ČitALAC mEtAfiKCijE

gore navedeni elementi metafikcije različito se realiziraju kod raznih pisaca. Postoji niz varijanti, od borgesa i bartha do fowlesa, barnesa i cortezara.

No, isto tako bitna činjenica u procesu pisanja metafikcije jeste da oni ra- čunaju na čitaoca koji će biti uključen u proces stvaranja samosvjesne proze. 36 Nije stoga čudno što su čitaoci i proces čitanja i razumijevanja teksta postali dio metafikcije. i čitanje i pisanje aktivni su procesi. Metaproza se obraća čitaocu, ona ga uključuje u tekst, uspostavlja s njim komunikaciju, ili sam čitalac postaje tema, ili se pisac oslanja na ulogu i iskustvo čitaoca kako bi i sam poboljšao svoju prozu. tako je, zaključuje Hutcheon (1980:

28) bit metafikcije zapravo u uskoj vezi sa samim procesom čitanja. u di- jegetskom modelu tako čitalac postaje svjestan (kao i sama proza) da i on u procesu čitanja stvara univerzum fikcije. i čitalac i pisac zajedno, paralelno stvaraju moguće svjetove fikcionalne proze. Po tome se mataproza temeljno suprotstavlja realističkoj tradiciji romana. čitalac dijeli odgovornost s piscem. on je taj koji mora imati predznanje, koji razumije tekstualne i narativne kodove i koji aktivno čita. u suprotnom metaproza ne bi imala smisla, pa čak i kad se radi o prikrivenoj dijegetskoj ili jezičkoj formi metaproze. Zbog svega ovoga u prvom valu metafikcije čitaoci su zbog pro- mjene konvencije negodovali. to indirektno implicira Waughova u prvom poglavlju svoje knjige (Waugh 2003) What is metafiction and why are they saying such awful things (Šta je to metaproza i zašto govore tako užasne stvari o njoj? ). Po prvi put u književnosti uloge su pisca i čitaoca izjednačene. “Roman više ne traži da osigura red i značenje koje čitalac prepoznaje. Roman sada traži da čitalac bude svjestan djela, same konstrukcije, kojoj se i on sam podvrgava, zato što je čitalac taj koji, u ingardenovom terminu, ‘konkretizira’ umjetničko djelo i daje mu život” (Hutcheon 1980: 39). ili kako to blatnik u dijelu Visas: tekst i čitatelj (blatnik 2001: 92) zaključuje:

“Pisac i čitatelj tako dijele, idealizirano rečeno, iste kreativne postupke, samo oni teku u suprotnim smjerovima, jer pisac iz imaginacije stvara tekst fiktiv- noga svijeta, a čitatelj, upravo suprotno, na temelju teksta fiktivni svijet stvara

36 Naravno, pisci su ta kreativna snaga koja pokreće nastanak teksta. Međutim, oni u tom procesu aktivno računaju na čitaoca u smislu proizvođenja određenih značenja.

u nekim romanima to se naročito naglašava.

S dslančknil u imaginaciji. književnost ne donosi više red i značenje stvari koje bi čitatelj

morao raspoznati u skladu s određenim ‘ključem’ i tako bi o stupnju njegova raspoznavanja ovisilo kako je ‘pravilno’ čitao tekst. sada mora sam sudjelovati u (rečeno ingardenovski) ‘konkretiziranju’ tekstova; kod američke metafikcije čitatelj u čitanju tekstova ne prati više samo mimezis svijeta (...), već sam stvara mimezis procesa koji stvara svijet, samo što, kako je rečeno, piščeva imaginacija ima upravo suprotnu usmjerenost čitateljeve”.

Metaproza konstantno upozorava čitaoca da on čita izmišljotine, fikciju i

da je to jedan mogući svijet, ali svijet koji se ne mora razlikovati od svijeta u kojem on sam živi. i jedan i drugi svijet pod utjecajima su određenih zakonitosti, konvencija i kultura.

