POVIJESNA POZADINA: HRVATSKA OD RAZDOBLJA AUSTRO- UGARSKE MONARHIJE DO KRAJA DOMOVINSKOG RATA

1.2.1. Kolektivna sjećanja na ratove

Čitav niz ranijih studija provedenih među ispitanicima u više od 30 zemalja sustavno pokazuju da sjećanja na ratove čine najveći dio kolektivnog sjećanja, te da sjećanja na ratove imaju privilegirano mjesto u konstru kciji kolektivnih sjećanja. U anketi koju su proveli Glowsky i ostali, Drugi svjetski rat identificiran je kao najvažniji povijesni događaj među ispitanicima u više od 30 zemalja (Glowski et al., 2008:99-115, u: Odak, 2013:11). Nadalje, u anketi provedenoj 1991. god. u četiri zemlje (Australija, Novi Zeland, Singapur, Hong Kong), autor Liu pred ispitanike postavlja dva pitanja: ˝Napišite imena pet osoba rođenih u posljednjih 1000 godina za koje smatrate da su imali najveći utjecaj, dobar ili loš, na svjetsku povijest?˝, i ˝Zamislite da održavate seminar o svjetskoj povijesti. Kojih biste sedam događaja izdvojili kao najvažnije događaje za svjetsku povijest?˝ Analiza rezultata pokazala je da je Drugi svjetski rat najviše puta spomenut događaj u sve četiri zemlje, te da je Hitler najfrekventnije spomenuto ime u tri zemlje. Nadalje, 70% od svih spomenutih događaja vezani su za rat ili politiku, mnogo više nego za kulturu, znanost, ekonomiju, i prirodne

nepogode uzete zajedno (Liu, 1999:215-236, u: Odak, 2013:12). Unatoč mnogim kulturnim različitostima među zemljama, ova istraživanja naznačuju mogućnost postojanja ˝globalnog sjećanja na ratove˝. U sličnom istraživanju provedenom

2005. god., izvedenom na mnogo heterogenijem uzorku ljudi i u 12 zemalja 30 , konačni rez ultati ukazuju na vrlo slične zaključke. Drugi svjetski rat bio je najviše puta izdvojen

događaj u slučaju svih 12 zemalja, dok je Prvi svjetski rat bio na drugom mjestu. Drugi ratovi koji se često spominju su Vijetnamski rat, Zaljevski rat, američki rat za nezavisnost, križarski ratovi. Liu i ostali ponovili su istraživanje četiri godine kasnije (2009. god.) u 12 drugih

zemalja 31 te su opet dobiveni vrlo slični odgovori i rezultati. Na temelju ovih istraživanja možemo zaključiti da u svim kulturama i među različitim nacijama i narodima, ratovi i sukobi

zauzimaju najistaknutije mjesto u sjećanju.

30 J. H. Liu, "Social Representations of Events and People in World History Across 12 Cultures," Journal of

Cross-Cultural Psychology 36, no. 2 (2005): 171 –91. Studija je provedena na populaciji studenata u Velikoj Britani ji, Francuskoj, Njemačkoj, Sjedinjenim američkim državama, Novom Zelandu, Filipinima, Maleziji Japanu, Singapuru, Tajvanu i Hong Kongu.

31 J. H. Liu et al., "Representing World History in the 21st Century: The Impact of 9/11, the Iraq War, and the

Nation-State on Dynamics of Collective Remembering," Journal of Cross-Cultural Psychology 40, no. 4 (2009): 667 –92. Ovog je puta ista metodologija primijenjena u Kini, Indiji, Rusiji, Brazilu, Indoneziji, Istočnom Timoru, Turskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Ukrajini, Španjolskoj i Portugalu.

1.2.2. Kolektivna sjećanja na Domovinski rat

Gotovo sve dosad iznesene konceptualne teorijske sastavnice kolektivnih sjećanja moguće je primijeniti na Domovinski rat u Hrvatskoj. Do movinski rat u Hrvatskoj živo je prisutna povijest i sjećanje među pripadnicima hrvatskog društva, a istraživanja pokazuju da Domovinski rat zauzima najistaknutije mjesto u hrvatskom povijesnom sj ećanju (Myplace, 2015).

