P ovijest, kolektivna sjećanja i njihova konstruiranost u jeziku
2.2.2. P ovijest, kolektivna sjećanja i njihova konstruiranost u jeziku
Dok povjesničari kao pripovjedači događaja iz prošlosti pokušavaju razumjeti i kritički promisliti materiju i događaje kojima se bave, sama historija prečesto biva uhvaćenom u zamku svojih vlastitih konstituenata. Budući da povjesničar/ka stvara narativno objašnjenje uređenjem, odabirom i ispuštanjem (već prethodno izabranog) materijala, jedna važna zadaća historiografije trebala bi biti propitivanje motiva zašto i kako se to čini. Odnosno, pisanje povijesti neminovno se odvija kroz jezik, te je povijest određena onime što povjesničari pišu o povijesti.
Nadalje, treba uzeti u obzir da osim što povijest prolazi kroz medij jezika, medij jezika neizbježno je podložan ideologijama, a prema tome je i povjesničareva interpretacija događaja podložna istome. Istraživanje povijesti ne kreće se u vrijednosno neutralnom prostoru, nego u društvenim okvirima koji određuju te su određeni odnosima moći.
˝... svaka generacija istoričara vidi identične epizode prošlosti u novoj perspektivi nametnutoj tranzitom sa istorijske pozicije jedne generacije na drugu. Nova perspektiva donosi bliske obrise starog pogleda u novim odnosima, donosi i ranije nevidljive oblike na svetlost, ali i zamagljuje raniji pogled. Kada pišu o prošlosti, istoričari neminovno unose nešto od svojih osećanja o kontraverznim savremenicima i događajima i prenose sopstveni društveni milje u prošlost. “Zanat istoričara” trebao bi da bude brana da se u ovome ne ode predaleko˝ (Radić, u: Bosto, Cipek, Milosavljević, 2008:70).
Nadalje, velike sociopovijesne i sociokulturne promjene s početka 1970-ih godina praćene su, te su i same dio, onoga što je Derrida nazvao ˝preokretom u hijerarhiji diskursa˝ te ˝raskolom i decentriranjem do tada neprikosnovenih subjekata povijesti˝ (Derrida, u: Culler,
1991.:73-75). U prilog tome svjedoče i drastične izmjene suvremene historiografije koja se uvelike promijenila u posljednjih četrdesetak godina, te je vođena principima lingvističkog obrata (pokrenutog s de Saussureom) te uvođenjem pojma diskursa i diskurzivne analize (na čelu s Foucaultom) postala vrlo nesigurna u predmet svog istraživanja. Foucault govori da su ˝povjesničari zatvoreni u lingvističke konfiguracije˝, čime želi reći da su historiografski tekstovi literarni konstrukti te da imaju pripovjedno fikcionalno obilježje. Nije dovedeno u
pitanje samo razumijevanje ˝povijesne zbilje˝ 46 , već se u okvirima postmodernizma odlučno
46 Ponavljamo da se prema povijesnoj zbilji u ovom radu određujemo u maniri mekog realizma. Podrazumijevamo da zbilja postoji, ali ju je nemoguće objasniti neovisno o društvenom kontekstu, te je socijalno
konstruirana subjektivnim reprezentacijama poj edinaca koji svoje živote oblikuju unutar društvenih, kulturnih i povijesnih okvira u kojima se nalaze.
negira da ta zbilj a uopće postoji. Pripovjedni tekst nije znanstvena obavijest, već literarni artefakt, te je on smješten u pripovijest ovdje i sada (White, 2004) ili u diskurs (Foucault, 2012). Zbog toga se povjesničari nalaze u ulozi pripovjedača. Lingvistički obrat možemo sažeti u tvrdnji da tekstovi komuniciraju samo s tekstovima, a ne s ˝povijesnom zbiljom˝ o
kojoj govore/žele govoriti. Ili, ako hoćemo, lingvistički obrat je spoznaja da jezik konstruira povijesnu (društvenu) zbilju. Društveni procesi lingvistički su konstruirani jer nas same uvjetuje jezik, jezik ˝nam prethodi˝ - zarobljeni smo u jeziku.
Pripovijedanje se općenito smatra najvažnijom funkcijom kod pisanja historije. Neki povjesničari su ustvrdili da je to definirajuća odlika discipline; npr. François Furet tvrdi da je "historija dijete pripovijedanja" te da je ona prije definirana "tipom diskursa" nego predmetom
proučavanja.