Bosan skohe rceg ovacka metaproza

Muris bajramović

BOSANSKOHERCEGOVAČKA

METAPROZA

sarajevo, 2010.

Majci Berki i ocu Eminčetu

SAdRžAj

uvoD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

9 staNje Post Mo DeR Ne MetaPRoZe . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

13 PostMoDeRNistički RoMaN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

17 Pojam post mo der ne i postmodernizma u odnosu na roman . . . . . .

17 legitimnost znanja post mo dernističkog romana i tipovi priča(nja)

26 književnost šutnje prema post mo der nističkom romanu / moderna prema post mo der ni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

29 tipovi post mo der nog znanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Periodizacija, tipologija i kulturnopovijesni okvir post mo der nističkog romana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

38 Postmodernistički roman kao roman razlike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

42 Horizontalni svijet post modernističkog romana i etika Drugog . .

45 koNtekst RatNog PisMa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

47 Poetičke linije ratnog pisma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

47 Predstavnici ratnog pisma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

53 Ratno pismo u romanima irfana Horozovića . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

65 Dekonstruiranje titologije i ratno pismo u romanu Milenka stojičića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

69 Ratno pismo u romanima Nenada veličkovića . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7 2 južNoslaveNski koNtekst (sRPski i HRvatski savReMeNi RoMaN) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

78 Postmodernistički roman u okvirima južnoslavenske interliterarne zajednice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

87 Metafikcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

9 1 Naziv i pojam metafikcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

9 1 subjekt teksta, “konvencije” metafikcije i dekonstruiranje teksta .

96 Mebijusova traka i pripovjedne strategije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

101 Metafikcija i post mo der nizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

102 Narcističko pripovijedanje – metafikcionalni paradoks . . . . . . . . . .

105 Historiografska metafikcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

108 čitalac metafikcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

112 koNtekstualiZiRaNje bosaNskoHeRcegovačke MetaPRoZe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115

uvođenje u kontekst . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 vrijeme i prostori metaproze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Realizacija metafikcije u bosanskohercegovačkom romanu . . . . . . . 119 Metafikcijske strategije ženskog pisma u romanima bisere alikadić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

120 Modeli metafikcije u romanima seada Mahmutefendića . . . . . . . . . .

123 kulturološko poimanje rata i glasanje duhova (Šumski duh gorana samardžića) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

128 Nova osjećajnost i metafikcija (Ko je zgazio gospođu mjesec asmira kujovića) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

133 Ponavljanje historije u romanima jasne Šamić . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

140 Metafikcija kao realizirana metafora romana (Noći punog mjeseca Darka lukića) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

145 Roman kao metafikcijska utvara (Mirko kovač) . . . . . . . . . . . . . . . .

151 MetaPRoZNi asPekti u bosaNskoHeRcegovačkoM PostMo DeR NističkoM RoMaNu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153

tvrtko kulenović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 književni opus i poetika u romanima tvrtka kulenovića . . . 155 Istorija bolesti kao metafikcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166 Jesenja violina kao metafikcija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175

Zilhad ključanin. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179 Poetika Šehida . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 fantastična priča o realnom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 Historija, tradicija i identitet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 Šehid kao metafikcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 194

teorijski diskurs kao narativ-metafikcija u Knjizi o Tari Zdenka lešića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

197 Nedžad ibrišimović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

207 Vječnik kao metafikcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208 strategije čitanja i metafikcija u Knjizi Adema Kahrimana . 211

Dževad karahasan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219 coNclusioN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225 liteRatuRa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231 iZvoRi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 iNDeks iMeNa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243 iNDeks PojMova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249

U Uvo

uvoD

sveprihvaćeno mišljenje u današnjim humanističkim naukama jeste da vla-

da post mo der na, odnosno post mo der nizam. Neodredljiv i svobuhvatan, post mo der nizam se uspio, bez neke specifične i određene definicije, “im- plementirati” u mnoge sfere društvenog života. Njegovo polje djelovanja nije samo ograničeno na umjetnosti, kao što su slikarstvo, književnost ili arhitektura, već se diskurs post mo der nizma spominje i u medicini, sportu

i slično. Postmodernizam, kažu teoretičari, ne znači ništa i znači sve. ovdje je on

označen kao pluralistički pravac, odnosno kao jedno stanje u kojem kolaju određena značenja, tj. značenja koja se proizvode. Pojam je post mo der ne globaliziran i danas je ujednačen svugdje u svijetu. to bi značilo da su se na tržištu književne proizvodnje, ali i proizvodnje književnih vrijednosti, uz dakako sve prisutniju ulogu i mjesto čitaoca, bosanskohercegovački pisci našli rame uz rame sa svojim kolegama širom svijeta.

Predmet istraživanja u ovoj knjizi bio je post mo der nistički roman u ši- rem kontekstu. Dan je pregled pojave post mo der nističkog pripovijedanja (koje u svjetskoj književnosti zaživljava s borgesom) i pojave post mo der- nističkog romana u okvirima zapadnoevropske i američke književnosti te književnosti u okruženju, s posebnim naglaskom na hrvatsku i srpsku književnost.

u vezi s tim, najuže polje proučavanja činio je bosanskohercegovački post- mo der nistički roman. korpus građe za ovo istraživanje čine djela kako iz prve, tako i iz druge, ali i naredne generacije post mo der nističkih pisaca.

