Istorija bolesti kao metafikcija

Problem(atiziranje) poetičkih načela pisanja i teorijskog pristupa romanu, kao i poimanje mimezisa u post mo der nizmu, osviještenost autora i metafikcijske strategije unutar romana poetička su načela općeprihvaćena u onom što danas načelno određujemo, između ostalog, kao svojstva post- mo der nističkog romana. takvu poziciju “osviještenog” autora zauzima i kulenović u romanu Istorija bolesti.

Istorija bolesti teorijski je roman s metafikcionalnim karakteristikama po- etičkih načela post mo der nizma. Pri tome, kulenović pluralističke ideje realizacije post mo der nizma 55 suprotstavlja krvavoj bosanskoj stvarnosti, tako da ovaj roman stalno ekvilibrira između teorijskih stavova post mo- der nizma i prakse življenja u opkoljenom gradu, 56 a samim tim u prakse pisanja u opkoljenom gradu. kulenović pri tome kombinira metafikcijske strategije proizvodnje teksta s načinima modernog pisanja: prekinutog slije

da, slučajnosti i kratkog spoja (lodge 1988: 272-290). tako ovo jeste post- mo der nistički roman koji kombinira sve sa svačim u načelima ars combina toria 57 , ali i roman koji svjedoči o jednom post mo der nom ratu.

Istorija bolesti , dakle, tematizira rat, ali ujedno tematizira i načine pisanja

i načine nastajanja jednog umjetničkog djela. Raspadom jednog sis tema 54 “und steht noch immer dort” (kulenović 1979).

55 “to se valjda zove post mo der nizam: napuštena je potraga za jedinstvom, umjesto toga imamo tekstualnost, kultivisane površine na koje se stalno vraćamo, sa kojih

svjetlo odskače i odbija se o druge površine” (kulenović 1994: 109). 56 “ali ko bi u ovom nesrećnom gradu, u ovo strašno vrijeme, upotrebljavao tako

bu dalaste riječi kao što je post mo der nizam, njegova sklonost ka konkretnom i pojedinačnom ovdje se pojavljuje u obliku riječi hljeb, voda, struja, snajperi, granate, a vizuelno recimo u scenama kad žene skupljaju vodu iz prljavih bara nasred ulice, dok oko njih prolaze automobili i prskaju ih, nešto što dosada nije viđeno ni u jednom ratnom filmu” (kulenović 1994: 109).

57 “Rat protiv Hrvatske i bosne i Hercegovine post mo der ni je rat zato što je to rat mrtvoga vremena jugoslavije protiv svih onih prostora koji su proglasili neovisnost, tj.

u toj državi i njezinu vremenu više nisu htjeli živjeti, a kako je svaki prostor ispunjen određenim ljudima i njihovom kulturom, to je zapravo osveta propaloga jugoslaven- skog vremena protiv života i kulture zabilježenih na osamostaljenim prostorima” (oraić-tolić 1993: 135-151).

S aesčP Tč JsdrPanK

bilo je potrebno uspostaviti nove forme identiteta ili napraviti korekcije, jer konstruiranje i doživljavanje svijeta u okvirima velike naracije (Velike priče – Grande Histoire ) i modernističkih paradigmi više nije bilo moguće. kulenović tako pokušava metaprozom uspostaviti pripovjedni i/ili jezički identitet putem metafikcije, na šta upućuje i linda Hutcheon (1980) u svojoj knjizi Narcističko pripovijedanje, metafikcijski paradoks. ujedno, Istorija bolesti pokazuje činjeničnu vezu života pojedinca i svijeta u kojem živi te konstruiranja značenja, znakova i svijeta u okvirima labilnih metafikcijskih granica. tako u jednom dijelu romana čitamo sliku predratnog stanja sa- rajeva, zatim intertekstualno esejiziranje i samorefleksivnu upitanost “da li sam ja kao Merso, kamijev ‘stranac’ ?” (kulenović 1994: 15), da bi se čitav pasus pretočio u esejiziranje o modernističkim predstavnicima u svjetskoj književnosti. Poslije niza prekinutih slijedova u postupku hibridizacije čitamo izvanrednu infantilizaciju poimanja svijeta u Zekinom dnevniku, da bi roman poslije toga (sasvim ozbiljno) metafikcijski postavljao pitanja o vlastitom diskursu. Pri tome pripovjedač, pisac, izjednačen s psihemskom narativnom figurom (lika s autobiografskim elementima), uvodi ne samo metafikcijska pitanja odnosa života, priče i načina pričanja već i pokazuje kako da se odslika takav život. kulenović post mo der nistički pokazuje da je u post mo der nističkom romanu (u Istoriji bolesti naročito u dijelu Sferična ogledala ) mimezis postupka prešao u mimezis procesa. Istorija bolesti tako postavlja pitanja kakva je naša stvarnost i da li stvarnost možemo percipi- rati, opisati, ili je stvarnost samo odraz iluzije u ogledalu, kako to zaključuje baudrillard (bodrijar 1998). Možemo li stvarnost ikada opisati onakvom kakva stvarnost zaista i jeste sama po sebi, ili se u tom pokušaju percepiranja upuštamo u beskonačne igre iluzije i fragmentiziranog tekstualnog tkanja koje predstavlja svijet oko sebe, ili barem pokušaja njegovog konstruiranja? tematiziranje stvarnosti u Istoriji bolesti svodi se na hroniku piščeve/ pripovjedačeve porodice u ratnim dešavanjima u sarajevu. tekst romana po principu romaneskne polifonije ne čini samo dnevničku formu, već i eseje o književnosti i romanu, ali i teoretiziranje o prirodi romana.

