RAtNO PiSmO u ROmANimA iRfANA HOROzOVićA

irfan Horozović u nizu romana tematizira rat. to su romani Sličan čov je k (1995), Berlinski nepoznati prolaznik (1998), Filmofil (2000) te posljednji u tom nizu William Shakespeare u Dar es Salaamu (2003). analizirajući korpus romaneskne građe, alija Pirić (2000) dijeli stvaralaštvo irfana Ho- rozovića na tri faze: prvu – studentsku, drugu – banjalučku i treću – porat nu . svaka od ovih faza nosi određenu poetičko-stilsko-estetsku vrijednost,

a u našem razmatranju u ovom dijelu najviše nas zanima ova poratna. o svojoj egzilskoj prozi i ratnom pismu Horozović govori slijedeće:

“Pisac je dok piše zapravo uvijek u egzilu. Neki smatraju da je i samo pisanje egzil. Međutim, egzil na koji u ovom trenutku mislimo, tj. trenutna ili trajna iskorijenjenost, višom silom, silom zla, jedno je posve posebno iskustvo. Pisao sam mnogo, u pravu ste. Pokušao sam zapravo na svoj način svjedočiti. Niz projekata kojima sam se bavio prije rata, ozbiljno i sa velikim iščekivanjima, odgurnuo sam u stranu i počeo pisati male ljudske priče o strahu, o tragedijama, o zločinima, o ljubavima u nevremenu, o djeci, o ljudima koji pokušavaju živjeti u svijetu o kojem su dotad samo slušali ili ga vidjeli na filmu. tako su nastali Prognani grad i Bosanski palimpsest. tako je nastao Sličan čov je k, tako je nastala Knjiga mrtvog pjesnika. i te knjige su žanrovski raznorodne. u njima se na neki način pojavljujem i ja kao svoj vlastiti lik” (Horozović 1998).

Sličan čov je k je roman koji prati sudbine bošnjaka u banjoj luci za vrijeme rata. okosnicu romana čini subverzivni grafit (koji me podsjeća na an- tiideološko djelovanje Grupe šestorice autora sedamdesetih i osamdesetih godina u Hrvatskoj) GRAD JE PUN NEPOZNATIH LJUDI (Horozo- vić 1995: 42), koji postaje simbolom otpora nacionalističkim i fašističkim ideologijama. ovo jeste roman koji svjedoči o mnogim sličnim sudbinama. iako je to priča o opstanku profesora kasima ferhatpašića, ovo bi mogla biti priča o hiljadama drugih bošnjačkih intelektualaca koji su protjerani iz svoga grada, grada koji se preobrazio do neprepoznatljivosti. još je eshil u Perzijancima sugerirao da grad ne čine zidine njegove, nego ljudi koji u njemu žive. u ovoj ratnoj priči lice grada potpuno se izmijenilo, tako da je grafit u centru grada i te kako zapažen. i u ovom romanu realizira se poe- tika svjedočenja. takvo svjedočenje nije izgubilo ljudsko lice niti ponos, odnosno, jednom riječju, dostojanstvo. Roman na taj način nije samo puki oblik svjedočenja o tragičnim ljudskim sudbinama i progonima za vrijeme Sličan čov je k je roman koji prati sudbine bošnjaka u banjoj luci za vrijeme rata. okosnicu romana čini subverzivni grafit (koji me podsjeća na an- tiideološko djelovanje Grupe šestorice autora sedamdesetih i osamdesetih godina u Hrvatskoj) GRAD JE PUN NEPOZNATIH LJUDI (Horozo- vić 1995: 42), koji postaje simbolom otpora nacionalističkim i fašističkim ideologijama. ovo jeste roman koji svjedoči o mnogim sličnim sudbinama. iako je to priča o opstanku profesora kasima ferhatpašića, ovo bi mogla biti priča o hiljadama drugih bošnjačkih intelektualaca koji su protjerani iz svoga grada, grada koji se preobrazio do neprepoznatljivosti. još je eshil u Perzijancima sugerirao da grad ne čine zidine njegove, nego ljudi koji u njemu žive. u ovoj ratnoj priči lice grada potpuno se izmijenilo, tako da je grafit u centru grada i te kako zapažen. i u ovom romanu realizira se poe- tika svjedočenja. takvo svjedočenje nije izgubilo ljudsko lice niti ponos, odnosno, jednom riječju, dostojanstvo. Roman na taj način nije samo puki oblik svjedočenja o tragičnim ljudskim sudbinama i progonima za vrijeme

