POEtiČKE LiNijE RAtNOG PiSmA

POEtiČKE LiNijE RAtNOG PiSmA

Pojam ratnog pisma u bosanskohercegovačkoj post mo der ni, ali i šire, u okvirima interliterarne južnoslavenske zajednice (prije svega u hrvatskom romanesknom korpusu), danas se označava višestruko.

Periodizacijski ga možemo podijeliti na predratni, ratni i postratni peri- od, u kome se kulturološki javljaju i realiziraju različiti kulturalni kodovi koji imaju različite funkcije. Ratno pismo svakako možemo označiti kao poseban fenomen u bosanskohercegovačkoj književnosti koji je obilježio romanesknu produkciju dvadeset i prvog stoljeća. u predratnom perio- du, neoposredno prije samog rata, na prostorima bivše jugoslavije pisci zauzimaju angažiranu (etičku) poziciju antiratnog i antinacionalističkog stava. antiratne novinske članke i javne istupe tako imaju alma lazarev- ska, tvrtko kulenović, Dževad karahasan i drugi (kazaz 2004a). u toku ratnog perioda ratnim pismom kao dijelom svoje poetike pišu tvrtko ku- lenović, Zlatko topčić, irfan Horozović, Nedžad ibrišimović, Dževad ka- rahasan, sead Mahmutefendić, ivan lovrenović, Nenad veličković. svi oni u vrijeme ratnih sukoba pišu i objavljuju svoja djela. i nakon rata postoji čitav niz pisaca koji, uz vremensku distancu, pišu o ratu i ratnim dešavanji- ma: goran samardžić, Muharem bazdulj, Zilhad ključanin, jasna Šamić, Hazim akmadžić i drugi.

bitno je istaknuti da se ratno pismo javlja u svim književnim rodovima i da je u korpusu bošnjačke književnosti u oblasti romana najzastupljenije.

u ratnom pismu realiziraju se različiti poetički obrasci: ono predstavlja dokumentarističku književnost, nerijetko s autobiografskim elementi- ma. to je postmimetička književnost koja utemeljuje novu vrstu poetike što je označavamo kao poetiku svjedočenja. u ratnom se pismu u okviru u ratnom pismu realiziraju se različiti poetički obrasci: ono predstavlja dokumentarističku književnost, nerijetko s autobiografskim elementi- ma. to je postmimetička književnost koja utemeljuje novu vrstu poetike što je označavamo kao poetiku svjedočenja. u ratnom se pismu u okviru

bosanskohercegovačke književnosti može pratiti prijelaz iz poetike mo- dernizma u poetiku post mo der nizma, te nakon promjene poetike uočljiva je i poetika tranzicijske književnosti.

Ratno pismo označava se kao dokumentaristička književnost, koja može biti iskazana u sadašnjem ili prošlom vremenu, a za cilj ima bilježenje do- gađaja koji predstavljaju određeni oblik nasilja – protiv čov je ka, slobode, tijela, duha, religije i/ili drugosti. u ovom obliku romaneskni izraz stavlja se na stranu žrtve koja priča priču malog čov je ka nasuprot metanaraciji fašističke ideologije. enver kazaz (2004a) označava ovu književnost kao etički anagažiranu i političnu.

“ta književnost nužno je i politična, jer politika se pokazuje kao totalitetna i totalizirajuća, ali i totalitarna disciplina koja u svoj zvjerski sis tem vrijednosti hoće da proguta ukupan horizont društva i usisa čov je ka bez ostatka, probavi ga kroz svoj nakazni žrvanj i ispljune na stratište povijesti” (kazaz 2004a: 137).

Naspram političkih sis tema sa svojim antimetanaracijama stoji mali čov- je k, i to je možda najbolje pokazao irfan Horozović u Sličnom čov je ku.

ovo je, kako to naznačava Dubravka oraić-tolić za hrvatsku književnost (a isti se obrazac može primijeniti i na bošnjačku književnost), bila poetika osobnoga ratnog iskustva .

