Znanstveni doprinos
4.4. Znanstveni doprinos
Disertaciju vidimo kao znanstveni doprinos u obliku primjene teorijsko- istraživačkog modela kolektivnih sjećanja na mikro-sociološki pristup istraživanja Domovinskog rata, odnosno primjene kvalitativnog istraživanja na dubinsko razumijevanje značenja Domovinskog rata.
Smatramo da smo uspješno odgovorili na postavljena teorijska i istraživačka pitanja te na taj n ačin: - Odgovorili na izazove u znanstvenoj literaturi koja poziva na više empirijskih istraživanja o ulozi osobnih narativa u formiranju kolektivnih sjećanja radi izrazite podzastupljenosti uporabe kvalitativnih metoda, te osobito metode intervjua, u
istraživanju kolektivnih sjećanja. - Nadopunili istraživačke praznine u domaćoj literaturi koja povijesti Domovinskog rata
uglavnom pristupa iz perspektive povijesti ˝odozgo˝, pretežito s ideologijskih pol azišta, prateći tako trend nesagledavanja interpretacije i recepcije povijesti ˝odozdo˝, odnosno povijesti i sjećanja iznesenih od strane običnih ljudi.
Utvrdili smo na koji su način konstruirani i na koje se načine konstruiraju narativi o Domovinskom ratu iz perspektiva ˝običnih˝ ljudi u okvirima njihove vlastite sociokulturne situiranosti, što jest iznimno važna tema za dublje razumijevanje različitih dimenzija Domovinskog rata.
Naposljetku, nalazimo se u vremenu koje je u povijesnom smislu još uvijek vremenski blisko povijesnom miljeu 1990-ih godina. S time u skladu, primjeri integriranog pisanog
historiografskog ˝znanja˝ o ratu relativno su oskudni, a osobito su oskudni primjeri koji bi pokazivali međunacionalna povijesna slaganja 94 . Institucionalizirano i historiografsko znanje
94 Kako piše sociolog rata O. Žunec, većinu dosadašnjih povijesnih raščlambi o Domovinskom ratu možemo smjestiti ili u hrvatski, ili u srpski ˝tabor˝, odnosno govorimo o apologetičnim autorima o Domovinskom ratu
(Žunec, 2007). ˝Razjašnjavanje˝ povijesti Domovinskog rata nadalje je otežano time da, vrlo često upravo oni povjesničari ili društveni teoretičari koji pripadaju ˝jednoj nacionalnoj strani˝, imaju više podataka, informacija i uvida o događajima koji su se na ˝njihovoj strani˝ dogodili, no s obzirom da se njihova tumačenja i eksplikacije rata ne odmiču od ˝nacionalističkih tumačenja˝, opet je onemogućena daljnja obrada povijesnog materijala, kao i put prema mogućem dijalogu oko bliske ratne prošlosti. U prilog tome govori društveni teoretičar Paul Mojzes, osvrćući se sam na kritiku svojih knjiga Yugoslavian Inferno i Balkan Genocides: ˝Moja želja da ostanem nepristran rezultirala je kriticizmom autora rivalskih nacionalnosti, koji su me optuživali za pristranost i favoriziranje njihovih neprijatelja te za neprijateljstvo prema njihovoj vlastitoj strani (hrvatskoj ili srpskoj, op.a.)˝ (Mojzes, 2011:xiii).
o Domovinskom ratu na taj način ostaje obilježeno (najmanje) dvama nacionalno isključivim narativima i diskursima o Domovinskom ratu, odnosno ˝hrvatskom˝ i ˝srpskom˝
interpretacijom rata. Ne treba se zavaravati mišljenjima da će brojni prijepori vezani za Domovinski rat nestati
preko noći. Treba razumjeti i kako do mnogo toga iz povijesti Domovinskog rata vjerojatno nikada nećemo u potpunosti doprijeti. Upravo zato metoda oralne povijesti ostaje osobito vrijedan povijesni i sociolo ški alat, a čija jest pažljiva obrada u okolnostima nacionalno proturječnih povijesnih interpretacija ujedno značajan povijesni izvor. Treba naglasiti i da je sama prilika da obični ljudi iznesu svoja mišljenja o povijesti na način da im je ponuđena uloga u proizvodnji povijesnog znanja, osobito važna za daljnja poimanja te povijesti.
Oko puno toga se i ne moramo složiti, ali ono oko čega bismo morali uspostaviti konsenzus je odnos prema počiniteljima i odnos prema žrtvama rata. Istražujući dubinska
promišljanja običnih ljudi o ratu, ovo istraživanje jasno pokazuje da tek spremnost država da prestanu sagledavati počinitelje i žrtve kao ˝naše˝ i ˝njihove˝ može označiti pravi početak suočavanja sa zajedničkom prošlošću, a onda i zajedničkom budućnošću.