K olektivna sjećanja i odnosi moći u društvu; razine sjećanja

2.2.4. K olektivna sjećanja i odnosi moći u društvu; razine sjećanja

Odnos kolektivnih sjećanja i moći u društvu također jest jedno od polazišta ovog rada. Istraživanje narativa recepcije rata od strane običnih ljudi potaknuto je pretpostavkom da povijest uglavnom pišu političke elite koje imaju dominantan i prevladavajući utjecaj na ukupna značenja povijesti.

U ovom dijelu kratko ćemo teorijski opisati kako se određeni narativi i diskursi o povijesti konstruiraju i rekonstruiraju, te kako u konačnici neki narativi zadobivaju prevlast nad drugima. Kako se strateški prisvajaju određena povijesna sjećanja te kako se određene i izabrane simboličke predodžbe koriste u izgradnji nacionalnih identiteta?

Alon Confino navodi da je, sa stajališta politike sjećanja (the politics of memory), sjećanje iskustv o društvene grupe koja ima moć. Ta grupa određuje što trebamo zapamtiti (ili zaboraviti) i u koju svrhu. (Confino, 1997: 1393) Peter Novick je prepoznao još jedan proces kolektivnih sjećanja, tvrdeći da sadašnje brige određuju koji će aspekti prošlosti biti upotrijebljeni od strane povjesničara i zašto (Novick, 1999). Drugim riječima, povijest se ˝zloupotrebljava˝ prema trenutnim potrebama i zahtjevima te ne postoje zakoni koji bi regulirali taj proces. Povijest kao resurs često se upotrebljava ili radi umanjivanja, ili preuveličavanja ratova i zločina iz prošlosti.

Ako pretpostavimo da prošlost za sadašnje svrhe i ciljeve upotrebljavaju političke elite, odnosno da se poviješću manipulira na ˝gornjoj˝ razini moći i vlasti, treba imati na umu da je i ta, naizgled jedna razina, unutar sebe višestruka i slojevita. Dok većina sociologa još uvijek sagledava etnički identitet kao dan, službeni historiografski narativ zapravo stalno biva osporavan i mijenjan kroz rad povijesti i rad sjećanja raznih ˝poduzetnika identiteta˝ (ethnic entrepreneurs ), elita, protu- elita i intelektualaca, što često ostaje nesagledano.

U kritičkoj teorijskoj analizi koja se nastavlja na odnos kolektivnih sjećanja i moći, slijedimo hipotezu da elite i intelektualci uz pomoć određenih konstelacija strukturalnih društvenih odnosa često zadobivaju glavnu ulogu u konstruiranju narativa povijesti, sjećanja i identiteta. Nadalje, etnički identitet ne može biti tek stvoren ni iz čega, te elite i intelektualci uspijevaju u svom naumu uprav o zbog dostupnosti povijesnog simboličkog materijala, tzv. ˝mitova prošlosti˝ koji, kada su upotrijebljeni na manipulativan način, potencijalno postaju vrlo moćno oruđe u stvaranju novog sukoba i nasilja. Ono što trebamo pitati jest; Kako se mitovi prošlosti koriste za pobudu kolektivnih sjećanja? Kakav tip simboličkog repertoara i U kritičkoj teorijskoj analizi koja se nastavlja na odnos kolektivnih sjećanja i moći, slijedimo hipotezu da elite i intelektualci uz pomoć određenih konstelacija strukturalnih društvenih odnosa često zadobivaju glavnu ulogu u konstruiranju narativa povijesti, sjećanja i identiteta. Nadalje, etnički identitet ne može biti tek stvoren ni iz čega, te elite i intelektualci uspijevaju u svom naumu uprav o zbog dostupnosti povijesnog simboličkog materijala, tzv. ˝mitova prošlosti˝ koji, kada su upotrijebljeni na manipulativan način, potencijalno postaju vrlo moćno oruđe u stvaranju novog sukoba i nasilja. Ono što trebamo pitati jest; Kako se mitovi prošlosti koriste za pobudu kolektivnih sjećanja? Kakav tip simboličkog repertoara i

U slučaju Domovinskog rata, srpska je politička elita uvelike koristila ˝mitove prošlosti˝ koji su u razdoblju prije rata poslu žili kao politička propaganda za stvaranje plodnog tla za novi sukob i nasilje. Politička zlouporaba simboličkog i mitskog imaginarija prošlosti uspješno je polarizirala etničke i nacionalne identitete koji su dotada živjeli zajedno. Konstelacije takvih političkih odnosa upletenih u samu narav Domovinskog rata ostavile su teške i ozbiljne posljedice na nekoliko milijuna ljudi.

