HiStORiOGRAfSKA mEtAfiKCijA

HiStORiOGRAfSKA mEtAfiKCijA

stanje je post mo der ne sve promatralo kroz prizmu teksta i diskursa i u de- konstrukcijskoj praksi proizvodilo stanje općeg relativiteta, uz naglasak na izrazitom individualizmu. tako post mo der nizam nije poštedio ni histo- riju, pokazujući njenu tekstualnost (i, naravno, načine pripovijedanja) u kojoj svako priča svoju priču. tako smo u evropskim post mo der nističkim romanima, ali i onim bosanskohercegovačkim, pročitali da svako vidi hi- storiju na svoj način i da svako ima svoju ličnu historiju. 34 Pri tome svako historiju priča na svoj način.

“Pa dobro, kako onda da ulovimo prošlost? Da li se slika izoštrava dok se prošlost sve dalje povlači? Neki misle da se izoštrava. sve više toga saznajemo, otkrivamo dopunske spise, služimo se infracrvenim zrakama da bismo ustanovili što piše na precrtanim mjestima u pismima, oslobođeni smo nekadašnjih predrasuda, pa sve možemo bolje razumjeti. je li baš tako?” (barnes 1990: 108-109).

upitanost kako da ulovimo prošlost prati post mo der nistička skepsa i upi- tanost nad istinitosti historijskog diskursa. ovom možemo dodati i priču crvotočine na Nojevoj barci, pa da nam slika “historije odozdo”, kako je naziva kulenović, bude upotpunjena.

Druga priča koja dekonstruira ideološku praksu pisanja historije nalazi se u Flaubertovoj papigi, kad barnes metaprozno parodira mjesto kritike i razvoj književnosti. brodolomac preživi tako što mami i ubija svoje saput- nike. on se hrani dobro i postaje deblji. Hrana mu očito prija.

“kad je ustrijelio i pojeo i posljednjeg zatočenika, zabrinjava se što će dalje jesti. srećom, stiže hidroplan i spasava ga. on izjavljuje svijetu da je jedini preživio nesreću i da se prehranio jedući bobice, lišće i korijenje. svijet se divi njegovom izvrsnom fizičkom stanju, a u dućanima koji prodaju vegetarijansku hranu pojavljuje se plakat sa njegovom slikom. Nikad nije otkrivena prava istina” (barnes 1990: 106).

Niti će se ikada otkriti. još smjelije viđenje historije u gotovo komičnoj agre­ sivnosti (alihodžić 2001) ostvareno je u Historiji svijeta u 10 i po poglavlja, u kojoj se propituju odnosi historije i priče, njenih gledanja na skup događaja

i pričanja tih događaja, u koje, iako znamo da su se desili, sumnjamo, jer ne 34 o ovome sam već pisao kad sam problematizirao viđenje historije u romanu Kasino

tvrtka kulenovića (bajramović 2007a).

S dslančknil

znamo da li su se baš tako desili i da li je baš moralo tako biti? svjestan ove činjenice, post mo der nizam uvodi novo poimanje historije (ne samo kod novih historicista) i realizira vlastito pravo na istinu u okvirima historio- grafske metafikcije. kako ne možemo vjerovati zvaničnom historijskom diskursu, koji je često proizvod dominantne ideološke prakse, koju post- mo der nizam razotkriva i dekonstruira, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da historiju osvijetlimo iz niza vizura i niza uglova.

ti glasovi u narativizaciji hibridne forme poetički nameću pitanja pripo- vjedne strukture romana: ko priča, a ko vidi, kojim se jezikom priča, kako se priča i kako razumjeti značenje priče? (culler 2001). tu se sada javlja niz glasova koji se u narativizaciji mogu različito fokalizirati.

