Poetika Šehida
Poetika Šehida
kad se pojavio Šehid 1998. godine, on je označio potpunu novost u pri- povijedanju i proznom kontekstu bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti. gotovo svaki kritičar, pišući o Šehidu, uočava ovu novinu
i posebnost. enver kazaz (1998) označava Šehida kao dosta neobičan ro man . Zapravo, Šehid čini prekretnicu u bh. književnosti u onom dijelu pripovijedanja koje označavamo kao post mo der nističko. Do sada su au- tori poput kulenovića, ibrišimovića ili karahasana koristili neka od načela post mo der nističke poetike. ovaj roman to čini na jedan osoben i lagan način, u kojem se zrcali sve teorijsko iskustvo autora, s jedne strane, načelo intertekstualnosti i književnog dijaloga s mnogim autorima svjetske knji- ževnosti, zatim dijaloga s raznim filozofskim, teorijskim, folklorističkim, usmeno-narodnim diskursima, uz naravno jedan specifičan odnos spram tradicije, s druge strane. ovo je kompleksan roman, sastavljen od niza ko- dova, i zahtijeva obrazovanijeg čitaoca koji bi trebao otključati sve njegove narativne kodove i ukazati nam na njegovu slojevitost i višeznačnost. Na- pokon, ovaj se roman može čitati na više načina i, kao što primjećuje vedad spahić (2006), svakom čitaocu nudi neku vrstu iskustva.
Šehid je također roman o ratu i zločinima nad nevinim krajiškim stanovniš- tvom. ova njegova aktualnost u temi samo naglašava, i to relativno rano, poziciju tzv. ratnog, odnosno u ključaninovom slučaju postratnog pisma, jer su se kontekstualno pojedini odnosi promijenili, i te su promjene naju- očljivije u kulturološkom kontekstu jednog naroda.
ovo je naročito kompleksan roman. on nije koncipiran preko nekih čvr- sto uređenih modela strukture, o čemu i sam autor u intervjuu u Journalu Behar (Zalihić 1999) govori.
već smo pisali o iluzionističkim namjerama definiranja i sis tematizacije ro- mana. tako ni ovaj roman ne možemo tipologizirati i nekako ga odrediti. on ima više tokova priče i sjećanja koji se u ispovjednom tonu šehida prepliću. Zapravo, postoji čitava galerija likova i narativnih figura koji zajedno uče- stvuju u konstruiranju jednog mogućeg svijeta i, post mo der nistički, jednog mogućeg značenja. svaki od ovih likova predstavlja jednu malu priču koja se odupire metanaracijama. Zatim postoji i semantičko polje sociemske narativne figure trnove, koja fragmentirano priča svoje priče. treća narativna figura, ontemska, dijeli se u dva toka: prvi je prijeratni, u kojem je prikazan život već smo pisali o iluzionističkim namjerama definiranja i sis tematizacije ro- mana. tako ni ovaj roman ne možemo tipologizirati i nekako ga odrediti. on ima više tokova priče i sjećanja koji se u ispovjednom tonu šehida prepliću. Zapravo, postoji čitava galerija likova i narativnih figura koji zajedno uče- stvuju u konstruiranju jednog mogućeg svijeta i, post mo der nistički, jednog mogućeg značenja. svaki od ovih likova predstavlja jednu malu priču koja se odupire metanaracijama. Zatim postoji i semantičko polje sociemske narativne figure trnove, koja fragmentirano priča svoje priče. treća narativna figura, ontemska, dijeli se u dva toka: prvi je prijeratni, u kojem je prikazan život
trnovljana u miru, i u ideologiji socijalističkog društva koju oni nikako ne prihvataju i u kojem znanje igra malu ulogu. umjesto znanja stoji osjeća- nje, i to osjećanje jednog svijeta koji se temelji na mitskim slikama usmene narodne tradicije i vjerovanja, odnosno praznovjerja. Drugi narativni tok čini ratno pismo. ono sada zrcali svu tragediju ovog mjesta, koja je već na samom početku romana u ispovjednom tonu šehida i naznačena. smatramo
da prvi tok nadopunjuje drugi i obrnuto te da roman time uspostavlja model ciklične strukture, ili pak mozaične strukture u kojoj možemo paralelno pratiti priče prije i poslije rata. također smatramo da je ključanin, ispričavši ovaj prvi tok priče, dodatno naglasio tragediju jednog naroda koji se nije mogao identitarno pronaći u idejama socijalističkog progresa i napretka.
