli Thomasa Luckmanna i Petera Bergera – kao društvena konstrukcija stvarnosti. Uz
pretpostavku da historija postoji tek u određenim društvenim i kulturološkim diskurzivnim okvirima, ona zapravo postaje vrlo bliska (a ne suprotna) društvenom ili kolektivnom sjećanju.
Naše je polazište da se društvena konstruiranost historije najviše odnosi na njeno oblikovanje unutar odnosa moći u društvu, odnosno na njenu prilagodbu ili podesivost interesima određenih političkih i ekonomskih elita. Iz toga slijedi da je ispravnije na pitanje Što je historija? odgovoriti pitanjem Kome ona služi? (Jenkins, 2008), u htijenju da naznačimo da historija ne bi smjela biti u službi ideologije ili politike, već barem težnje za što solidnijim prikazivanjem događaja i tekstova iz prošlosti.
˝Općenito se može reći da su na znanstveno bavljenje s prošlošću u cijelom 20. stoljeću utjecali interesi vlastodržaca, javno mišljenje i kulturne tradicije određenih grupa. Nacionalni pokreti odnosno nacionalističke struje te komunistički pokreti koristili su ovu vezu kako bi historijski legitimirali vlastite ciljeve. Izmišljanje prošlosti s pečatom znanosti postalo je često upotrebljavano oružje za održanje političke moći˝ (Gross, 2006:586).
Izrazi poput ˝povijesna istina˝/˝povijesne činjenice˝/˝povijesna zbilja˝, mogućnost dopiranja do pripovijesti iz prošlosti ili metodološka objektivnost, kao značajke povijesti
gotovo su u potpunosti izgubile svoje temelje. R ašireni skepticizam prema modernim narativima nesumnjivo je utjecao na današnji interes za kolektivna sjećanja. Sjećanje je, zadobivajući centralnu ulogu prvenstveno zbog procvata kulturne historije (1970-e i 1980-e godine) i potrage za identitetom (točnije raznim kolektivnim identitetima), doživjelo društveni procvat u toj mjeri da se govori o ˝dobu sjećanja˝, ˝eksploziji sjećanja˝ (memory boom) te
˝kultu sjećanja˝. Interesu za sjećanje pogodovao je i razvoj suvremenih tehnologija, medija, fotografije, filma te tehnološka i digitalna revolucija općenito.
Kolektivna sjećanja, kao različiti načini na koje konstruiramo svoju prošlost, mogu biti u različitim odnosima s događajima iz prošlosti. Kao društveno konstruirana, kolektivna sjećanja su ambivAlontna i mnogostruka u odnosu na sadržaj na koji se odnose, u odnosu na aktere koji se sjećaju (čija kolektivna sjećanja?), te u odnosu na samu složenu formu društvenog procesa unutar kojeg nastaju (kolektivna sjećanja stvaraju se i prevrednuju u kompleksnim i nejednakim društvenim poretcima).
Kompleksnost kolektivnih sjećanja proizlazi i iz mnogostrukih i neodređenih relacija samih studija kolektivnih sjećanja, za koje sociolog J. Olick govori da se radi o ˝polju koje ironično ima malo organiziranoga sjećanja o samom sebi˝ (Olick, 1998:106). Primarni razlog za konfuziju i kompleksnost je način na koji su studije kolektivnih sjećanja povezane u otprije uspostavljenim disciplinama. Problematika kolektivnih sjećanja različita je unutar različitih disciplina koje se njima bave.
No usprkos disciplinarnoj problematici ugrađenoj u srž kolektivnih sjećanja, unutar svih disciplina koje se kolektivnim sjećanjima bave obitavaju neki od sljedećih argumenata i značajki:
Kolektivna sjećanja su društvene i simboličke reprezentacije sazdane od mnoštva unutar društva cirkulirajućih formi, čije interpretacije i tumačenja dijele pojedini društveni akteri te ih istodobno osporavaju drugi, a sve u okolnostima različitih (nejednakih) položaja u hijerarhijskoj društvenoj areni u kojoj su kolektivne reprezentacije i interpretacije događaja iz prošlosti posredovani odnosima sa sadašnjošću (French, 2012:337-353) 45 .