“u ovom romanu metatekstualni aspekt naracije pretočio se u teorijsko obrazlaganje romana kao knjige, pa se ovaj roman ne pregiba samo nad svojom formom, nad samim sobom, nego nad romanom uopće, sažimajući u svom teorijskom obrazla- ganju neke od temeljnih stavova teorije i historije romana” (k azaz 2004: 300).

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

kulenović, kao predstavnik prve generacije post mo der nista, prema svom konstruiranju svijeta i tipovima post mo der nog znanja spada u umjereni ili kulturološki konstruktivizam (oraić-tolić 2005) (ideje, prakse, identite ti, institucije smatraju se društvenim konstruktima, tj. kulturnim tvorbama ), dok već druga generacija post mo der nista, i naravno druga generacija metafikcijskih pisaca, zauzima poziciju radikalnog ili ontološkog konstruktiviz ma (oraić-tolić 2005) (nema ničeg što nije društveni konstrukt, sve je tekst, sve je kultura ).

Na to upućuje i metafikcijska uvodna napomena: “ličnosti u romanu su uvijek književni likovi, književni junaci, bez obzira na

imena. ali ne radi se samo o zakonitostima književnog stvaranja, nego i o po- štovanju određene realnosti. Događaji koji su u ovoj knjizi opisani načinili su od ljudi nešto što je i više i niže od obične, prosječne ljudskosti: oni jesu i junaci, ne samo u literarnom nego i u svakom mogućem drugom značenju te riječi, ali jesu i hodajući mrtvaci, zombi” (kulenović 1994: 5).

kulenovićeva metafikcija naslanja se na poetička načela post mo der nizma u okvirima evropske i američke metafikcije, ali unosi i novost u smislu nacionalne književnosti. tako se njegova metafikcija razlikuje od one u Ženskoj francuskog poručnika johna fowlesa (1981), ili metafikciji iz bor- hesovih (2006) priča ili priča johna bartha (1988) Izgubljen u kući smijeha ( Lost in the Funhouse ). Razlog je jasan. Postmodernizam njeguje poetiku plurala, njegov je svijet horizontalan, što slikovito pokazuju i prve dvije stavke u opozicioniranju modernizma naspram post mo der nizma u nave- denoj Hassanovoj shemi razlikovanja modernizma od post mo der nizma.

u horizontalnoj ravni mi se upoznajemo s Drugim (kulenović 2006), ali ne samo to. Horizontalna “perspektiva” ne omogućuje viđenje odozgo i odozdo, već viđenje od – do. s tim u vezi, perspektiva metafikcije u Isto riji bolesti odnosi se na specifične procedure u proizvodnji književnog teksta (Šuvaković 1995), koje su dakako različite u odnosu na zapadnoevropske

i američke. Istorija bolesti je samosvjesna proza koja propituje mogućnosti prelaženja

žanrovskih i diskurzivnih granica. Pisac je pripovjedač, ali je ujedno i lik romana. autor ima sličnosti s likom, ali se naglašava da se u igri transfi- guracije i transmutacije komunikativne i narativne uloge zapravo ne mogu izjednačiti. s druge strane, kulenović ističe da Istorija bolesti ima dosta autobiografskog i istinitog. Istorija bolesti tako otvara mnoge komunikacijske kanale: s čitaocem, s drugim piscima i njihovim djelima, s kulturom