rata, već je i kulturološka činjenica i model za očuvanje identiteta. i ako bismo mogli pomisliti da je taj model ostvariv u ideologiji, to bi bila greška, jer osim vjere i islamskih uvjerenja vjernika ne postoji matrica ili diskurs druge ideologije. No, ratna dešavanja donose promjenu stanja duha, tako

da će šizofrena linija duha naznačena u romanu Sličan čov je k postati domi- nantnom u Berlinskom nepoznatom prolazniku. Riječ je o šizofreničnom subjektu prognanika koji pokušava održati kontakt sa sredinom. Priča je ispričana ispresijecano, kao bljeskovi svijesti koji projiciraju lažne slike, i to postupkom nizanja asocijacija. Zapravo se javljaju dva subjekta – stvar- ni, prognanički, i imaginarni, u liku nepoznatog berlinskog prolaznika.

“Lijepo mi je u životu. Volim život. Želio bih zauvijek živjeti u životu. tako je govorio Nepoznati Prolaznik. lice mu je bilo ozbiljno. i tužno. “ (Horozović 1998: 43).

Priča je ispričana u formi dijaloga ja-subjekta i Drugog kao subjekta. Dru- gi je zapravo ja samo u ogledalu. s njim se razgovara. takva prozna situaci- ja zahtijeva prekinutost u pripovijedanju, iznošenje teza, sekvenci, rasutih misli i fragmentarnost priče. Pri tome stvarnost i znanje o njoj izmiču, udaljavaju se. umjesto istine ostaju nagađanja, fikcija, razbijena priča koju povezujemo kako hoćemo, kao u konceptu otvorenog djela.

u romanu se realiziraju post mo der nističke ideje šizofrenije naspram mo- dernističkoj paranoji. subjekt govornik/pripovjedač nalazi se u tragu, u jednoj formi iscrpljenosti i tmurnih osjećanja i vrste prisutne odsutnosti.

“Ponovo je kiša u berlinu. s kišom se vraća i Nepoznati Prolaznik. osjetio sam njegovu prisutnost, iako se, nevidljiv, mota naokolo, pripremajući se za svoje pojavljivanje kao glumac prije izlaska na pozornicu” (Horozović 1998: 12).

u ovom romanu subjekt je uronjen u jezik i u književnost i upoznat je s kulturom i književnosti Zapada. on je ovdje odmaknut od jedne zbilje, stvarnog svijeta, ali tekstom, odnosno jezikom stvara novu zbilju i vlastiti mogući svijet: “Doista je jezik kao voda.

Možeš biti davljenik ili plivač. Možeš se koprcati, praćakati i svaki tren produžavati svoj život kroz pro-

plamsaje smisla, kroz propukline nade” (Horozović 1998: 22). Međutim, to nije svijet prazne oznake kao u arnautovom romanu Boja

kućne građe, već svijet u svoj svojoj punoći i tragediji. Da bi se na njega

č Prsdčos atSavk SoSSt

odgovorilo (a i zaštitilo od njega), stvoren je alter ego i šizofrenija, umi- šljaji, a postepeno se javlja kriza identiteta u kojoj se mišljenje o historiji provodi kao mišljenje o vremenu. u romanu je prisutna i historiografska metafikcija u kojoj se dešava prepletanje priča iz Drugog svjetskog rata i nedavnog bosanskog rata. Priča je to o zločinima u historiji, kao da prognanika historija i zločin prate ma gdje se nalazio, kao da ga prate krvnici

i ubice koje on prepoznaje sasvim jednostavno, na ulici, s jednakom lah- koćom kao što prepoznaje i žrtve. ali sve se to dešava u svijesti u mjestu fikcionalnog opisivanja svijeta. Problemi se otvaraju u snu, kao i pitanja. u snu se krvnik i žrtva izjednačavaju. Rat izjednačava sve i odvodi ga u apsurd u ludilo. stvarnost izmiče, bježi u san, a san se prikazuje kao stvarnost, tako da na kraju zapravo u toj relativizaciji prostora svijesti i vremena ne znamo šta je zbiljsko, a šta je izmišljeno.

“Nijedan se zločin ne može opravdati – reče on kao da podučava osnovca. – u snu ne može. Zbilja je nešto posve drugo. ovaj svijet se izvještio u opravdanju svega što mu koristi. san je jedino mjesto koje čov je k nije potčinio mrežom svojih intriga, subordinacija i potrebnih zločina kako ponekad naziva sredstva svoje volje za moći” (Horozović 1998: 62-63).

