K olektivna sjećanja, zajednica i stvaranje nacije
2.2.3. K olektivna sjećanja, zajednica i stvaranje nacije
Iako se kolektivna sjećanja ne moraju nužno odnositi na pripadnike iste zajednice, ili pak na pripadnike iste političke zajednice (nacije), povijest nam pokazuje da se naša sjećanja još uvijek pretežito odnose na kolektiv, zajednicu ili naciju s kojom se poistovjećujemo, kojoj pripadamo.
Assman piše: ˝Ako smo mi sami ono što pamtimo, tada su priče koje možemo o sebi ispričati velik dio onoga što jesmo˝ (Assman, 1997:14). MacIntyre je nadalje popularizirao tu ideju kada je rekao da su ljudi dijelom , u svojoj prirodnoj biti, ˝bića govora i pripovijedanja˝ ( ˝story-telling animals˝). U svojoj studiji After Virtue, MacIntyre iznosi tvrdnju da se ˝postajanje čovjekom˝ ostvaruje kroz internalizaciju priča koje o sebi samima prihvaćamo. Čovjek je u svojem djelovanju kao i u mislima pripovjedač. On nije pripovjedač u svojoj biti, no kroz svoju vlastitu prošlost i povijest postaje pripovjedač priča koje teže istini (MacIntyre, 2007:216). Ali, osnovno pitanje za čovjeka nije vlastito autorstvo nad vlastitim pričama. Možemo odgovoriti na pitanja ˝Što trebam raditi?˝, ili ˝Kako trebam djelovati?˝, samo ako možemo odgovoriti na ranije postavljena pitanja ˝Kojih sam priča dio? Kamo pripadam?˝ Članovi smo društva koje po sebi sadrži (bez našeg djelovanja u njemu) barem nekoliko već otprije postavljenih karakte ristika, ili bolje rečeno uloga u koje bivamo postavljeni. Polazeći od jedne od najpoznatijih socioloških teorija, simboličkog interakcionizma, i njenog oca G. H. Meada (2003 ), možemo reći da u procesu preuzimanja uloga razvijamo pojam o svome ˝ja˝. Govoreći o osobi, Mead radi značajna razlikovanja objašnjavajući elemente ˝ja˝, ˝mene˝ i ˝uopćeni drugi˝. Pojam o svome ˝ja˝ možemo razviti samo ako kao pojedinci možemo ˝doživljajno izaći iz sebe˝ i postati sami sebi objektom. Da bismo to postigli, trebamo sami sebe promatrati sa stajališta drugih. U svojevrsnoj metafori igranja igre u razvoju naših osobnosti, ˝dok sudjelujemo u igri˝, postajemo svjesni svog odnosa prema drugim igračima. Moramo se postaviti u njihove uloge da bismo ocijenili svoju ulogu u igri. Moramo moći sami sebe vidjeti iz pozicije ˝uopćenog drugog˝ (Mead, 2003). MacIntyre dijelom pretače Meadove uvide u svoju teoriju nadalje govoreći da je potrebno razumjeti društvene uloge kako bismo mogli razumjeti kako drugi ljudi razumiju nas i kako smo mi sami skloni tumačiti naše razumijevanje d rugih (MacIntyre, 2007:216). ˝Priče u kojima sudjelujemo˝ tada možemo tumačiti kao kolektivno sjećanje ˝zamišljene (imaginarne) zajednice˝ kojoj pripadamo i unutar koje se svrstavamo bez obzira na to što ne postoji realna šansa da sve druge ljude u svojoj zamišljenoj zajednici (a zbog njihove beskrajne brojnosti) zapravo poznajemo. Prema
Benedictu Andersonu, svaka zajednica (osim možda brojčano malih, ˝face to face˝ zajednica) uvijek je na neki način ˝zamišljena˝. S obzirom da ne postoji direktna, odnosno organska (mehanička) veza koja nas može povezati s članovima naše ˝nacije˝ ili ˝rase˝, mi zapravo trebamo uspostaviti te poveznice kroz zajedničke, dijeljene priče (Anderson, 2006). Povijest je jedan od najbogatijih simboličkih rezervoara za uspostavljanje zajedničkih veza. Odnosno, preciznije je reći da je ˝živa povijest˝, a što su zapravo sjećanja, ono što čini zajednički narativ među članovima zajednice mogućim. I ti narativi leže u osnovama identiteta koje stvaramo i nosimo sa sobom. Ili kako navodi Patt erson, u slučaju ropstva osnovna je i najteža smetnja bila nemogućnost proživljavanja zajedničke povijesti. Za članove afro-američke zajednice tek je nedavno postalo moguće da pamte svoju tešku prošlost, te da ju obilježe i komemoriraju (Patterson, 1982:5) . Nemogućnost da pamte svoju prošlost utjecala je na nemogućnost da oblikuju svoju zajednicu kao i s njom povezan kolektivni identitet.