struktura je Šehida difuzna, rastače se i ponovo se pronalaze pripovjedni tokovi, ali se pri tome ništa ne umanjuje od kvaliteta priče i pričanja. u romanu se također prepliću i autobiografski elementi s elementima sudbi- na sunarodnjaka. u Šehidu postoji tako barem pedesetak priča koje bi se mogle izdvojiti i činiti zaseban dio. ključanin, svjestan ove činjenice, to i čini i uključuje priče poput one o apatu iz Šehida, koju priča i u Sarajevskoj hagadi, što samo čini dio interteksta. inače, ključanin je jedan od rijetkih autora u bosanskohercegovačkoj književnosti koji je uspio u okviru svoga opusa napraviti intertekst.
ključanin je tipičan post mo der nsitički pripovjedač. on u Šehidu koristi prekinuti slijed. Na taj se način prekida linearnost teksta. tako na jednome mjestu čitamo o didu alu, pa o amidži ilijazu, da bi se zatim slika od po-
jedinačnog preselila na kolektivno i govorilo se o selu i njegovim željama i htijenjima. ključanin ideju teksta kao pletiva također dosljedno realizira u prepletanju sure Jasin i skica ubijenih stanovnika sela, što, kako sam autor kaže, predstavlja jedan hommage svim stradalnicima u bosni. također su u romanu isprepletene na isti način dvije priče – majke i djeteta – u kojima svaki neparni red čini djetetovu i parni priču majke. Na taj se način ukida linearnost teksta, ali se za isti događaj i osvjetljavaju dvije pripovjedačke tačke. ovu ideju prepletanja ključanin koristi i u drugim svojim tekstovima i pričama.
u romanu se razbijaju modernistička načela pripovijedanja. tako klju- čanin direktno zauzima poziciju post mo der nističkog pripovjedača koji se vraća priči i pričanju. Njegov diskurs u Šehidu nije hermetičan, a značenja su otvorena i podložna dijalogu. tako on redefinira modernističku tradi- ciju pripovijedanja. Zato se mogu komparirati ispovjedni tonovi moderni- stičkih ostvarenja bosanskohercegovačkih romana, i odmah se može uočiti u romanu se razbijaju modernistička načela pripovijedanja. tako klju- čanin direktno zauzima poziciju post mo der nističkog pripovjedača koji se vraća priči i pričanju. Njegov diskurs u Šehidu nije hermetičan, a značenja su otvorena i podložna dijalogu. tako on redefinira modernističku tradi- ciju pripovijedanja. Zato se mogu komparirati ispovjedni tonovi moderni- stičkih ostvarenja bosanskohercegovačkih romana, i odmah se može uočiti
razlika u obliku i načinima pripovijedanja, strukturi i diskursu, ali na kraju
i ideji koju pripovjedač teksta zastupa. još jedno bitno svojstvo post mo der nističkih romana jeste autoreferencijal-
nost. tako je i Šehid autoreferencijalan roman s elementima autobiografije. Podaci o rođenju i životu pripovjedača – šehida, ali i drugih pripovjedača lika Z. k. poklapaju se s biografskim podacima samog autora. Na taj način ključanin pravi metafikcijske igre s čitaocem i kodovima teksta, a o čemu će već biti riječi.
Šehid je polifoničan roman, ili roman višeglasja. Postmodernsitički romani afirmiraju višeglasje. u romanu ne samo da postoje sve vrste pripovjedača
i mnoštvo likova nego i više tipova fokalizacije. također, u Šehidu u poetičkom smislu imamo načela slučajnosti. Razbijeni
slijed često djeluje kao plod slučajnosti, dok je zapravo slučajnost insce- nirana i sasvim namjerno ubačena u tekst. isti je slučaj i s kratkim spojem, čime se odupire konvencionalnim kategorijama književnog izraza, odno- sno, drugim riječima, čitalac u Šehidu osim intertekstualnosti ne prepo- znaje ustaljene oblike konvencionalnih kategorija književnog izraza.
ovaj je roman intertekstualan. Postoji čitav niz autora i tekstova s kojim roman ulazi u dijalog. to su tekstovi svetih knjiga Biblije i Kur’ana, teksto- vi usmene narodne tradicije, Šeliga (Da li da te pospem lišćem), faulknera (Krik
i bijes), 1001 noći, ali i čitavog korpusa etnografske građe. Pored toga, ključanin se služi modelima pseudocitatnosti.