S aesčP Tč JsdrPanK

i umjetnosti slikarstva i muzike. ovaj roman ujedno i ironizira svoj nasta- nak i bitak u ratnom okruženju, nudeći kodove svoga nastajanja, čime se čitaocu olakšava posao recepcije. Istorija bolesti interkulturalno, intertekstualno i metatekstualno otvara mogućnost različitih načina čitanja teksta romana, mogućeg svijeta koji se fikcijski nudi čitaocu, ali i čitanja realnosti

i okrutnosti svijeta koji lik, autor i pripovjedač dijele. tako Istorija bo lesti nema uređene granice između književnog stvaranja i pisanja kritike, granice između teorije i prakse, pisca, čitatelja, lika i teksta, umjetnosti i života, jezika i metajezika... kulenović proizvodi tekst i značenja u ratnom okruženju, ali ujedno i pokazuju kako jedan roman može biti napisan i šta roman čini romanom. on istovremeno stvara iluziju i rastvara je, kako to sugerira Patricia Waugh (2003: 6). Pri tome je koncepcija knjige opozicionirana koncepciji tradicionalnog romana.

“Roman se piše od početka prema kraju, knjiga se “napada” sa svih strana odjed- nom, kao slika, ili još bolje kao skulptura. u njoj se vrše bezbrojna ukrštanja koja se ne presijecaju u jednom centru: svako mjesto u njoj je centar, i zbog toga je povezano sa svakim drugim mjestom. ona je slika stvarnosti, ali ne u tom smislu što prepričava banalne događaje, nego u tom smislu što odslikava strukturu svijeta. borhes bi rekao, citirajući srednjevjekovne mistike: krug kome je centar svagdje, a kružnica nigdje” (kulenović 1994: 105).

Poetička načela post mo der nizma, o kojima piše linda Hutcheon 58 , a koja realizira kulenović autopoetički su iskazana u ovom pasusu romana. u smislu bezfilteričnosti, koju kulenović spominje kao sastavni dio poetike

post mo der nizma, stvarnost sama po sebi postaje građa koja se raspoređuje po prividnoj koncepciji haotičnosti. Roman postaje medijem, postaje knji gom u kojoj je sve sa svačim povezano. tekst se ne povezuje intertekstualno s drugim tekstovima, nego i intermedijalno s drugim umjetnostima, kao što su fotografija, muzika ili slikarstvo. Romani se povezuju i s našom kulturnom percepcijom historije i povijesti.

kulenović ne samo da propituje modele nastanka romana, postupke mimezisa procesa, nego i stalno propituje referentne tačke jezika koje konstru- iraju našu stvarnost, naše poimanje bitka, vremena, događanja i naravno

58 linda Hutcheon nas u Poetici post mo der nizma na to upozorava: “Postmodernizam ne premešta marginalno u centar. on toliko ne preokreće vrednovanje centara

u vrednovanje periferija i granica, koliko iskorištava takav dvostruki položaj da bi kritikovao unutrašnjost i spolja i iznutra” (Hutcheon 1996: 125).

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

bilježenja. Postmodernistička skepsa tako je najprije iskazana u susretu te- ritorijalca i pisca u romanu.

“teritorijalac koji mi je ljetos pretresao stan pitao me je: ‘Da li vi sada pišete memoare o ovome što se događa?’ ‘Memoare bih mogao pisati o prošlom ratu,

a o ovome sada eventualno dnevnik’, rekao sam. a nije tako. ako za trenutak zaboravimo na riječi dnevnik, memoari, roman, poema, drama, esej, na te norme koje su unaprijed zadate knjizi a koje knjiga sama uopšte ne podrazumijeva, došli bismo do jedne druge podjele, do one koju je, držeći se borhesa, predložio Danilo kiš, podjele na fiction, fikcija, izmišljanje koje je dosada bilo odrednica za književnosti i za koju je potrebna vremenska distanca, i faction, bavljenje faktima, pravljenje književnosti od činjenica. to je podjela prema kojoj treba probiti put kroz krhotine tradicionalnih književnih formi i normi, tada vremenska distanca možda i neće biti potrebna, pisac će možda naći načina da piše o onome što se sada zbiva” (kulenović 1994: 110).

