NARCiStiČKO PRiPOVijEdANjE – mEtAfiKCiONALNi PARAdOKS

knjiga Narcističko pripovijedanje – metafikcionalni paradoks (Hutcheon 1980) jedna je od tri ključne knjige u razmatranju metafikcijske proze. ova doktorska disertacija linde Hutcheon nastala je kao rezultat odbra- ne one vrste proze koju danas označavamo kao metafikcija. Hutcheonova metafikciju shvata kao fikciju o fikciji koja uključuje i vlastiti komentar o svom pripovjednom i/ili jezičkom identitetu. Pri tome pridjev narcistički ima manje derogativnu, a više opisnu samosvjesnost, što bi poznati mit o Narcisu samo potvrdio, a on se dakako ne odnosi na autora, već na tekst. “Mnogi drugi pridjevi koristit će se da se opišu modeli narcisoizma na slje- dećim stranama – samoreflektivna, samoinfromirajuća, samorefleskivna, autoreferencijalna, autoreprezentativna” (Hutcheon 1980: 2).

Pri tome ćemo se pos lu ži ti metodološkim postavkama koje iznosi Hut- cheonova u svojoj knjizi: diskusija o savremenim formama pripovijedanja deskriptivni je i analitični rad na samom korpusu tekstova i njihovom dje- lovanju na književnu kritiku (Hutcheon 1980: 4), odnosno na razvoj kri- tike uopće. Metafikcija ne radi ništa drugo što književnici nisu već uradili. ona pokreće temeljna pitanja o životu, odnosu umjetnosti riječi i teksta, ona otkriva proces proizvodnje teksta kao mimezis procesa. Metafikci- ja oslikava stanje post mo der nog čov je ka. Ponekad se služi nečim što bih mogao nazvati “ogoljenim postupkom”, u kome se eksplicitno razmatraju kritička pitanja stanja romana i njegove konstrukcije. u američkoj knji- ževnosti tako piše john barth, a u bosanskoj Zdenko lešić (Knjiga o Tari), naprimjer. Zbog tog ogoljavanja u prvoj fazi metafikcije, i zbog zagledano- sti teksta u vlastiti odraz i pretpostavke, američka je kritika ovu vrste proze označavala kao sterilnu prozu, koja nema konkretne “veze” sa životom (Hutcheon 1980: 5). No, isto tako, smrću autora na sceni je, s Derridinom filozofijom (sve je tekst) i ontološkim konstruktivizmom, tekst zauzeo prvu ulogu u trijadi autor – djelo (tekst) – čitalac. čitalac je tu da posvjedoči tekst, da dijalogizira s njim i da eventualno razumije kako taj tekst nastaje. svjesni ove činjenice, metafikcijski pisci takve su ideje direktno u prozi ponudili čitaocu i lijepo mu obrazložili kakvo je mjesto romana danas u književnosti – svjetskoj, ali i njegovoj lokalnoj, i šta eventualno on tre-

ba učiniti da bi taj roman konkretizirao procesom čitanja (tim načinima ba učiniti da bi taj roman konkretizirao procesom čitanja (tim načinima

pripovjednih strategija služi se tvrtko kulenović u romanima Istorija bo lesti i Jesenja violina ili, recimo, Nedžad ibrišimović u Vječniku). tako se

i čitalac direktno uvlači u tkivo teksta, i njegovo iskustvo mnogo je veće nego što on to sam pretpostavlja, a o čemu će biti više riječi kad budemo konkretno razmatrali ulogu čitaoca. 33

u okvirima metafikcije implicirana su dva značajna fokusa: prvi se odnosi na lingvističke i pripovjedne strukture, a drugi se odnosi na ulogu čitaoca. “u prvom slučaju osnovna strukturalistička terminologija ‘koda’, ‘zna- ka’, ‘oznake’ i ‘označenog’ te ‘referentnost’ jezika pokazuju se korisnim, zapravo neophodnim” (Hutcheon 1980: 6). tome Hutcheonova dodaje i djela estetike recepcije Wolfganga isera i Romana ingardena, čiji će naučni diskurs i terminologija omogućiti osvjetljavanje uloge čitaoca i njegovih funkcija u konkretizaciji teksta. također njihova uloga često je tematizi- rana i aktualizirana u samom tekstu. u tom smislu narcističko pripovijedanje čini čitav proces uočljivim (Hutcheon 1980: 6).

s druge strane, mit o Narcisu kojim se poslužila Hutcheonova da imenuje čitavu ovu prozu upućuje na rast svjesnosti o vlastitosti romana i njegovoj evoluciji (pa i smrti, jednom kad se realizira u cijelosti i kad se utopi u svom jezičkom odrazu). čitanje ovog mita danas može imati i ironijske pretpostavke, upućuje Hutcheonova. “jasno je da iz ovidijeve perspektive Narcis samoopsjednut do tačke samodestrukcije čak ovid sam konstatira

da Narcis nastavlja živjeti u dvije forme: jednoj (svojoj vlastitoj) u podze- mnom svijetu, i drugoj (kao cvijet), koja, premda različita u strukturi, nosi njegovo ime” (Hutcheon 1980: 8).

samozagledanost romana u svoje pretpostavke realizira se, zaključujem, u dva pravca. Prvi je umiranje romana i određene tradicije koju on zastupa. Drugi je rađanje nove forme koja se još uvijek, za razliku od strukture, imenuje isto. Metafikcijski roman izlaže svoje kodove čitaocu kao svoju nutrinu, dio po dio, do detalja. i ne samo sadržaj nego i formu. Metafik- cijski roman uči čitaoca kako se piše, čak ga u nekim slučajevima upućuje i na teorijsku literaturu, ali i pojmove. Na taj način on je sam realizirao ideju o vlastitoj smrti, jer ga tematski više nije zanimalo reprezentiranje svijeta

i oblika realnog, nego vlastiti svijet. tekst romana narcisoidno se okrenuo 33 i u Narcističkom pripovijedanju Hutcheonova iskazuje da je “implicirana redukcija ‘života’ na sam nivo produkta koji ignorira proces ono čemu ova knjiga ima cilj da se

suprotstavi” (Hutcheon 1980: 5). Na kraju, bosanskohercegovačka književnost, a po- sebno ostvarenje ratnog pisma, dokazuje da nije izvršen ovakav tip redukcije “života” na proces, odnosno produkt.

S dslančknil

samom sebi i tamo nabasao na jezičke forme, na strukturu i na sve one pro- bleme koje teorija književnosti postavlja još od antike do današnjih dana, a koji se tiču odnosa spram jezika, zbilje i priče. tu možemo dodati i pitanje reprezentiranja svijeta u određenoj formi u načinima pripovijedanja koji su u svijetu post mo der nizma pluralizirani.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

NARCiStiČKO PRiPOVijEdANjE – mEtAfiKCiONALNi PARAdOKS