Kako istraživati kolektivna sjećanja?; postavljanje i eksplikacija novog teorijsko- istraživačkog modela kolektivnih sjećanja

2.1.3. Kako istraživati kolektivna sjećanja?; postavljanje i eksplikacija novog teorijsko- istraživačkog modela kolektivnih sjećanja

Na temelju dosadašnjih uvida u konceptualni i empirijski alat studija kolektivnih sjećanja, možemo zamijetiti stanoviti monopol nad definiranjem povijesti i monopol nad povijesnim znanjem od strane političkih elita, te posljedičnu podzastupljenost istraživanja interpretacije i recepcije po vijesti od strane običnih ljudi. U ovom dijelu rada stoga ćemo ponuditi model (shemu) kolektivnih sjećanja, promišljen na temelju dvaju dosadašnjih modela koja također problematiziraju problem ukupnog povijesnog narativa koji razdvaja reprezentaciju sjećanja (pretežito političku) od recepcije i interpretacije sjećanja, koje bitno uključuju i ˝borbu oko

sjećanja˝. Teorijsko- istraživački model kojeg ćemo iznijeti oslonjen je na 1) problemske uvide u

istraživanja povijesti i sjećanja Alona Confina (1997), i 2) teoriju kulturne traume Jeffreya Alexandera (2003, 2004).

2.1.3.1. Uvidi A. Confina ( ˝Collective Memory and Cultural History: Problems of Method ˝, 1997)

Model koji u radu postavljamo slijedi poziv koji je kulturni povjesničar Alon Confino uputio istraživačima kolektivnih sjećanja. Confino smatra da znanosti koje se bave sjećanjem trebaju ponuditi teorijski rigoroznije koncepte u artikuliranju veze između društvenih, političkih i kulturnih aspekata sjećanja, te istodobno biti više anarhične i obuhvatnije u korištenju pojma sjećanja kao alata objašnjenja koji povezuje reprezentaciju sjećanja i društvena iskustva (Confino, 1997:1402). Model uposlen za istraživanje sjećanja na Domovinski rat stoga smo pokušali oblikovati kao teorijski rigorozniji u smislu njegove konceptualne oštrine i jasnoće, te istraživački širok i obuhvatan u smislu obuhvaćanja, razumijevanja i objašnjenja složenih rascjepa povijesti i sjećanja Domovinskog rata.

Confino u svom radu upućuje poziv teoretičarima i istraživačima da se usprotive z ajedničkom i učestalom povjesničarskom zanatu objašnjavanja povijesti koje je vrlo partikularno, odnosno promatranju povijesnih događaja kao fenomena koji su odvojeni jedni od drugih. Confino to metaforički prikazuje kao pokušaje objašnjavanja teksta bez obzira na njihov kontekst. Confino se zalaže za razbijanje dihotomije tekst/kontekst te za razumijevanje Confino u svom radu upućuje poziv teoretičarima i istraživačima da se usprotive z ajedničkom i učestalom povjesničarskom zanatu objašnjavanja povijesti koje je vrlo partikularno, odnosno promatranju povijesnih događaja kao fenomena koji su odvojeni jedni od drugih. Confino to metaforički prikazuje kao pokušaje objašnjavanja teksta bez obzira na njihov kontekst. Confino se zalaže za razbijanje dihotomije tekst/kontekst te za razumijevanje