Prijedlog nove klasifikacije dakako je kritika postojećih oblika klasifikacije, ali i pitanje ukidanja granice između fiction i faction, između sada i tada, između vanjskog i unutrašnjeg i tako dalje.

ovaj pomak može se pratiti od realizma, u kojem je dominanta mimeza produkta , do post mo der ne metaproze, gdje je riječ o mimezi procesa.

ova mimeza procesa postupak je u Istoriji bolesti, a očituje se kao raskid s “klasičnim mimezisom”. Promijenjen je odnos kritičkog teksta spram njegovog predmeta, odnosno spram književnosti.

“‘Mimesis’, kojeg Derrida označava kao “mimetologizam”, odnosi se na otimanje predstavljanja od metafizike ‘logocentrizma’, čija se era proteže od Platona do freuda (i dalje), u kojoj je pisanje (svaki oblik upisivanja) svedeno na podređen status kao posrednik, u kojem je označeno ili referent uvijek ranije od materijalnog znaka, a ono čisto shvatljivo ranije od pukog osjetilnog” (ulmer 1985).

u svojim osnovnim crtama post mo der nistička proza tvrtka kulenovića suprotstavlja se realističkoj tradiciji. Mimezis post mo der nizma jeste mi mezis postupka , mimezis realizacije teksta. takav je mimezis antirealistički, što važi i za post mo der nističku poetiku.

Poetika post mo der nizma suprotna/suprotstavljena je poetici realizma (lukić 2001).

“Neš svodi osnove realističke poetike na šest premisa, koje mogu pos lu ži ti i kao tačke razlike u poređenju sa post mo der nom prozom. Prva premisa je postojanje sveta neposredne stvarnosti izvan pripovednog teksta. (...) Druga premisa je da

S aesčP Tč JsdrPanK taj svet spoljašnje stvarnosti predstavlja kosmos, odnosno, da je to ‘potpuni,

integrisani skup fenomena kojim upravlja neki koherentan skup pravila.’ (...) treće, da je za referencijalno motivisanu prozu najadekvatniji postupak upravo mimeza empirijske datosti. četvrto, budući da su nam u ‘stvarnom’ svetu sve informacije o nekoj stvari po pravilu nedostupne, primorani smo da o istinitosti sudimo logikom verovatnoće (...) Peto, i proza bi, u skladu sa tim, morala težiti iscrpnom opisivanju ‘činjenica’ (‘cele istine’), i predstavljanju onoga što se na osnovu prethodnih iskustava o neposrednoj datosti čini verovatnim. i šesto, budući da jedna od najvećih prepreka u percepciji istine leži upravo u slože- nosti svake pojedinačne individualne svesti, najveći napor mora biti usmeren ka ‘objektivnom’ opisivanju činjenica, sa minimalnom intervencijom od strane ‘pripovedača’ “ (lukić 2001: 35-36).

artikulacija poetike post mo der nizma tako se može uspostaviti pomoću razlike/razlikovanja u odnosu na realističku poetiku i Neshove premise.

okrećući se od prezentiranja realnosti, metafikcijski pisci okreću se ka sa- mom nastanku romana. u dekonstruiranju romaneskne forme oni su pokazali čitaocu kako da bolje razumije osnovne strukture pripovijedanja.

u okvirima hiperprodukcije šezdesetih u američkoj književnosti nastala i metafikcija. “jasna veza pokazuje se prije svega kad upozorimo da se kod velike većine književnosti, koja je nastala u sveučilišnim programima, već iz objektivnih razloga (...) radilo o prevlasti znanja nad iskustvom i obrt- ničke spretnosti nad imaginacijom, što je značajno odredilo američku me- tafikciju” (blatnik 2001: 27).

bitno je pri tome istaći da kulenović spada u malobrojne autore koji su i pisci, ali i univerzitetski profesori.

Postojanje /svijeta/ poistovjećuje se s postojanjem teksta, odnosno s činom njegovog nastajanja. u tom procesu pisac otvara komunikacijske kanale i kodove teksta čini otvorenim i čitljivim, pa se uloga čitaoca u realizaciji teksta poistovjećuje s njegovom ulogom u stvarnom svijetu. Pisac očigledno navodi odgovor kako tekst nastaje i šta je potrebno da bi tekst nastao. igra s čitaocem tu je igra ‘otvorenih karata’, sve je vidljivo, sve je transparentno. kodovi potrebni za nastajanje djela otvoreno se nude čitaocu.

“čitalac je tu jednostavno primoran da se suoči sa artificijelnošću teksta, odnosno sveta koji taj tekst reprezentuje. on je isto tako primoran da prihvati odgovornost za svoje čitanje, jer mu tekst više ne nudi više samo određeni poredak i određena značenja koja treba prepoznati na osnovu prethodnih znanja, već se od njega i “čitalac je tu jednostavno primoran da se suoči sa artificijelnošću teksta, odnosno sveta koji taj tekst reprezentuje. on je isto tako primoran da prihvati odgovornost za svoje čitanje, jer mu tekst više ne nudi više samo određeni poredak i određena značenja koja treba prepoznati na osnovu prethodnih znanja, već se od njega i

tog teksta i njegovog mogućeg sveta” (lukić 2001: 29). teoretiziranje svijeta oko sebe svedeno je na pripremanje priče o svijetu

koju autor pokušava ispričati. čitalac se tu nalazi u nezavidnoj poziciji. “Njemu (piscu – M. b.) je potreban čitalac koji će da vidi, da osjeti, da doživi taj piščev čin stvaranja, rađanja, da potvrdi da on to jeste uradio, eventualno da shvati i kako je uradio” (kulenović 1994: 33). čitalac tu treba naslutiti veličinu i mogućnost percepcije interteksta u borhesov- ski projiciranoj babilonskoj biblioteci, s djelima Dantea, kiša, flauberta, bulgakova, barnesa... u tom monetu ovaj roman prerasta u knjigu, knjigu koja ulazi u dijaloški svijet književnosti, knjigu koju ujedno zrcali simpto- me aleksandrijskog sindroma.

Dio metafikcije koja post mo der nistički propituje historiju čini historiografska metafikcija. Istorija bolesti kao historiografska metafikcija omoguća- va ponovno promišljanje i preradu formi i sadržaja prošlosti. kulenović se opredjeljuje da piše svoju historiju, blisku historiju, historiju bolesti na lič- nom planu, familijarnom, a zatim u tekstu i historiju bolesti svijeta koji ga okružuje. Praveći svoju historiju on uvodi i jednu post mo der nističku igru kontekstualizacije. “kada metaproza uvodi neke stvarne ličnosti i događaje u svoje alternativne svetove, ona uvek re-kontekstualizuje njihovu poziciju

i njihovo značenje u saglasnosti sa unutrašnjom logikom samog teksta, po- kazujući kako je uvek moguće i pisanje neke druge istorije” (lukić 2001: 46). “Re-kontekstualiziranje” je u kulenovićevom slučaju nužnost.

Istorija bolesti jeste tekst koji pravi rez u odnosu na prethodni kulenovićev diskurs. Napravljen je otklon od pripovjedne prakse prethodnih romana, koji su identitet temeljili na socijalističkom modelu pogleda na svijet. ta će se pukotina po ideološkom šavu zrcaliti i u ukupnom kulenovićevom diskursu koji će nastati poslije ratnog iskustva, a primjer je za to njegov sljedeći roman Jesenja violina.

u Istoriji bolesti ironizira se ratno iskustvo, koje je zapravo iskustvo jedne bolesti, ironiziraju se medicinski nalazi vlastite bolesti, bolesti majke i su- pruge glavnog lika...

svijet besmisla oko nas metastazira, a kako ga ne možemo izliječiti, onda mu možemo otvoriti karton, uzeti anamnezu i napisati neku svoju historiju bolesti, koja ne mora biti tačna, čak joj nije cilj da bude tačna. to nije uni- verzalna historija, možda čak ni istinita historija. Prije je to historija kulture, historija ličnih priča i historija /brutalnih/ smrti, historija pojedinca i

S aesčP Tč JsdrPanK

historija plurala. u tom pluralu binarno su opozicionirana dva pogleda na gledanje historije: “odozgo” i “odozdo”. Na historiju “odozgo” kao historiju cikličnog ponavljana zločina, svakih pedesetak godina, treba gledati “odozdo”, iz vizure čov je kove memorije. “Povlačiti prave linije u historiji nije uputno: to su najbolje pokazali filozofi-poststrukturalisti. (...) Narav- no, najgore je... kad se historijom manipuliše u političkom cilju, a danas smo svjedoci upravo takvih poduhvata” (kulenović 2005: 88-93).

s druge strane kulenović pokazuje u svojoj Istoriji bolesti i jednu sasvim neobičnu sliku stradanja i umiranja ljudi koje raznese granata da na kraju od njih ne ostane ništa. takva brutalna smrt iza koje nema čak ni tijela da je posvjedoči kosi se sa svim poimanjima smrti u kulturama, ali i u književ- nosti. slike smrti tako postaju jedan od lajtmotiva u ovom romanu, motiva koji se esejiziraju ili od kojih nastaju kratke priče (San o staklu) u kojima se briše granica između već spomenutih fiction i faction. Misao o smrti ne može se logičkim premisama objašnjavati, nju možemo samo medicinski konstatirati. o bolesti se već može misliti, 59 teorijski, književno i kultural- no, pa i historijski.

“vremeplov kroz historiju pokazuje se i kao vremeplov kroz historiju kulture, kao npr. u poglavlju u kojem se tema smrti sis temom koncentričnih krugova proširuje od iskustva smrti u strašnom bosanskom ratu na odnos prema smrti u različitim religijama, kulturama, civilizacijama” (kazaz 2004: 302). ali “ovi naši krugovi pakla nisu kao oni Danteovi postavljeni jedan ispod drugog, oni su ovdje jedan pored drugog i svaki od njih ima svoje vlastito bezdano dno” (kulenović 1994: 83).

Postupak prikazivanja ravnopravnih krugova pakla ostvaren je postupkom montaže u kome se vertikalna ravan isijeca i prenosi u horizontalnu ravan, što je, pak, post mo der nistička vizura.

intermedijalnom i intertekstualnom igrom propitivanja smisla pisanja, ali

i vrijednosti napisanog ujedno se propituju vrijednosti temeljnih pojmova na kojima se temelji humanistička kultura. Humanističku kulturu lahko možemo dovesti pod znak pitanja. Dovoljno bi bilo nabrojati zločine iz nedavne prošlosti ili slike zločina nad čovjekom u Istoriji bolesti.

još jedna karakteristika metaproze čini autorefleksivno promatranje vlasti tih pretpostavki . Poimanje kulture dovodi se u stanje upitnosti i smisla, jer

59 tema je bolesti novijeg porijekla, i usuđujem se reći post mo der nistička tema, pogo- tovo od pojave aiDs-a.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

se zločini stalno ponavljaju bez obzira na to što umjetnici širom svijeta stalno ukazuju na taj paradoks.

“u tom slučaju, linda Hačn je u pravu kada u tom svojstvu savremene proze prepoznaje jednu od manifestacija obuhvatnog procesa preispitivanja temeljnih pojmova na kojima se danas temelji naša humanistička kultura. a deo tog procesa jeste autorefleksivno propitivanje sopstvenih pretpostavki, koje je karakteristično za savremenu metaprozu. time se krug na neki način zatvara; ili bolje, otvara se novi prostor kritičke refleksije, u kojem tekst sebe situira u datom kulturnom i istorijskom kontekstu, očekujući i od čitaoca istu vrstu subjektivacije sopstvene čitalačke pozicije” (lukić 2001: 80).

kulenović tako autorefleksivno promatra kritičkim diskursom vlastitu prozu. 60

Metafikcionalna praksa omogućava ponovno predstavljanje svijeta oko sebe, ponovno upisivanje sebe kao subjekta u svijet oko sebe, kao i ponov- nu mogućnost korekcije predstavljanja predstavljanja, unutar prerasporeda kultura, miješanja/razlika žanrova, ili ukidanja elitističke umjetnosti.

Istorija bolesti pomjerila je granice našeg poimanja povijesti, humanističke kulture, zla i ratova, ali i granice svjesnosti šta je to svijet spreman učiniti

da nekom (od/po)mogne. Na kraju, ovaj je roman napravio i poetički zaokret ka drugoj fazi post-

mo der nizma i drugoj fazi metafikcije, i ima vrijednosti graničnog sluča- ja, jer nakon kulenovića uslijedila je druga faza post mo der nizma, tako da kulturološka vrijednost njegove knjige Istorija bolesti nije samo u tome što je to roman pisan ratnim pismom, ali za vrijeme rata, čime se poetički realiziraju ideje iz navedenog razgovora pripovjedača/pisca/lika s teritori- jalcem, nego i zato što je cjelokupnu književnost uveo u sasvim savremene svjetske tokove.

60 Prema tome on je jedinstven autor u bošnjačkoj književnosti.

S aesčP Tč JsdrPanK

Istorija bolesti kao metafikcija