ovo je roman razlike. ključanin ukida veliku naraciju socijalizma. Zatim, on uspostavlja mjesto razlike spram tradicije. to je ujedno mjesto dijaloga
i mjesto redefiniranja kolektivnog identiteta i pamćenja. Šehid uspostavlja modele simulacije. Dva svijeta sudaraju se i prepliću i
u jednom i u drugom pripovjednom toku. u prvom je to stvarni svijet i svijet folklora, a u drugom fantastični svijet svjedočenja šehida i stvaran svijet tragičnih slika bosne i njenih žrtava. Pri tome se u svijetu simuliranja mogućih scenarija i mogućih okvira nastajanja jedne nove forme kultu- ralnih djelovanja ukida granica između fakcije i fikcije. smatramo da je ključanin u ovome pravi majstor. on na tako uspješan način zna zavarati čitaoca u procesu ukidanja granice i izjednačavanja svijeta fakcije i fikcije
da se na kraju ne zna šta je fikcija, a šta fakcija. čak i kad znamo da je fik- cija, to je tako upečatljivo i realno ispričano da počinjemo sumnjati da nije ipak to realni svijet. ključanin kao rijetko koji pisac stvara jednu odvojenu da se na kraju ne zna šta je fikcija, a šta fakcija. čak i kad znamo da je fik- cija, to je tako upečatljivo i realno ispričano da počinjemo sumnjati da nije ipak to realni svijet. ključanin kao rijetko koji pisac stvara jednu odvojenu
realnost u kojoj je čudesno i irealno sasvim legitimno u odnosu na realno
i svjetovno. to je prvi primijetio almir Zalihić, a u intervjuu Vrijeme za svijetlu sliku Bosne! objasnio sam autor:
“ U romanu oživljavate jedan alternativni svijet, i skaske stvorene vjekovnom pučkom imaginacijom. Stvarate fiktivni svijet takvom uvjerljivošću i autorskim majstorstvom da ova čudesna i irealna zajednica... prerasta u jednu odvojenu
realnost koje nigdje nema, ali koja postoji po samo njoj inherentnim zakonima, međuodnosima i vezama. Ovakav oblik čvrstog i cjelovitog strukturiranja će učiniti
da nam se ono što je po prirodi nemoguće i neodrživo učini duboko svakodnevnim, stvarnim, svijetom koji je izuzetno uređen, dosljedan i unutar sebe koherentan... Ključanin: Moje djetinjstvo je proteklo u takvome svijetu. ja, dobrahno, još živim u takvome svijetu. svi živite u takvome svijetu (samo što rijetko to priznajete). u djetinjstvu ne postoje granice između ‘realnog’ i ‘irealnog’, niti uopće postoje ‘realno’ i ‘irealno’. u djetinjstvu postoji nevinost (a jedna, glavna odlika pojma šehid je – nevin)” (Zalihić 1999).
Međutim, ta fantastika koja se osjeća kao nešto primordijalno, prirodno i nevino iznosi se na osoben način (nije to ona vrsta borgesove fantastike).
ključanin unosi elemente metafikcije, ali na jednostavan način, sasvim sa- vremeno u prikrivenom dijegetskom obliku. Roman Šehid dijalogičan je, on zaziva čitaoca na niz otvorenih komunikacijskih kanala.
Prema nekim od načela strukture on je hibridan (recimo u smislu uvođenja grafičkih znakova koji nadopunjavaju semantičko polje različitih vrsta diskursa). 62
Na kraju, on oslikava condition post mo der ne na sasvim savremen način. No, rijetko koji roman uspijeva na lahkoprobavljiv način unijeti sve ove
elemente post mo der nizma, a da se ne izgubi u labirintima teksta. usto, au- tor ima zadatak da odgovori na sasvim akutalnu temu zločina iz svoga kra- ja. tako se tekst semantički ogleda u svom odrazu, a kultura se redefinira.
stoga kazaz u navedenom članku ne može tipološki odrediti Šehida. “ Šehid se ne može odrediti ni kao hronika, niti kao porodična hronika, iako
posjeduje nesumnjivo hroničarski okvir, niti pak kao historijski, odnosno pot- puno i do kraja novohistorijski roman, niti kao roman – ispovijest, iako u njemu ispovijedni ton i poetsko-simboličke narativne tehnike zauzimaju značajnu ulogu u organiziranju narativnih planova. upravo kombinacija formativnih
62 o ovome sam već pisao (bajramović 2007), razmatrajući semantičku funkciju gra- fičkih oblika u zbirci Sarajevska hagada i druge priče. No, isto tumačenje moglo bi se
prenijeti i na roman Šehid.
p nsulo Tč siJilrnr načela nabrojanih tipoloških linija modernog romana rezultiraju u ovom romanu
nečim što bi se moglo definirati kao arabeskna narativna struktura, kao, dakle, prozna struktura kaleidoskopskog karaktera koja potvrđuje protejsku prirodu žanra romana” (kazaz 1998).
Dakle, jednom riječju, uzaludan je pokušaj definiranja i tipologizacije ova- kvog romana. on je, jednostavno, post mo der nistički roman koji u potpu- nosti iskorištava sve svoje mogućnosti. on proizvodi značenja, on postaje nosiocem značenja.