i interpretiraju prošlost˝, trebamo odbiti razdvajanje povijesnih narativa. ˝Odbiti razdvajanje narat iva˝ sadržava pretpostavku da povijesni akteri participiraju u različitim procesima u isto vrijeme, te da simultano i predstavljaju, i prihvaćaju, i osporavaju povijest i sjećanja. Kako bismo prihvatili da n iti jedan od tih procesa nema prvenstvo i tako razumjeli značenje sjećanja, te procese trebamo razumjeti i pojmiti kao isprepletene. Među tim procesima upravo je recepcija sjećanja od strane običnih ljudi, ˝povijest odozdo˝, uvelike podzastupljena i neistr ažena na polju istraživanja povijesti i sjećanja . Nadalje, Confino upozorava, s jećanje je cjelina koja je veća od zbroja njenih dijelova. A upravo nam to služi kao podsjetnik da shvatimo ono što je izrečeno mnogo više puta nego prakticirano – sjećanje se sastoji od mnoštva društvenih iskustava i reprezentacija, često kontradiktornih i različitih. Važno je razumjeti da u takvim uvjetima različitih sjećanja, ljudi konstruiraju svoje živote, te postavljaju vrijednosti, obrasce i oblike ponašanja koji ih potom određuju. Tek kada tako pristupimo multiplicitetu sjećanja, u mogućnosti smo prevladati artificijelne zadatosti i razlike, te smo u mogućnosti istražiti neka od najkontradiktornijih pitanja koja ostaju neodgovorena u povijesti. Kako to da su ljudi bili istovremeno i lokalni i nacionalni, i religiozni i ateisti, dobri roditelji i predani katolici? - a istovremeno fašisti Vichyja koji su djecu Židova slali u koncentracijske logore 43 ? (Confino, 1997:1399)

2.1.3.2. Uvidi J. Alexandera ( ˝Cultural Trauma and Collective Identity˝, 2003, 2004)

U sociološkom pristupu povijesti i sjećanjima gdje pokušavamo raščlaniti i definirati društvene uloge različitih aktera, na različite načine uposlenih u rad sjećanja, za naš istraživački model veliku ulogu ima i teorija kulturne traume Jeffreya Alexandera (2003, 2004) , iz koje proizlazi teorijska utemeljenost traumatičnih sjećanja i konstruiranja identiteta ugrađenih u model. Teorija kulturne traume neizostavno uključuje traumatična sjećanja na ratove i njihovu vezu s kolektivnim identitetima. Alexand erov sociološki pristup kulturnoj traumi počiva na odmaku od laičkih i drugih perspektiva (za koje autor navodi da sve sadrže naturalističku pogrešku). Prilikom definiranja kulturne traume, Alexander polazi od tvrdnje da

43 U svojoj vlastitoj knjizi The Nation as a Local Metaphor, Confino analizira lokalne i nacionalne identiteta u

Njemačkoj. Umjesto razumijevanja lokalnog identiteta kao dijela nacionalnog, i lokalnog na pozadini nacionalnog, on promatra lokalni identitet kao konstitutivan nacionalnom identitetu i lokalno kao simboličku reprezentaciju nacije. Njegov je osnovni argument da su Nijemci zamišljena nacija kao forma lokalnog.

događaji sami po sebi ne stvaraju traumu. Trauma je društveno posredovana atribucija. Ona može biti stvorena u realnom vremenu, kako događaji nadolaze, a može biti stvorena i prije no što se događaji pojave, ili kada završe, kao naknadna rekonstrukcija. Traumatski status pripi suje se stvarnim i umišljenim fenomenima ne zbog samog nemira ili samog lošeg djelovanja, nego zato što se vjeruje da imaju uznemirujući ili štetni utjecaj na kolektivni identitet (Alexander, 2003:85). Primjerice zakazivanje ekonomskih institucija može biti fundamentalan društveni problem, no on nije nužno traumatičan za članove kolektiva. Individualna sigurnost usidrena je u strukturama emocionalnih i kulturnih očekivanja koji omogućuju osjećaj sposobnosti djelovanja. Ta očekivanja i sposobnost nadalje su ugrađena u čvrstoću kolektiviteta kojeg su individue dio. U pitanju nije stabilnost kolektiviteta u materijalnom ili bihevi oralnom smislu, već identiteta u smislu značenja, identiteta koji podrazumijeva kulturne reference. Samo ako su kulture, obrasci, mod eli značenja koje nose kolektiviteti uznemireni, uzdrmani, na neki način pomaknuti, onda se traumatski status pripisuje događaju. Jesu li strukture značenja destabilizirane ili narušene nije rezultat samog događaja nego utjecaj kulturnog procesa. To je rezultat vježbe ljudskog djelovanja, uspješne impostacije novog sistema kultur ne klasifikacije. Na taj proces duboko utječu strukture moći i društveni akteri koji su dio tih struktura (Alexander, 2003:93).