Na kraju romana šizofrenički subjekt sugerira jedinu istinitost koju može dokučiti – istinitost književnog teksta u intertekstualnim konotacijama:

“konja! konja! kraljevstvo za konja u teškom sosu! Nikad ne reci nikad, ali čini mi se da više nikad neću pojesti ni jednog konja. oprosti mi Degas! oprosti mi lady godiva! oprosti mi Don Quijote! Mislim da bi mučaljivi sancho sada zaplakao. utoliko lakše ako je njegovu dušu zagrijala mješinica vina rumenog kao konjska krv” (Horozović 1998: 102).

Filmofil je priča o ljubavi i ratu. “Roman Filmofil je, u osnovi, kafkijanska priča o sudbini tri generacije bošnjačke

porodice, počev od životne golgote djeda jusufa u socijalističko-jugoslavenskoj romantičarskoj iluziji, preko zavičajne iskorijenjenosti i odiseje sina senka, pa do posvemašnje izgubljenosti u prognaničko-stradalničkoj kataklizmi svoga grada, unuka jusufa” (Pirić 2000).

Horozović se i ovdje bavi “gradom” kao temom i kao kulturološkom či- njenicom. također on pokazuje odnose zločinca i žrtve kroz dijalog jokse, srpskog oficira, i senka. osim ratne, ovo je i priča o identitetu i graničnim slučajevima kad jedna ideologija nestaje, a s njom i identitet koji se na osnovu nje gradio. alija Pirić s tim u vezi zaključuje: Horozović se i ovdje bavi “gradom” kao temom i kao kulturološkom či- njenicom. također on pokazuje odnose zločinca i žrtve kroz dijalog jokse, srpskog oficira, i senka. osim ratne, ovo je i priča o identitetu i graničnim slučajevima kad jedna ideologija nestaje, a s njom i identitet koji se na osnovu nje gradio. alija Pirić s tim u vezi zaključuje:

njačkog identiteta, pitanje opstanka i pitanja naše budućnosti u kojoj će, izgleda, nacionalna ‘ostavština’ ostati ‘zapisana u našim dušama’ bez uticaja na one koji istrajavaju na ‘paklenskom preobražaju Riječi’, ne vjerujući ni prvoj ni drugoj verziji” (Pirić 2000).

kultura gradskog čov je ka je protkana esejima o filmu i odrastanju u gradu, odnosno prijeratnim životom stanovnika sarajeva.

ejub je također prognanik i haški svjedok. Njegova priča i stanje svijesti

i duha ispričana je u romanu William Shakespeare u Dar es Salaamu. to je priča malog čov je ka koji pokušava održati svoj identitet i svoju kulturu u prognaničkom životu u Danskoj. on ulazi u dijalog s evom kroz književno- kulturološki dijalog o shakespeareu. ejubov je jezik fragmetiziran, herme- tičan. Njegove su rečenice eliptične i često traže dodatne informacije da bi se razumjele. No, na kraju takav je i njegov svijet prognanika. i ponovno, kao u Berlinskom nepoznatom prolazniku, stvara se nova zbilja koja čini unutrašnji odgovor subjekta na zlo koje mu se desilo. s druge strane, mogu samo naslutiti život u egzilu, jer ga nisam doživio, za razliku od autora, tako

da pojedina stanja svijesti i duha mogu tek interpretirati iz teksta. ejubovo druženje s gerdom, evom i larsom uvijek je u sjeni tragedije koja mu se dogodila i crtica o shakespereovim djelima, posebno Hamletu. to nije te- oretski i znalački dijalog o književnim djelima, već je površno poznavanje (znanje prepoznavanja) onoga što već svi o Hamletu znaju.

tragična priča dodatno se naglašava kad se ejub susreće s krvnikom. ova- kav je susret nagovješten u prethodnom romanu, a u ovom je realiziran. No, za razliku od prethodnog, ejub ima mogućnost djelovanja. on aktiv- no svjedoči, ali svog krvnika, koji se slobodno šeće, može i prijaviti nadlež- nim vlastima da ga uhapse.

Horozović nam je sada, izmičući ljudsku tragediju na drugi prostor, ukazao na činjenicu da je susret krvnika i žrtve zaista moguć. s druge strane, moguće je da se svakodnevno susrećemo sa žrtvama, a da toga nismo ni svjesni. 16

Roman se ipak optimistično završava. Modelom otvorene fabule možemo nadopuniti sretni završetak ljubavne priče ejuba i gerde. ipak, lakše je živjeti kad se dio pravde ispuni i kad je zločinac iza rešetaka.

16 žena kao žrtva silovanja i sva njena postratna golgota prikazana je u nagrađenom filmu Grbavica. taj film upozorava javnost, između ostalog, na žrtve koje su među

nama, koje su stanovnici grada u kojem živimo ili radimo i koje svakodnevno susreće- mo, a i da ne pomišljamo na njihovu tragediju.

č Prsdčos atSavk SoSSt

dEKONStRuiRANjE titOLOGijE i RAtNO PiSmO u ROmANu miLENKA StOjiČićA

Zanimljiv primjer ratnog pisma pronalazimo u romanu Kazanova u savezu komunista Milenka stojičića. ovaj roman demaskira socijalističku ideologiju i lik/ličnost tita kao glavnog proizvođača velike naracije o prospe- ritetu i napretku socijalističkog čov je ka. 17 stojičić ponavlja prvu rečenicu o titu u romanu, baš kao što se ponavlja historija s izlizanim rečenicama o titu, koji “zaslužuje ‘beskonačnu rečenicu’, rečenicu od vardara pa do triglava, i dalje, u koju će bez ostatka, da se slegnu Njegove titule, činovi, konspirativna imena...” (stojičić 2000: 9). Na taj način čestom upotrebom fraza i ustaljenih epiteta o titu on ogoljava upotrebu jezika do minimalnih značenja. Na kraju, te rečenice postaju imagološki konstrukti jedne besmi- slene, izlizane i istrošene hibridne kvazikulture. Postupkom parodiranja i ironiziranja on je pokazao svu ispraznost nastanka angažirane ideološke upotrebe jezika. Dalje, stojičić se kritički osvrće na pravu ulogu književ- nosti i demaskira ideologiziranu i angažiranu književnost. on se dekon- strukcijski vezuje na mjesta nedosljednosti i onda ih parodira i ironizira, pokazujući nisku estetsku vrijednost takve proze. Na kraju romana čitalac se može upoznati s citatima koji su navedeni u posebnom dijelu nazvanom Titologija (svi predsjednikovi pisci). čitajući te citate u stvari uviđamo ko- liki su hvalospjevi napravljeni za tita, i zapravo se na svaki od tih citata nadovezati kao mjesto kontradikcije, da bismo u dekonstruktivističkom čitanju mogli odslikati ideologiju i strah jednog vremena.

stojičić također u fiktivnom mogućem svijetu zamišlja jednog pisca tito logije

i svih njegovim muka s cenzurom. lik pisca i pripovjedača nalazi se pred sudom kritike i cenzure u jednoj kafkijanskoj situaciji, jer je že- lio napisati himnu titu kako bi doprinio titologiji i društvu. No, njegova modernistička originalnost ima cijenu. umjesto toga, recenzija mu šalje nimalo lahka pitanja, nadasve primitivna. 18 od odgovora, zna pisac, zavisit će njegova dalja sudbina.

17 o ovome piše Dubravka oraić-tolić u knjizi Muška moderna i ženska post mo der na: “tito nije bio samo glavni autor jugoslavenskoga teksta nego i glavni čitatelj toga teksta” (2005: 274).

18 Da navedemo samo neka: “Šta je amarant?; kako to misliš, pobogu, da ruže mirišu na ti- tov znoj?; Šta će ti ‘dezodorans revolucije’ i ‘parfem slobode i pravde’?!; Moraćeš podobro

da se preznojiš kako bi nam objasnio poređenje tita sa aleksandrom Makedonskim!; šta se krije iza poređenja tita sa nekakvim predsjednikom u bordou?!” (stojičić 2000: 12-13).

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa “Pisac, naravno, zna svoj zadatak i svoj dug prema Najdražem gostu, prema

Najvećem sinu naših naroda i narodnosti. Zna, takođe, da Doživotni Predsjed- nik, više voli šarafciger od olovke, strug od pisaće mašine, smućanu emulziju od zatalasanog mastila. Pisac zna da ne smije da misli o tome kako Predsjednik više voli ‘statut saveza komunista’ od cjelokupne svjetske književnosti...” (stojiči ć 2000: 9).

u romanu ima niz ovakvih metaproznih opaski koje ironiziraju čitavu po- slijeratnu angažiranu književnost i ideologiju. Roman to čini u dva dijela. Prvi dio, naslovljen kao Kominike za biblioteku (crvenim mastilom), raz- matra ulogu angažiranog pisca, ali i ulogu savremenog pisca koji piše o angažiranom piscu, čime se realizira myseen abime:

“jedan kominike poput ovoga – zna pisac – koji treba da se raskrilati u roman, mora da se zametne i učvrsti likovima koji imaju ‘propusnicu’, ‘lisnicu istorije’.

i još – da je to ćage ovjereno potpisom: to” (stojičić 2000: 33). tako Milovan Đilas postaje likom romana i priča piscu o svojoj sudbi-

ni i okršaju s titom, ali i o životu tita, njegovim dočecima, ljubavima, politikom...

Drugi je dio Kominike za slamaricu (rakijom i turšijom), u kome se pokazuje fašistička ideologija i slabljenje socijalizma. također, pripovjedač me- tafikcijski daje “Recept za čitanje: ovo jeste priča o onima koji su završili ‘visoka škola tuge’, tuge koja će, nema sumnje ući u udžbenike, rječnike i enciklopedije, i u knjige kao što je ova. Priča koja slijedi, i koju je pisac pisao okrvavljenih desni od izgrižene olovke, odmah, u počelu, nudi čitaocu kraj, posljednju tačku” (stojičić 2000: 243). u sljedećem poglavlju kaže se: “Za priču koja slijedi i čiji su izvori u memljivoj ugostiteljskoj arhivi hotela ‘bosna’ odgovorno je šest lica koja su našla pisca. Meni, dakle, koji na brzu ruku stenografišem i sada dešifrujem priču olovku drže i oštre borci na glavnoj autobuskoj stanici” (stojičić 2000: 253).

kasnije stojičić ostaje dosljedan razaranju ideološke prakse i nastoji u jednoj slici pokazati fašističko djelovanje vojvode i njegovog dijaloga s mla- dim konobarom Muhamedom. u ovom dijalogu pokazana je sva mržnja vojvode prema mladiću koji nosi ime Poslanika i mržnja prema islamu. vojvoda svojim provokacijama pokazuje nadmenost, poziciju krvnika i moćnika i nagovještava tragična dešavanja. No, sada, u sjeni rata, pisac sa svojim budućim likom uspostavlja dijalog s vojvodom. to je sada isti dijalog u kojem se demistificira četnička ideologija i lice krvnika, s tom razli- kom što je sada pisac nadmoćniji. stojičić tako hrabro progovara i umjesto

č Prsdčos atSavk SoSSt

poetike svjedočenja pasivnog promatrača i pripovjedača nudi odgovor šta to književnost može i treba činiti. u reskom dijalogu on ironizira i izvrga- va podsmijehu poziciju vojvode i njegove ideološke pozicije i mijenjanja identiteta, odnosno prikrivanja pravog identiteta.

“Pisac misli o tome kako je između titovke i šubare samo jedan šarafčić na koji se, s vremena na vrijeme, privrće različito ideološko ‘znamenje’. Šaraf, schraube! vojvoda gleda pisca ‘prijekim okom’ kao da osjeća na svom licu pepeo ironije” (stojičić 2000: 267).

tako se krug romana zatvara, i čitava priča i ironija o titu sada zaprima druga značenja. stojičić na vrijeme, rekli bismo, pokazuje ideologiju jednog vremena. Njegov roman nije čekao dvadeset godina da post mo der- nistički progovori o ideološkim praksama dominantim u ratnim godinama. smatramo da je to jako vrijedno.

u nastavku dijaloga vojvoda smatra moralnom obavezom pisca da piše o ratu koji je označen kao rat protiv Tita. No, takva pozicija ne bi bila drugačija od navedene titologije. umjesto toga pisac pita vojvodu da li se šta ubije i zakolje na ratnim linijama, a vojvoda odgovara: Ponešto. “tebi je vojvodo, jezik oštriji od noža!” (stojičić 2000: 270), zaključuje pisac i pušta da vojvoda svojim jezikom svjedoči protiv sebe. i ovo bi bila prava funkcija književnog djela: da se iznese ljudsko viđenje stvari i dešavanja. Ne mora ono biti istinito, na kraju čitava je književnost fikcija. to stojičić

i sugerira: “Ponekad su, misli pisac, slučajnosti istinite a istine slučajne!” (stojičić 2000: 281). ali, zadatak je pisca, ovdje pisca kao lika, da progovori protiv zla i protiv nehumanosti, i svakako protiv svakog oblika ideologije koji ugrožava osnovna ljudska prava.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

RAtNO PiSmO u ROmANimA iRfANA HOROzOVićA