PERiOdizACijA, tiPOLOGijA i KuLtuRNOPOVijESNi OKViR POSt mO dER NiStiČKOG ROmANA
PERiOdizACijA, tiPOLOGijA i KuLtuRNOPOVijESNi OKViR POSt mO dER NiStiČKOG ROmANA
u ovakvoj slici post mo der nog stanja i decentralizacije ne postoji precizno ili koherentno mjesto definiranja post mo der nističkog romana.
ipak, uvjetna podjela post mo der nističkog romana mogla bi se pratiti peri- odizacijski, tipologijski i kulturnopovijesno, ako preuzmemo bitijev pri- stup pojmu post mo der nizma (biti 1997).
Prema ovakvoj podjeli, post mo der nu periodizacijski pratimo između smr- ti moderne kulture 1968. i pada berlinskog zida, a o njezinoj drugoj fazi govorimo u periodu nakon devedesetih godina 20. stoljeća do danas.
tipologijsku podjelu u romanesknim modelima hrvatske književnosti opi- sali su cvjetko Milanja (1996) i krešimir Nemec (2003) a u bošnjačkoj enver kazaz (2004).
kulturnopovijesni pristup uglavnom se bazira na interteorijskim i inter- kulturalnim interpretacijama (na bosanskohercegovačkoj kritičkoj sceni ovakvi pokušaji uglavnom su ostvareni na nivou časopisne produkcije: Ra zlika , Sarajevske sveske, Život, Pismo i drugi).
Postmodernistički roman također možemo pratiti i poetički preko uzusa poetike post mo der nizma, zatim kao antimodernistički roman, kulturo- loški-kontekstualno i konstruktivistički. Podjela će, naravno, uzeti u obzir
i žmegačevo upozorenje da pojedini elementi poetike post mo der nizma kao što je metanarativnost ne čine post mo der nistički roman, odnosno ne oslikavaju condition post mo der ne. uzimajući u obzir obrat koji je napravi- la lyotardova knjiga (lyotard 1988), nužno moramo razmatrati i tipove znanja koji se pojavljuju u post mo der nom svijetu, ali i njegove refleksije na post mo der nistički roman.
uz ovakvu pluralnost i mogućnosti književne teorije koja opsjeda tekst iz niza vizura – književnoteorijskih, filozofskih, lingvističkih, političkih
i inih – u kontekstu bosanskohercegovačkog romana dodajem i fenomen pojave tzv. ratnog pisma, odnosno postratnog pisma.
kad ovakvoj tezi pluralističkog pristupa post mo der nističkom romanu do- damo i bahtinovu polifoničnost (bahtin 1978), prijemčivost romana za
S PostPodernosničn avSta
dijalog i polisemičnost romana, koji se ne da svesti pod neki sis tem, onda se situacija dodatno komplicira.
“u širem smislu, kao kulturna paradigma, bahtinova teza o dijalogu danas je opće mjesto u svakom promišljanju post mo der ne kulture na bilo kojoj razini – od književnosti do politike i svakodnevice” (oraić-tolić 2005: 55). Dijalog se ovdje spominje kao ključni pojam koji se može prenijeti i na razumijevanje post mo der nističkog romana. otvorenost ka Drugom, ali i osvjetljavanje vlastite pozicije drugosti u ovom je procesu dijalogiziranja (ali i želje za dijalogom) urodila pojavom novih glasova u književnosti: postkolonijalne književnosti, ženskog pisma, queer književnosti.
Međutim, kako postoji prisutnost i želja za dijalogom, isto tako postoje figure prešućivanja i odsutnost glasova.
viktor žmegač u Povijesnoj poetici romana u dijelu Provizorij sadašnjice: obrisi post mo der ne daje pregled pojave post mo der nizma, uspoređujući ga s epohom moderne (žmegač 1987). žmegač promatra post mo der nističku književnost kao antimimetičku i ujedno kao suprotnost modernističkoj, uz shvatanje post mo der ne kao stanja. od tog trenutka uspostavlja se nov uzajaman odnos u dihotomiji historizma i ideje permanentne stilske preo- brazbe. taj je trenutak bitan i u post mo der nizmu na južnoslavenskom go- vornom području u svim kulturama. Metatekstualnost je zajednička karak- teristika post mo der nističkih pisaca. No, metatekstualne igre i poetološki elementi organizirani metatekstualno, upozorava žmegač, ne čine post- mo der ni roman. Na kraju, on zaključuje da metanarativnost kao u prozi itala calvina nije dovoljan kriterij da se definira “condition post mo der ne”. to nas navodi na misao da post mo der ni roman nije simplificirana struk- tura izgrađena po modelu određene poetike niti je precizno strukturiran tekst. Prije, post mo der nistički roman čini jednu hibridnu strukturu igre s jezikom, s mimezisom, s jezičkim maskama. on je razbijeno ogledalo na- čela, stilova i poetika, odnosno post mo der nistički je roman koncipiran kao muzealni, antiutopistički (kazaz 2004), aleksandrijski, ili, da se poslužim Pantićevim sintagmom (Pantić 1987; 1994), on u sebi sadrži aleksandrijski sindrom . Drugačije rečeno, post mo der nistički je roman muzeološki kon- cipiran poput aleksandrijske biblioteke ili borgesovske biblioteke. No, za razliku od poetike aleksandrizma, u kojoj su sve knjige bile dostupne (a samim tim i intertekstualne), ostao je samo trag. čitanje tog traga u savre- menoj bošnjačkoj, srpskoj i hrvatskoj prozi jeste aleksandrijski sindrom.
bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa
s druge strane, postupci “igre s čitaocem” postali su dominantni u književ- noj praksi.