Nadalje, Alexander tvrdi da t rauma nije rezultat proživljene boli grupe, već je ona rezultat aktualne poteškoće koja ulazi u temelj smisla kojeg kolektivi pridaju svojim identitetima. Kolektivni akteri odlučuju reprezentirati društvenu bol kao fundamentalnu prijetnju, ugrožavanje smisla onoga što jesu, odakle dolaze i kamo žele ići (Alexander, 2003:85).

Proces traume stoga možemo odrediti kao jaz (procjep) između događaja i reprezentacije. Nadalje, k olektivi kao takvi ne donose odluke, donose ih akteri. Osobe koje sačinjavaju kolektivitet prenose simboličke reprezentacije tekućih društvenih događaja, prošlih, sadašnjih

i budućih. Kolektivi šire te reprezentacije kao članovi društvene grupe. U tom smislu, kultur na konstrukcija traume počinje sa zahtjevom, potraživanjem. To je zahtjev za

fundamentalnim oštećenjem, nepravdom, naglašavanjem zastrašujućeg blaćenja, narativom zastrašujuće destruktivnog društvenog procesa (Alexander, 2003, 2004). Uspostavljanje veze između događaja i reprezentacije ovisi o onome što Alexander preuzima od Thompsona, a potonji uspostavl janje te veze naziva ˝spiralnim značenjem˝ (spiral signification). ˝Spiralno značenje˝ kompleksan je i multivalentan simbolički proces koji rezultira stvaranjem i ispremještanjem nesavladivog okvira kulturne klasifikacije. To je kontingentan, uvelike osporeni, često polariziran društveni proces. Da šira publika postane uvjerena da su oni sami fundamentalnim oštećenjem, nepravdom, naglašavanjem zastrašujućeg blaćenja, narativom zastrašujuće destruktivnog društvenog procesa (Alexander, 2003, 2004). Uspostavljanje veze između događaja i reprezentacije ovisi o onome što Alexander preuzima od Thompsona, a potonji uspostavl janje te veze naziva ˝spiralnim značenjem˝ (spiral signification). ˝Spiralno značenje˝ kompleksan je i multivalentan simbolički proces koji rezultira stvaranjem i ispremještanjem nesavladivog okvira kulturne klasifikacije. To je kontingentan, uvelike osporeni, često polariziran društveni proces. Da šira publika postane uvjerena da su oni sami

Uzimajući u obzir sve njene društvene fenomene, teorija kulturne traume J. Alexandera, koja vezu s jećanja i identiteta povezuje s nastankom traume i boli za društveni kolektiv, sastavni je dio teorijsko- istraživačkog modela kojeg u radu postavljamo.

2.1.3.3. Teorijsko- istraživački model - društvena arena sjećanja Uz prethodno Confinovo isticanje metodološke problematike samih studija kolektivnih

sjećanja, obje teorije, i Alexanderova i Confinova, sadrže istaknuti zahtjev prema proučavanju identiteta i sjećanja (te potom nanesene boli i patnje) na razini pažljivog sagledavanja uloga različitih društvenih aktera i njihovih pojedinih, ali i simultanih uloga u procesu stvaranja povijesti i stvaranja sjećanja. Jednako tako, oba modela sadrže istančan i senzibilan odnos prema multiplicitetu sjećanja i kompleksnosti sjećanja. Oba modela stavljaju naglasak na sagledavanje i razumijevanje interpretacije i recepcije povijesnih događaja, te na sagledavanje odnosa povijesti i sjećanja s kolektivnim identitetima – sa samom srži naših individualnih i kolektivnih života koji su neprikosnoveno važni za nas upravo u svojoj kulturnoj dimenziji, odnosno u važnosti koju određena povijest i određena sjećanja u specifičnim sociokulturnim vremenskim i prostornim okolnostima predstavljaju za naše živote.

Osnovni istraživački problem proizlazi iz potrebe sagledavanja i analiziranja društvenih procesa interpretacije i recepcije povijesti od strane šire publike. Uspostavljanje ovog istraživačkog modela temelji se na nastojanju za obuhvatnijim društvenim sagledavanjem povijesnih događaja.

