K olektivna sjećanja i identitet

2.2.5. K olektivna sjećanja i identitet

Nada za skladom u suvremenom svijetu krije se u velikoj mjeri u jasnijem razumijevanju mnogostrukosti ljudskog identiteta i uvažavanju kako se one međusobno presijecaju i djeluju

protiv oštre odvojenosti uzduž jedne jedine okorjele linije nedokučivog razdora. (...) Neobaziranje na mnogostrukosti naših odnosa i naše potrebe za izborom i mišljenjem zatamnjuje svijet u kojem živimo. Gura nas u smjeru zastrašujućih izgleda koje je oslikao Matthew A rnold u pjesmi ''Dover Beach" (Doverska plaža):

I ovdje smo kao na mračnoj čistini Pokošeni smetenim strahom borbe i bijega, Gdje neuke vojske bore se noću.

Možemo mi i bolje.(op. a.) (Amartya Kumar Sen, Identitet i nasilje: iluzija sudbine, 13) Problema tika kolektivnih sjećanja mijenja se unutar različitih disciplina u kojima pojam

kolektivnih sjećanja obitava. Kako smo ranije isticali, kolektivna sjećanja istražuju se na poljima (no nisu samo na njih ograničena) povijesti, sociologije, psihologije i antropologije. Za razliku od povijesne znanosti koja odnos povijesti i sjećanja razmatra na epistemološkoj razini, postavljajući pitanja o ˝istinitosti˝ sjećanja, sociološki interes za sjećanja proizlazi iz veze kolektivnih sjećanja s izgradnjom identiteta. Uloga sjećanja u izgradnji identiteta i osjećaja pripadnosti opći je topos sociološke i kulturne teorije. Stoga, iz koje god društvene znanosti ili perspektive ga definirali, sigurno je da pojam identiteta ne možemo razumjeti izvan konteksta sociologije i k olektivnih sjećanja.

Počevši na Kosovu sredinom 1980-ih godina, te nastavljajući se u prvu polovicu 1990-ih godina, bivšu multietničku Jugoslaviju i dotada ujedinjenih šest republika, počeli su obilježavati opetovani separatistički štrajkovi, ustanci i pobune. Upravo je etnička netrpeljivost kao uzrok nadolazećim ratovima dovela do razdoblja etničkog nasilja te do formiranja šest nezavisnih država gotovo potpuno uspostavljenih na etničkim temeljima. Pitanje je kako su ljudi, koji su nakon Drugog svjetskog rata us pjeli ostvariti miran suživot s visokim postotkom miješanih brakova i etničkim zajedništvom koje je trajalo gotovo 50 Počevši na Kosovu sredinom 1980-ih godina, te nastavljajući se u prvu polovicu 1990-ih godina, bivšu multietničku Jugoslaviju i dotada ujedinjenih šest republika, počeli su obilježavati opetovani separatistički štrajkovi, ustanci i pobune. Upravo je etnička netrpeljivost kao uzrok nadolazećim ratovima dovela do razdoblja etničkog nasilja te do formiranja šest nezavisnih država gotovo potpuno uspostavljenih na etničkim temeljima. Pitanje je kako su ljudi, koji su nakon Drugog svjetskog rata us pjeli ostvariti miran suživot s visokim postotkom miješanih brakova i etničkim zajedništvom koje je trajalo gotovo 50

Ratovi koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije predstavljaju jedan od najtežih perioda ratova kojemu su Europa i Svijet svjedočili u drugoj polovici 20. st. Ratovi su vođeni na

osnovama etničkog identiteta i teritorija. Moguća znanstvena objašnjenja kreću se između dva tabora. Prvi znanstveni tabor, odnosno smjer mišljenja, govori da su etničke razlike počele znatno izlaziti na vidjelo te da su etnički identiteti uvelike osviješteni usred ˝otapanja leda˝ (defrosting effect) totalitarnog komunističkog režima, koji se ˝rastopio˝ i ˝pretopio˝ u novo postkomunističko društvo (Kaplan 1993; Callahan 1998). Drugi tabor znanstvenih tumačenja oslanja se na modele manipulacija elita (Gagnon 2004), te taj smjer mišljenja sugerira da su političke elite na vlasti bile u pozic iji i mogućnosti oblikovati etničke identitete na osobito antagonističke načine, što je potom njima i ostalim ˝etničkim poduzetnicima˝ (ethnic entrepreneurs) uvelike olakšalo mobilizaciju stanovništva po strogim etnonacionalnim osnovama. Iako oba smjera tumačenja sadrže svoja jasna teorijska i empirijska utemeljenja, ono što je zajedničko obama objašnjenjima je njihovo inzistiranje na etničkom identitetu kao stvarnom, opipljivom uzroku etničkih sukoba tijekom 1990-ih god.