“Registar uposlenih i vernakulariziranih diskursa iznimno je bogat: ključaninove su proze novi dom prototekstovima iznimno heterogene provenijencije – od narodnih predaja, mitova, kur’anskih i biblijskih pripovijesti, hadisa, srednjo- vjekovnih administrativno-diplomatičkih akata, 1001 noći , folklornih ljekaruša, pučkog i novokomponiranog stihotvorstva, trivijalnih western i krimi romana, opisa tehnoloških procesa, naučnih i pseudonaučnih traktata do književnih i književnokritičkih citata, autocitata i fragmenata hyperteksta. (...) jedan od ključnih ciljeva takve diskurzivne strategije je višestruka kodiranost teksta” (spahić 2006).
jedan od ključnih pojmova pri osvjetljavanju ovih diskursa jeste uspostav- ljanje novih polja značenja u post mo der ni, i ne samo značenja nego i raz- li ke koja iz tih značenja proizlazi. ova se razlika u Šehidu može pratiti i sinhronijski i dijahronijski, ali i kao jedno čvorište unutar prijeratne jugo- slavenske kulture i titove politike.
osim toga, post mo der nistički narativ u romanima, ali i kratkim pričama “dovodi u pitanje čitav skup uzajamno povezanih pojmova, koji su poveza- ni sa onim što lagodno označavamo kao liberalni humanizam: autonomiju, transcendentnost, autoritet, jedinstvo, totalizaciju, sis tem, univerzalizaci- ju, centar, kontinuitet, teleologiju, zatvorenost, hijerarhiju, homogenost, jedinstvenost, poreklo” (Hutcheon 1996: 105). ispitivanje ovakvih odno- sa spram iskustva u društvenom polju postratnog pisma i poetike post- mo der nizma unutar bošnjačke književnosti mogle bi biti polazne tačke u interpretaciji ključaninovog diskursa u Šehidu, a kasnije i u zbirci priča Sarajevska hagada i druge priče . stoga će, vjerujemo, kritika u narednom periodu moći tačno odrediti mjesto ovog romana unutar bošnjačke, ali i širih okvira književnosti u kojima književna kritika već sada uočava bitnu promjenu paradigme unutar romanesknog polja u razvojnoj liniji romana,
a almir Zalihić, nimalo pretjerano, Šehida označava (vjerovatno predosje- ćajući njegovu ulogu u redefiniranju cjelokupne književne tradicije) kao “jedan od najboljih bošnjačkih romana do sada napisanih” (Zalihić 1999).
bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa
Dakle, Šehid je sasvim nova pojava unutar bošnjačke književnosti. klju- čanin na tako jednostavan način kombinira sve ove elemente post mo der- nističke poetike, tako da od njega o post mo der nizmu možemo učiti.
p nsulo Tč siJilrnr
fantastična priča o realnom
Šehid je roman s dva početka i dva završetka, koji nudi dijalog mnoštva mogućih svjetova. jedan je folkloristički svijet djetinjstva samog autora koji se pretače u priču, drugi je svijet same priče, pričanja i mreže citata, dakle svijet teksta, treći je svijet tragedije bošnjačkog bića, četvrti je fanta- stični svijet tradicije, peti je imaginarni i onostrani svijet šehida. Pri tome se oživljava kolorit narodnog izvornog jezika, koji se temelji na ikavici, i naravno folklorna baština.
ovako koncipiran, u horizontalnim svjetovima koji se nadopunjuju i dija- logiziraju, roman, uz potku islamske filozofije i religije, unosi jednu no- vost: on dekonstruira mračnu sliku andrićevske bosne i tragedije identite- ta i bića kakvu nalazimo kod većine bošnjačkih pisaca. Šehid tako ispravlja iskrivljene slike književnosti i nasuprot tamnom vilajetu bosne uspostavlja slike vedrine i svjetlosti. čitava je galerija likova koji to potvrđuju.
Poetika svjedočenja ovdje je doslovno realizirana u priči šehida Z. k., koji traži komad čiste bosanske zemlje u koju će spustiti glavu koju nosi pod pazuhom.
“Roman je praktično uokviren šehidskom legendom kao platnom na kome će se ispisivati drama. između je užasavajuća stvarnost koja je zadesila bosansko selo trnovu i njezine stanovnike u prošlom ratu, ali viđena jednom modernom
i iskošenom percepcijom šehida koji figurira u ulozi autorskog pripovjedača i glavnog lika u romanu, čije je temeljno poslanje svjedočenje o kosmičkoj trage- diji njegovoj i njegovih sunarodnika, istinito i čisto kao na Posljednjem sudu” (Pirić 1999).