Pri tome nije bilo ograničavanja na određene nacionalne grupe, dati su pregledi sve tri komponente bosanskohercegovačke književnosti: bošnjač- ke, hrvatske i srpske.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

Poseban značaj pridan je metafikcijskim strategijama i taktikama unutar romana, tako da je u romanima gdje je takva strategija primijećena dana i podrobnija analiza.

Dakle, općenito posmatrajući, predmetom istraživanja u ovom radu bila je realizacija metafikcije u post mo der nističkom romanu, bez obzira na mje- sto njegovog pojavljivanja ili objavljivanja.

Prvi bosanskohercegovački roman javlja se u periodu austrougarske vlada- vine. od tada, sa stanovitim kašnjenjem, postoje poetički modeli romanti- čarskog i realističkog romana, nakon čega slijedi faza modernističkog ro- mana. No, bez obzira na ubrzani razvoj, čak i u doba modernizma prisutno je kašnjenje u odnosu na zapadnoevropsku modernu.

ipak, danas je slika bitno drugačija. bosanskohercegovački roman prešao je put od prosvjetiteljskog preko simboličkog do semiotičkog romana, odnosno romana post mo der ne. Danas ne postoji kašnjenje u odnosu na svjetsku književnu scenu.

Postmodernistički bosanskohercegovački roman javlja se sedamdesetih godina. od ovog trenutka možemo pratiti razvojnu liniju post mo der- nističkog romana, koji u sebe uključuje cjelokupnu poetiku post mo der- nizma, otvorenosti ka dijalogu i susretanju s Drugim.

Nažalost, post mo der nizam je u bosanskohercegovačkoj književnosti za- živio tek s krvavim ratnim sukobima. Rat je tako neminovno pronašao mjesto i u književnosti. on se tematizira na više načina i u više poetičkih linija od kojih je najvažnija poetika svjedočenja, koja direktno komunicira s kulturom pamćenja. Novi put koji se pokazuje slika je identiteta koji sebi neće dozvoliti ponavljanje zla. barem se nadamo.

osim toga, postoji čitav niz romana koji se služe metafikcijom, ili spo- radično ili kao dio svoje poetike. u radu smo nastojali prikazati i jedne

i druge. Da bi slika bila upotpunjena, nastojali smo u teorijskom dijelu pokazati sve aspekte metafikcije, odnosno metaproze (ipak smo napravili distinkciju u odnosu na ova dva književna pojma) i dati pregled njenog pojavljivanja u bosanskohercegovačkom romanu.

Postoji čitav niz autora i čitav niz romana koji su uspješno koristili stra- tegije, ali i taktike metafikcije u svojim romanima. okrenuta samoj sebi, i naravno propitujući tekst i tekstualnost, metafikcija postaje pravim osvje- ženjem u romanesknom iskazu. specifikum je to da se, kako nam je ro-

U Uvo

maneskna produkcija bosne i Hercegovine pokazala, metafikcija može ko- ristiti bez obzira na temu.

Dakle, ona je prisutna u svim generacija post mo der nističkih pisaca, bez obzira na njihov književni stil ili diskurs. ipak, slijedeći logiku post mo der- nističke poetike u uključivanju teorijskog diskursa s književnim djelom, metafikcija je najuočljivija i najbolje inkorporirana kod onih autora koji dijele poziciju književnog teoretičara i književnika.

također smo nastojali trasirati mapu mogućeg kretanja post mo der- nističkog romana (možda njegovoga kraja?) i označiti mjesta gdje se on spaja ili čak pretače u formu i poetiku nove osjećajnosti.

Zanemarena je činjenica da se danas sve više javlja porast novih tehnologija

i da se književnost sve više približava virtualnom svijetu. iako ovih cyber pojava imamo u hrvatskoj književnosti, ne postoji još uvijek nijedan ro- man koji bi probleme virtualnog svijeta tematizirao u našoj književnosti.

S Stanj SvSS Sv oja aj SjStSavpj

staNje Post Mo DeR Ne MetaPRoZe

bosanskohercegovačka književnost više ne kasni za zapadnoevropskom. Da li je za to zaslužan razvoj novih tehnologija u kojim je svijet postao svima dostupan, transparentan i nadasve mali, ili razvoj potrošačkog druš- tva u kojem su pisci svjesni da trebaju tržištu ponuditi zanimljiv tekst koji će se lahko čitati? Naime, nalazimo se u svijetu globalizacije, u kojem prelaženje prostora ne predstavlja nikakav problem. Naprimjer, putopis kao književni žanr odavno je na marginama književnih stvaranja. Razlog je tome jednostavan i leži u razvoju novih tehnologija i pojavi interneta. Danas svaki pojedinac koji se iole razumije u virtualni svijet može pronaći na internetu podatke o nekad egzotičnim mjestima i građevinama koje su bile tema putopisaca. svijet je s pojavom avioprijevoza postao mali, jer se za 18 sati može stići u bilo koji dio svijeta.