Istovremeno s kretanjima u društvenoj praksi, znanstveni je rad na polju teorija etničkog identiteta i teorija nacionalizma počeo naznačivati da etnički identiteti i nacionalizmi nisu fiksni i statični koncepti, nego su fluidni, promjenjivi, slojeviti, situacijski i kontekstualni (Brubaker, 2004; Dominguez 1986; Kalanj, 2003; 2010; Katunarić, 2010; Sekulić, 2010; Sen, 2007; Waters 1990). Znanost se u praksi, uslijed vala nasilja i genocida tijekom 1990-ih godina suočila s nemogućnošću da objasni suvremene tokove identiteta. Po pitanju kompleksnih društvenih fenomena među kojima je rat među najizazovnijim i najzahtjevnijim društvenim izrazima, teorije konstrukcije etničkog identiteta našle su se u slijepoj ulici, te su se s time u skladu, prijašnje dihotomijske debate o primordijalnoj nasuprot konstruktivističkoj prirodi etničkog identiteta iscrpile. Iako su unutar teorijskih rasprava izvedeni zaključci da je etnički identitet velikim dijelom konstruiran i kontekstualan, ona krucijalna pitanja identiteta ostala su neistražena. Tako primjerice, nisu ponuđeni odgovori na pitanja kako etnički identitet zapravo djeluje na razini samog društva, kako je on konstruiran i kako biva rekonstruiran među ljudima. Odnosno, niti jedna teorija identiteta nije testirana na razini individua lističkih konceptualizacija. Možemo pretpostaviti da formulacije i manipulacije etničkim identitetom nalaze svoje mjesto upravo na mikro razini u društvu. Kao što manipulacije poviješću i sjećanjem dolaze ˝odozgo˝, te ih potom prihvaćaju ili osporavaju Istovremeno s kretanjima u društvenoj praksi, znanstveni je rad na polju teorija etničkog identiteta i teorija nacionalizma počeo naznačivati da etnički identiteti i nacionalizmi nisu fiksni i statični koncepti, nego su fluidni, promjenjivi, slojeviti, situacijski i kontekstualni (Brubaker, 2004; Dominguez 1986; Kalanj, 2003; 2010; Katunarić, 2010; Sekulić, 2010; Sen, 2007; Waters 1990). Znanost se u praksi, uslijed vala nasilja i genocida tijekom 1990-ih godina suočila s nemogućnošću da objasni suvremene tokove identiteta. Po pitanju kompleksnih društvenih fenomena među kojima je rat među najizazovnijim i najzahtjevnijim društvenim izrazima, teorije konstrukcije etničkog identiteta našle su se u slijepoj ulici, te su se s time u skladu, prijašnje dihotomijske debate o primordijalnoj nasuprot konstruktivističkoj prirodi etničkog identiteta iscrpile. Iako su unutar teorijskih rasprava izvedeni zaključci da je etnički identitet velikim dijelom konstruiran i kontekstualan, ona krucijalna pitanja identiteta ostala su neistražena. Tako primjerice, nisu ponuđeni odgovori na pitanja kako etnički identitet zapravo djeluje na razini samog društva, kako je on konstruiran i kako biva rekonstruiran među ljudima. Odnosno, niti jedna teorija identiteta nije testirana na razini individua lističkih konceptualizacija. Možemo pretpostaviti da formulacije i manipulacije etničkim identitetom nalaze svoje mjesto upravo na mikro razini u društvu. Kao što manipulacije poviješću i sjećanjem dolaze ˝odozgo˝, te ih potom prihvaćaju ili osporavaju

Osim što niti jedan od dvaju prevladavajućih modela identiteta, modela tzv. ˝otapanja leda˝ komunističkog režima i instrumentalistički model politički motiviranih manipulacija, nije bio podvrgnut empirijskim istraživanjima, osobito su u oba slučaja ostali podistraženi mikro procesi putem kojih se interesi i osjećaji kolektiva ili društvenih grupa ˝dovode u postojanje˝ (Bentley 1987:26).