Drugim riječima, metaproza “tjera” čitaoca na rad. on mora stvoriti ima- ginativni svijet baš kao i pisac. on ga mora realizirati, učiniti ga čitljivim, mora ga osvijestiti, i to ne koristeći samo jezičke referente, kao što je to bio slučaj u prozi realizma. “u književnosti riječi kreiraju svjetove; oni ne moraju biti nužno suprotni, nego su više adekvatni nekoj od izvanknjižev- nih realnosti. u toj činjenici leži njihova estetska vrijednost i njihov onto- loški status” (Hutcheon 1980: 103). Pisci su svjesni jezičke građe za svoje književno djelo, ali su danas isto tako teorijski osviješteni glede svih impli- kacija koje ta građa može udjenuti u tekst ili u diskurs u cjelini. Pri tome ne mislim samo na strukturalističke, nego i poststrukturalističke teorije, kao

i filozofiju jezika. Pisac više ne može živjeti u iluziji da samim procesom iščitavanja drugih pisaca može naučiti kako se piše. on mora poznavati i mnogo više od toga – čitavu književnu teoriju. sljedeći je korak da i svog čitaoca, poput kakvog virtualnog učitelja u sjeni, upozna s teorijom, ali preko prakse vlastitog pisanja. kao i svaki dobar učenik on je pretpostav- ljen da sluša, post mo der nsitički da osluškuje, da uči i da radi. on mora naučiti neke osnovne narativne i teorijske postavke da bi mogao uspješno dekodirati tekst, bez obzira da li se radi o otvorenoj narcističkoj formi pripovijedanja ili prikrivenoj, dijegetskoj, ili lingvističkoj formi. ovakvih primjera u svjetskoj književnosti dosta je i do sada su već navedeni. “Meta- prozna dekonstrukcija nije samo osigurala romanopiscima i njihovim čita- ocima bolje razumijevanje fundamentalne strukture pripovijedanja; ona je također ponudila veoma tačne modele za razumijevanje savremenog iskustva svijeta kao konstrukcije, kao mreže međusobno ovisnih semiotičkih sis tema” (Waugh 2003: 9). tako je iskustvo čitaoca dvostruko. Metaproza ipak upućuje na svijet oko samog čitaoca (ukoliko nije riječi o fantaziji), ali

ga i teorijski objašnjava preko prakse nastanka teksta. čitalac tako postaje ga i teorijski objašnjava preko prakse nastanka teksta. čitalac tako postaje

svjestan semiotičkih mreža nastanka teksta, ali i semiotičkih mreža i odre- đivanja značenja u svijetu u kojem živi. u tekstu se (kao što je to moderna tendencija u svijetu svakodnevice) pokazuje da je sve transparentno, sve je otvoreno. tako post mo der nistički roman prati aktualnosti svijeta koji

ga okružuje, ali i obrnuto: svijet realnosti mijenja se pod utjecajem romana, što čitalac direktno svjedoči. tako je napravljen kompromis između “krize” realističkog prikazivanja stvarnosti koji je iskazan kao kriza romana i predstavljanja novih formi post mo der nističkog romana i njegovog predstavljanja svijeta i književnih konvencija koje je sada bitno drugačije od realističke tradicije. i to je sve izvedeno preko prakse samog čitaoca, odnosno preko njegovog iskustva. okrećući se ovom iskustvu i horizontu očekivanja , pisci su postali svjesni da je prvi put čitalac bitniji i od same kritike. on učestvuje u realizaciji teksta, ali i u iskustvu teksta, koji, da ne zaboravim, čini tržište. a tržištu se treba prilagoditi, tako da zahtjevi estet ske istine bivaju potisnuti u drugi plan.

senzibiliziranje odnosa proze i čitaoca bit će konkretiziran u onom dijelu koji bude razmatrao realizaciju metaproze u bosanskohercegovačkom post mo der nističkom romanu.

