NOVA OSjEćAjNOSt i mEtAfiKCijA (Ko je zgAzio gospođu mJesec ASmiRA KujOVićA)

asmir kujović u bosanskohercegovačkoj književnosti post mo der nizma javio se u biblioteci nove osjećajnosti i time je već unaprijed čitaoca upoznao s poetičkim načelima romana Ko je zgazio gospođu mjesec. ovaj roman nalazi se na granici između tipičnog post mo der nističkog romana i novog tipa romana koji više nije post mo der nistički, već govori u kontekstu nove sentimentalnosti. ovo je svakako granični roman, ne samo u poetičkom smislu nego i u smislu konteksta, prostora i vremena. Riječ je o duhovnom, unutrašnjem, intimnom putu bakira kačara, koji na svom fizičkom putovanju iz Novog Pazara u sarajevo hrabro i odlučno mijenja identitet. Roman tako govori o graničnim identitetima koji su utemeljeni na nekoj vrsti hibriditeta kultura: bakirov je otac srbin koji se odriče sina nakon što on postaje muslimanom. usto u okviru priče odrastanja pratimo ra- zaranje socijalističke ideologije, odnosno pad metanaracija i velike priče socijalizma.

takav preobrat na islamsku tradiciju postao je ne samo intimna odluka o promjeni vjere nego i način življenja i iskorak iz jedne u drugu kulturu. Pri tome se u priči o mijenjanju identitarnih pozicija umeću i fantastični ele- menti kao što je zaljubljenost ifritkinje u glavni lik ili dijalog sa sotonom. osim toga u romanu se javlja i model ratnog pisma, tako da uz esejiziranje o prirodi književnosti i smislu književnog stvaranja, ali i recepcije, roman možemo označiti i kao hibridni post mo der nistički roman.

Metafikcijski aspekti ogledaju se u kombinaciji prikrivenog narcističkog pripovijedanja, uz igru izjednačavanja glavnog lika, pripovjedača i pisca, koja se prelama u želji da bakir postane pisac. Pri tome su iskazane sve “muke” takvog zanata.

bakir shvata da nije dovoljno samo imati želju. bitno je i znanje. bitan je izbor teme, razrada teme. cilj je bakirov, osim nabrajanja životnih či- njenica, i napisati roman: “uzimam hemijsku olovku i sjedam na stolicu. Podmećem list papira na debele smeđe korice Antologije bošnjačkog eseja

XX vijeka ” (kujović 2002: 10). Međutim, posao je pisca mnogo više od same želje. Pisac u post mo der nizmu uvodi čitaoca u svijet pisma i pisanja, problematičnog odnosa realističke, modernističke i post mo der nističke XX vijeka ” (kujović 2002: 10). Međutim, posao je pisca mnogo više od same želje. Pisac u post mo der nizmu uvodi čitaoca u svijet pisma i pisanja, problematičnog odnosa realističke, modernističke i post mo der nističke

tradicije i realizacije teksta. Postavši i sam svjestan te činjenice, bakir u funkciji pripovjedača tjera čitaoca da spozna fikcionalnost napisanog, jer i on sam zaključuje pišući: “ali ne, ipak, tu bih već promašio zadanu temu” (kujović 2002: 11). Prostor teksta i zanata pisanja dijeli se s čitaocem i na- vodi ga na kritički odnos spram teksta i tekstualnosti. Na taj se način i či- talac uvodi u problematiziranje odnosa autora i teksta. Na jednoj je strani autor, koji je već prije proglašen “mrtvim” u poznatom barthesovom eseju Smrt autora , a s druge su strane zakonitosti teksta u okvirima deridijanskih ideja i poststrukturalističkih teorija o tekstu i tekstualnosti. kujović takav odnos u svom romanu pomalo banalizira, čak trivijalizira. inače, čitav je roman koncipiran na trivijalizaciji, čime se ukidaju odnosi visoke i niske, trivijalne književnosti. kujović tekst intertekstualno povezuje s narodnim humorom i svakodnevnim vulgarizmima, pokazujući bitno drugačiji odnos pisca spram jezika. Psovka u književnost ulazi relativno kasno. javlja se u modernizmu, sporadično, da bi u post mo der nizmu postala uobičaje- na. bez suvišnog moraliziranja rekli bismo da su post mo der nisti svjesni bliskosti s jezikom te da realiziraju njegovo oslikavanje svijeta u kojem se nalaze. Po tome se oni razlikuju od modernista, koji su po strukturali- stičkim receptima tragali za tajnama, ali i mogućnostima jezika. kako su post mo der nisti svjesni bitnosti jezika u njihovom svijetu, oni su stoga pri- grlili psovku kao uobičajenu pojavu, kao normalan iskaz od kojeg ne treba prezati u književnosti. tako funkcija vulgarizama i psovki u post mo der- nističkoj književnosti ima dvojaku ulogu. Prva je svjesnost da jezik odre- đuje čitav bitak, svijest i subjektivitet, a druga je pomirenost s činjenicom

da se protiv toga ništa ne može. sloterdijk piše da dolaskom na ovaj svijet dospijevamo u jezik, a poststrukturalisti pišu o tome kako jezik definira subjekt govornika. Postfeminizam govori o tome kako jezik konstruira rod. Na neki način došlo je i do trivijalizacije književnog jezika.

svjestan toga, kujović, ali ne samo on, unosi psovku kao sastavni dio svoje poetike, redefinirajući na taj način paradoksalni i licemjerni odnos jedne kulture spram upotrebe jezika. tako, recimo, u romanu Ko je zgazio gos pođu mjesec čitamo:

“ide, nastupa, ne boji se seksa ‘Hivzo Zejnelagić’ – jebe bez kompleksa” (kujović 2002: 33).

Dakako, prisutna je i forma humora, koja nekako ide ruku pod ruku sa seksom.

č PrsdčosJlsninelrid KPolročPudekdiPaličd SjStSavpj

ovo je roman koji govori o kolapsu jednog vremena socijalističke ideologije, radničkih akcija i ljudi koji se jednostavno nisu mogli snaći u tom sis temu, pa su pošli drugim putem – putem vjere. No, društvo socijalistič- ke ideologije nije toleriralo druge oblike ideologije u društvu. Poznati su progoni onih koji su drugačije razmišljali ili koji su se pokušali organizirati na način na koji to socijalistička vlast nije dopuštala. Međutim, ovu ćemo tezu prepustiti historičarima da o njoj raspravljaju. Zanimljivija je pro- mjena kulturne paradigme koja se odvijala u tom vremenu, a koja je ovdje prisutna i koja se realizira uz pomoć teksta, odnosno uz pomoć formi pisanja romana.

Nemogućnost pomirenja vjerskih uvjerenja i rada za dobro društva u romanu se ironizira: “Dakako, ovaj lirski spoj rakije i šehadeta bio je moguć samo u tim vremenima” (kujović 2002: 35) – govori pripovjedač spomi- njući ideje radničkih akcija.

Nakon ovoga ironiziranja kujović uvodi i ideje historiografske metafikcije navodeći mjesto pojedinca u vremenu preokreta i društvenih zbivanja. Na- brajajući historijske velikane, kujović promatra historiju na drugi način i postavlja neteleološko pitanje smislenosti zbivanja: da li se stvarno moralo desiti ono što se desilo. Postoje zapravo dvije koncepcije povijesti, jedna je teleološka, modernistička, pozitivistička, revolucionarna, koja mijenja svijet u koncepcijama progresa, velikih ideja i ideala. to je vrijeme velikih priča o Povijesti i o ljudskoj ulozi u njima, makar i po cijenu prolivanja krvi. Druga je koncepcija neteleološka, koja, kako piše Milanja, “brani tezu o množini povijesnih alternativa, što znači da se nije moralo baš tako dogoditi” (Milanja 1996: 105).

u post mo der noj fikciji teorija prodire u naraciju i obrnuto, a “dijahronija je ponovno umetnuta u sinhroniju, mada ne na pojednostavljujući način: problematičan koncept istorijskog znanja i semiotička predstava o jezi- ku kao društvenom ugovoru ponovo su upisani u metafikcionalno samo- svestan i samoregulišući označavajući sis tem književnosti. to je paradoks post mo der nizma, bilo u teoriji, istoriji ili umetničkoj praksi” (Hutcheon 1996: 174). umjesto da bude izvan teorije i prakse, historija unutar post- mo der nističke poetike traži mjesto unutar njih. Historija se propituje iz vizure jezika, ideologije, politike, dekonstrukcije, kulturalne politike, novog historicizma. Pitanja o smislenosti njenog pisanja ironiziraju se, jer se (pored svih opisivanja historijskog zla) zlo ipak ponavlja. tako i kujović propituje granične modele kulture i identiteta kroz prizmu jezika, historije, vjere i paradoksa, koje jedna ideologija nosi sa sobom. on čak ironizira u post mo der noj fikciji teorija prodire u naraciju i obrnuto, a “dijahronija je ponovno umetnuta u sinhroniju, mada ne na pojednostavljujući način: problematičan koncept istorijskog znanja i semiotička predstava o jezi- ku kao društvenom ugovoru ponovo su upisani u metafikcionalno samo- svestan i samoregulišući označavajući sis tem književnosti. to je paradoks post mo der nizma, bilo u teoriji, istoriji ili umetničkoj praksi” (Hutcheon 1996: 174). umjesto da bude izvan teorije i prakse, historija unutar post- mo der nističke poetike traži mjesto unutar njih. Historija se propituje iz vizure jezika, ideologije, politike, dekonstrukcije, kulturalne politike, novog historicizma. Pitanja o smislenosti njenog pisanja ironiziraju se, jer se (pored svih opisivanja historijskog zla) zlo ipak ponavlja. tako i kujović propituje granične modele kulture i identiteta kroz prizmu jezika, historije, vjere i paradoksa, koje jedna ideologija nosi sa sobom. on čak ironizira

znanje o svijetu u teorijama koje ga okružuju. Nastojeći promijeniti svijet u mladalačkoj zabludi, bakir kačar pokušava na individualnom, ličnom planu doprinijeti da se svijet promijeni. on čak izmišlja novo učenje i iro- nično ga naziva po sebi – to je bakirizam (kujović 2002: 50).

No, pored toga u romanu je prisutan gorki talog historije i političkih de- šavanja neposredno prije rata: “svi smo osjećali da se dešava nešto krupno

i značajno, nešto nakon čega više ništa neće biti isto, ali niko nije znao da do kraja razmrsi čvor. ubrzo je organizovan ‘miting istine’ u znak podrške kosovskim srbima...” (kujović 2002: 53-54).

kujović priprema teren za realizaciju ratnog pisma. on, poput ključanina u Šehidu, dijeli svoj roman na dvije priče – prijeratnu i ratnu, čime se tra- gedija pojedinca dodatno naglašava. u prvom je dijelu priča o odrastanju, fizičkom i duhovnom, a u drugom je priča o ratu i svim njegovim užasima, u kojima se čak i sam sotona pojavljuje, dok je u prvom dijelu bio samo naznačen i simbolički prisutan. Dakle, on se modelom fantastike materi- jalizirao, iz imaginarnog je, da se poslužim lacanovskim terminima, prešao u simbolički, a zatim i u realni svijet. No, veza s psihoanalizom tu se ne završava.

“Da bi postao neko drugi, za početak moraš glumiti nekog drugog, dok se ne navikneš na tuđu kožu. sve dok volja i Moć ne prestanu gušiti sje- nom jedna drugu; one moraju biti kao dva pola iste svjetiljke” (kujović 2002: 86). volja i moć dakako su psihoanalitički termini. Mjesto Drugoga, napominje lacan, jeste mjesto gdje se konstituira subjekt (lacan 1986: 52). tako kujović analizira stanje jedne kulture i nepriznavanje drugosti u vremenu ideologija. umjesto dijaloga i priznavanja Drugoga uslijedili su zločini.

kujović fragmentizira svijet oko sebe i svijest. bakir postaje vojnik, jer je zbog svoje vjere pobjegao od oca srbina i došao u sarajevo. tu se sada presijecaju priče prije i poslije nove identitarne pozicije, a kako bi se pos- ti gla iluzija objektivnosti, dio priče čitamo iz Marininog dnevnika o ratu, sveske A4 formata sa crvenim koricama, na kojoj je bijelom bojom štampar skog korektora nacrtano srce probodeno strijelom, ali i presijecanju i susretu kultura:

“Za tri mjeseca obojica su počeli ići u džamiju, a u kafićima su držali propovjedi o zabludjelosti današnje omladine. Nisu više nosili džins, taj produkt ‘prljave američke kulture’, predveče su cijedili limunadu ispred slastičarnice ‘Šeher’ i vrtjeli

č PrsdčosJlsninelrid KPolročPudekdiPaličd SjStSavpj tespihe oko kažiprsta. čudo je bilo u tome što je jasminov otac bio teški srbin

i komunist. (...) Pisac bi to nazvao ‘ironijom sudbine’ “ (kujović 2002: 82).