Pri tome se ključanin služi čitavom građom za pisanje romana. Njegov tekst tako intertekstualno korespondira s čitavom građom jedne biblio- teke koja u sebi sadrži tekstove mnogih autora kao što su Miller, eliada, truhelka, gavazzi, kreševljaković, Nametak, ali i različitih etnografskih zbornika, glasnika i časopisa, te vjerskih knjiga Biblije i Kur’ana. Naravno, tu su, pored ostaloga, i izvori “žive riječi” ključaninovih sunarodnjaka i zemljaka.
svjedočenje šehida u romanu je prvi tok priče i razlikovno je označeno ita- likom. Druga priča malih ljudi i njihovih sudbina ispisana je običnim slo- vima, s tim da je ovaj diskurs pojedinca potpomognut grafičkim znacima svjedočenje šehida u romanu je prvi tok priče i razlikovno je označeno ita- likom. Druga priča malih ljudi i njihovih sudbina ispisana je običnim slo- vima, s tim da je ovaj diskurs pojedinca potpomognut grafičkim znacima
koji učestvuju u semantici teksta. tako je na različite načine ispričana priča o bošnjačkom identitetu i vlastitosti. analitički ključanin pokazuje osno- ve na kojima se temelji identitet trnovljana, a time i cijelog naroda na ovoj mikroparadigmi bošnjačkog mentaliteta. Priča o identitetu zadire u kultu- rološki, religijski i jezički milje. Pri tome se ključanin ne odriče tradicije, nego je redefinira. on ukazuje na opća mjesta identiteta, na mjesta neo- dređenosti i na mjesta na kojima bi mogao počivati novi identitet. u tome vedad spahić vidi temeljnu i bespoštednu kritiku jednog mentaliteta i sre- dine. uzrok ovakvog stanja doveo je do nesnalaženja na samom početku rata, i stvari se bitno moraju promijeniti. kako je svaka umjetnost ujedno i politička, ključanin u drugom dijelu knjige nudi dijalog o zločinima i tek- stualnu katarzu, ali i nagovještava kakav se put treba zauzeti da se zločin više ne bi ponovio.
ključanin je u romanu izveo dekonstrukciju tradicije i, vjerovatno pota- knut ličnim iskustvom i razočarenjem u stanje poslije ulaska u oslobođe- nu trnovu, katarzično odgovorio na prijeratno stanje vlastitog naroda. Za primjer dekonstrukcije tradicije i stanja dovoljno je navesti epizodu o ideji Ćeman-efendije da selo brani kur’anom.
tradicija se tu promatra kroz ironično-parodijsku optiku s dozom humo- ra, koji sve čini lakšim i simpatičnijim. tako, recimo, majka Mevla traži potvrdu kao garanciju da dijete neće umrijeti. “svakodnevno je tražila tu potvrdu da je vrati melekima” 63 (ključanin 1999: 18). tako se odmah na početku romana ucrtava put onoga koji će svjedočiti. i zaista će se ova folkloristička ideja realizirati u nastavku romana, jer, kako je to tvrdio Će- man-efendija, “ovo dijete će umrijeti tek onda kada samo spusti svoju gla- vu u zemlju” (ključanin 1999: 17).
Na ovoj osnovi predočavanja mitsko-fantastičko-paradoksalnog svijeta Rašid Durić svodi osnovnu recepciju Šehida (Durić 2000: 168).
No, ključanin ide i korak dalje, pa šehida kao svjedoka koji priča priču iz fantastične vizure drugog, nevidljivog svijeta uzdiže na metonimijski nivo patnje cijelog jednog naroda. tako šehid ne svjedoči samo svoju tragediju, nego on svjedoči tragediju svih šehida bosne. u završnom, gotovo dram- skom izvođenju čujemo glasove trideset tri šehida, trideset tri lika iz prvog dijela romana u kojem je opisano djetinjstvo i odrastanje u jednom ma- gijskom svijetu koji je svoju kulturu temeljio na presjeku praznfovjerja iz slavenske mitologije i folklorističkog poimanja islama. umjesto pozorišne
63 citati romana su preuzeti iz drugog izdanja 1999. godine.