č PrsdčosJlsninelrid KPolročPudekdiPaličd SjStSavpj

koNtekstualiZiRaNje bosaNskoHeRcegovačke MetaPRoZe

uVOđENjE u KONtEKSt

bosanskohercegovačka književnost uvijek kasni u svom razvoju u odno- su na književnost evropskoga kulturnog kruga. Razlozi su koliko socijal- ni toliko i historijski. No, činjenica koja raduje savremenog teoretičara

i čitaoca jeste da je bosanskohercegovačka književnost konačno uhvatila “priključak” na savremene tokove u književnosti, s malim, neznatnim kaš- njenjem. slažemo se sa epštajnom da model ubrzanog ponavljanja propu- štenih ciklusa možemo dopuniti modelom prestižnog ulaska u novi ciklus: “one zemlje koje zakašnjavaju u jednom razvojnom periodu, ranije ulaze u sledeći period razvitka” (epštajn 1998). u tom smislu bosanskoherce- govačka književnost danas jeste post mo der nistička. Naravno, ima i ana- hronih modernističkih modela pripovijedanja, ali glavnina slijedi poetiku post mo der nizma ili neke od navedenih karakteristika navedenih u prvom poglavlju. toj navedenoj slici svakako treba dodati i fenomen tzv. “ratnog pisma”, o čemu je već bilo riječi.

kako je mreža značenja u post mo der nizmu prilično razuđena i kako ima niz strategija i taktika u književnoj komunikaciji, onda je jedinstvena ti- pologija post mo der nističkog romana nemoguća. u bosanskohercegovač- koj književnosti stalno se javljaju nove forme izražavanja i nove realizacije post mo der nog stanja.

Međutim, bez obzira na razlike unutar samoga teksta i realizacije poetike post mo der nizma, moguće je u romanesknoj praksi pratiti jedno od svojstava post mo der nističkog romana – metafikcionalnost. isto bismo mogli Međutim, bez obzira na razlike unutar samoga teksta i realizacije poetike post mo der nizma, moguće je u romanesknoj praksi pratiti jedno od svojstava post mo der nističkog romana – metafikcionalnost. isto bismo mogli

reći i za novohistoričnost, “žensko pismo”, intertekstualnost, hibridiza- ciju. Problem tipologije nastaje kad se više elemenata post mo der nističke poetike pronalazi unutar jednoga romana. ipak, metaprozne strategije bo- sanskohercegovačkih romanopisaca uočljive su i mogu se pratiti od šezde- setih godina prošlog stoljeća pa do danas.

Patricia Waugh, podsjetimo, smatra da je metafikcija prisutna, i da je to jedno od svojstava u svim romanima. to je još jedna od prikrivenih zamki post mo der nizma: budući da je sve tekst, sve se može tumačiti, a kako nema tvornice značenja koja kontrolira tržište (u obliku jedne vrste ideologije, recimo), onda je sve dozvoljeno, sve može, pa tako i teza da je metafikcija prisutna u svim romanima. Možda, ali ona se isključivo kod većine autora koji je ubacuju kao sastavni dio poetike vezuje uglavnom za pojam post- mo der nizma, tako da se nećemo uplitati u razmatranje viteških romana kao metafikcionalnih.

bosanskohercegovački post mo der nistički roman realizira strategije metafikcije, i to ništa manje uspješno nego američki ili evropski. Razlika izme- đu bosanskohercegovačkog i američkog metafikcionalnog romana leži u nacionalnom prototekstu. Dok je američki roman u potrazi za njim, bo- sanskohercegovački nema tu vrstu upitnosti. Nacionalni su kanoni u ame- ričkoj književnosti odsutni, 37 pa njihova paž nja kao metafikcionalnih pisa-

ca skreće ka prostoru evropskog romana, grčkih mitova i biblijskih priča. bosanskohercegovački roman prešućuje pojam kanona i kanonizacije. on je tu neka vrsta prisutne odsutnosti i kao takav temeljno utječe na realizaciju teksta.