“Za razliku od dokumentarnosti kao obilježja bilo kojega žanra vezanog uz autentičnu zbilju, dokumentarizam je književna strategija u kojoj se faktograf- ska zbilja pretače u estetsku činjenicu. Pritom nije bitno koliko je zbilja doista autentična i može li uopće biti autentične zbilje u književnome tekstu. Za do- kumentarizam bitna je vjera u mogućnost reprezentacije autentične zbilje. Pisac vjeruje da može estetski dosegnuti autentičnu zbilju, a čitatelj predočenu zbilju očekuje i doživljava kao autentičnu” (oraić-tolić 2005: 191-192).

Prema Dubravki oraić-tolić, dokumentarizam je potisnuo fikciju iz dva razloga: prvi je bio fantastičnost ratne zbilje, koju je samo trebalo zabilje- žiti, a drugi je bio strah od ideoloških manipulacija.

ova književnost u svom dokumentarizmu donekle je i autobiografska. Pisci su ujedno i svjedoci ratnih dešavanja i stanja. oni su i direktni sudio- nici u otporu zlu i nasilju, ili opisuju vlastita iskustva i vlastitu poziciju. u najvećem broju slučajeva pisci tada zauzimaju neopredijeljenu post mo der- nističku poziciju između vladajućih ideologija, birajući vlastite, individual- ne etičke stavove, kao u romanima jasne Šamić ili vlade Mrkića.

Ratno pismo prijelazni je oblik kulture pamćenja koje treba uspostaviti novi sis tem vrijednosti. kako su socijalistička ideologija i titovo društvo

č Prsdčos atSavk SoSSt

i ideje propali i nestali s prvim ratnim sukobima, tako je i nestao socija- listički kulturalni kod koji je bio neki oblik hibridnog, ali i neodrživog kulturalnog koda. Na prijelazu ka društvu tranzicije javlja se tranzicijski kulturalni kod koji bh. društvo treba uvesti u savremene globalizacijske tokove post mo der ne. taj se kod očituje u izrazitoj egocentričnosti, raspa- danju tradicionalnih kulturnih vrijednosti i šizofrenoidnim idejama, kako je to pokazao Namik kabil u romanu Sam.

Ratno pismo čini poetički prijelaz iz modernizma u post mo der nizam. ta promjena paradigme uočljiva je u opusu tvrtka kulenovića (npr. post mo- der nističke ideje tako su direktno iskazane u romanu Istorija bolesti). 14

Ratno je pismo poetika svjedočenja. “i u Pištalovom, i u vešovićevom, i u ladinovom, i u kulenovićevom pristupu

ratnoj temi otkriva se ista nakana – učiniti književnost svjedočanstvom o užasu koji se zbio, ili se upravo odvija pred piscem. Pisac na toj osnovi postaje svjedo- kom, a literatura svjedočanstvom užasa, što upućuje na činjenicu da ona dobija ulogu neke vrste moralne i svake druge osude zločina” (kazaz 2004a: 139).

Historija bilježi nekoliko ratova u kojima su bošnjaci bili žrtve, a posljed- nji je rat sudski dokazao genocid nad bošnjacima. Po prvi put se njemu pri- lazi kulturološki i idejno drugačije od modernističkih paradigmi metanara- cije. Zločin se desio, ne smijemo ga zaboraviti. tako književnost preuzima ulogu čuvateljice kulturalnog pamćenja kao osnove uspostave/korekcije identitetske pozicije. ta poetika svjedočenja račva se u dva pravca. Prvi predstavlja konkretna, individualistička vizura, koja ima dokumentaristič- ku vrijednost. ona je obično ispisana u prezentu, u vremenu neposrednog dešavanja zla i zločina, kao u Istoriji bolesti, Sličnom čov je ku, Romanu o Srebrenici i drugim. Drugi pravac predstavlja odnos kulturoloških kodova koji na direktan ili indirektan način upućuju na rat. tako u okvirima sukoba

i uzajamnog susreta različitih kulturalnih kodova proizišlih nakon raspada jugoslavije čitamo i reminiscencije na rat u romanu Koncert Muharema bazdulja. također, u okviru ovog pravca možemo označiti i svjedočenje kao kulturalni čin, kao dio duhovnog horizonta koji daje odgovor na na- silje, ali ne silom, nego kulturom. to je uočljivo u Šumskom duhu gorana samardžića, Jesenjoj violini tvrtka kulenovića, Šahrijarovom prstenu Dže- vada karahasana.