Stoga, ponavljamo, najvažnije pitanje povijesti nije kako je ona prikazana, već zašto je ona prihvaćena ili odbijena. Ako želimo tumačiti i razumjeti prošlost i povijest, moramo prihvatiti da se nalazimo u širokoj društvenoj areni gdje se ne bore samo jedni za moć. Već na političkoj razini, konfliktna sjećanja stvaraju se u borbi različitih političkih elita, a njihove su povijesne perspektive samo jedan dio povijesti i povijesnog znanja. U širokoj društvenoj areni sudjeluju razni društveni akteri koji utječu na stvaranje značenja povijesti i sjećanja, a među njima i mišljenja običnih ljudi, kao i njihovo prihvaćanje narativa povijesti, imaju vrlo važnu ulogu. Recepcija povijesti i sjećanja odvija se među ljudima, odnosno među društvenim akterima koji čine kvantitativnu većinu društva. Povijest se odnosi na obične ljude, i obični ljudi u svojim reakcijama na povijest također stvaraju povijest. Stoga i ta povijest, kao i svaka druga, također treba biti razmatrana. Odnosno, konstrukcija povijesti od strane običnih ljudi zavrjeđuje jednaku znanstvenu pažnju.

Model koji će biti primijenjen na istraživanje interpretacije i recepcije sjećanja na Domovinski rat, polazi od pretpostavke da su i povijest i kolektivna sjećanja društveni konstrukti, nisu po sebi dani nego su socijalno i kulturno konstruirani, postoje pomoću djelovanja i socijalno konstruiranih, institucionaliziranih i legitimiranih značenja, i o njima doznajemo posredno - kroz slo jeve društvenih interpretacija. Zbog toga se ovaj model temelji na raščlambi uloga društvenih aktera u aktivnom procesu povijesti i sjećanja. Također se želi osvijestiti da svako društvo stvara predodžbe o prošlosti. No da bismo vidjeli razlike u društvu

i društvo u cjelini, nije dovoljno da određena prošlost bude tek predstavljena, i to pretežito od jedne grupe u društvu koja ima političku i ekonomsku moć. Prošlost mora izazivati emocije, motivi rati ljude na djelovanje, mora bit prihvaćena, ukratko – ona mora postati sociokulturni način ponašanja. Zašto neki prošli događaji opstaju, dok drugi bivaju zaboravljeni? Zašto neke dijelove prošlosti sagledavamo kao trijumf, a druge kao gubitak? Zašto ljudi preferiraju neke predodžbe o prošlosti nad drugima? Pitanje sagledavanja i razumijevanja povijesnih događaja ovisno je o razumijevanju procesa recepcije povijesti i sjećanja među ljudima, te bez tog aspekta povijest ne može biti sagledana. Konstrukcija povijesti međuodnos je njene reprezentacije, osporavanja i interpretacije te recepcije na svim društvenim razinama, što podrazumijeva ra zličite društvene aktere (elite, intelektualci, mediji, obični ljudi na koje se povijest odnosi) i različite socijetalne zajednice sjećanja (sfera politike, sfera obitelji, prijatelja, radnog mjesta, ...). Ukupan odnos prema povijesti trebao bi podrazumijevati

pažljivo sagledavanje međuodnosa različitih sjećanja u širokoj i slojevitoj društvenoj areni.

Slika 2. Teorijsko- istraživački model: društvena arena sjećanja

Slika 3 . Društveni procesi reprezentacije, interpretacije i recepcije; različiti socijalni akteri

Ako povijesti i sjećanjima pristupimo sa stajališta socijalnog konstruktivizma, sagledavajući ih kao društveno konstruirane, uvijek aktivne i mijenjajuće procese i predodžbe, tada možemo raščlaniti i sagledati različite narative o istom povijesnom događaju, te njihov međuodnos. Primjenjujući ovaj konceptualni teorijsko-istraživački model, historiografskim i institucionaliziranim sjećanjima (pisanim povijesnim izvorima) o Domovinskom ratu supos tavit ćemo osobne narative o Domovinskom ratu (dubinski intervjui), te ćemo, sagledavajući intervjue konstruktivistički i uspoređujući ih, nastojati pružiti nova gledišta i nova saznanja o Domovinskom ratu, uz dominantni fokus na razmatranje konstruiranja narativa o Domovinskom ratu iz perspektiva ˝običnih˝ ljudi.