Na ovom se mjestu čitalac uvodi u svijet metafikcije. Roman postaje svjestan samog sebe i postavlja pitanje vlastite funkcije i uloge u životu pojedinca. Metafikcija se javlja na onom mjestu kad se pojavljuje ratno pismo i tako pokušava ukazati na nove forme konteksta bošnjačke kulture, bosanskog jezika i identiteta koji se ne temelji jednoobrazno. Pri tome se pokazuje na koju se to tradiciju kujović oslanja i kako joj pristupa. susret sa sotonom jeste intertekstualan u vjerskoj tradiciji islama, ali i monoteističkih religija. Dakako, mislim na susret isusa i sotone, koji je opisan u bibliji, ali i susret Muhammeda, a. s., i sotone, koji je ispričan u okvirima hadiske tradicije. ali ovaj tekst nije utemeljen samo na tim tradicijama. on je dio kulturne tradicije i evropskog kulturnog kruga, tako da se ovaj roman intertekstualno nadovezuje na obaveznu svjetsku lektiru iz osnovne škole, a intermedi- jalno s folk-pjesmama ili rok-pjesmama jure stublića i filmova Richarda gerea. tako se stvara mreža citata i mreža značenja koja može biti plodno tlo za uspostavljanje identiteta. Nažalost, nacionalističke ideologije, zasli- jepljene svojim jednoobraznim stavovima i univerzalnim pravom na istinu, nisu željele prepoznati takvu mogućnost. Za razliku od njih književnost pokazuje te mogućnosti i odnose. Zato se bakir kačar odlučuje da pismom mijenja svijet oko sebe. on odlučuje u kriznim momentima rata da piše, ali ujedno kritizira modernističke tendencije stjecanja iskustvenog polja, kao što je to radio Hemingway: “jednom ću, ako ikada završi ovaj rat, od ovih bilježaka napraviti pravi roman. jebo ti Hemingwaya” (kujović 2002: 102). ovdje se redefinira modernistička tradicija koju je utjelovio Hemingway (naravno u načinima nastanka književnog djela u onim idejama koje je za- stupao Hemingway), ali se ujedno i postavlja pitanje o građi književnosti, pa i odnosu fiction i faction. od bilježaka stvarnog svijeta može, dakle, nastati mogući svijet. Pri tome se, nimalo različito od Hemigwaya, iznosi vlastito iskustvo, koje je mukotrpno i bolno stečeno, ali čov je k se i dalje mora boriti. Pisanje tako postaje izlaz iz patnje, ali ujedno postaje i dokaz o ludilu jednog stanja. kujović stoga u ovom romanu realizira i poetiku svjedočenja. No, uloga književnosti nije samo dokono ubijanje vremena. 47 bakir ka- čar zaista vjeruje da književnost može mijenjati bitne odluke u životu pojedinca:

47 “sejo i dalje kopa, a ja pišem. tako nam brže prolazi dan” (kujović 2002: 94).

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa “kada sam za prošli rođendan planirao da se ubijem, jedino što me je spriječilo

u tome bila je knjiga Stepski vuk, koju sam slučajno pročitao, i onda sam vidio da nisam jedini čov je k na svijetu koji pati zato što ne može da spozna krajnju istinu, i to me je nekako utješilo. kako sam samo glup! trebalo je još onda da se ubijem, inače se moj život ne bi pretvorio u ovo stalno odlaganje” (kujović 2002: 138-139).

No, ni stalno odlaganje nije život. kujović ironizira svijet knjige u ovom pasusu, post mo der nistički parodira ulogu književnosti kao spasitelja – naravno ovo su modernističke tendencije, i izbor knjige koja spašava nije slučajan – ali isto tako i propituje indirektno da li književna djela mogu biti konkretni partneri dijaloga koji može promijeniti život pojedinca.

Destabilizacija pouzdane tačke gledišta jedno je od ključnih mjesta post- mo der ne proze, u kojoj čitalac u svojoj svijesti treba pokrenuti sve te fra- gmentirane slike koje nam kujovićev diskurs nudi, da bi imao iluziju da je stvorio neki oblik kontinuiteta, neki oblik priče od početka do kraja. čitalac se ovdje nalazi na semiotičkom čvorištu raznih ideja/ideologija. Pri tome historiju napisanu u romanu Ko je zgazio gospođu mjesec ne treba učiti, nego doživjeti. a kada doživljaj i doživljavanje stavimo u prvi plan, zajedno s emocijom, onda se približavamo poetici nove osjećajnosti. Posli- je metafikcijskih pasusa kujović upravo realizira ovu poetiku. Njegov je junak sada razočaran historijski subjekt, koji je vrhovno ratno priznanje značku Zlatnog ljiljana “prodao za kilo šećera, zajedno sa papirom” (kujo- vić 2002: 102). osim osjećanja razočaranosti kujović ovdje dekonstruira i nove vrijednosti humanističke kulture za koje se bakir kačar borio. “Pos- tmodernizam koristi, ali i narušava takve proizvode naše humanističke tradicije kao što su koherentni subjekt i pristupačni istorijski referent (...)” (Hutcheon 1996: 87). bakir je presjek koherentnog subjekta koji kreira novu realnost, ali i realizirani historijski referent koji svjedoči o postojanju ljudskog zla. izlaz iz besmisla vidi se u nihilizmu i smrti. U grobu je toplije, podsjeća sotona, jer je zima vojnika na straži neizdržljiva. ali nije zima ta koja ubija i koja tišti, no misli i psihičko stanje. Mišljenje o bitku i smislu bakira vodi do primordijalnih zakonitosti i poimanja istočnoga grijeha, ali

i duhovnog sazrijevanja i spoznaje da se ljudi na ovom svijetu samo igraju, čime tekst intertekstualno korespondira s kur’anskim ajetom o smislu ži- vota kao zabave i igre:

“kako da joj objasnim da u životu jednom dođe trenutak kada iznenada shvatiš da su sve igre već odigrane, i da čov je ku onda preostaje da se nadalje samo pre-

č PrsdčosJlsninelrid KPolročPudekdiPaličd SjStSavpj tvara i glumi prema već oprobanim scenarijima? No možda je to jedini način da

se izbrišu suvišni snimci na vrpci sjećanja” (kujović 2002: 159). smisao života pronalazi se u vjeri, i to na individualnom planu: “Pazi ovako, to je takozvani Paracelzusov kamen mudrosti, a glasi ovako: zakon

života je zakon vjere. Što znači da ono u što vjeruješ, tako ti i biva. Recimo, ako vjeruješ da si glup, onda si stvarno glup. ako vjeruješ da si sretan, onda si stvarno sretan. Dakle, treba vjerovati u samu vjeru. svaka želja je molitva. i onda, ako stvarno vjeruješ da će se ispuniti, ona će se stvarno ispuniti; bitno je samo da se želja i mašta u tome ne sukobe. vidiš, to je tajna pomoću koje je solomon vladao džinima, a džini su demoni koji stanuju u našoj podsvijesti” (kujović 2002: 188).

i tako, taman kad pomislimo da smo na taj način, tekstualno, razriješili i vlastite dileme oko bivstvovanja i odnosa spram svijeta koji se nikako ne

da promijeniti, kujović ponovo uspostavi metafikcijske strategije i napiše

da sidranov duh lebdi nad Miljackom, čime otvara čitavo polje značenja

i komunikacije sa sidranovom poezijom, ali i raskrinkava našu poziciju čitaoca, upozoravajući nas na kraju: “...i čitalac tada zna da su to zapravo rasparčani komadi moje prošlosti...” (kujović 2002: 191). tako je time ras- parčana i lična iluzija čitaoca da je mogao i on, kao bakir, iscrpsti iskustvo iz pročitanog. čitalac je jednostavno metafikcijskom strategijom priznavanja njegove uloge shvatio fikcionalnost napisanog kao prvo i samo jedne lične historije kao drugo.

kujović je uspio na uspješan način realizirati, u jednoj formi hibrida, više poetika: post mo der nističku, novohistoricističku i poetiku nove osjećaj- nosti. Njegov roman realizira i otvoreni dijegetski, ali i jezički narcizam. usto, on je na indirektan način problematizirao poziciju čitaoca i njegovu ulogu u procesu čitanja romana, ali je ujedno i redefinirao tu tradiciju, kao

i tradiciju kulture kojoj pripada.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

NOVA OSjEćAjNOSt i mEtAfiKCijA (Ko je zgAzio gospođu mJesec ASmiRA KujOVićA)