Zbog toga je, osim sagledavanja političkih narativa, izuzetno važno istraživati i proučavati druge narative o ratu, odnosno stavove i mišljenja različitih aktera kao i njihove interakcijske odnose. Koristeći koncept kolektivnih sjećanja, pokušat ćemo prikazati kako su se etnocentrični pojmovi ratnog identiteta nametnuti ˝odozgo˝, od strane političkih elita, zapravo ostvarili među ljudima?

Važno je istaknuti da studije usmjerene samo na reprezentacije sjećanja (politička, javna sjećanja) bez obraćanja pozornosti na društvene prakse i prijenos sjećanja (vernakularna sjećanja), implicitno (a pogrešno) pretpostavljaju da je ta reprezentacija transparentna ekspresija povijesnog događaja i njegovih društvenih vrijednosti. U praksi, vrlo rano postaje očigledno, da najvažniji problemi povijesti nisu u tome što je predstavljeno, već kako je ta reprezentacija povijesti interpretirana i prihvaćena. Rezultati povijesti i sjećanja koji su svedeni na analizu politike i političku uporabu često potpuno izostavljaju i zanemaruju kategoriju društvenog. Na taj način reprezentacije prošlosti i povijesti proizlaze iz političkih konotacija te služe za objašnjenja veza političke prirode, a istovremeno zabrinjavajuće šute o utjecaju povijesti i sjećanja na aranžmane društvenih i kulturnih odnosa.

Dobar primjer te problematike jest i Domovinski rat čija su sjećanja neprestano bivala i nastavljaju biti mobilizirana u političke svrhe. Kada se govori o karakteru i naravi oružanog

sukoba u Hrvatskoj, definicije rata su snažno nacionalno i politički obojene. Stoga su i interpretacije ratnih događaja ograničene na politička i nacionalno suprotstavljena tumačenja.

Hrvatska definicija rata temelji se na vanjskoj, odnosno međunarodnoj agresiji Srbije i Crne Gore, ili Jugoslavije na Hrvatsku, te oružanoj pobuni dijela srpskog stanovništva u

Hrvatskoj 47 .

47 Hrvatska tvrdnja da se radi o agresiji druge države, imala je više funkcija. Na prvom mjestu, definicija rata kao međudržavne agresije odgovarala je potrebi hrvatske javnosti da identificira neprijatelja, stvori koherentniju

predstavu o njegovim motivima i namjerama te sukladno tome organizira obranu. Osim što je nastojala zadobiti simpatije utjecajnih članova međunarodne zajednice koji su poprijeko gledali na hrvatske i slovenske secesionističke akcije, Hrvatska je na početku rata nastojala (a djelomično i uspjela) dobiti status žrtve, i to žrtve

Srpska de finicija rata temelji se na tezi o građanskom ratu. Naime, srpska je strana oružani sukob u bivšoj Jugoslaviji, a osobito rat u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, redovito definirala kao građanski rat. Srbi su rat u Hrvatskoj percipirali kao posljedicu hrvatske secesije i agresivnog nastupa hrvatskih vlasti prema Srbima i pokušaju genocida nad njima,

čemu su se Srbi onda oružano suprotstavili 48 . Navedene definicije su proturječne, isključive, te manjkave. Hrvatska definicija rata u

svojem je inzistiranju na beskrupuloznoj agresiji te napadnutosti Hrvatske još u nedavnoj prošlosti uključivala pravnu definiciju u kojoj hrvatski vojnik u obrambenom ratu ne može

počiniti zločin. Srpska definicija rata, uz tezu o građanskom ratu, nepopustljivo i dalje inzistira n a učinjenom etničkom čišćenju nakon vojno redarstvene oslobodilačke akcije Oluja, u kojoj je, sa srpskog političkog stajališta, hrvatska agresorska politika dovela do toga da 250 000 Srba napusti Hrvatsku.

Kao što smo već napomenuli, identitet su višestruki i raznorodni već unutar političke društvene arene. Jednako tako, pretpostavka jest da identiteti nisu fiksni niti stabilni u drugim društvenim arenama, među kojima je svakodnevni život običnih ljudi također poprište različitih i kontekstualnih identiteta. Iz toga nadalje slijedi da, ako neki narativi zadobiju dominantnu poziciju na službenoj političkoj razini, to ne znači da ti narativi postaju općeprihvaćeni u društvu. Zapravo, literatura i istraživanja upućuju na ˝sjene prošlosti i sjećanja˝ (Miller- Idriss and Rothenberg, 2012) te sukobljena razumijevanja koja egizstiraju u našim osobnim i kolektivnim identitetima u odnosu na ratne događaje. Zbog toga je empirijsko istraživanje o stavovima i mišljenjima običnih ljudi, te njihovom iskustvu rata i ident iteta, središnji dio doprinosa u disertaciji. Kako obični ljudi prihvaćaju, osporavaju ili prilagođavaju diskurs ˝odozgo˝ postavljene povijesti te diskurs ˝odozgo˝ postavljenog etnonacionalnog identiteta koji je u ratu dosegao svoju kritičnu točku?