p nsulo Tč siJilrnr
zavjese na scenu šehidskog okupljanja pada velika plava zavjesa, tj. Nebo,
a time i smiraj. Napokon, i šehid pripovjedač pronalazi svoj mir, koji se na kraju pretače u bismilu, kojom roman i počinje, tako da se zatvara je- dan oblik ciklične forme romana i kružnog pričanja u povezivanju islam- skih motiva u romanu. s druge strane ova cikličnost stoji kao opomena na mišljenje historije kao cikličnog ponavljanja istih događaja, odnosno cikličnog ponavljanja zla. i tu se pronalazi jedna bitna oznaka ključani- novog diskursa, a to je nenametljivost u iznošenju jednostavnih životnih činjenica. on bira fantastičnu priču šehida koju prepliće s dva vremena (a šta bi to bilo, na kraju, poimanje vremena u svijetu fantastike u kojoj pri- povjedač uronjen u islamsku legendu svjedoči u jednom međuprostoru), prijeratnim i poslijeratnim, ali na jednostavan način. čak i kad se služi me- tafikcionalnim strategijama (da li intencionalno, ili kao refleks ogromnog čitalačkog iskustva i iskustva profesora koji proučava navedenu građu), on to čini prikriveno, tako da običnom čitaocu koji nije upoznat s teorijskim diskursom post mo der ne neće ništa nedostajati u čitanju romana. s druge strane, postoje autori kao što su kulenović, lešić, a donekle i karahasan, koji traže aktivnog čitaoca – poznavaoca teorije. ključanin je savremen pi- sac, i ne odvaja se u jezgru od ovih pisaca, ali njegov je diskurs jednostavan, stilski prepoznatljiv i prožet humorom. iako se u post mo der nizmu ne teži originalnosti, a ključanin je toga svjestan, i premda on ne želi postići forme originalnog , ipak je uspio u bosanskohercegovačkoj književnosti ostvariti sebi postavljen zadatak: napisati po obliku nešto što nije slično ničemu što je kao autor do tada pročitao. smatramo da je u tome i uspio.
Poetika svjedočenja, dakle, uzdiže se od trnove, ili bosanskog Makonda, i uspostavlja liniju svjedočenja čitave ratne tragedije o bosni. to primjećuje
i Hadžem Hajdarević (1999): “Šehid, prema izvornom značenju ove riječi, i jest svjedok vremena u kojem živi.
Njegovo je da snagom vlastite svetosti, prosvijetljenosti i pravičnosti, svjedoči, pamti i na generacije koje dolaze prenosi izvorno sjećanje. kako i priliči predanju, šehid je mučenik koji nosi svoju odrubljenu glavu. Nosi je toliko koliko traje njegovo svjedočenje, koliko je kadar da (ne)prepozna vlastito lice u ogledalu čiste izvorske vode.”
Pri tome se svjedočenje temelji na islamskom kodu i vjerovanju koje je sažeto u surama poput Fatihe ili općepoznate sure Jasin, koja se uči za umrle. Zato se i u igrarijama s tekstom ključanin intertekstualno oslanja na ove sure. tako šehid na početku direktno upućuje allahu molitvu koja ujedno predstavlja i citat fatihe: “Molim Allaha, Gospodara svjetova, kako Pri tome se svjedočenje temelji na islamskom kodu i vjerovanju koje je sažeto u surama poput Fatihe ili općepoznate sure Jasin, koja se uči za umrle. Zato se i u igrarijama s tekstom ključanin intertekstualno oslanja na ove sure. tako šehid na početku direktno upućuje allahu molitvu koja ujedno predstavlja i citat fatihe: “Molim Allaha, Gospodara svjetova, kako
vidljivih tako i nevidljivih, da me na pravi put uputi, na put onih kojima je milost Svoju darivao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!” (ključanin 1999: 13). odmah na početku, osim upozna- vanja čitaoca s primarnim kodom teksta, ključanin ukida granicu stvar- nog i fikcionalnog. Fatiha je sura prvenstveno namijenjena živima. ona je stalna molitva da se ostane na pravom putu i da allah ukaže milost vjer- nicima koje je uputio. No, šehid, kao transcendentalni označitelj i nosilac transcendentalnih značenja, ne pripada ovom svijetu. Prema tradiciji i vje- rovanju, šehid je i dalje živ, i njegova se egzistencija nastavlja na drugom svijetu. on jeste svjedok, ali njegovo se svjedočenje tek treba desiti. ovdje je ta granica pomjerena i svedena na prostor teksta i, kako to primjećuje Hajdarević, na prostor tijela. Misao šehida, koja je sada izdvojena u sim- bolu glave koja se nosi sa sobom i kao spasenje i kao usud, zapravo se sada pretače u uranjeno svjedočenje i potragu za mirom. Šehidu, ma koje vrste bio, obećan je dženet. Ćeman-efendija, kao predstavnik tog diskursa, širi definiciju šehida, ponekad do apsurda, čime se stvara drugi dekonstruk- cijski čvor između tradicije, poimanja islama i nastojanja da se svekolika ljudska tragedija prevlada u onostranim okvirima gaiba.