Uz druge navedene te do sada iznesene definicije, ova definicija je najobuhvatnija jer na svojevrstan način objedinjuje složenu društvenu problematiku kolektivnih sjećanja s njihovom semiotičkom i ˝jezičnom˝ prirodom. Definicijom se također ističe da su kolektivna sjećanja
osjetljiva na položaje u društvu, da primat nad značenjima imaju osobito oni ˝odozgo˝, da se sjećanja uvijek nanovo stvaraju u nejednakim društvenim poretcima, da ih određuje neodvojiv a veza sa sadašnjošću, te da u svojoj povezanosti s pitanjima i odnosima moći (politike sjećanja) često bivaju iskrivljena, zloupotrebljavana i mijenjana u odnosu na s ituiranost u društvenim, političkim i kulturnim okolnostima.
Kolektivna sjećanja stoga su kompleksan i multivAlontan, često osporavajući društveni proces, neodvojiv od izgradnje naših individualnih i kolektivnih identiteta, te su više korpus
45 Ovdje ponavljamo definiciju kolektivnih sjećanja koju smo iznijeli u prvom teorijskom dijelu disertacije, a kako bismo ocrtali sličnosti i razlike između povijesti i studija kolektivnih sjećanja.
osporavanja nego tijelo znanja u kojem lokalne grupe ulaze u kontinuirane borbe protiv elita i državnih vlasti da bi održavale kontrolu nad razumijevanjem prošlosti (Wertsch i Roediger,
2008:319-321). Najosporavanija granica u studijima kolektivnih sjećanja je ona između sjećanja i
historiografije (historije). Halbwachs je u svojoj drugoj knjizi posvećenoj kolektivnim sjećanjima, The Legendary Topography of the Holy Land (1941) bio odlučan u naznačivanju razlike između historije i kolektivnih sjećanja, označavajući potonje kao aktivnu, ˝živu˝ prošlost koja izgrađuje naše identitete, a historiju kao ˝mrtvu˝ prošlost s kojom više nemamo organsku vezu, kao mrtvo sjećanje obezvrjeđujući tako epistemološke povjesničarske tvrdnje u odnosu na smislenost sjećanja. U današnjim je razmatranjima historija tretirana na sličan način kako je Halbwachs tretirao sjećanja, kao zajednički rad društvenih grupa na pokušajima rekonstruiranja događaja iz prošlosti. U svrhu suvremenog razlikovanja historije i kolektivnih sjećanja, možemo tvrditi da su sociolozi skloniji vezivati kolektivna sjećanja s fenomenima pripadanja i identiteta, dok povjesničari još uvijek primarno preispituju kolektivna sjećanja u njihovom epistemološkom odnosu spram povijesti (Ankersmit, 2001; Hutton, 1993).
Povjesničari stoga uglavnom pristupaju kolektivnim sjećanjima kao različitima od historije (i inferiornima u odnosu na historiju), dok oni malobrojniji sagledavaju historiju i
sjećanja kao nastavljajuće jedne na drugu. Prihvaćajući jedan ili drugi način, ostajemo suočeni s činjenicom da i historija i kolektivna sjećanja pate od vrlo sličnih boljki. Poput historije, i kole ktivna sjećanja drastično su selektivna. Neka sjećanja žive i ostaju, dok druga bivaju izmijenjena, potisnuta ili jednostavno izostavljena u procesu prirodne selekcije koju povjesničari nepozvani da to čine, izokreću ili uznemiruju. U suočavanju sa zajedničkim nedostatcima, kao i u postmodernim širenjima fokusa historiografije, historija prestaje biti odvojena od sjećanja. Odnosno sjećanja zadobivaju viši status sa spoznajom da i historiografija otkriva koliko i konstruira događaje kojima se bavi (Novick, 1988). Historija se približava sferi sjećanja i u smislu svoje napisanosti od strane ljudi u sadašnjosti za pojedine interese. Kolektivna sjećanja i historija također se susreću u zajedničkom pojmovlju politike sjećanja. Danas nas i historija itekako uči o identitetu našeg društva te se potvrđuje poznata izreka Benedetta Crocea kako je svaka historija suvremena historija i ne može biti ništa osim toga. T ime je naznačeno da historija jasno ukazuje na probleme svoga vremena prije nego na probleme razdoblja kojim se navodno bavi (Koren: u Cipek i Bosto, 2009).
Distinkcija između historije i sjećanja u mnogim svojim aspektima (jer kolektivna sjećanja velikim su dijelom sfera historije) pitanje je više disciplinarne moći, nego epistemološke privilegije jednoga nad drugim. Povjesničar Peter Burke (1997) govori o Distinkcija između historije i sjećanja u mnogim svojim aspektima (jer kolektivna sjećanja velikim su dijelom sfera historije) pitanje je više disciplinarne moći, nego epistemološke privilegije jednoga nad drugim. Povjesničar Peter Burke (1997) govori o
već upućuje na poimanje povijesti. Nadalje, ako u obzir uzmemo suvremenost oba pojma, kolektivna sjećanja smještaju se u historiju, ili se barem trebaju situirati u odnosu na nju kao izvor povijesnih podataka koji tek treba biti preispitan kako bi se stvorili kriteriji i krit ika pouzdanosti sjećanja, na tragu tradicionalne kritike povijesnih dokumenata.
Iako k olektivna sjećanja imaju svoju istaknutu i značajnu političku dimenziju, mi radije ističemo onu kulturnu, koju smatramo važnijom – jer upravo ta dimenzija daje smisao našem svakodnevnom životu. Kolektivna sjećanja stoga sadrže veliki potencijal za istraživanje i pristup sjećanjima ˝odozdo˝, odnosno omogućuju (pre)ispitivanje povijesti i sjećanja među
onim akterima koji nemaju moć i koji se bore za svoj položaj u društvu. Kolektivna sjećanja omogućuju i pristup društvenim arenama onih ˝tiših˝, socijetalnih narativa, primjerice obiteljskih, čiju snagu i dubinu ne može odrediti isključivo politika, te obiteljski narativi
ostaju kao strukture dugog trajanja, a često prešućene i zaboravljene u polju gdje se društvene sile bore za moć. Osim obiteljskih možemo navesti zajednice manjih religijskih narativa ili zajednice lokalnih narativa grupa koja dijele iste ili slične društvene karakteristike.
Kritičari upozoravaju da bi se povjesničari trebali baviti kolektivnim sjećanjima kao povijesnim fenomenom, ili onime što možemo nazvati – društvenom poviješću sjećanja (Confino, 1997) . Uzimajući u obzir činjenicu da je društveno, kao i individualno sjećanje, nužno selektivno, trebamo moći identificirati principe selekcije i imati na umu kako se oni mijenjaju od mjesta do mjesta, od vremena do vremena, od grupe do grupe. U tom je smislu
potrebno preispitati simboličke aspekte narativa (za koje je uvelike porastao interes s istovremenim gubljenjem oslonca i povjerenja u esencijalističke i pozitivističke pristupe), preispitati postojeće izvore i dokumente, imajući na umu da oni nisu nedužni akti sjećanja, već jezično i diskurzivno premreženi pokušaji oblikovanja (kontrole, osporavanja) sjećanja drugih. Također je potrebno preispitati slike, fotografije, komemorativne prakse, rituale, mitove, te prostore sjećanja, ˝teatre sjećanja˝, mjesta sjećanja (Nora, 1996).