Stranputice te teorijska i empirijska kom pleksnost identiteta mogu se još uvijek iščitati iz suvremenih pisanja o teorijama identiteta. M nogi su se teoretičari identiteta složili da je kritika statusa identiteta dovela do toga da je pojam počeo označavati sve, te da kao takav stoga više ne označava ništa. Sociolog kulture Rade Kalanj ističe da problem identiteta, ma što o njemu mislili, zadaje dosta muke znanstvenoteorijskoj i praktičnopolitičkoj umnosti. N astavlja navodeći da je empirijska i diskurzivna pojavnost identiteta postala toliko intenzi vna i raznovrsna, a shvaćanja toliko višeznačna, da se čak govori o nekoj vrsti nesavladive nepreglednosti (Kalanj, 2010:117). Rogers Brubaker izrazio je takav stav na krajnje zaoštren kritički način, konstatiravši da je riječ identitet izazvala kapitulaciju društvenih i humanističkih znanosti te da to ima svoju političku i intelektualnu cijenu

(Brubaker, 2001:68). S obzirom na stupanj teorijske i empirijske pomutnje koju je koncept identiteta izazvao, društveni teoretičari identiteta došli su do zaključka da, umjesto uporabe etničkog identiteta kao eksplanatorne varijable, trebamo problematizirati samu priro du etničkog identiteta. Tom se smjeru mišljenja i mi u ovom radu priklanjamo. Naš je zadatak da kao istraživači ˝seciramo˝, analiziramo i pokušavamo objasniti društveno podrijetlo, intenzitet, trajnost ili tek popularnost tvrdnji o identitetu, umjesto da ih nominalno prihva ćamo ili podržavamo.

Brubaker (2004) je pozvao društvene istraživače da slijede drugačiji trend za buduća istraživanja etničkog identiteta, trend koji bi u prvom redu trebao odbaciti ideju kategorija etno- političke prakse kao kategorija društvene analize. Brubaker predlaže istraživačima da prestanu sagledavati društvene grupe kao odijeljene konstituente društvenog života (te zatim i

kao glavne protagoniste sukoba), ili kao fundamentalne i o međene jedinice sociološke analize. Također, pozvao je na odbacivanje tretiranja etničkih grupa kao unutar sebe zatvorenih i homogenih entiteta uvijek vođenih određenom svrhom, ili tretiranja etničkih grupa kao značajnih jedinica kojima je moguće pripisati točno određene interese i djelovanja. ''Laička mišljenja o etničkom identitetu, tendencija da se društveni svijet postavi u unaprijed određene

i kvazi- prirodne, suštinske kategorije (...) je upravo ono čemu želimo prkositi i što kao i kvazi- prirodne, suštinske kategorije (...) je upravo ono čemu želimo prkositi i što kao

situacijskog djelovanja, kulturnih idioma, kognitivnih shema, diskurzivnih okvira, organizacijskih i institucio nalnih formi, političkih projekata i različitih događaja'' (Brubaker 2004:8-11).

B rubakerov pristup konceptu identiteta kao društvenom konstruktu, dinamičkom i relacijskom, koji nastaje i koji se održava u situacijskim i kontekstualnim odnosima i u diskurz ivnim okvirima, te ga kao takvog treba razumjeti i istraživati – blizak je poimanju koncepta povijesti i koncepta kolektivnih sjećanja koje zastupamo u ovom radu. Stoga su

uvidi Rogersa Brubakera o identitetu dio polazišnih osnova u teorijskim pristupima i empirijskom istraživanju identiteta u ovom radu, s obzirom da je upravo identiet najvažnija soc iološka dimenzija kolektivnih sjećanja.

Treba istaknuti da se i u okvirima hrvatske sociologije konceptu identiteta, teorijski i istraživački, pristupa kao društvenom, višedimenzionalnom i relacijskom fenomenu. Hrvatski sociolozi ističu da je svaki identitet društveni i relacijski te da je proces identifikacije kao proces određivanja istosti i različitosti društvenog karaktera. Kao takav, on nadilazi uvriježena

razlikovanja primordijalističkih i konstruktivističkih pristupa, ili ˝esencijalističkih˝ i ˝antiesencijalističkih˝ koncepcija identiteta (Kalanj, 2003, 2010; Cifrić i Nikodem, 2007; Sekulić, 2010; Katunarić, 2010). Važno je napomenuti da je i u istraživačkom smislu uvijek

stavljen nužan naglasak na društvenokonstruktivističku prirodu identiteta. Različite dimenzije socijalnog identiteta i njegovi relacijski odnosi stoga su i u kvantitativnim istraživanjima utemeljeni na procjeni ispitanika o tome koliko je određeno pitanje o identitetu ispitanicima osobno važno u odnosu na njihov specifičan sociokulturni kontekst (Cifrić i Nikodem, 2007; Cifrić, 2008).