“američka metafikcija tako nema oca kojeg bi trebalo ubijati, za nju nije karakte- rističan ‘vanjski neprijatelj’ u liku nacionalno dominantnog književnog autoriteta kojem se treba oduprijeti. to joj omogućava veće unutarnje raslojavanje, ujedno se ironija kao znak otpora (i istodobno paradoksalno priznavanje autoriteta) zadržava unutar književne forme same i osporavanje je njezinih ustaljenih konvencija. onako kako kritička i angažirana književnost ‘stavlja zrcalo svijetu’, tako ga metafikcija stavlja književnosti” (blatnik 2001: 60-61).

bosanskohercegovačka književnost, iako nema jedinstveno priznat kanon

i jednog oca kojeg bi trebalo ubijati, raslojava se na druge načine, preko naci- onalnih diskursa i preko aktualizacije društvenog stanja koje je, u velikom broju romana, povezano s postratnom stvarnosti i tragedijom koju smo (do)živjeli od 1992. do 1995.

37 vidi u: blatnik (2001); Moranjak-bamburać (2003).

č PrsdčosJlsninelrid KPolročPudekdiPaličd SjStSavpj

Problem kanona i kanonizacije 38 u bosanskohercegovačkoj je književnosti višestruk. Prvi je taj da proces nacionalističke funkcionalizacije književnosti

nije prihvatljiv (kapidžić-osmanagić 2005). u tom smislu nužno je ostva- riti proces otvaranja, a ne zatvaranja.

tu se, pak, javlja drugi problem koji se očituje u legitimnosti pozvanih da govore o nacionalnim književnim kanonima (Moranjak-bamburać 2005). treći je problem pitanje književne vrijednosti i pitanje kriterija vrednova- nja unutar jedne nacionalne grupe, ali i mogućnosti da se taj kanon ostvari na nivou države.

Pluralistička slika prisutna je i u američkoj književnosti, pa je stoga njihova paž nja usmjerena na pradjedovsku literaturu (i lektiru?).

“Neka nam ne bude teško ponoviti: kanonizacijom uobičajeno nazivamo druš- tvenu instituciju koja pripisuje određenim tekstovima orijentacijsku funkciju i određuje njihov način čitanja. ona se trajno odražava u vremenu, tako što jedan literarni kanon određuje izbor tekstova koji se upisuju u kulturno pamćenje jer stabiliziraju i definiraju identitet neke grupe. Da bi se ispunila ova funkcija, obra- zovne institucije se moraju izdići do trajne ponovljivosti lektire. kanonizacija znači održavanje povijesne rezistentnosti određenih tekstova, čija povezanost mora biti uspostavljena preko kulturnih institucija” (Moranjak-bamburać 2005).

Dakle, naša stvarnost, kako kulturna tako i književna, daleko je od nekog oblika kanonizacije. Za razliku od amerikanaca, koji su sposobni svoje kritičko pero usmjeriti na pradjedovsku lektiru, mi ni to nismo sposobni, jer nas ta potraga vodi ili daleko na istok ili daleko na zapad. a kanon traži umjerenost, kvalitet, srednji put, kako bi i oni koji su gore, ali i oni koji su dolje mogli zauzeti svoje mjestu unutar literaturlanda. Pri tome našu stvarnost duboko određuju ideologije, a pisci se rijetko upuštaju u obra- čun s njima. kako ideologija ne poznaje srednji put, već jedini put koji joj odgovara, sumnjamo da ćemo u dogledno vrijeme imati kanoniziranu knji- ževnost. umjesto toga, pojedini projekti u i oko književnosti (kao Pre porodov projekt bošnjačke književnosti u 100 knjiga) pokušat će trasirati put jedne moguće lektire. s tim u vezi, u potpunosti se slažemo s Miškom Šuvakovićem, koji kaže da je pitanje o kanonu političko pitanje (Šuvaković 2005a). ako ovome dodamo i odsustvo vrijednosnih sudova u književnoj kritici, onda se ne moramo zadugo nadati kanonu.

38 ovom prilikom upućujemo na tematski broj Sarajevskih sveski 8-9, koji govori o nacionalnom književnom kanonu.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

ČitALAC mEtAfiKCijE