Poznati američki židovski povjesničar Yosef Hayim Yerushalmi, pišući o židovskom sj ećanju i židovskoj historiografiji, govori da je u modernom vremenu, po prvi puta, židovska historiografija u sukobu sa židovskim sjećanjem. U širem smislu, to produbljuje univerzalnu i rastuću modernu dihotomiju gdje su tradicije i sjećanja mnogih ljudi u zbrci i suprotnosti s historijom. Kao rezultat emancipacije u dijaspori i nacionalne suverenosti u Izraelu, Židovi su svoju povijest u potpunosti vratili u mainstream historije, a ipak je njihova percepcija o tome Poznati američki židovski povjesničar Yosef Hayim Yerushalmi, pišući o židovskom sj ećanju i židovskoj historiografiji, govori da je u modernom vremenu, po prvi puta, židovska historiografija u sukobu sa židovskim sjećanjem. U širem smislu, to produbljuje univerzalnu i rastuću modernu dihotomiju gdje su tradicije i sjećanja mnogih ljudi u zbrci i suprotnosti s historijom. Kao rezultat emancipacije u dijaspori i nacionalne suverenosti u Izraelu, Židovi su svoju povijest u potpunosti vratili u mainstream historije, a ipak je njihova percepcija o tome
suvremenim okolnostima. Ima i onih mitova koji zavode i treba ih redefinirati. Neki su pak opasni i trebali bi biti izneseni kao takvi. Teret izgradnje mosta sa svojim narodom trebali bi iznijeti povjesničari. Yerushalmi iznosi svoje sumnje u mogućnost povjesničara, za koje govori da takvu zadaću moraju prihvatiti vrlo odgovorno te da to zaista moraju htjeti i u odnosu spram te želje djelovati. Ono što će povjesničari izabrati izučiti i zapisati jest itekako problematično (uvjetovanost jezikom i pristranošću naših izbora). Yerushalmi smatra da je porazno i razvođenje literature i historije, kako za Židove, tako i za historiju općenito. Oni koji su otrgnuti od prošlosti ne mogu joj biti vraćeni samo putem objašnjenja, već takav povratak događajima prošlosti zahtijeva i evokaciju, zazivanje prošlosti. Iznad svega, povjesničari se trebaju u potpunosti suočiti sa složenom židovskom sadašnjošću ako žele da se uopće čuje njihov glas. Yerushalmi zaključuje: ˝Uvjeren sam da historiografija koja ne teži da bude zapamćena mora biti osuđena na zaborav˝ (Yerushalmi, 1996:101). Na taj način, Yerushalmi naglašava nužnu vezu historije s kolektivnim sjećanjima u suvremenosti, čiji izostanak prijeti održavanju same historije.
Danas, kako u zadržavanju disciplinarnih razgraničenja, ali i neizostavljive dijalektike historije i kolektivnih sjećanja, postavlja se izazov pred povjesničare da se suoče sa suvremenim tumačenjima i interpretacijama prošlih događaja, a u okolnostima isprepletenosti prošlosti i sadašnjosti, u diskurzivnim okvirima borbe za moć, i u igri intertekstualnosti u kojoj sve više ljudi iz različitih disciplina piše više ˝povijesti˝ nego ikada prije. U vremenskim
i prostornim kronotopima obilježenima fragmentarnošću, decentriranjem, dekonstrukcijom i nužno diskurzivnom spoznajom – historija postaje nesigurnija nego ikada prije, a kolektivna sjećanja ostvaruju se u onoliko mnogostrukih formi koliko ima i društvenih grupa koje se sjećaju. S time u skladu, suvremene su teorijsko konceptualne, ali i praktične razlike između koncepta povijesti i koncepta kolektivnih sjećanja uvelike olabavile, te se pojmovlje smatra sve bli žim i sličnijim, zajedno se smještajući pod zajedničku kapu suvremenih teorija (post)modernosti i skepticizma prema povijesnom znanju.
Pažljivo povezivanje i preispitivanje kolektivnih sjećanja u sferi historije kao pristup koji u disertaciji zastupamo, d oprinosi onome što filozof Hans George Gadamer (1975) naziva ˝fuzijom horizonata˝ između prošlosti i sadašnjosti u tekućem krugu interpretacije.
No, bez obzira na takav trend razvoja, razlike između povijesti i kolektivnih sjećanja znanstveno disciplinarn o još uvijek postoje te ih je legitimno spominjati i ocrtavati.