“Ratno pismo sa svojim preoblikovanjem kulturne memorije i nastojanjem da ju očisti od ideoloških konstrukcija, a bez namjere da se podvrgne modernističkoj

14 vidjeti poglavlje o tvrtku kulenoviću 14 vidjeti poglavlje o tvrtku kulenoviću

počivala književnost južnoslavenskog kulturnog prostora od reduktivnog, folklor- nog, epski kodiranog romantizma s kraja 19. vijeka na ovamo” (kazaz 2004a).

figura je heroja dokinuta, kao i sve što je heroj značio u epskom ili mo- dernističkom kodu. Naspram njega javljaju se nizovi malih glasova koji se sada oglašavaju s margina. u ratnom pismu to je poetika žrtve i etička načela koja osuđuju nasilje.

“kada se ima u vidu ovakav kontekst bosanske ratne književnosti, onda svakako u prvi plan izbija činjenica da je poetika svjedočenja kao temelj na kojem se gradi ratna književnost u biH značila korjenitu promjenu najprije poetičke paradigme, definitivan prelazak iz modernističkog utopizma u post mo der ni pesimizam, antiutopizam i u skladu s tim odustajanje od figure heroja iz književne tradicije kao nosioca etičke, političke i ideološke šifre u ime kojih heroj tvori povijest i promoviranje figure žrtve koja trpi povijesni besmisao. te su promjene značile za bosansku ratnu književnost redefiniciju povijesne i ukupne kulturne memo- rije, što će u konačnici rezultirati ratnom književnošću kao sasma specifičnim književnim sis temom” (kaza z 2004a: 143).

Ratna književnost nadasve je antiratna, pa se ovo može, kako sugerira kazaz, nazvati i antiratno pismo, zbog svog moralnog, etičkog i antiratnog stava pisaca, koji ustaju u svojim djelima protiv nasilja i zla, te osporavanja svake pozicije i oblika Drugog i drugosti, odnosno drugim riječima druga- čijeg i različitog.

Ratno pismo zauzima postmimetičke strategije. ono utemeljuje poetički novu znanstvenu paradigmu – ontološki konstruktivizam. Pitanje odnosa književnosti i zbilje problematiziralo se u post mo der nizmu. ovaj je pro- blem dodatno naglašen nakon raspada jugoslavije, na prostoru u kojem su modernističke ideje napretka i samoupravljanja zamijenjene ratom i nasi- ljem. tu se pojavila mogućnost bošnjačkim i hrvatskim piscima da pokažu razliku između realističkog mimetizma i postmimetizma. “Postmimetičke strategije ne prikazuju niti opisuju zbilju, nego razotkrivaju da je svaki i najvjerniji prikaz nečiji konstrukt, da nema autentične zbilje, da je sva- ka zbilja krhka ili na bilo koji način podložna manipulaciji” (oraić-to- lić 2005: 189). tako se zapravo razotkrila zbilja socijalističkog čov je ka i njegov utopistički projekt i uronjenost u jednu ideologiju, s jedne strane,

i licemjerje nacionalizma, s druge strane. krećući putem relativizma, ali ostajući na strani žrtve, pisci su, svjesni problematičnosti odnosa fikcije i fakcije, ali i konstruiranja zbilje, znali skliznuti u svijet šizofrenije ili fan- tastike. apokaliptično je pitanje koje postavlja oraić-tolić: “je li moguće