Za r azliku od povijesti koja je najčešće jedna, kolektivna sjećanja ostvaruju se u onoliko mnogostrukih formi koliko im a i društvenih grupa koje se sjećaju. Zbog toga je još uvijek legitimno ocrtavati razlike koje je zacrtao Maurice Halbwachs. Halbwachs je, govoreći o razlici između povijesti i sjećanja, tvrdio da razlika između ˝žive povijesti˝ (predstavljene u kolektivno m sjećanju) i povijesti kao toka prošlih događaja, leži u prirodi procesa prisjećanja – koji je uvijek selektivan. Prošlost nije automatski i povijest, prošlost sadrži samo potencijal
da postane komemorirana kao zajednička povijest. Odnosno, kolektivno sjećanje ne sadrži sve detalje o prošlosti, već je ono organski vezano za načine na koje zajednica definira svoju sadašnjost. Kolektivno sjećanje kao sjećanje zajednice sadrži samo onu prošlost važnu za naše živote danas, za naše individualne i kolektivne identitete u sadašnjosti. S druge strane, povijest može sadržavati mnoge detalje i priče prošlosti koje mogu ostati ˝mrtve˝ za zajednicu, ako te priče nemaju važnost ili utjecaj na naše živote. Dijelom se oslanjajući na Halbwachsa, kulturolog i teoretičar kolektivnih sjećanja Jan Assmann uveo je pojam mnemohistorije (mnemohistory ) koja se ne odnosi na ˝prošlost kao takvu˝, već na prošlost ˝kakvu pamtimo˝ (˝past as it is remembered˝). Poznati izraelski sociolog, Eviatar Zerubavel govorio je o odnosima između kognitivne sociologije i kolektivnih sjećanja, objašnjavajući temporalnost i vezu sociologije, povijesti i sjećanja u odnosu na kalendare, rituale, komemoracije. Zerubavel je kalendare, rituale i komemoracije nazivao socijetalnim dimenzijama mnemoničkih zajednica, u kojima i pomoću kojih društvene grupe stvaraju i
konstituiraju svoju povijest.
Zerubavel nadalje naglašava da kolektivno sjećanje predstavljeno u komemoracijama nije odvojeno od povijesnih izvora, već da iz njih crpi na selektivan, kao i kreativan način. Svaki komemorativni narativ na neki način treba biti povezan sa sadašnjom situacijom, sadašnjim stanjem, ili, ako hoćemo drugačije – samo oni elementi prošlosti koji imaju važnost i značenje
za zajednicu biti će aktualizirani i zapamćeni. Tek u narativu zajednice - razasuti elementi uzeti iz različitih perioda prošlosti bivaju predstavljeni kao homogeni slijed događaja. Upravo je proces naracije, proces pripovijedanja, ono što razlikuje komemoraciju od kronologije. Komemoracije i uspomene, napominje Zerubavel, infrastruktura su pamćenja (Zerubavel, 1995). A u procesu pamćenja, koji je aktivan i nužno selektivan proces, nešto biva zapamćeno, dok drugo biva zaboravljeno. I to se može mijenjati u različitim vremenima i na različitim mjestima. Zerubavel razlikuje pojedinačne narative od master narativa koji čine osnovni mnemonički kostur sjećanja zajednice. Upravo taj master narativ usidruje grupni identitet, te se temelji na značajnim i velikim, za grupu važnim događajima, te potom tvori ˝granicu˝, ili ocrtava podjelu prema drugim grupama. U isto vrijeme, komemorativni master narativ utječe i određuje dinamiku pamćenja i zaborava. Pripisujući važnost jednim događajima nad ostalima, jedan dio kompleksne povijesti neminovno ostaje prikriven ili sveden na kolektivni zaborav (Zerubavel, 1996).