Bilo da je riječ o političkoj eliti koja je trenutno na vlasti ili njenoj opoziciji koja se za dolazak na vlast bori, svi zakoni vezani za rat uvijek se donose s posebnom pažnjom. Ti zakoni nadalje izazivaju vrlo emotivne reakcije od strane pr vih žrtava rata i njihovih obitelji, kao što izazivaju različite reakcije i stajališta medija, udruga i centara civilnog društva, susjednih zemalja, Europske unije, svijeta.

Hrvatska je svoje članstvo u EU stekla upravo rješavajući mnoga sporna pravna i društvena pitanja u odnosu na Domovinski rat te je ulazak u EU bio nerazdvojivo povezan i ovisan o rješavanju pitanja odnošenja prema ratu. Dvije najveće hrvatske opozicione stranke, Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), uglavnom su iskazivale suradnju s Europom p rivodeći ratne generale na Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu i surađujući na osjetljivim nacionalnim pitanjima. Na taj je način Republika Hrvatska prošla jedan dio suočavanja s teškom ratnom prošlošću Domovinskog ra ta, no mnogi smatraju da je taj proces suočavanja još uvijek vrlo spor i neučinkovit.

Razlozi za relativnu uspješnost ili neuspješnost suočavanja s prošlošću nisu jednostavni kako bi se to na prvi pogled moglo činiti. S jedne strane, radi se o realnim i stvarnim preprekama među koje u prve treba svrstati još uvijek malu vremensku odmaknutost od razdoblja rata, kao i samu narav rata (napadnutost zemlje) te njegove posljedice koje su se sjedinile s te škim i nepripremljenim prijelazom RH iz socijalističkog u demokratsko društveno uređenje. Kod suočavanja s prošlošću Domovinskog rata, u obzir treba uzeti i procese pretvorbe i privatizacije koji su u RH uslijedili ubrzo nakon rata, te su utjecali na daljnja nezadovoljstva šire društvene publike političkim upravljanjem novostvorenom zemljom (Goldstein, 2010: 272-278). Novija politička i ekonomska kriza koja se pojavila kao uzrok i posljedica korupcionaških afera u Hrvatskoj, isto tako dijelom proizlaze iz činjenice bivanja zemlje u relativno nedavnom ratnom razdoblju (Goldstein, 2010: 338-357).

S druge strane, Domovinski rat živa je sadašnjost dnevnopolitičkih sukobljavanja lijevih i desnih stranaka i frakcija u Hrvatskoj, kao i jednako problematičan dio politike naših S druge strane, Domovinski rat živa je sadašnjost dnevnopolitičkih sukobljavanja lijevih i desnih stranaka i frakcija u Hrvatskoj, kao i jednako problematičan dio politike naših

U središtu te politike sjećanja, koju prvenstveno vode vladajuće elite, po potrebi se mijenja, umanjuje ili uvećava narav i značaj antifašističke borbe, te se mijenja, umanjuje ili zatomljuje narav ustaškog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH). D iskusija i rasprava o naravi komunističkog i ustaškog režima nerazdvojivo su povezani s tumačenjima Domovinskog rata, koji je uslijedio 50 godina kasnije. Domovinski rat jednim je svojim dijelom reakcija i odgovor na dotadašnji komu nistički režim, a interpretacije totalitarnog zločinačkog nacističkog i fašističkog režima za vrijeme NDH, najsnažnije i najartikuliranije stupaju na scenu 1990-ih godina, u vremenu vlasti HDZ-a i Franje Tuđmana. Revizionizam i prekrajanje povijesti u dnevno političke svrhe, ili s drugim ciljevima, postali su vrlo snažno ugrađeni u sve narative o prošlosti. Zbog toga jedan od najeksponiranijih hrvatskih povj esničara, Tvrtko Jakovina, osvrćući se na Jugoslaviju, Tita ili razdoblje NDH, promatra navedena povijesna razdoblja govoreći o njima kao o (hrvatskim) povijesnim i političkim opsesijama (Jakovina, 2013), koje prvenstveno politički opterećuju hrvatsko društvo te stoje kao prepreka donošenju bilo kakvih objektivnijih

povijesnih ocjena. Revizionizam hrvatske prošlosti može biti vrlo opasan te imati poguban karakter za politički smjer zemlje, ali i jednako važno - za međuljudske odnose unutar jedne nacije. Radi