ova vrsta fantastičnog pripovijedanja direktno se naslanja na okvire mar- kesovskih tehnika pripovijedanja i na magijski realizam, i taj je utjecaj di- rektno uočljiv. tako, recimo, kao kod Makonda, potraga za srećom bi obu zimala selo svake godine . Međutim, ovdje je ta zatvorenost u vlastite okvire zapravo kritika tradicionalnog načina promišljanja u okruženju koje nije bilo nimalo prijateljsko, kako će se to u ratnim godina i potvrditi. likovi, nažalost, nisu svjesni te svoje pozicije, sve dok nam šehid kao svjedok tak- vog stanja ne dekonstruira poimanje tradicionalnog načina viđenja svijeta u komunikacijskom činu s čitaocem. Naravno, takav diskurs zahtijevao je ovladavanje jezičko-folklornom baštinom, što svaka kritika uočava i ozna- čava kao vrijednost romana. ona ne samo da na uspješan način na jezič- kom nivou građe razrješava odnos realnog svijeta i svijeta teksta, nego i oslikava stanje jednog naroda, njegovu kulturu i mentalitet. Malo je autora koji su to uspjeli a da ne zapadnu u zamku tipizacije i jednostrane karakte- rizacije likova, koji su najčešće uronjeni u neki oblik mračnog svijeta koji
ga okružuje. bez obzira na tragediju koja je opisana u Šehidu, ključanin uspješno izbjegava ova mračna mjesta. Njegov je roman roman svjetlosti
i roman dostojanstvenosti, koji na ubitačno precizan način pokazuje naše poimanje islama.
p nsulo Tč siJilrnr
Historija, tradicija i identitet
ključanin, osim pitanja narativnog identiteta romana i bošnjačke književ- nosti, u Šehidu pokreće pitanja kulturalnog identiteta u modelima sjećanja
i prisjećanja. tako je za jedne identitet utemeljen na pamćenju i prisjećanju tog pamćenja (...svako je sjećanje utvrđivanje), dok se za druge identitet temelji na vjeri (Ali, i molitva je katkad sjećanje). Roman tako indirektno zrcali poimanje identiteta u savremenim teorijama o identitetu i pamćenju,
i kulturi i pamćenju, ali na onaj jednostavni i spontani način. s treće stra- ne kulturalni identitet utemeljen na projekcijama pamćenja i kolektivne memorije može se temeljiti i na osjećanjima i predosjećanjima, čime se sjećanje zapravo predstavlja kao osjećanje, kao senzibilnost i kao duhovno iskustvo emocija. Pri tome je način pričanja zapravo mistično-alegoričan plan fantastike u mini epizodama, kao ona kad trnovu za vrijeme ramazana posjećuje šehid. Historija trnove parabola je za historiju bosne, a kolek- tivni identitet temelji se ponovo na onostranim elementima sna i izolira- nim mislima šehida.
trnova nije baš toliko izolirana od svijeta kao Makondo. ona i te kako osjeti vjetrometinu i sile historije i ideologije na svojim plećima. ključanin ukida veliku naraciju socijalizma. identitet trnovljana, ali i brojnih bošnja- ka, prije je bio utemeljen u narativima vjerskih knjiga nego u ideologiji so- cijalizma. Šehid razara tu potku i pokazuje svu njenu ispraznost koristeći se intimističkim (i autobiografskim) elementima, ali i citatima novinskih članaka o velikom utemeljivaču modernističke priče o napretku socijali- stičkog naroda – titu. 64
“očeva leđa su bila atlas socijalističkog napretka, idejnih skretanja i posrnuća. Na njima su se jasno ocrtavale prve proljetke, potom nagli prijelaz u samou- pravljanje, i gdjegdjemice nekoliko godina liberalizma. Heftično, otac bi ležao
64 Međutim, ključanin umjesto ozbiljnog diskursa unosi humor. tako je kritika soci- jalizma iskazana u fragmentiziranom odlomku u kojem su se krompir i meso zamotali
u oslobođenje, “pa smo za sofrom”, priča pripovjedač, “začas dobili porciju domaće i svjetske politike, sporta, kulture, a našla se i pokoja umrlica. Na nekom krompiru je na primjer pisalo SAMOUPRAVNI, na drugom nagrada, na bataku TiTo uLoVio meD VJeDA KApiTALcA!, a vrhunac su bila kokošija prsa na kojima se lijepo baškario lik umrlog prvoborca ČEDOMIRA UBIPARIPA-ŽUĆKA. kada smo nakon svega familijarno dobili olovni proljev, otac je držao mami lekciju o štetnom uticaju svjetskih budalašti- na na domaće trbuhe” (ključanin 1999: 48).
bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa na trbuhu, posuvraćene potkošulje do zatioka. kao najstariji, prvi sam stupao
na očevu socijalističku pustopoljinu, i, tabanima koji su se užurbano približavali tabanima odraslih, gazio po najvećim očevim kvrgama i žigovima. i ja sam pod tabanima osjećao kako pucketaju žigovi, na desnoj strani porodični i džematski, na lijevoj zemljoradnički i socijalistički...” (ključanin 1999: 37).
ovo je uspjela slika realiziranih metafora u kojoj mali čov je k najviše ispa- šta. Na leđima, sasvim tjelesno i na koži, upisana su politička i ideološka dešavanja u zemlji, ali isto tako ucrtane su mape identiteta koji je podije- ljen na lijevu i desnu stranu.
također su prisutni i komentari o političkim zbivanjima iz 1971. godine, kad su muslimani dobili nacionalno određenje u bivšoj jugoslaviji. No, taj zlokoban prizvuk politike i njeno ironiziranje iskazuje se kroz stalno na- stojanje da se bude politički neutralan, što je gotovo nemoguće izvesti.
“Politika se uvlačila u našu kuću neodbranjivo, poput jakog vonja domaćeg tvo- ra. taj tvor ulazio je u kuću kad je htio, nekim samo njemu znanim prolazima. uzalud je otac postavljao gvožđa na sve poznate i sve tajne rupe u zidovima, uzalud je mama špricala sobe nekim talijanskim dezodoransom (mora se naglasiti: prvim stranjskim mirisom u selu!) – tvor je bio tu, neizbježan poput socijalizma” (ključanin 1999: 48).
ovo poređenje politike kao smrdljive djelatnosti i metafore politike kao tvora koji se bavi ljudima bez obzira na njihovo lično uvjerenje kulminirat će kad otac na prvom popisu stanovništva izjavi da se osjeća kao tvorić:
“sutradan je pred kućom stala crna marica, i odvela oca. Dva mjeseca je trebalo ocu da, u banjalučkom zatvoru, objasni kako se nacionalno ne osjeća kao tvor nego kao ‘musliman’. Nije nam poznato šta je lijepa djevojka upisala u rubriku nacionalnost. ali, poznato je da događaj iz ‘71.-ve nije bio ni prvo ni pos ljed nje očevo ideološko skretanje” (ključanin 1999: 48-49).
No, trnavljani identitet nikad neće moći utemeljiti na ideološkoj priči socijalizma. Njima su zanimljivije priče o šehidima, previdima, prosjaku apatu i prvom seoskom zahodu na svijetu od priča i odnosa komunizma i religije, naprimjer. Za razliku od magijskog i mitskog svijeta usmene knji- ževnosti, koji su trnavci osjećali sastavnim dijelom i svog stvarnog svijeta, te su ga tako i prihvatali, svijet ideologije komunizma uvijek su osjećali na svojim leđima ili preko svojih leđa .
“odnos komunizma i religije trnavci su osjećali neposredno, toliko da se više niko nije ni pitao šta je tu duša a šta tijelo. ustvari, niko se više ništa nije pitao. čekić sa komunističke zastave osjećali su svakodnevno na svojim leđima, a “odnos komunizma i religije trnavci su osjećali neposredno, toliko da se više niko nije ni pitao šta je tu duša a šta tijelo. ustvari, niko se više ništa nije pitao. čekić sa komunističke zastave osjećali su svakodnevno na svojim leđima, a
1999: 81). ironiziranjem simbola i svođenjem simbola na konkretni pojavni svijet
koji te simbole doživljava kao opasnost i kao tegobu ključanin pokazuje modele nasilnog i prisilnog stvaranja identiteta u vremenu represije, naj- prije uočljive u priči o imširu begiću.
Na kraju, postoji jedan lik u kojem se u potpunosti presijecaju ove tri ka- tegorije. to je Ćeman-efendija, alfa i omega za sva pitanja u selu, ovo- i onozemaljska. on je utjelovljenje jedne tradicije, jednog mentaliteta i pod- neblja. kao efendija, on automatski ima legitimitet da rješava sva moguća
i nemoguća pitanja, poput određivanja ko jeste, a ko nije šehid. Na sreću mnogih, Ćeman-efendija je nomenklaturu šehida krajnje fleksibilno odre- dio. smatramo da on svojim postupanjem želi ublažiti ovozemaljsku trage- diju i tako umanjiti patnju onih koji ostaju iza umrlog. Postoji i određena doza humora u svemu ovome, naročito u onim dijelovima kad porodice traže od Ćeman-efendije da njihove bližnje proglasi šehidima. ili, humori- stično je i kad on to čini “u paketu”: “Ćeman-efendija je, na zaprepaštenje dženazlija, proglasio svu petericu –šehidima!” (ključanin 1999: 180).
bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa