ROmAN KAO mEtAfiKCijSKA utVARA (miRKO KOVAČ)

ROmAN KAO mEtAfiKCijSKA utVARA (miRKO KOVAČ)

Mirko kovač jedan je od onih autora kod kojih se može pratiti razvojna linija od modernizma ka post mo der nizmu. Dok je u Gubilištu diskurs mo- dernistički, u Kristalnim rešetkama na scenu je stupio post mo der nizam. u zanimljivoj priči otkrivaju se muke pripovijedanja o beogradskom životu jednog pisca koji živi neobičnim životom, rekli bismo, Markesovih likova. Zanimljivo je pri tome da je autorski pripovjedač ujedno lik romana koji piše roman, ali koji nikako da dovrši. tako roman postaje metonimijom jednog stanja u kojem je jedini izlaz bijeg u neko manje primorsko mjesto, gdje bi se mogao dovršiti roman (a vjerovatno time i život, što podsjeća na Sto godina samoće). stanje pripovjedača prati stanje romana, tako da su život i literatura ovdje izjednačeni, pogotovo onda kad saznajemo da pisac živi polumondenskim, poluciganskim životom.

“s romanom se još nosim kao s kakvom utvarom, a u dva navrata rukopis je bio izgubljen, pa pronađen, a onda sam ga umnožio i jedan primjerak pohranio u Autorskoj agenciji. tada su me neki pisci tješili pričama da moj rukopis već pripada vječnosti, jer će jednom biti pronađen i svrstan u veliku biblioteku književnih misterija. Ruku na srce, nisam to shvaćao, kao što ne shvaćam onu visoku estetiku koja naklapa o tome kako su izgubljeni rukopisi sami po sebi remek-djela, jer nestaju u mističnim dubinama da bi se rodila neka nova skala vrijednosti” (kovač 1995: 333).

književna samosvijest i erudicija na višem je nivou. kovač ironizira reali- stičku izreku da život piše romane, sada je sis tem vrijednosti izmijenjen, dekonstruiran, pa roman piše život, odnosno kao u Sto godina samoće, kako se bližimo kraju romana, tako shvatamo da se i život završava. Nit pripovijedanja poistovjećuje se sa životnim nitima, a stvaralačku žudnju i mladalački nemir mijenja starački strah od smrti u životu u kojem su ostali samo tuđi glasovi, drugačije fokalizacije i citati. “teško pišem, gubim nit pripovijedanja, a onaj unutrašnji nemir drukčije me obuzima. to više nije stvaralački nemir, već prije strah. Dobro, i sada mi ponekad krene i sve ide svojim tokom, a onda mi se učini da sam to negdje već čuo i da to nije moj glas” (kovač 1995: 335). u Epilogu romana sumiraju se sve životne priče, uz ovo parodiranje realističke poetike i ideje pronađenog rukopisa, dok sam tekst romana sugerira da se život i svijet moraju konstruirati pod drugačijom optikom, kroz prizmu kristalne rešetke koja filtrira sile zla.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

Metafikcija je prisutna i u Vratima od utrobe (kovač 2004), gdje pripovje- dač na početku romana piše:

“Molim čitatelja da uvaži onu već ustaljenu ogradu da je svaka sličnost s po- stojećim osobama slučajna, te da mi sklonost prema raspadljivom životu uzme dobronamjerno. također, objavljujem da sam se ovom knjigom želio preispitati, kako bih se lišio napasti i svega ranjivog na sebi, pa se uzdam da će čitatelj isti- nitost događaja i točne podatke primiti kao zamku za duševnu vjerodostojnost” (kovač 2004: 8).

kovač ponovno ispisuje svoju verziju historije kroz događaje stjepana k.

i aktivno uključuje čitaoca u proces stvaranja jednog mogućeg svijeta, po- gotovo što i u narednoj napomeni predaje ovu knjigu, koja nije ni roman ni pripovijest, već uspomena (kovač 2004: 9). krug jedne personalne histo- rije, koja je od početka fiktivna završava post mo der nističkim paradoksom: jamstvom da je knjiga koju smo upravo pročitali vjerodostojna: “jamčim za vjerodostojnost knjige i šaljem vijest prijateljima da je završena. Raspo- znajni znak je pozdrav mojom rukom. tako ja pišem” (kovač 2004: 316). tako kovač piše u potpunosti realizirajući aspekte historiografske meta- fikcije u oba ova romana u kojima je dijegetskom metafikcijom stvorio svoj svijet i uključio čitaoca da aktivno sudjeluje u njegovom rastvaranju i stvaranju i potrazi za istinom u formi priče malog čov je ka.

kovačev je diskurs sasvim zanimljiva pojava unutar načina post mo der- nističkog pripovijedanja, uz korištenje nekih od aspekata metaproze.

S jStSavpao lotdčsn