“ti se postupci uglavnom svode na neku vrstu ‘igre sa čitateljem’, kojeg se namjerno zavarava izravnim uvođenjem autora ili pak njega samog u djelo, ne- razjašnjenim i neobjašnjivim protuslovljima u iskazima, preobiljem nekih opisa
i detalja na štetu cjeline, prekidanjem očekivanog slijeda priče bez obrazloženja, navođenjem brojnih citata ili naprosto unošenjem u djelo čitavih odlomaka već postojećih djela. Pri tome se neobično često nabrajaju i slijede sve mogućnosti razrješenja u nekom slučaju bez odluke o tome koje je konačno, ili barem kojeg zastupa sam autor” (solar 1997: 38).
ovakvi postupci, naime, nisu novost. oni su bili prisutni i prije, samo što su se, kako naglašava solar, danas pojavili s takvim intenzitetom i učesta- lošću koja naglašava probleme razaranja iluzije zbilje i sveopće igre, koja zahtijeva učešće i napor pri čitanju teksta. solar, međutim, ukazuje i na bitno mjesto problematiziranja samog čina pisanja, ali i “priča u priči”, kao
i “priča o priči”. “stvoreni su tako nazivi kao ‘metatekstualnost’, ‘metafikcija’ i ‘intertekstualnost’,
kojima se želi naglasiti književna tehnika koja ima sama sebe za vlastiti predmet i koja se odnosi isključivo na druga književna djela, a svojevrsni pluralizam, kao mogućnost da istodobno postoje i podjednako važe različite tehnike i različita stajališta, postaje gotovo općeprihvaćenim programom. takav okvirni pojam post mo der nizma može pos lu ži ti i kao još jedan aspekt s kojeg valja pokušati analizirati i strukturu suvremene književnosti u cjelini” (solar 1997: 39).
u post mo der noj književnosti ne postoji koherentno mjesto niti neki oblik centralizacije. ona je suprotna modernističkoj književnosti, u kojoj se tekst, ipak, pošteno odnosi spram historijski mogućeg svijeta, kao u fa- ulknerovskoj ili joyceovoj prozi, u kojoj “umješan čitalac skoro uvijek može riješiti zagonetku, utvrditi odnos uzroka i posljedice i dosljednu hronologiju” (butler 2007: 71). a to upravo post mo der nistička književ- nost dekonstruira. “inscenirajući sukob svijeta teksta i našeg vlastitog, ona dovodi do uznemirujuće pobjede skepse nad našim osjećajem stvarnosti, pa i nad svim prihvaćenim historijskim naracijama” (butler 2007: 71). a upravo na tom mjestu rađa se i poseban oblik metafikcije koju nazivamo historiografskom.
to je stanje skeptične relativističke kritike načela mimezisa, ali i sumnje da se svijet nikada ne može u potpunosti opisati, bez obzira na to koju tradi- ciju zastupamo ili odobravamo. gubitak svijeta kao pouzdanog referenta
S PostPodernosničn avSta
brian McHale ističe kao bitnu karakteristiku post mo der nizma. kako, da- kle, opisati takav svijet, koji izmiče, koji nema strukturu i koji je odsutan,
da se poslužimo Derridinim diskursom. McHale u svojoj studiji (McHale 1987) ističe razliku između modernizma i post mo der nizma, naglašavajući
da je dominanta modernističke proze epistemološka, nasuprot ontološkoj, koja je post mo der nistička.
“ako post mo der nistička poetika ističe u prvi plan ontološka pitanja teksta ili svijeta, ona to može činiti samo ispitujući opće ontološke karakteristike koje su zajedničke svim književnim tekstovima ili fikcionalnim svjetovima, i samo na osnovu općih teorija književne ontologije moguće je identificirati i razumjeti specifičnosti post mo der nističkih praksi” (McHale 1987: 27).
Dominanta je post mo der nističke proze, prema McHaleu, ontološka. Pri tome su ključna sljedeća pitanja: čiji je ovo svijet i šta da se radi u njemu te koje od mojih ja treba to da radi, druga su pak pitanja šta je svijet, kakvi svjetovi postoje, kako su konstituirani, po čemu se razlikuju, koje su im granice, kako postoji tekst (McHale 1989: 9-10). odgovore na ova pitanja daje pojedinac. i naravno, odgovori se od subjekta do subjekta razlikuju. ovu poetiku plurala njeguju glasovi post mo der nističkog romana. također, oni pokušavaju uspostaviti razne forme dijaloga, ali i razlike. ako nije riječ o razlici, onda je to raskol, a raskol prema svojim filozofsko-strukturalnim karakteristikama isključivosti ne pripada post mo der nizmu, već moder- nizmu. smatramo, stoga, da je post mo der nistički roman zapravo roman razlike .
bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa