KuLtuROLOšKO POimANjE RAtA i GLASANjE duHOVA (ŠumsKI duh GORANA SAmARdžićA)

goran samardžić spada u mlađu generaciju post mo der nističkih pripovje- dača. Njegov roman Šumski duh, označen i kao lakonska pripovijest, priča je o zijevu koji je nastao kad se jugoslavija raspala i kad su maske dvo- ličnika spale s lica. kosta, dijete iz miješanog braka, zarad viših ciljeva i humanosti odlazi iz beograda, dolazi u ratno sarajevo i ostaje u njemu, dok su njegovi drugovi beogradski huligani bili blizu njega, iznad sarajeva. ovo je roman koji prati te odnose, ali ne samo njihove odnose, već samardžić slika stanje razlomljenog društva u kojem se preko noći javljaju novi identiteti, otkrivaju se dotad skrivene pozicije nacionalista i zločina-

ca. Da pripovijest ne bi bila suhoparna, u priču su ubačeni dijelovi o spol- nom odrastanju i svemu što to odrastanje nudi. apsurd je pri tome iskazan u liku Danijela, beogradskog homoseksualca, koga ljudi, odnosno borci, prihvataju u ratnoj sredini sarajeva, pokazujući svoju spremnost otvaranja ka Drugom, spremnost koju beogradska sredina nije imala, odnosno, preciznije, nije je imala mačistička kultura zajedničkog kruga kostinih i Danijelovih prijatelja. ta je priča prepletena s pričom o vezi s Danijelovom sestrom Danijelom i njenoj vezi s kostom. Pri tome se erotika ogleda kao dio bića, kao nešto od čega ne treba bježati i skrivati se – bilo da se radi o različitosti u odnosu na dominantnu heteroseksualnu normu, bilo

da se radi o modelu autoerotičnosti, ili narcističkog (samo)divljenja. au- toerotična slika odraza u ogledalu i masturbacije na taj odraz ujedno čini samoizgrađivanje i dostizanje doze samopouzdanja. 44 tako pozicija prema spolnosti postaje pozicijom identiteta – huligani su veliki ljubavnici, oni mijenjaju ženske, oni su moćnici za koje će se ribe gurati da legnu pod njih, Danijela je kažnjena tjelesno, ona mora postati kurvom kako bi dokazala svoju ljubav. Danijel je homoseksualac kojeg će prognati iz beograda, ali je njegova smrt na kraju apsurdna kao i život u potrazi za ljubavlju, a kosta stalno ekvilibrira između ovih svjetova, sudbinski pomiješan između dobra

i zla, narcizma i otvaranja ka Drugom, između sarajeva i beograda, hete- roseksualnosti i homoseksualnosti. u procijepu svega toga rađa se ideja

da se bijeg od (ne)mogućnosti realizacije identiteta pronađe u tekstu. tu 44 ljubav prema sebi tako je prepoznata ne samo u autoerotskoj epizodi, već se ponav-

lja i u Domu pisaca, čime se zaljubljenost u sebe poistovjećuje sa zaljubljenosti sebe kao pisca.

č PrsdčosJlsninelrid KPolročPudekdiPaličd SjStSavpj

dolazimo do metafikcijskih strategija u kojima glavni lik u ratnom stanju postaje piscem i pripovjedačem istovremeno. i to se ukazuje na samom početku romana. “želio sam čist započeti svoj prvi roman. žurilo mi se. jedan u meni je diktirao, a drugi pisao. i to ovako...” (samardžić 2004: 9). Zatim slijede rečenice romana u kojima je metafikcija otvorenog dijeget- skog oblika, zapravo otvoreni dijegetski narcizam s izvrsnim elementima humora.

Roman je fragmentiziran, i oslikava ne samo post mo der nističko stanje u kojem su ljudi, pored borbe za hljeb i vodu, morali voditi i unutrašnju bor- bu za identitet, koji je opet mogao biti diktiran iz ideoloških centara moći. samardžić donekle ovu ideologiju razara, pogotovo socijalističku ideologiju u kojoj su se predratnih godina realizirale ideje velikosrpske hegemo- nije. u pismu vojniku kosti drugovi se hvale kako se šiptar piše malim slovom, a Srbi još većim , a kosta to doživljava kao šok.

Roman ima i elemente esejiziranja, jer autor daje sliku knjiga o ratu, de taljnih do gađenja. Pisanje pri tome ima ulogu opstanka. to je ona pozicija koju je najprije uočio tvrtko kulenović pišući roman o ratu u ratu. sa- mardžiću je potreban otklon, njemu je potrebno da sagleda mjesto i ulogu knjige u novoj poziciji kulture. tako pripovjedač/pisac kazuje da “nemoć pisanja o ratu, pogotovu o ratu u kome sam učestvovao, pravdam tako što kažem kako sam čekao da se drugi napišu” (samardžić 2004: 127).

izbor je teme dakako savremen. Da je samardžić poetički realizirao roman bez metafikcijskih strategija, bila bi to samo još jedna knjiga o ratu. ovako, to je uspješan post mo der nistički roman, u kojem se realizira post- mo der nistička poetika u kojoj samardžić svjesno i savremeno ostvaruje kontekst post mo der nističke proze na ovim prostorima južnoslavenske in- terliterarne zajednice. Pritom je u romanu izabrao humanost i ljudskost, koje je stavio iznad ideologije.

samosvjesnost proze samardžićev pripovjedač kombinira sa stvarnim ži- votom. tako u mogućem svijetu metafikcija ima ulogu da obrazuje čitaoca, ali i da ga kritički postavlja spram teksta. Zato, u okviru ratnih dešavanja u

romanu u 139. fragmentu 45 čitamo:

“Da sam među mrtvima prepoznao nekog od svojih drugova iz djetinjstva, drama o nama dostigla bi krajnost u koju bih i sam sumnjao. život nije roto roman.

45 teško da bismo ovo mogli nazvati poglavljem u klasičnom smislu te riječi. ovo je više fragment romana koji je numeriran. ujedno se na ovaj način redefinira tradicija

realističkog i/ili modernističkog načina prikazivanja i konstrukcije romana.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa više su to bez reda nabacane strane koje datum rođenja i smrti stisnu u jedno.

ali nisam. Dotle ova priča neće ići. to bi bilo preveliko iznenađenje, jer u ratu ne ginu svi koji su zaslužili. samo mali dio. Moji drugovi su došli ovamo da se provesele i ubiju po koga. između njih i ubijenih nema druge veze osim metaka” (samardžić 2004: 130).

ovo je gotovo autopoetički fragment realizacije post mo der nističkog romana i autora koji izražava svoju skepsu u svijet koji ga okružuje i kritiku tog svijeta. to nije svijet apsurda, nego surov ratni svijet u kojima ginu svi, bez nekog višeg reda ili pravde. život je niz slika koje se redaju jedna za drugom, koje više nisu modernistički uređene u neki viši sis tem, već su razbacane u horizontalnom svijetu tragičnog iskustva rata. Pri tome je dijalog odsutan, on je dijalog metaka.

No, s druge strane uvijek je moguće napraviti neki svoj svijet. tako kosta izlaz vidi u pisanju, no ta spoznaja donosi i nešto u procesu odrastanja i zrelosti.

“Potreba da budem pisac me postidila. Mislio sam da snaga kojom pritiskam slova utiče na ono što pišem. želio sam pisati jasno, a ne lijepo, riječima što ostavljaju ožiljke na papiru. želio sam da me uz pomoć pipanja i slijepci čitaju. tupe i oštre rečenice pričinjavale su mi bol” (samardžić 2004: 139).

ljepota pisanja ponovo se povezuje s čulima, ovaj put bolom. katarza se pronalazi na papiru, donekle avangardno u osporavanju potrebe za lijepim. Naspram toga stoji potreba za jasnim i nedvosmislenim. u takvom svijetu onda bismo mogli živjeti etiku Drugoga, mogli bismo se sporazumijevati bez poteškoća i svako bi znao svoje mjesto u svijetu. Nažalost, takvo nešto tek se treba desiti u stvarnom svijetu. kao ideja, kao samosvjesnost i kao želja postoji u sferi mogućeg svijeta ovog romana, čime se ponovno otva- raju problematični odnosi teksta i zbilje.

No, pisanje i tekst donosi neku vrstu zrelosti, odrastanja, ali i stida što je to tako. stid, jer takav čin sada donosi odgovornost, i to je ono na šta nas tekst indirektno upozorava. odnosno na nekoliko mjesta samardžić implicira čitaoca u tekstu, kao i njegovu ulogu u procesu čitanja. Za njega, on je primoran čitati napisano, odnosno samardžić ne kodira tekst u onom smislu da se čitalac mora truditi da ga dekodira. umjesto toga on računa na pasivnu ulogu recipijenta.

“kad se jedna žena srušila u redu, znalo se šta je. čitaoci kojima se poturaju ovakvi opisi očekuju da solidarnost među ljudima uvijek pobijedi. ali ne. v ećina,

č PrsdčosJlsninelrid KPolročPudekdiPaličd SjStSavpj uključujući i mene, ponašala se kao da se ništa nije desilo. Nikom se nije istrčavalo

iz reda. ignorisali smo smrt” (samardžić 2004: 148). ovo su, možda, najbolji pasusi koji govore o čudu bosanskog otpora,

na planeti Sarajevo, koji je dosegao nivo ignoriranja opasnosti i moguće smrti.

kako se bliži kraj rata, tako sazrijeva i ideja o prvom romanu koji će od- slikati ožiljke tijela na papiru, riječima kao građom koja će ocrtati upravo “stečene” ožiljke rata. tako se realizira dvostruka patnja: pisca i djela, čov- je ka i svijeta. Presjek ove patnje jeste presjek čov je kovog doživljaja svijeta koji ne može biti potpun. Zato samardžić svoj roman fragmentizira i pred- stavlja diskurse svijeta koji ga okružuje, u ovom slučaju diskurse drugosti. tako roman skreće ka onome što kazaz označava kao model višestrukog narativnog kodiranja (kazaz 2007: 207-216).

“to je onaj model romana koji različite žanrovske kodove upisuje u svoju narativ- nu strukturu, da bi se u konačnici ostvario kao narativni hibrid. ova hibridnost omogućuje samardžićevom romanu da istodobno bude i ljubavni i poetski, i bildungsroman, ali i roman koji svakom od ovih određenja dodaje po jedan prefiks anti, što ukazuje na usisnu moć samardžićevog pisma...” (kazaz 2007: 211).

jedan od narativnih kodova jeste i metafikcijski kod, koji omogućava obra- zovanijem čitaocu da prepozna čitav niz strategija u pripovjednim tehnika- ma koje pričaju neke druge priče o/u ratu, različite od onih herojskih, što je na kraju romana eksplicitno i napisano. tako ovaj roman reprezentira svijet u stanju u kojemu se, post mo der nistički, ukidaju sve granice u kojima je jedina istinita priča zapravo priča/diskurs pojedinca. Da bi to posti- gao i da bi naglasio svoju poziciju, samardžić uvodi metafikcijske elemente koji tako skreću pažnju čitaoca na vlastitu fikcionalnost, ali ujedno i poziciju u kojoj se on, čitajući ovaj roman, može naći. Nema tu velikih ideja i ideologija, baš suprotno. Pokušava se pokazati jedna priča malog čov je ka, suprotna od nacionalističke mase beogradskih huligana koji zauzimaju poziciju mačo kulture. 46 Na taj način roman deideologizira pozicije drugosti, ali ujedno uvodi i trivijalizaciju te ukidanje granica između žanrova, što je, pak, post mo der nistički postupak.

ipak, metafikcijskim strategijama teksta i tekstualnosti te precizne, poet- ske upotrebe jezika (najbolji dio koji pokazuje to jesu pisma “drugova” iz beograda, prvo za vrijeme kostinog služenja vojske, a drugo dok se nalazio u opkoljenom sarajevu) pomjereno je naše poimanje humanističke

46 Detaljnije u: kazaz (2007).

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

kulture, koja se u ovom romanu dekonstruirala, tako da je jedna vizura do- gađaja i ljudske želje da se zlo ispravi (a ako se već ne može ispraviti, onda možemo stati na stranu žrtve i suprotstaviti mu se) čitaoca uvela u svijet historiografske metafikcije.

smatramo da je roman Šumski duh poetičkim načelima post mo der nizma

i metafikcijskim strategijama pokazao diskurs jednog stanja u kome čov- je k izlaz može naći samo u prostoru teksta i prostoru kulture, koja uvijek za korak umiče barbarskim težnjama i željama destrukcije. Naspram toga stoji snaga kreacije kao primarna erotska snaga, koja u samardžićevom romanu počiva kao povratna poluga koja se opire snazi tanthosa. upravo stoga su likovi romana izrazito erotični i tjelesni.

Na kraju, ovo je izvrstan primjerak ratnog pisma i poetike svjedočenja, koji iz izmaknute perspektive svjedoči o ratu i užasu, ali i ulozi i važnosti kulture u takvom vremenu. Na taj se način ovaj roman univerzalizira, i to paradoksalno svojom ličnom pričom o ratu, što opet čini dio post mo der- nističke poetike.

č PrsdčosJlsninelrid KPolročPudekdiPaličd SjStSavpj

KuLtuROLOšKO POimANjE RAtA i GLASANjE duHOVA (ŠumsKI duh GORANA SAmARdžićA)