Međutim, svaki od navedenih glasova pokazuje da se istina u događajima, ali i njihov smisao, odnosno značenje, može čitati na više načina. Postmo- dernistički je svijet svijet plurala, svijet priča, u kome se krajnja instanca istinitosti ne nalazi kod ljudi, kako to borges indirektno nagovještava u priči Dva kralja i dva lavirinita 35 (borhes 1982: 79): “Pričaju ljudi, kojima se može verovati na reč (mada će alah najbolje znati) da je na početku vremena vavilonskim ostrvima vladao neki kralj...”

kome, onda, u tom svijetu plurala vjerovati? Da li ispisanim dokumentima ili ličnim ispovijestima ili dominantnom (ideologiziranom) historijskom diskursu, ili, pak, nekom historičaru koji našu historiju proučava kao hi- storiju Drugoga? kiš nam je pokazao da se na historiografiju i dokumente ne možemo osloniti. lične ispovijesti variraju, jer pozicija viđenog nije ista, kao uostalom ni subjektivnost u ispričanom događaju. teorijski stavovi/ učenja novih historicista i kulturnih materijalista ukazuju na to da danas nije vjerovati ni historijskom diskursu, jer on ipak podliježe zakonitostima teksta . Možda bismo najprije, u potrazi za “istinom”, mogli čuti šta nam to historičar kazuje. ali, historičar se danas, kao naučnik, nalazi pred virtual- nim i imaginarnim sudom javnosti. on u svom procesu dokazivanja vlastite nevinosti ujedno mora dokazati i istinitost onoga što piše. kako istina u formi priče, dakle tekstualne forme historije, može imati više varijanti, historičar mora dokazati činjenice i ustanoviti čija je priča istinita. Histo- ričar mora osvijetliti sve aspekte pristiglih glasova s margine historijskih

35 Napomena je za priču da ju je iznio propovjednik svojim vjernicima, uz još jednu napomenu da se vidi pripovijest o abenhakanu, čime se poetika plurala umnaža u bes-

kraj, otvara se prostor aleksandrijske biblioteke gdje je čitava književnost, odnosno priča, pa u neku ruku i njen proces – pričanje, svedena na intertekstualnu mrežu citata, tako da je ljudska ekspedicija na istinu već neuspjela sa svojim prvim korakom.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

zbivanja i onda odlučiti šta je u svemu tome “istina”. u tom mu je procesu dopušteno da se (o)koristi čitavim nizom tekstualiziranih ostataka historije: fotografijama, umjetničkim slikama ili drugim vrstama zapisa. u toj igri pričanja historije (kao da sve o njoj znamo) bitno je referiranje na znake kulture, jer referent je “uvek već upisan u diskurs naše kulture” (Hutcheon 1996: 201). Pri tome je dozvoljeno/poželjno/traženo preispitivanje odnosa znak/referencija, pogotovu u vizualnom objektu kao što je to fotografija koja zrcali stvarnost. ispričati historijske priče, osim historičara, može i pisac, kao što su nam to brojni post mo der nistički pisci pokazali.

“‘istorija’ je još jedan izuzetno složen označitelj sa višestrukim značenjima. i mada istorija kao takva ne može biti ‘mrtva’ (ništa više nego što može biti ‘živa’), moguće je pretpostaviti da je istorija kao znak izgubila svako značenje i da više ne ukazuje ni na šta izvan same sebe, budući da je postala odeljena ili nerazlučiva od svojih referenata. jednom rečju ‘smrt istorije’ ne ukazuje na smrt istorije, već pre na ‘smrt’ ‘istorije’ kao znaka. jer, da bi znakovi mogli imati bilo kakvu referencijalnu vrednost, oni, prema bodrijaru, moraju postojati pod izvesnim istorijskim uslovima: uslovima koji, po njemu, više ne važe. u odsustvu ovih uslova – u odsustvu istorije – ne mogu više postojati nikakvi znakovi, već jedino simalukrumi” (lusi 1999: 85).

Po ovom obrascu, zaključuje Niall “historija” je transcendentalna oznaka: znak znaka.

“Novi historicizam tumači tekst ne samo kao produkt historije već i kao produktivnu snagu koja djeluje istovremeno s drugim silama historije i koja svojim djelovanjem često mijenja sile koje su joj dale oblik” (lešić 2001: 65). tekstualnost historije upućuje na to kako nam je historija do- stupna i kakav je naš pristup historijskom. u pitanju/žiži problema jesu stavovi našeg predstavljanja historije, tragova, njihovih pisanja i brisanja, mogućnosti našeg tumačenja dokumenata koji tekstualno projiciraju či- njenice i interpretiraju viđeno.

s druge strane, post mo der nistička je ideologija (samo)potkopavajuća i pa- radoksalna, kao i tekstovi koje proizvodi. Da li je onda moguće neideološ- ko narativiziranje historije, ili barem dešavanja koja svjedočimo? ako nije, onda nam se nameću dvije pozicije: nostalgičara ili kritičara (Hutcheon 1996). smatramo da su oni pisci koji su krenuli stazama nostalgije krenuli putem modernizma i velikih ideja i priča, pa su samim tim anahroni.

“Zadatak je historiografske metafikcije istaknuti paradoks vjerodostojnosti prošlosti tako što akcentira da je povijest tekstualni konstrukt naracije koja

S dslančknil gotovo nikad nije originalna jer se oslanja na intertekstove prošlosti. stalno se

propitivanje historiografske metafikcije o istini i neistini historijskih izvještaja ne temelji na konciznom propitivanju vjerodostojnosti detalja. Naprotiv, ova vrsta fikcije intenzivnom samosvješću, kako se postižu efekti bilo koje priče o prošlosti, intezivira svijest da je prošlost dostupna samo u tekstualiziranom obliku” (alihodžić 2001: 152).

Drugi zadatak historiografske metafikcije jeste da pokaže temeljnu sumnju u naše poimanje apsolutnog poznavanja historije. Mi danas samo imamo priče, i borbu za prevlast dokazivanja čija je priča istinita. ali imamo, kako to Hunt implicira, i priče koje nisu ispričane. “Povijest je najbolje definira- ti kao neprekidnu napetost između priča koje su bile ispričane i priča koje bi mogle biti ispričane” (Hunt u biti 1997: 292). i gdje onda počiva istina? u napetosti dvije priče? u glasovima sa margine? u dekonstrukciji stvar- nosti? slažem se sa barnesovim poimanjem istine o događaju brodolomca u kojem “nikad nije otkrivena prava istina. vidite li kako se to lako piše,

i kako je to zabavno?”, zaključuje barnes i ističe kako bi zabranio taj žanr pustolovno-avanturističko-kanibalskog romana.

Međutim, upravo je “takva razdvojenost književnog i istorijskog sada iza- zvana u post mo der noj teoriji, a nedavna kritička čitanja istorije i fikcije više su usredsređena na ono što je zajedničko za ova dva načina pisanja nego na ono što ih čini različitim. smatra se da oni svoju snagu u većoj mjeri izvode iz verovatnoće nego iz nekakve objektivne istine; identifi- kovani su kao lingvističke konstrukcije, umnogome konvencionalizovane svojim narativnim formama...” (Hutcheon 1996: 178). Problematiziran je odnos naracije i historije, a usto imamo i potragu za istinom. Pri tome Hutcheonova dodaje ovom problematičnom odnosu i pojmove kao što su subjektivnost, intertekstualnost, referencija, ideologija, o kojima je već bilo riječi. “ali mnogi savremeni teoretičari ukazali su na naraciju kao na interesovanje koje obuhvata sve njih, pošto se uviđa da se proces narativi- zacije nalazi u središtu ljudskog razumevanja, nametanja značenja i formal- nog povezivanja haosa događaja” (Hutcheon 1996: 204).

tako naracija izbija u prvi plan, a s njom naravno i post mo der nistički roman s historiografskom metafikcijom. tako u okviru bosanskohercegovačke književnosti postoje romani koji koriste historiografsku metafikciju kao dio svoje poetike, ili romani koji su cjelokupnom strukturom historiograf- ska metafikcija. Za primjer prvih možemo navesti Kasino tvrtka kuleno- vića, a za primjer drugih Mimara i Gazi Husrev-bega Hazima akmadžića.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa