HORizONtALNi SVijEt POSt mOdERNiStiČKOG ROmANA i EtiKA dRuGOG
HORizONtALNi SVijEt POSt mOdERNiStiČKOG ROmANA i EtiKA dRuGOG
Mi ne možemo na jednostavan način pristupiti post mo der nističkom ro- manu. on više nije žanr ličnosti i pojedinca (Hamvaš 1996), gdje je smi sao svake avanture u tome što je heroj preuzima na sebe u ime društva kao sakralni čin . Pri tome se vjerovalo da je ličnost proizvod određene krize,
i nastajali su veliki romani. Danas je ličnost zamijenjena pojmom subjek- ta, koji je, pak, proizvod kulture, odnosno subjekta kao još jednog od proizvoda post mo der ne. ontološka koncepcija romana prije post mo der ne sastojala se u tome da “u ljudskom svetu nosilac istine više nije zajednica, nego ličnost” (Hamvaš 1996: 26). No, danas je vrijeme plurala, u kojem se govori o zajednicama, a ne zajednici i u kojem se svi kreću na horizontalnoj ravni (kulenović 2006: 135) na kojoj se svi upoznajemo s Drugim, bilo
da je on drukčije boje kože, suprotnog spola ili pripadnik druge kulture. terry eagleton tvrdi da je jedno od najbitnijih pitanja post mo der nizma upravo pitanje o Drugom. Drugi se pojavljuje s modernističkim svijetom, zaključuje kulenović.
“književnost (...) otvara mogućnost (a post mo der na književnost na njoj insistira) posmatranja iznutra ili, kako kaže Mihail epštajn u knjizi ‘Postmodernizam’, mogućnost da čujemo drugoga u sebi, koju on povezuje sa ironijom – ‘ironija nalaženja drugoga u sebi’ “ (kulenović 2006: 135).
Mjesto razlike koje se javlja kao nužnost bitno je mjesto u tekstualnoj pro- dukciji post mo der nističkog romana. ove glasove drugosti možemo pratiti u postkolonijalnom romanu, ženskom pismu, pa i ratnom pismu ili roma- nima koji na neki od načina dekonstruiraju dominantne ideološke prakse. Prateći romanesknu produkciju u bosni i Hercegovini možemo zaključiti
da ovaj dijalog razlike uvijek započinje Drugi zazivajući na dijalog. 13 tako se s, romana zbivanja, koji je bio dominanta prije modernizma prešlo
na roman stanja. Roman stanja danas dominira bosanskohercegovačkom romanesknom praksom.
13 o ovome sam već pisao kad sam razmatrao poziciju Drugog u intertekstualnim pjesmama Maka Dizdara, prvenstveno u zbirci pjesama Kameni spavač, u dva teksta:
Intertekstualnost u poeziji Maka Dizdara i Subjekt i odnos moći u Kamenom spavaču. vidjeti u: bajramović (2003; 2004).
bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa
Hamvaš sugerira da historijski razvoj romana ima tri razdoblja: pojavu lič- nosti kod servantesa, utapanje ljudske sudbine u subjekt i prodor romana kao forme ličnosti u središte filozofije kod kierkegaarda. ovome bismo mogli dodati i četvrtu, a to je roman stanja decentriranog subjekta, koji se prema formama spasenja (Hamvaš 1996) odnosi sa skepsom i ironijom. i upravo se možda ovdje, u ovoj misli podmeće odgovor zašto roman stalno izmiče svakom obliku teoretizacije i klasifikacije. Roman je priča pojedin-
ca. teoretski bismo, tako, imali bezbroj romana, ali i bezbroj formi roma- na, jer danas svako priču priča na svoj način. ako se pri tome osvrnemo na činjenicu da je post mo der nistički roman ahistoričan, odnosno on ne proizvodi historijski diskurs, već ga duboko propituje i stavlja ga u domen krize, onda nam je jasno da će roman i dalje izbjegavati svakom obliku klasifikacije.
č Prsdčos atSavk SoSSt
koNtekst RatNog PisMa