Vječnik kao metafikcija
Vječnik kao metafikcija
Vječnik je zaista po mnogo čemu posebna knjiga. to je knjiga koju je autor naslućivao i koju je pisao još od svog prvog romana Ugursuz iz 1966. nao- vamo. ova zanimljiva teza potječe iz intervjua koji je Nedžad ibrišimović dao u Sarajevskim sveskama 2006. godine. on tvrdi da je neprestano tragao za Vječnikom i da je sve drugo što je napisao bilo samo izlet u njegovom pisanju. Naravno, ibrišimović daje krajnje stiliziran i umjetnički odgovor. Prema njemu, ispada da je Vječnik već negdje bio zapisan, odnosno napi- san. trebalo ga je samo pronaći u virtualnom svijetu književnosti, i trebalo
ga je ispisati. ovakav odgovor nameće i igranje s čitaocima, ali i književ- nom kritikom. Prema ovom odgovoru svako je umjetničko djelo autono- mna cjelina koja egzistira i čeka da bude pronađena. Naravno, ideja je čisto borhesovska, ali pokreće metafikcijska pitanja samosvjesnosti proze. Na kraju, zar i to nije jedna od ideja vječnika u istoimenom romanu u kome se memorija i sjećanje ispisuje kao pamćenje, svjedočanstvo, iskustvo i, naravno, kao krajnje u tom nizu tekst, koji se zatim odupire psihičkoj, ali i fizičkoj smrti. tu se zapravo svekoliko iskustvo čov je ka – vječnika zapra- vo pretače u iskustvo cjelokupnog čovječanstva, a koje je nama, običnim smrtnicima, dostupno u knjigama. No, vječnik postaje metonimijom bibli- oteke, i to se iskustvo zapisano u knjigama, sjećanju i pamćenju naglašava odmah na početku romana.
s takvim početkom ne ulazimo samo u prostore kulturalnog pamćenja nego i fikcionalnost teksta, razotkrivanja mogućih kodova koje roman nudi, ali i jedne ideje koju i sam ibrišimović u navedenom intervjuu nagla- šava – mogućnosti glavnog junaka da iz vizure svoga neobično dugog život nog iskustva, kakvo nije dato nikada nijednom drugom čov je ku, vidi i opisuje stvari i pojave.
a to viđenje stvari i njihovo ponovno javljanje, ta rekontekstualizacija i poimanje čovječanstva, historije, tradicije i drugoga bitna je u romanu. vječnik ima mogućnost da promišlja sve one nama bitne elemente kao što su znanje, historija, tradicija, napredak, ili sve one humanistički utemeljene premise – iz pozicije vječnosti. on je star pet hiljada godina, taman toli- ko koliko se bilježi historija čov je ka na zemlji. No, pitanje historije svodi se i na metahistoriju, ali i na pseudohistoriju koju vječnik lično svjedo- či, zajedno s likovima i ličnostima iz svetih knjiga. Relativizacija uopće ili a to viđenje stvari i njihovo ponovno javljanje, ta rekontekstualizacija i poimanje čovječanstva, historije, tradicije i drugoga bitna je u romanu. vječnik ima mogućnost da promišlja sve one nama bitne elemente kao što su znanje, historija, tradicija, napredak, ili sve one humanistički utemeljene premise – iz pozicije vječnosti. on je star pet hiljada godina, taman toli- ko koliko se bilježi historija čov je ka na zemlji. No, pitanje historije svodi se i na metahistoriju, ali i na pseudohistoriju koju vječnik lično svjedo- či, zajedno s likovima i ličnostima iz svetih knjiga. Relativizacija uopće ili
pouzdane tačke pripovjedača rastaču se u univerzalnog pripovjedača koji čita svoj život u obliku priče drugog fantastičkog lika iz Kur’ana Hidra. Pripovijest se završava zaumnim jezikom, a možda se završava time i du- govječni život vječnikov.
ibrišimović ovdje rastače tradiciju. on je relativizira i iz pozicije islam- ske tradicije pokazuje šta bi značila vječnost i koju bi poziciju obični ljudi trebali zauzimati u svijetu koji nas okružuje. on relativizira ime, posto- janje, tradiciju, historiju i pokazuje apsurd njenog bilježenja i opisivanja. vječnik mijenja imena, predjele, žene, prijatelje. on putuje kroz vrijeme, kroz nutrinu i kroz fantastiku. Pri tome se on kreće i kroz prostore teksta
i tekstualnosti, citatnosti i intertekstualnosti. vječnik se sreće s utnapi- štimom, poslanicima, Hidrom, letećim Holandezom, lutajućim jevrejom i drugim vječnicima. on razgovara o tajnama života i smrti, razmatra etička pitanjima mitske slike svijeta, priča s faraonima. on se kao historija ciklič- no ponavlja i vraća na mjesta na kojima je živio... Na kraju, on se skrasio u bosni, a pretpostavljamo da se u tom svijetu fantastike i fikcije i danas tu kreće.
tako se metafikcija zapravo realizira na poseban način. ovo jeste post mo- der nistički roman koji metafikciju realizira na prikriveni dijegetski način,
a njenu funkciju kao funkciju znanja o književnosti i knjigama proširuje na čitavo polje književnosti, još od stare mezopotamske književnosti do današnjih dana. ibrišimović čak u spomenutom intervjuu to i potvrđuje naglašavajući da se sve što se tiče literature mora rješavati unutar nje, a ne izvan nje. Dakle, riječ je o meta-diskursu i ibrišimovićevom metadiskur- sivnom nastupu i u Vječniku, barem što se tiče polja iskustva i odnosa spram čitaoca. i ta igra je napravljena dvostruko – kao prenošenje znanja od pripovjedača vječnika ka čitaocu recipijentu, i na isti način od Hidra kao onoga koji posjeduje znanje prema vječniku. i u oba je slučaja način prenošenja znanja isti. No, kako se Hidr služim nekim posebnim jezikom
i posebnim kodovima u okvirima svoje fantastike, koja je, mora primijetiti pisac, čista fikcija, tako i čitalac ima odnos spram teksta. tako je metafikci- ja u okvirima samosvjesnosti teksta izvedena indirektno, u okvirima kodo- va teksta. odnosno, riječima samog pisca, ova se pitanja moraju rješavati unutar literature, jezikom same literature.
tako se granice svijeta svode na granicu knjige, i izvan svih drugih društve- nih, političkih, ideoloških ili drugih konteksta. u svijetu literature vladaju neki drugi zakoni, koji su vječni, kao i narativna figura vječnika. Možda stoga nije slučajno što se priča o vječniku proteže od hijeroglifa i prvih tako se granice svijeta svode na granicu knjige, i izvan svih drugih društve- nih, političkih, ideoloških ili drugih konteksta. u svijetu literature vladaju neki drugi zakoni, koji su vječni, kao i narativna figura vječnika. Možda stoga nije slučajno što se priča o vječniku proteže od hijeroglifa i prvih
pisama, a spominje se i Gilgameš kao prvi i najstariji zapisan ep. s druge strane Vječnik korespondira i s onim vremenom prije njega u formi hijero- povijesti iz religijskih tekstova. takav tekst jeste i Hidrova knjiga u kojoj je sve i svašta zapisano. Zato, prema Vječniku Hidr zna. a i vječniku je dato nešto od tog znanja, pa i samom čitaocu, samo što čitalac nije u stanju dešifrirati kodove Hidrova teksta.
a doulo o KendntPanK