PREDMET I CILJEVI RADA
1.3. PREDMET I CILJEVI RADA
Unatoč jakoj vezi između sjećanja i ratova, kolektivnim sjećanjima na ratove još se uvijek pristupa kroz ese ncijalističko, ili pak funkcionalističko gl edište (Kansteiner, 2002).
Esencijalistički pristup odnosi se prema ratu ili sukobu kao prema izdvojenom društvenom fenomenu koji ima slična značenja i sličnu logiku razvoja u svim društvima. U praksi, ratovi kao modeli interpretirani na paradigmi esencijalizma, imaju vrlo slabu eksplanatornu moć.
Ono što može biti rečeno za ˝sve ratove˝ vrlo je ograničeno i potencijalno može dovesti do pogrešnih eksplikacija. Funkcionalistički pristupi mogu varirati, no njihova je zajednička karakteristika želja za određivanjem specifičnih funkcija rata za pojedinu društvenu grupu, čija eksplikativna moć na taj način također biva ograničenom svođenjem na odvojene pojedinačne slučajeve. Naposljetku, predodžbe o ratu koje proizlaze iz esencijalističkih i funkc ionalističkih pristupa često su apstraktne kao i statične. Kao takve one su u nemogućnosti objasniti i približiti se brojnim složenim i dinamičkim odnosima, odredbama, mijenama, obrascima i značajkama koje rat kao društveni fenomen sadrži.
Teorija kolektivnih sjećanja, sagledana sa stajališta socijalnog konstruktivizma, može omogućiti da pristupimo ratovima, sukobima i identitetima kao fluidnim reprezentacijama simbola, djelovanja i praksi koje konstantno ostavljaju duboke, značajne i kompleksne tragove u ljudskim umovima, u kulturnom prostoru, u geografskom prostoru, i u vremenu.
Ovo je istraživanje građeno na epistemološkim osnovama socijalnog konstruktivizma, koji svoje uporište nalazi u fenomenološkoj sociologiji (Berger i Luckmann, 1967). U istraživanju se analiziraju značenja koja pojedini socijalni akteri, a koji nisu bili kreatori povijesnih događaja i nositelji političke moći, pripisuju Domovinskom ratu kao njegovi neposredni
sudionici. U znanstvenom je fokusu utjecaj sociokulturne situiranosti aktera na konstrukciju narativa o Domovinskom ratu.
Specifični istraživački cilj rada jest analizirati i interpretirati narative koji pokazuju kako obični ljudi (povijest ˝odozdo˝) u okolnostima svoje specifične društvene smještenosti konstruiraju značenja o Domovinskom ratu.
Specifični teorijski cilj rada jest istražiti karakteristike sjećanja koje nadilaze kognitivne sposobnosti pojedinca, odnosno i stražiti društvene karakteristike individualnih i kolektivnih sjećanja na rat. Pokušat ćemo naglasiti one dimenzije sjećanja koje smatramo krucijalnima u analizi rata. S time na umu, sjećanja se dovode u suodnos s pojmovljem zajednice, nacije,
moći i identiteta.
U radu se upošljava i novi teorijsko-empirijski model za istraživanje kolektivnih sjećanja na ratove , a koji naglasak stavlja na interpretaciju i recepciju povijesnih događaja.
Inovativnost rada jest u teorijskom i metodološkom pristupu. Teorijski alat razvijen u kontekstu kolektivnih sjećanja, iz epistemološke i teorijske perspektive socijalnog konstruktivizma, primijenit ćemo na istraživanje konkretiziranih kolektivnih sjećanja na Domovinski rat, odnosno teorijske uvide primijenit ćemo na empirijsko istraživanje perspektiva i stajališta običnih ljudi, neposrednih sudionika rata.
Naglašavamo, koncepti koji su u disertaciji zastupljeni, poput sjećanja, povijesti, zajednice, nacije, identi teta, moći i nasilja, zapravo i ne mogu biti do kraja istraženi tijekom
jednog životnog vijeka. Ovaj rad stoga neće pokušavati odgovoriti na brojna postavljena pitanja povezana sa sjećanjem, poviješću, identitetom, nacijom, zajednicom, odnosima moći – koji svi spadaju u metapojmove društvenih znanosti, nego će se rad fokusirati na neke poveznice među tim pojmovljem, odnosno na osjetljiva mjesta gdje se ti pojmovi susreću, a koja su važna za pojedine aspekte sociološkog razumijevanja sjećanja i rata.