Sa sta jališta socijalnog konstruktivizma, pitanje koje treba postaviti jest; ako su političke elite kao poduzetnici (profiteri) identiteta u ratu uspjeli u polarizaciji diskursa identiteta – je li ta polarizacija trajna? Koliko se dugo moćni i uvjerljivi mitovi prošlosti mogu održati? Kako se politički narativi prihvaćaju na najširem polju društva, među ljudima koji su ˝konzumenti˝ i primatelji tih narativa?

međudržavne agresije, kako bi legitimirala svoje pravo na obranu, osporeno uvođenjem embarga na oružje. Cilj je bio dobiti političku, a po mogućnosti i vojnu pomoć koja žrtvi agresije pripada, te slijedom toga doći do međunarodnog priznanja države (Žunec, 2007: 105-106). U Hrvatskoj su narav i tip rata bili definirani službeno, u nekoliko akata zakonodavne vlast i (Žunec, 106).

48 Cilj ovakve interpretacije bio je na prvom mjestu predstavljanje Srba kao žrtava i legitimiranje srpske borbe kao opravdane obrane pred genocidom (Žunec, 2007:103). Definicija sukoba kao građanskog rata masivno je

korištena u srpskim medijskim i publicističkim prikazima, kao i kod onog dijela srpske intelektualne javnosti koja je podržavala srpsku nacionalističku politiku (Žunec, 2007:104 - 105).

Ovo kvalitativno istraživanje bavi se istraživanjem povijesti i sjećanja koja su izvan koridora političke moći. Istraživanjem se želi istražiti kako se povijest i sjećanja manifestiraju na lokalnom i privatnom nivou, te kako su povijest i sjećanja ˝odozgo˝ bivaju prihvaćeni od strane običnih ljudi. Bez uključivanja tih nužnih aspekata kolektivnog sjećanja, nismo u stanju

sagledati povijest Domovinskog rata. Teorijski okvir rada pretpostavlja da kolektivn a sjećanja kao metodološki alat nose

izrazitu moć sociološkog sagledavanja, jer mogu omogućiti sagledavanje različitih razina sjećanja unutar društva, te ujedno pružiti pogled na društvo i identitet kao cjelinu (Confino, 1997). Ne postoji jedno kolektivno sjećanje na Domovinski rat, već postoje raznolika, a često paralelna i pobijajuća kolektivna sjećanja.

Naznačili smo da konflikti oko sjećanja postoje te da su razlike stvarne i značajne. Ljudi su nekad spremni umrijeti za svoju verziju prošlosti i nacije se raspadaju radi konflikata oko sjećanja. No sve nas to opet navodi na ključno pitanje: Kako, unatoč svim razlikama i poteškoćama, nacije opstaju, kako se održavaju? Koji su bili zajednički označitelji koji su spajali i održavali zajedno hrvatske muškarce i žene, i Srbe u Hrvatskoj koji nisu željeli rat, a iznad razdvajajućih linija koje su ih dijelile?

Teoretičarka sjećanja i povjesničarka Marie-Claire Lavabre radi razliku između ˝izbora prošlosti˝ (choice of the past, choix du passé) i ˝težine prošlosti˝ (weight of the past, poids du passé) kako bi objasnila dva isprepletena načina na koje prošlost egzistira u sadašnjosti (Lavabre, 1994). U prvom slučaju prošlost je sagledana kao spektar različitih elemenata, a ˝izbor prošlosti˝ znači da su neki elementi naglašeniji od drugih. Na taj način političke odluke utječu na načine na koje se prošlost interpretira i restrukturira. ˝Težina prošlosti˝, s druge strane, st avlja naglasak na činjenicu da politički aspekti, odluke i izbori nisu neovisni, već su formirani i uokvireni pomoću prošlih događaja koji ne mogu biti u potpunosti manipulirani od strane političkih elita (Lavabre, 1994:219). I dok možemo objasniti ˝službeno sjećanje˝ ili ˝sjećanje odozgo˝ u terminima specifičnih izbora u odnosu na prošlost, ne smijemo zaboraviti

da ti izbori koegzistiraju s drugim interpretativnim formama, a svjedočanstva oralne povijesti svakako su metodološki aparat kojim dopiremo do takvih interpretativnih formi. Kolektivna sjećanja stoga trebaju biti sagledana kao dinamičke i promjenjive strukture značenja (Brubaker, 2004) posredovane kroz brige sadašnjosti (Olick, 1999), te kao odgovor na različite društvene i političke faktore u sadašnjosti (French, 2012:340).