Halbwachs govori da je u osnovi sjećanja potreba za stvaranjem zajednice. Ako grupa ljudi želi živjeti zajedno, ona će trebati nešto više od dijeljenog geografskog prostora. 19. st. u Europi bio je najintenzivniji perio d konstruiranja ˝zamišljenih zajednica˝ nastalih na temelju nacija- država. Kada je prvi puta stvoreno ujedinjeno kraljevstvo Italije, talijanski premijer Massimo d'Azeglio ironično je izrazio: ˝Stvorili smo Italiju, sada trebamo stvoriti Talijane˝ (navedeno u Killinger, 2002:1). Ta izjava pokazuj e da političko ujedinjenje nije dovoljno za stvaranje identiteta. Bez zajedničkih sjećanja, gotovo je nemoguće izgraditi stabilnu
zajednicu. Zbog toga stvaranje nacije ide ruku pod ruku za stvaranjem nacionalne tradicije. Zbog toga je naciju legitimno sagledavati kao društvenu konstrukciju, a prije svega ideološku konstrukciju. Kao idejni konstrukt, nacija postoji od 19. st., te kako naglašava već spomenuti Benedict Anderson (2006 ), najpoznatiji teoretičar i otac toga pristupa, nacija je ˝zamišljena˝ jer se među njenim pripadnicima konstruira osjećaj nacionalnog jedinstva ili zajedništva, unatoč činjenici što se većina pripadnika nacije nikada neće susresti. Pojam nacionalnog jedinstva ili zajedništva stvara se kao doktrinarni i socio-psihološki privid, iako u svakoj zajednici postoje objektivne i lako mjerljive društvene razlike i nejednakosti: klasne, kulturne, regionalne, rodne, obrazovne, profesionalne. I upravo taj moment konstrukcije, ˝zamišljanja nacije˝, postaje glavni kriterij za razlikovanje jedne nacije od drugih. (Anderson,
2006). Kako bi se nacija uopće mogla situirati kao ˝zamišljena zajednica˝, potrebno je ˝izumljivanje (izmišljanje) tradicije˝ (Hobsbawm i Ranger, 1983). Potrebno jest ispuniti prazninu u vremenu i prostoru imaginarnim pojmovima, simbolima, sjećanjem i mitovima, kako bi se nacija utemeljila kao neupitni pojam i sadržaj. Iz tradicija prošlosti pokušat će se
izvući oni elementi koji su 1) dovoljno snažni da stvore emocije među članovima grupe, i 2) elementi koji pospješuju pozitivno samovrednovanje grupe. Eric Hobsbawm skovao je izraz ˝izmišljanje tradicije˝ kako bi upozorio na zbir praksi, vođen eksplicitnim ili tacitnim pravilima, ritualima ili simbolima, koji nastoje usaditi određene vrijednosti ili načine ponašanja njihovim ponavljanjem i opetovanošću, što automatski pridonosi kontinuitetu s prošlosti. Zapravo, tamo gdje se za to pruži prilika, pokušava se uspostaviti kontinuitet s p ogodnom (u tom trenutku potrebnom) povijesnom prošlošću (Hobsbawm i Ranger, 1983:1).
B rojni psihološki eksperimenti pokazali su da je jača identifikacija s grupom pozitivno povezana s pristranim povijesnim sjećanjima (Blatz i Ross, u: Boyer i Wertsch: 2009:228). Drugim riječima, kada tradicija grupe treba biti konstruirana, oni ljudi koji se osjećaju više
povezani s tim projektom bit će i više pristrani u odabiru i interpretaciji povijesnih događaja s kojima se osjećaju povezani.
Još jedan važan teoretičar kolektivnih i društvenih sjećanja je sociolog Paul Connerton, koji je pomoću raznih diskusija u svojoj poznatoj knjizi How Societes Remember? (Kako društva pamte?), znatno doprinijeo u interpretaciji i razumijevanju sjećanja. Connerton polazi
od pretpostavke da je sjećanje društvena, a ne individualna kategorija, te da bi se društvo sjećalo, potrebna je predaja pomoću koje stariji prenose ˝znanja˝ mlađim generacijama. Iako govori o ra zličitim ekspresijama društvenog sjećanja (social memory), Connerton pridaje središnju važnost analiziranju značenja komemorativnih svečanosti u životu zajednice/društva, te na taj način pokušava prevladati razlike između idealističkih i materijalističkih perspektiva kolektivnih (društvenih) sjećanja. Connerton objašnjava kako se
prakse i rituali prenose u tradiciji i kako oni postaju sama tradicija. Nadalje, nastoji pokazati
da se slike prošlosti i zapamćeno znanje o prošlosti prenose i čuvaju u komemorativnim, ritualnim izvođenjima, i da je takvo, performativno sjećanje, ujedno i tjelesno. Connerton govori da, ako postoji dru štveno sjećanje, najprije ćemo ga pronaći u komemorativnim svečanostima i praksama, a komemorativne prakse su performativne. ˝Ta se performativnost postiže uz koncept rituala, koji ne može postojati bez ekspresija tijela te posebnog jezika s dominantnim ideologemima ˝ (Connerton, 1989:8-10). Zbog toga Connerton veliku pozornost posvećuje i tjelesnom društvenom sjećanju. Navike se tjelesno pamte. Primjerice, sjedenje na svečanostima mora biti u suglasju s temeljnim porukama učenja pa se razlikuje sjedenje da se slike prošlosti i zapamćeno znanje o prošlosti prenose i čuvaju u komemorativnim, ritualnim izvođenjima, i da je takvo, performativno sjećanje, ujedno i tjelesno. Connerton govori da, ako postoji dru štveno sjećanje, najprije ćemo ga pronaći u komemorativnim svečanostima i praksama, a komemorativne prakse su performativne. ˝Ta se performativnost postiže uz koncept rituala, koji ne može postojati bez ekspresija tijela te posebnog jezika s dominantnim ideologemima ˝ (Connerton, 1989:8-10). Zbog toga Connerton veliku pozornost posvećuje i tjelesnom društvenom sjećanju. Navike se tjelesno pamte. Primjerice, sjedenje na svečanostima mora biti u suglasju s temeljnim porukama učenja pa se razlikuje sjedenje
autoritarnija i zatvorenija, važniju ulogu imaju različite svečanosti i položaj tijela. I u ponašanju nosioca vlasti i reguliranju njegovih aktivnosti očitava se među ostalim strukturirano st društva i socijalna dinamika (Connerton, u: Babić, 2006:113). Primjerice, nacionalsocijalizam je osobito favorizirao različite svečanosti na kojima se nastojala promicati nacionalsocijalistička ideologija. Connerton navodi da je nacistima osobito važan datum bio 30. siječnja 1933. god., kada je Hitler došao na vlast. Svake sljedeće godine na taj dan, Hitler je držao govor u kojem je izvještavao o stanju nacije, sve je prenošeno putem radija, organizirana je bakljada, a osamnaestogodišnjaci iz Hitlerjugenda su demonstrirali lojalnost partiji. Na sličan performativan način koji uključuje prakse tijela i pokreta, Fürerov rođendan slavio se 20. travnja paradom Wermachta kroz Brandenburška vrata, a ljetni solsticij
21. lipnja slavio se paradama SS- a i Hitlerjugenda. Mitovi su značajan segment rituala u nedemokratskim političkim sustavima, a mitske priče prepričavaju se u metafizičkoj