˝prirode˝ rata koji je počeo te tijekom rata bio jasna i izražena agresija na Hrvatsku, a koji je od samih početaka u svojoj naravi sadržavao i određene elemente građanskoga rata, narativi o Domovinskom ratu su žestoko osporavani, izmiješani i kompleksni. Uvjetno, jedan ˝ukupan˝ narativ o Domovinskom ratu sadrži elemente hrvatskog antifašizma, ustaškog nacionalizma, i borbe z a nezavisnost (Subotić, 2009, 2013). Iako su takvi selektivni odabiri iz prošlih povijesnih narativa mogli imati svojevrsni legitimitet i opravdanja, a s obzirom na surove ˝prirode˝ rata koji je počeo te tijekom rata bio jasna i izražena agresija na Hrvatsku, a koji je od samih početaka u svojoj naravi sadržavao i određene elemente građanskoga rata, narativi o Domovinskom ratu su žestoko osporavani, izmiješani i kompleksni. Uvjetno, jedan ˝ukupan˝ narativ o Domovinskom ratu sadrži elemente hrvatskog antifašizma, ustaškog nacionalizma, i borbe z a nezavisnost (Subotić, 2009, 2013). Iako su takvi selektivni odabiri iz prošlih povijesnih narativa mogli imati svojevrsni legitimitet i opravdanja, a s obzirom na surove

Daljnji problem narativa proizlazi iz davanja pozitivnog predznaka hrvatskom nacionalizmu , koji se nerijetko uspoređuje s nekim elementima ustaštva. Nije upitno da je svojevrsni nacionalizam bio itekako potreban, ili radije neizbježan, da bi se država obranila u vremenu rata. Hrvatski se nacionalizam u okolnostima rata jednostavno morao pojaviti, a bio je reaktivan u odnosu na srpski nacionalizam (Žunec, 2007). No, pozicioniranje nacionalizma u pozitivan kontekst, i to osobito ustaškog, i do danas ostaje najproblematičniji narativ koji nastavlja kočiti put demokratske Hrvatske u Europi i svijetu, te koji ostaje čest razlog međuregionalnih eskalacija i nemira. U ime ustaštva na prostoru NDH stradalo je 322.000 Srba ( Žerjavić, 1992:70, 157 i 159), a stvarni gubitci u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji kreću se između 896.000 i 1,210.000 (Bogosavljević, 2002:504). Ustaški je pokret zbog toga uvijek stajao kao breme i sramota nad Hrvatima – a ponekad u vidu ˝oživotvorenih˝ narativa nastavlja opterećivati hrvatsko društvo.

Domovinski rat nerijetko puni naslovnice hrvatskih novina i započinje vijesti upravo u vidu analogija s nekim elementima ustaštva. Odjeci ponašanja dijela navijačkih masa na nogometnim utakmi cama nacionalnog tima te iščitavanje poruka ustaštva koje uvijek iskrsnu kod dijela slušateljske publike Marka Perkovića Thompsona, šalju medijski glas u svijet o Hrvatskoj kao zemlji koja još uvijek odlučno ne suzbija, ili čak, na određeni način njeguje, zločinačke totalitarne režime prošlosti. Na drugoj razini, da kolektivna sjećanja na Domovinski rat itekako žive danas pokazuju i vrlo sporna i osjetljiva zbivanja koja uvijek iznova potresaju hrvatsko društvo te bude uzburkana i pomiješana kolektivna sjećanja na rat. Tu treba ubrojiti nepoštivanje zakona i državnih regulativa u Vukovaru po pitanju skidanja ploča s ćiriličnim natpisima 32 od strane Hrvata u Vukovaru, a zbog kulturne traume Hrvata u

32 Hrvatski je Sabor u veljači 2013. god. donio odluku o uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru te odluku o postavljanju dvoje zičnih (ćiriličnih i latiničnih) ploča na pročelja institucija u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

Ta je odluka naišla na negodovanje većeg dijela hrvatske javnosti i osobito Vukovaraca, koji su ploče počeli skidati. Članovi Stožera za obranu hrvatskog Vukovara bili su prikupili 650 000 potpisa za referendum o ćirilici, tražeći zapravo ukidanje uvođenja ćirilice u Vukovaru. Ustavni sud je odlučio da referendumsko pitanje nije u skladu s Ustavom, ali je također donio odluku da se dvojezični natpisi ne mogu primjenjivati dok Vlada na prikladan način ne uredi Zakon o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina. Ustavni sud pozvao je na svestrani politički dijalog, te je vukovarskom Gradskom vijeću naložio da u roku od godine dana riješi pitanje dvojezičnih ploča, uzimajući u obzir istodobno ˝potrebe većinskog hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek

Vukovaru te još uvijek prekratkog vremenskog odmaka od razdoblja rata. Drugi jasan izraz nezadovoljstva odnosom vlasti i društva prema ratu jest sada gotovo devetomjesečni prosvjed hrvatskih branitelja, koji prosvjeduju od studenog 2014. do srpnja 2015. godine ispred

nadležnog ministarstva. Teške ratne traume uvijek pokazuju dvije strane medalje. Skidanje ploča s ćiriličnim natpisima u Vukovaru i nezadovoljstvo dijela hrvatskih branitelja, iako osnovani na vrlo realnim i teškim ratnim reperkusijama, posljedično stvaraju dojam o netrpeljivosti prema nacionalnim manjinama i nerazvijenosti demokratskog sistema koji zakazuje u svojim osnovnim vrijednostima.

Sljedeća vrlo važna dimenzija kolektivnih sjećanja koja duboko prožima i Domovinski rat jest politika sjećanja (the politics of memory), polje koje je generalno postalo vodećom temom u rastućoj literaturi o kolektivnom sjećanju. Sa stajališta politike sjećanja, sjećanje je iskustvo društvene grupe koja ima moć. Odnosno, sjećanje je uvijek uronjeno u složene političke i klasne odnose (odnose moći) koji određuju što treba zapamtiti (ili zaboraviti), tko treba zapamtiti i u koju svrhu (Gillis, u Brkljačić i Prlenda, 2006.:171, Confino, 1997: 1393). Osim što se sjećanjima manipulira, važno je zamijetiti da ta manipulacija ima svoju važnu vremensku dimenziju, odnosno da se ma nipulacija prošlošću zbiva radi nečijih potreba koje postoje u sadašnjosti. Bruce MacDonald govori da pomoću koncepta kolektivnih sjećanja možemo sagledati i objasniti ˝kako je konflikt predstavljen u sadašnjosti˝, te na koji način ˝prošlost postaje resurs u borbama koje se vode u sadašnjosti˝ (MacDonald, 2002:133-134). Kada te koncepte primijenimo na Domovinski rat i politiku sjećanja u vidu svakodnevnih političkih nadmetanja, možemo primijetiti da ta nadmetanja postaju vrlo opasna kada iz oruđa političke borbe za vlast prerastaju u zadiranje u temelje državotvornosti Hrvatske. Vrlo često određena politička opcija koja je na vlasti želi nametnuti svoju verziju prošlosti. Hrvatska, na razi ni ustava i zakona, kao i na razini svojih društvenih vrijednosti, nije i ne može biti utemeljena u antifašističkoj borbi i Domovinskom ratu (kako to neki političari ističu), kao što se niti jedna država ne utemeljuje na vrijednostima borbe, niti nastaje u ratu.

Ako dosljedno iščitavamo Ustav, onda moramo zapaziti da već u Preambuli Ustava stoji kako su se ˝tisućljetna nacionalna samobitnost i državna opstojnost hrvatskog naroda te pravo naroda na punu državnu suverenost, između ostaloga očitovali u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, iz raženoj nasuprot proglašenja NDH (1941.),

a u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) (1943.). N adalje, uspostava pune državne suverenosti očitovala se u ˝novom Ustavu RH

živih posljedica velikosrpske agresije početkom 1990-ih godina 20. stoljeća, te potrebu pravednog i pravilnog tretmana srpske nacionalne man jine na području grada Vukovara˝ (Glas Slavonije, 2015).

(1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991.-1995.) kojima je hrvatski narod isk azao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske dr 33 žave˝ .

Činjenica jest da se Preambula Ustava ponekad zloupotrebljava od strane političkih elita u Hrvatskoj, koje ju čitaju selektivno, a s namjerom da u danom političkom trenutku i društvenoj situaciji naglase ili umanje važnost određenih povijesnih događaja. Politička prekrajanja povijesti, povijesni revizionizam te uporaba politika povijesti i sjećanja koje izokreću povijest u sadašnjosti, uvijek iznova potiču nove rasprave o prošlosti, ne dopuštajući jasna određenja prema jugoslavenskom i nacionalnom povijesnom naslijeđu.