č Prsdčos atSavk SoSSt

zapisati stvarnu ratnu zbilju i tko na to ima pravo, ima li uopće stvarne zbilje, može li se dokumentarna zbilja simulirati, je li osobna zbilja auten- tična, ima li uopće autentične zbilje ili se sve može manipulirati?” (oraić- tolić 2005: 189). književnost nastala poslije Drugog svjetskog rata, naro- čito ideološki anagažirana, kao i čitav niz drugih umjetničkih proizvoda (film, muzika, kiparstvo) pokušali su dati odgovor na ova pitanja u okvi- rima ideje socijalističkog društva. književnost je angažirano pričala priče o poduhvatu partizana i njihovim borbama protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, sve su to pratile pjesme, a kipari su neumorno vajali heroje Nob-a. Nažalost, pedesetak godina kasnije shvatili su da njihovo umjet- ničko djelovanje nije imalo nikakvih rezultata. Da se to ne bi desilo i sada, pa da se zločini opet ponove, pisci su zauzeli postmimetičke strategije pripovijedanja, u kojima se zbilja konstruira u individualnim ontološkim projekcijama. s druge strane, događaji i zločini pokušali su se, bez primjesa ideologije (kada god i kako god je to moguće!), očuvati na kulturološkoj ravni, kako bi postali dijelom kolektivnog identiteta. kao takvi, trebali bi izvršiti funkciju koju je angažirana književnost poslije Drugog svjetskog rata barem idejno trebala ispuniti.

“Raspad jugoslavije i tranzicijska zbilja pomiješana s ratom suočili su hrvatske i bosanskohercegovačke pisce s dilemom: kako odgovoriti na goruća pitanja zbilje u postideološko doba, kada su velike ideje i ideologije 20. stoljeća bile završene? iz repertoara moderne povijesti pred pisca su izronila pitanja o slobo- di, naciji, domovini, identitetu, agresiji, egzilu, istini, pravdi, žrtvi, dobru i zlu, oblijepljena starim zanosima i starim razočarenjima. Povijesno iskustvo govorilo im je da se o takvim pitanjima u umjetnosti ne mogu izjašnjavati neposredno i strastveno. Matrica moderne angažirane književnosti bila je potrošena zajedno sa velikim idejama i ideologijama 20. stoljeća. Međutim, ‘kraj ideologije’, tako svečano proglašen u lakoj post mo der ni, nije bio ni lagan ni konačan. Početkom devedesetih, na zgarištu velikih ideologija, počele su kao nakon kiše nicati male, posmrtne, često zaraćene ideje i ideologijice. književnost se našla u procijepu između zbilje i uskrsnulih ideologija koje su na nju polagale pravo. Domaći su intelektualci imali tri izbora: angažirati se protiv novih ideologija uskrsnulih na zgarištu moderne povijesti, za nove ideologije, ili odbiti neposredan ideološki angažman” (oraić-tolić 2005: 184).

ovdje je jasno iscrtan put ratnog pisma. s tim u vezi kazaz još navodi da ova književnost “zna biti i ideološki angažirana, pri čemu ne zastupa neku jasno definiranu ideološku poziciju, nego dekonstruira ideologiju zloči- na...” (kazaz 2004a).

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

ovo demistificiranje i prokazivanje fašističkih ideologija kroz optiku žrtve redovno je prisutno u fenomenu ratnog pisma. to je ujedno i “borba” knji- ževnosti s nadolazećim ideologijama i ucrtavanje moguće mape po kojoj će se u virtualnom svijetu književnosti kretati, kako autor, lik i tekst, tako

i sam čitalac. to je još jedna od strategija kojoj pribjegavaju pisci poetike ratnog pisma

– intertekstualnost. “kronološki prva strategija u pristupu ratnoj zbilji, koja je piscima stajala na

raspolaganju i koju su poznavali iz vlastite post mo der ne poetike, bila je – inter­ tekstualnost (po Rolandu barthesu svaki je tekst splet anonimnih citata). inter- tekstualnost je omogućivala da se pisac ne mora neposredno susresti s ratnom zbiljom, nego je može prikazati posredno i zaobilazno-preko drugih tekstova, i tako izbjeći neposredna ideološka pitanja” (oraić-tolić 2005: 190).

No, bez obzira na upisivanje želje o post mo der nom antiutopističkom svi- jetu bez ideologija, ideologije ipak predstavljaju realnost u tranziciji. Rat- no je pismo, donekle, pokušalo dati odgovore na pitanja šta se desi kad se jedna ideologija rasprši i nestane, a drugi, ili privremeni sis temi vrijednosti u polju kulture zamijene praznu oznaku politike i kulture.

č Prsdčos atSavk SoSSt