Zbog toga se i danas pojavljuju oštre polemike o događajima koji su se zbili prije više od pedeset godina. Dnevnopolitička uporaba Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije dovela je do toga da je, primjerice, u Republici Sr biji, u svibnju 2015. god., odlukom Višeg suda u Beogradu rehabilitiran vođa četničkog pokreta Draža Mihailović, te su i on i njegov pokret proglašeni antifašističkim pokretom. Rehabilitacijom je poništena presuda iz 1946. god. kojom je Mihailović osuđen na smrt te su mu bila oduzeta sva građanska prava. U Hrvatskoj je ta presuda ocijenjena skandaloznom (Jutarnji list, 2015).

S druge strane, revizionistički odnos prema povijesti u Republici Hrvatskoj simbolički se okuplja oko dviju neuralgičnih točaka Drugog svjetskog rata, Jasenovca i Bleiburga. Iako t renutna društveno-politička situacija u Republici Hrvatskoj pokazuje naznake da se konačno osude svi zločinački režimi, ona presudno važna povijesna pitanja ostaju i dalje prekrivena političkim diskursom: Je li ustaški režim uspostavljen u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio kolaboracionistički režim Trećeg Reicha, ili je djelovao i kao samostalan nacionalni pokret? S druge strane, u kojoj je mjeri antifašistička borba pripadala samom komunizmu, i koji je dio komu nističkog režima bio zločinački? S obzirom na to da je komunistički režim također bio totalitaran, te s današnje povijesne distance možemo ustvrditi da je jednim svojim dijelom bio odgovoran za zločine među kojima su najizraženiji oni počinjeni neposredno nakon Drugog svjetskog rata i Bleiburga , kada su Hrvati boravili po komunističkim logorima među kojima je najistaknutiji onaj na Golom otoku, a o kojima danas još uvijek nedovoljno znamo (Jurčević, 2005; Prcela i Živić, 2001; Tolstoj, 1991), odgovornost bilo koje političke opcije u Hrvatskoj jest u potpunosti i jasno osuditi sve totalitarne režime prošlosti pod čijom su vlašću počinjeni

33 Ustav Republike Hrvatske (RH), I. Izvorišne osnove, Narodne novine 85/10, dostupno na URL: http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=1839 33 Ustav Republike Hrvatske (RH), I. Izvorišne osnove, Narodne novine 85/10, dostupno na URL: http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=1839

Naposljetku, p osljedice različitih i podvojenih sjećanja na sukobe iz prošlosti koji nastanjuju povijesna sjećanja, ali i ona privatna, obiteljska sjećanja, još uvijek pokazuju odraze pedeset godišnjeg režima komunističke Jugoslavije u kojoj se prošlost sustavno prešućivala, ˝gurala pod tepih˝, odnosno nije bila predmetom javne rasprave među različitim etnonacionalnim grupama.

Opća konfuzija stvorena oko pitanja – Što se u povijesti dogodilo?, sama postaje duboko ukorijenjena i nadalje institucionalizirana u zakonima i mjerodavnim institucijama. Tako se

primjerice civilne udrug e proizašle iz Domovinskog rata u Hrvatskoj dijametralno razlikuju u svojim djelovanjima. Jedne drugima te udruge će pripisati da u svojim pristupima stavljaju naglasak samo na ˝hrvatske zločine u ratu˝, ili samo na ˝srpske zločine u ratu˝, što potom izaziva žestoke diskusije te različite reakcije od strane drugih institucija, medija, intelektualaca, šire društvene publike.

Dom ovinski je rat žarište hrvatskih kolektivnih sjećanja koje je izraz neslaganja na svim društvenim razinama: među političarima, u medijima, među različitim religijskim zajednicama, među običnim ljudima. Ako je kolektivno sjećanje sagledavanje prošlosti kroz leće sadašnjosti koje bitno određuje naše individualne i kolektivne identitete, prožetost

Domovinskog rata u njegovim neizb ježnim implikacijama za sadašnjost i budućnost ocrtava se u svim porama života u Hrvatskoj.

Posljedice rata strukturalno se protežu na društvenu i političku budućnost Hrvatske, a na što upućuju i žustre reakcije među svim slojevima hrvatskog društva na recentnu presudu pročitanu 3. veljače 2015. godine vezanu za hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije, gdje je tužba za genocid odbijena jer nije dokazana namjera genocida, ali su utvrđeni genocidalni elementi (Ministarstvo pravosuđa, 2015).