Na isti je način došlo do brzog i relativno kvalitetnog susreta među kultu- rama i među književnostima. Pisci više ne pišu samo za svoje tržište. oni su, u svijetu globalizacije, s nekoliko podataka ispisanih u nepreglednom virtualnom svijetu interneta odmah postali internacionalni, svjetski pis- ci. Razvoj tehnologija omogućio je njihovo iščitavanje svugdje u svijetu. jedna od karakteristika post mo der ne jest razvoj potrošačkog društva ili društva konzumerizma, u kojem jedina vrijednost postaje ekonomski pro- fit. tako je i knjiga postala robom i proizvodom koji se treba plasirati na tržištu. stoga pisci, ako žele profitirati, odustaju od teške književnosti, velikih formi i diskursa koji zahtijevaju učenog i književno obrazovanog čitaoca. Možda je to razlog pojave u posljednje vrijeme kratkih formi ro- mana, koje nude brzo iskustvo (poput kakvog restorana brze hrane), ali koji književnoteorijski ne čine vrijednost. Međutim, bez obzira na naše mišljenje, činjenica je da takvi romani uspijevaju i da imaju široku čitalačku publiku.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

Prilagođavanje publici u svijetu post mo der ne također je očito i u sve većoj pojavi forme kratke priče. čitaoci više ne čine neku vrstu elite koja ima mnogo vremena za iščitavanje velikih romana. Današnjem čitaocu treba iluzija da čita, i da to radi brzo, jer svakodnevni ritam života sve je brži. Dakako, to se može postići i veoma zahtjevnom formom kratke priče.

kako je danas sve roba, tako je i književno djelo roba. ako pisac ne po- nudi štivo koje će prihvatiti široka čitalačka publika, onda slobodno može svoje pero (danas svoj laptop) odložiti u ladicu. Zahtjevi publike i njen ukus, koji je uvijek u mreži određenih značenja i u dijalogu više kultura

i kulturalnih kodova, s ne baš pretjeranim estetskim i etičkim načelima, primarni su u određivanju vlastitog diskursa. ako se, pak, pisac odluči na to da ne odgovori zahtjevima publike, onda će doživjeti jedno izdanje i si- gurno osjećanje da će njegovo djelo iščitavati samo oni kojima je to posao, tj. književna kritika.

u kritici se javlja tendencija da se post mo der na već završila i da nastaje nešto novo – nova senzibilnost, novo učenje emocija, new age ili nova osje- ćajnost. Dakako, prisutni su romani koje ne možemo označiti kao tipično post mo der nističke.

a zapaženi su romani koji oslikavaju condition post mo der ne, naravno uz savremeni poetički, metafikcijski diskurs, i to u svim njegovim pojavnim oblicima. smatramo da oni zapravo oslikavaju stvarno stanje post mo der- ne. ovi su romani redefinirali tradiciju i krenuli drugim putevima koji su u okvirima početaka post mo der ne, a u biH bili su pod naročitim utjecajem selimovića i andrića. takve se tradicije ovi romani ne odriču, ali pokazuju

da postoji i drugi način, različit od ova dva veoma značajna pisca. u ovom radu indirektno se ukazuje na tu razliku, čitajući post mo der-

nistički roman iz ugla njegove zagledanosti u vlastiti odraz o kojem govori priča o Narcisu i njegovog stanja, ako preslikamo sliku i poimanje post mo- der ne kao stanja iz lyotardove knjige.

Za građu je uzeta romaneskna produkcija u bosni i Hercegovini, od poja- ve post mo der nizma s irfanom Horozovićem sedamdesetih do današnjih dana. Prema nacionalnim odrednicama za proučavanje građe uzeti su i boš- njački i srpski i hrvatski savremeni romani. Razlog je tome ukazivanje na kulturalni dijalog između više nacionalnih (proto)tekstova unutar jednog prostora.

S Stanj SvSS Sv oja aj SjStSavpj

Nadamo se da će ovaj rad donekle pomoći narednim generacijama teore- tičara da odrede modele neophodne nam kanonizacije literature u oblasti epike, barem u savremenim kontekstima.

svjesni smo činjenice da je danas teorija usko povezana s književnom pro- dukcijom i da tek zajedničkim radom dolazi do stvaranja značenja koja mogu biti od koristi umjetnosti i kulturi. tako se indirektno nadamo da će pisci u savremenom kontekstu na ovom sažetom teorijskom okviru moći pronaći nešto i za svoj kvalitetniji rad.

S PostPodernosničn avSta

PostMoDeRNistički RoMaN

POjAm POSt mO dER NE i POStmOdERNizmA u OdNOSu NA ROmAN

Postmoderna, ali i post mo der nizam, danas se različito definiraju i različito im se pristupa, iz niza vizura, pozicija ili kultura. No, svi teoretičari, kriti- čari i umjetnici koji se bave post mo der nom slažu se u jednom: ne postoji konsenzus o tome šta je to post mo der na ili šta je to post mo der nizam. Različiti teoretičari umjetnosti stoga različito tumače post mo der nu 1 i post mo der nizam.

Za Miška Šuvakovića “post mo der na je posthladnoratovska internacio- nalna kultura svojstvena za post-tehnološko, informacijsko i semiotičko društvo”, kultura koju karakterizira razbijanje ideologija, razvijanje po- trošačkog društva, pluralistička kultura zasnovana na “raskolima”, “pozni stupanj zrele civilizacije, granica koja se ne može preći” (Šuvaković 1995). Postmodernizam je naziv za umjetnosti koje su “1. kritika anomalija i dogmi modernističke ideologije…, 2. definisanje stilova (…) kao posti- storijskih modela…, 3. zasnivanje simulacionističkih estetika…, 4. preis- pitivanje modernizma iz okrilja dekonstrukcije, ‘modernizam posle post- mo der nizma’ (…); 6. post mo der nizam je umetnost post mo der ne kulture” (Šuvaković 1995).

u Pojmovniku suvremene književne teorije (biti 1997) za post mo der nu pod prvom tačkom vladimir biti piše da je post mo der na “istodobno periodiza- cijski, tipologijski i kulturnopovijesni pojam”. on uz pojam post mo der ne

1 Pojam post mo der ne prvi se put spominje 1917. u knjizi Kriza europske kulture Ru- dol fa Pannwitza, u kojoj on spominje post mo der nog čov je ka, koji je svakovrstan. Druga

upotreba ovog pojma datira iz 1934, kad federico de oniz označava razdoblje u po- dručju književnosti, i poslije toga 1947, kad D. c. somervell uređuje Studiju o histori­ ji . ovdje se post mo der na označava kao savremena faza zapadnoevropske kulture.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

navodi i bliske pojmove koji tvore “neku vrstu značenjske ili teorijske obi- telji”: alegorija, autobiografija, autopoieza, autoreferencijalnost, bricolage, ci­ jep, citat, drugi, egzotopija, interdiskurs, intertekstualnost, ironija, karneval, metafikcija, nadomještanje, neodlučivost, okvir, parodija, pisanje, polifonija, ponavljanje, poststrukturalizam, razlika, raznorječje, subjekt, zrcalo, žudnja .

Maurizio ferraris pokušava definirati post mo der no na sljedeći način: “Ri- ječ ‘post mo der no’ ima s riječi moderno barem jednu zajedničku karakte- ristiku, a to je: neodređenost, višeznačnost, mnogostrukost konteksta u kojem se javlja” (ferraris 1985).

Michael köhler upozorava na pojavu povijesne stvarnosti koja se sve češće uvjetuje neologizacijom post-prefiksacije: “post-povijesno, post-aristotel- sko, post-kršćansko, post-humanističko, post-racionalno, post-liberalno, post-industrijsko, i kao izraz koji obuhvaća sve to – post-moderno” (köh- ler 1985). ovom nizu “postizama”, u našem slučaju post mo der nog možemo dodati i postsocijalističko, postutopističko i postratno, čime se književ- nohistorijski prikaz post mo der nizma na južnoslavenskom govornom po- dručju seli od periodizacijskog na kulturno-povijesno polje.

Mihail epštein (1998) svodi post mo der nizam na hiperpojave: hiperstanja u nauci i kulturi, hipertekstualnost, hiperegzistencijalnost, hiperseksual- nost, hipersocijalnost, hipermaterijalnost, hiperrevolucionarnost…

“citatnost umesto samoizražavanja, simulacija umesto istine, igra znakova ume- sto prikazivanja realnosti, razlika umesto suprotnosti – to je postsentimentalni, posttragički, postutopijski svet, opijen vlastitom ponovljivošću i spremnošću

da sve završi, da sve upotrebljava kao materijal za poslednju i beskrajnu igru” (epštein 1998: 149). Na kraju svoje knjige Postmodernizam epštein čak razmatra i kraj post mo der nizma nagovještavajući novu sentimentalnost, ali i mogućnost proto i trans pojava, koje govore o kraju post mo der nizma. 2

leslie fielder 1969. u Playboyu objavljuje značajan članak Cross the Bor­ der Close the Gap , u kojem razmatra poziciju post mo der nističkog pisca i čitaoca:

“gotovo su svi današnji čitaoci i pisci – efektivno od 1955. – svjesni činjenice da mi proživljavamo smrtnu borbu literarne moderne i porodiljske muke post- mo der ne. vrsta književnosti koja je za sebe zahtijevala oznaku ‘moderna’ (s tom 2 No, tu leži jedan od temeljnih paradoksa kad se govori o krajevima/endizmima. Na-

ime, o kraju nečega možemo upravo govoriti samo iz diskursa tog kraja, pa je to za- pravo još jedna od konstrukcija u nizu, ovaj put realizirana kao konstrukcija o kraju/ krajevima.

S PostPodernosničn avSta drskošću kao da ona reprezentira najveći napredak u senzibilnosti i formi i kao

da nakon nje ‘novost’ više ne bi bila moguća) i koje je pobjednički pohod počeo nešto prije Prvog svjetskog rata, a nešto vremena nakon Drugog je okončao, ta je vrsta mrtva, ona pripada povijesti, a ne zbilji. Za roman to znači da je vrijeme Prousta, joycea i Manna prošlo, kao što su i u lirici t. s. eliot i Paul valery passe” (fielder prema Welsch 1993).

leslie fielder osjetio je novo stanje post mo der ne u kojem se ukidaju gra- nice elitizma i pop-kulture, u kojem se kritičari demistificiraju i u kojem se ponori između publike i djela, ali i publike i autora zatvaraju. u istom članku on nastavlja:

“Postmodernizam pruža jedan primjer mladoj masovnoj publici te potiskuje izvjesne zastarjele i nevoljne kritičare iz njihova nekadašnjeg elitnog statusa, utoliko što nudi slobodu koja te kritičare u mislima više plaši nego ohrabruje. Postmodernizam zatvara ponor između kritičara i publike, čak ako se pod kri- tičarom razumije vodič u pitanjima ukusa, a pod publikom njegovo sljedništvo. važnije je da kritičar zatvara ponor između umjetnika i publike ili, u svakom slučaju, između profesionalizma i amaterstva u umjetnosti. sve drugo dolazi sasvim logično. (...) Zatvoriti ponor znači ujedno i prekoračiti granicu između čudesnog i vjerovatnog, zbiljskog i mitskog, građanskog svijeta s budoarom i držačem za knjige i carstva, kojeg se dugo običavalo označavati kao bajku, a koje, na koncu, nestaje u dimu otkačene fantasterije” (fielder prema Welsch 1993).

Postmoderni pisac tako postaje dvostruki agent “u istoj mjeri kod kuće i u realnosti tehnologije i u sferi čuda” (fielder prema Welsch 1993) i prema tome, zaključuje Welsch, spreman za ekskurzije u polje mita ili dimenzije erotike.

“višejezičnost je, a ne niveliranje, kraljevski put književnosti post mo der ne. ona je označena višestrukom, najmanje dvostrukom strukturom što vrijedi semantički kao i sociološki. ta literatura stvara vezu kako između zbilje i fikci- je, tako i između elitnog i popularnog ukusa. time je 1969, dakle deset godina nakon početka debate o književnosti post mo der ne, dostignuta ubuduće trajna te i za ostala područja obvezatna temeljna formula: post mo der na je ondje gdje se prakticira načelni pluralizam jezika, modela i načina postupanja, i to ne u puko različitim djelima, nego u jednom te istom djelu, dakle interferencijski” (Welsch 1993).

analizirajući da li post mo der nistička književnost pripada metaforskom ili metonimijskom polu jezika (ideje jakobsona) David lodge navodi nekoli- ko karakteristika post mo der nističke proze koje su uočljive i u post mo der- nističkom romanu: analizirajući da li post mo der nistička književnost pripada metaforskom ili metonimijskom polu jezika (ideje jakobsona) David lodge navodi nekoli- ko karakteristika post mo der nističke proze koje su uočljive i u post mo der- nističkom romanu:

1. protuslovlje (bold M.b.) : tekst poništava samog sebe i predstavlja tekst u kojem je pripovjedač osuđen da oscilira između nepomirljivih želja i tvrdnji ;

2. permutacija : i metaforski i metonimijski način pripovijedanja sadrži odabir; pri odabiranju nešto moramo izostaviti; post mo der nistički se pisci često pokušavaju oduprijeti tom zakonu tako da u isti tekst uklope pripo­ vjedačke tokove koji se međusobno isključuju ;

3. prekinuti slijed : post mo der nizam sumnja u neprekinut slijed i razbija ga;

4. slučajnost : razbijeni slijed često djeluje kao plod slučajnosti, dok je za- pravo slučajnost inscenirana;

5. prekomjernost : neki su post mo der nistički pisci metaforska i metonimij­ ska sredstva namjerno tjerali do krajnosti, eksperimentirali s njima dok ih nisu gotovo uništili, podvrgnuli ih parodiji i burleski i tako nastojali izbjeći njihovoj tiraniji ;

6. kratak spoj : na najvišem nivou uopćenosti na kojoj možemo primijetiti razliku između metafore i metonimije – književnost metaforska, a neknji­ ževnost metonimijska. Književni je tekst uvijek metaforičan zato što ga u interpretaciji primjenjujemo na svijet kao totalnu metaforu. Taj proces interpretacije pretpostavlja da postoji jaz između teksta i svijeta, između umjetnosti i života. Postmodernizam pokušava izazvati kratak spoj izme­ đu njih s namjerom da šokira čitaoca i tako se odupre konvencionalnim kategorijama književnog izraza (lodge 1988: 272-290).

Navedene karakteristike mogu se pronaći u post mo der nističkim romanima. Postmodernizam u književnosti možemo posmatrati i kao kritiku i de-

konstrukciju književnosti modernizma, koja se javlja od sredine šezdese- tih godina do danas.

karakteristični aspekti i, time, definicije post mo der ne književnosti, po mi- šljenju Miška Šuvakovića (1995), očituju se u četrnaest teza:

1. zasnivanje kritike, metaanalize i dekonstrukcije velike modernističke književnosti i njene teorije , pri čemu je dominantna teorija književnosti u okvirima poststrukturalističke produktivne i spekulativne teorije;

ovaj se stav više može primijetiti kao općenita osobina autora u reali- zaciji post mo der nističke poetike. većina bosanskohercegovačkih pisaca nakon šezdesetih godina zasniva neki od oblika kritike modernističke

S PostPodernosničn avSta

književnosti. Naročit iskorak pri tome je u redefiniranju tradicije unutar nacionalnih okvira književnosti. Pored prve generacije post mo der nista, druga generacija u potpunosti zasniva kritički odnos spram modernizma i teorija moderne te njenih filozofskih ideja.

2. uvođenje intertekstualnosti; post mo der ni umjetnički tekst, naglašava Šuvaković, nema autonomna estetička značenja;

intertekstualnost je u bosanskohercegovačkom romanu ustaljena praksa. Nekoliko romasnijera uspjelo je u svojim tekstovima napraviti intertekst (tvrtko kulenović, irfan Horozović, Zilhad ključanin, Dževad karaha- san). Drugi su se, pak, služili nekim od teorija citatnosti (Nenad veličko- vić, Nedžad ibrišimović,vitomir lukić i Dario lukić).

3. post mo der na književnost egzistira kao biblioteka , zbirka ili mnoštvo raz- li či tih jednakovrijednih “jezičkih igara”;

ovakvi stavovi babilonske biblioteke potječu od borgesove proze. u bo- sanskohercegovačkoj književnosti ovu ideju ostvaruju Nedžad ibrišimo- vić, Dževad karahasan i tvrtko kulenović, recimo u zbirci priča Tragom crne žuči . u okviru južnoslavenske interliterarne zajednice u hrvatskoj književnosti postoji niz pisca koji ostvaruju poetiku koju zasniva borges,

a u srpskoj je najpoznatiji Danilo kiš.

4. post mo der na je književnost pluralistička u tom smislu što:

a) istovremeno i jednako postoje različite književnosti (visoka i popular- na; nacionalna, internacionalna i transnacionalna; savremena i historij- ska), ili, kako piše epštein (1998: 51), “post mo der nizam briše opozici- ju između elitističke i masovne kulture”;

Niz je djela koja pokušavaju poetički i smisleno izvesti dijalog između tri- vijalne i visoke književnosti. Pisci pokušavaju postupkom hibridizacije re- alizirati ovu ideju. Međutim, dešava se da se njihovi romani onda rasplinu u niz uvođenih diskursa i na kraju postanu hibrid hibrida. kao poetički izveden primjer hibrida ističem žagovčev Hard­core kao niz priča koje uspješno ukidaju granice trivijalne i visoke književnosti i koji intermedijal- no ulaze u dijalog s filmskim diskursom, ali i diskursom stripa, a koji ipak uspijevaju predstaviti dio svijeta i čov je ka u njemu. još jedan uspješan, a ujedno pionirski poduhvat, jeste zbirka priča Ti si moja p. Zilhada ključa- nina koja modelima frajerske proze i trivijalizacije žanra uvodi erotiku u bosanskohercegovačku književnost.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

b) ne postoje čvrste granice između umjetničkih disciplina, književnih ro- dova i žanrova;

Pisci pri tome miješaju ili ukidaju granice između žanrova. tako karahasan u Istočnom diwanu miješa filozofski diskurs islamske filozofije s detek- tivskim žanrom. ili tvrtko kulenović u Istoriji bolesti miješa biografski žanr i romaneskni žanr s radiodramom. Pri tome je promijenjena i granica rodova: dramski je tekst u proznom, zatim se ubacuje i lirski, a u okviru ukidanja granica u romanu se mogu pronaći modeli kombiniranja književ- nog teksta i eseja, kao u romanu Knjiga o Tari Zdenka lešića. sličan pri- mjer pronalazimo u romanu vlade Mrkića Istočno od zapada, gdje se tekst stilski miješa s novinarskim, odnosno žurnalističkim.

5. ukazuje se na pojmove razlike (differance, fr.) i razlikovanja (differant, fr.) kao bitnih odrednica post mo der ne kulture, književnosti i književ- nog teksta. Postmoderno književno djelo jeste i mimezis razlika i ras­ kola , odnosno heterogenosti i nekonzistentnosti historijskih izraza i reprezentacija;

u ovom se radu čitav post mo der nistički roman promatra kao roman razli- ke. više o toj ideji u dijelovima koji slijede.

6. u post mo der ni je izvedena kritika pojma originalnosti kao izvornog im­ pulsa stvaranja ;

ova teza naročito je izražena u romanima u kojima se realiziraju metafik- cionalne strategije. originalnost je želja modernih pisaca. Postmoderni- stički pisci oslanjaju se na ideju aleksandrijske biblioteke i na čitav skup citata iz kojih realiziraju i vlastite tekstove. Postmodernistička književnost ne teži originalnosti, već naglašava citatnost.

7. utvrđivanje ekletičkog karaktera književnog teksta ; Postmodernizam je uspio spojiti nespojivo i postići da to u umjetničkom

tekstu zaista dobro funkcionira. eklektički karakter književnog teksta nije samo uočljiv u stilskim igrama (i vježbama!) u kojima odmah na prvo či- tanje uočavamo post mo der nistički karakter (romani irfana Horozovića i njegove priče, npr.), već je i uočljiv u nepostojanju jedinstvenosti i dosljed- nosti. Postmodernistički tekst teži da bude kontradiktoran ili nedosljedan (roman Kasino tvrtka kulenovića). u okviru eklektičkog statusa insistira se na površnosti, ne ide se u “dubine”, pa se pojedini pisci služe infantili- zacijom kao postupkom da bi naglasili stanje svoga teksta (romani Nenada veličkovića). Naravno, trebamo spomenuti još i modele kombiniranja sve-

S PostPodernosničn avSta

ga sa svačim (Istorija bolesti tvrtka kulenovića) ili spajanje protivrječnosti, pogotovu na polju kulture (romani jasne Šamić).

8. utvrđivanje odnosa arbitrarnosti: od znaka do društvenih odnosa; usuđujemo se reći da je većina post mo der nističkih pisaca ovoga svjesna,

naročito u modelima ratnog pisma. Znaci u arbitrarnom sis temu uvijek imaju de sosirovski odnos oznake i označenog. Postmodernistička književ- nost ukazuje na ove odnose i propituje njihovu “vezu”. Zaključak je da se značenje proizvodi unutar određene kulture. Na ovom bismo mjestu ista- knuli Horozovićev roman Berlinski nepoznati prolaznik, u kojem je upravo prikazan sudar znakova ratne traume i berlinskog života, gdje se znakovi bore za prevlast unutar svijesti glavnog lika. istim postupkom Horozović se poslužio i u romanu Slučajni čov je k, u kojem se tačno pokazuje šta znači promjena znakova i značenja u okvirima novonastalih društvenih odnosa.

9. ukidanje velike naracije ; ukidanje velike naracije, ili ukidanja velike naracije socijalizma, postalo je

opće mjesto u većini bosanskohercegovačkih post mo der nističkih romana, barem kad se govori o velikim nacionalističkim i/ili ideološkim naracijama. Pri tome je zanimljivo postaviti pitanje kuda ide post mo der nistički roman u bosni i Hercegovini? Da li će pisci reagirati na pojavu novih velikih nara- cija, ili će pokušati dekonstruirati dominantne ideologije?

ukidanje velike naracije u bosanskohercegovačkom post mo der nističkom romanu teklo je postepeno. Ne postoji nijedan roman koji na direktan način u književnoumjetnički oblikovanom diskursu govori o raspadanju jedne ideje i ideologije. Međutim, postoji čitav niz romana koji ukidaju ve- liku naraciju ideološkog diskursa, na indirektan način ili zauzimajući rela- tivističku poziciju marginaliziranog. Za primjere možemo navesti romane Šehid , Kazanova u savezu komunista, Istoriju bolesti, Šahrijarov prsten.

Dakle, ako se direktno ne kritizira ili ne ukazuje na ideologičnost jednog diskursa (u ovim romanima to je uglavnom obračun sa socijalizmom), onda se uvode, postupcima fokalizacije, mali glasovi koji, suprotstavljeni Velikoj priči , daju svoje viđenje stvari. ili to čini subjekt koji ne pristaje na ideologizaciju, ili ne pristaje na novi oblik ideologije, pa se gubi u mnoš- tvu mogućnosti za uspostavljanje identiteta, kao u Berlinskom nepoznatom prolazniku ili Jesenjoj violini.

Naročito zanimljiva pojava jest spominjanje tita u romanima (Šehid, Ka­ zanova u svijetu komunista , Zezanje Salke Pirije i drugima). Njegovo ime Naročito zanimljiva pojava jest spominjanje tita u romanima (Šehid, Ka­ zanova u svijetu komunista , Zezanje Salke Pirije i drugima). Njegovo ime

uvijek se donosi s nekom humornom epizodom (koja ujedno ostavlja go- rak talog u ustima pripovjedača), ili se ono ironizira ili parodira. uglav- nom, njegovo se ime spominje s jednom dozom razočarenja.

10. specifične procedure u proizvodnji književnog teksta , kao što su citatnost, kolaž, montaža, bricoulage, fragmentizacija, fraktalizacija, simulacija, mimezis mimezisa, hipertekstualnost, dekonstrukcija kao arheologija

znanja, proizvodnja simptoma kao ukazivanje da tekst nije samo ar- tefakt te tekstualna produkcija kao arbitrarna medijska proizvodnja i upotreba aktualnog ili historijskog tekstualnog značenja.

11. subjekt književnog teksta nije biološki i psihološki subjekt pisca koji piše tekst;

Najbolji primjer za to jest pozicija pripovjedača – šehida u istoimenom romanu Zilhada ključanina.

12. kritika logocentrizma , gdje se tekst identificira s pismom i pisanjem; ova teza navodi na misao o praznoj oznaci. Postmodernistički pisci u svo-

joj skepsi ne pošteđuju ni jezik kao građu za svoje stvaranje, pa se u jed- nom trenutku mogu zapitati da li i jezik, kao skup znakova i oznaka koje postaju proizvoljne, može opisati stanje u kojem se nalazi jedno društvo i subjekt koji je isto tako bitno omeđen i određen jezikom i jezičkim praksa- ma koje se različito realiziraju. u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici taj kontekst ovisi o kulturi kojoj pisac pripada. jedini takav primjer sumnje u jezik koji se može realizirati na bezbroj načina u sintaksički ispravnim, ali značenjski ispraznim rečenicama jeste u romanu Boja kućne građe se- lima arnauta. Pri tome se uočavaju simbolični odnosi književnosti kao kuće, a građe kao jezika. konkretna je građa različita, ali je različita i njena boja, koja varira u ovisnosti o vremenskim uvjetima, naprimjer. tako je i u ovom romanu. u mnoštvu lijepo sročenih rečenica mi ne možemo opisati ili objasniti stanje ljudi u ratnoj situaciji. umjesto toga mi to stanje samo naslućujemo, kao što naslućujemo i boju kućne građe, čiju boju nikada ne možemo sa sigurnošću odrediti.

13. post mo der nistički tekst potencijalno je mogući književni i umjetnički svijet ;

ova se mogućnost skoro u pravilu realizira u metafikcijskim romanima.

14. post mo der na književnost realizira moći smrti književnosti i rođenja književnosti kao umjetnosti.

S PostPodernosničn avSta

i ponovno, ali na simboličkoj ravni ova ideja smrti romana i romana poslije romana realizira se u metafikcijskim romanima. o smrti Narcisa i njego- vom ponovnom rođenju, ali u novoj formi kao metonimiji romana bit će više riječi u poglavlju Metafikcija.

iz svega napisanog uočavamo da se, barem u poetičkom smislu, književni teoretičari slažu u tome šta jeste, odnosno šta bi trebala biti post mo der- nistička književnost.

Možemo se složiti s Miškom Šuvakovićem kad kaže da je “svaka definicija post mo der nističke književnosti (...) tek definicija za specifičnu upotrebu i posebne fragmentarne slučajeve tekstualne produkcije” (Šuvaković 1995). jedan takav individualistički pristup uvijek je dobar u kritičkom diskursu post mo der nističke književnosti.

Međutim, bitno je naglasiti da su barem neke od ovih navedenih defini- cija post mo der nizma posredno ili naporedno utjecale na književnost, a samim tim i na post mo der nistički roman. stanje koje zatječemo u roma- nesknoj produkciji dvadeset prvog stoljeća zrcali gore navedeni pokušaj definiranja.

s druge strane, mogli bismo u nedogled navoditi definicije post mo der ne i post mo der nizma, sve dok postoje književni teoretičari, filozofi, sociolozi, lingvisti i drugi koji se njima bave. Zapravo, lahko je uočiti da postoji jedna pluralnost stavova u post mo der noj misli. Zaključak koji se nameće jeste

da svi ravnopravno polažu legitimnost na znanje šta je to post mo der na, i naravno daju odgovor na to pitanje.

“Pokušaji da se definiše post mo der nizam su se pokazali ozloglašeno nezadovo- ljavajućim. i to u tolikoj meri da je jedan od standardnih poteza u igri definisa- nja post mo der nizma postala izjava da su se pokušaji da se on definiše pokazali ozloglašeno nezadovoljavajućim. tako, na primer, britanski književni teoretičar brajan Mekhejl (brian McHale) svoju Postmodernističku književnost započinje na sledeći način: ‘Postmodernistički? Nema apsolutno ničega u vezi ovog termina što bi se moglo smatrati neproblematičnim, ničega što bi se moglo smatrati u potpunosti zadovoljavajućim’” (lusi 1999: 118).

Nismo imali tu zabludu da ćemo dati unificiranu definiciju post mo der ne ili post mo der nizma i time, magično, razriješiti neku od navedenih proble- matika. umjesto toga dajemo putokaze, a kako u svijetu teksta i tekstual- nosti ima mnogo raskrsnica, vjerujemo da će svako već pronaći svoj put.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

LEGitimNOSt zNANjA POSt mO dERNiStiČKOG ROmANA i tiPOVi PRiČA(NjA)

Na stanje legitimnosti znanja i prava na svoju priču prvi je ukazao fran- soa lyotard u danas glasovitom djelu Postmoderno stanje (lyotard 1988). već u ovom djelu naglašava se problem legitimacije i pitanja statusa znanja. fransoa lyotard govori o ukidanju tri velike priče, zapravo tri velike me- tapriče: o emancipaciji čovječanstva, teleologiji duha i hermeneutici smisla (Welsch 2000: 44).

“u djelu Postmoderno stanje lyotard dokazuje da živimo u razdoblju u kojem su ‘glavne naracije’, koje imaju svrhu da legitimiziraju, u krizi i da propadaju. te su naracije ili sastavni dio glavnih filozofskih sis tema, kao što su kantijalizam, hegelijanizam i marksizam, ili su njima implicirane. u tim sis temima iznosi se stav da historija napreduje, da nas znanje može emancipirati, kao i da sve znanje stoji u nekoj tajnoj vezi” (butler 2007: 15).

u decentraliziranom svijetu (proizvodu post mo der nog stanja) nema više velike priče, ona je dokinuta. Postoji niz glasova koji s pozicija nekadašnje margine pričaju svoju priču, polažući pravo na legitimnost znanja i ulazeći u jezičke igre oznaka, dekonstrukcije i konstruktivizma. 3 kako je Velika naracija dokinuta, i kako se svijet Moderne urušio, otvorio se put novim mogućnostima i u društvenim preokretima (1968. godina; pad berlinskog zida, gvozdena zavjesa i kraj hladnog rata), i u neodređenosti jednog stanja rodila se post mo der na.

“Paradigma je post mo der ne kulture i post mo der noga znanja pluralnost (mišljenje i izražavanje u razlikama i drugostima), njezin je subjekt di- jalogičan, a u krajnjim slučajevima, kao kod lyotarda, završava u estet- skoj igri i paralogiji – bez mogućnosti bilo kakva univerzalnoga znanja

i općeprihvatljive istine” (oraić-tolić 2005: 11-12). umjesto da su pisci post mo der nističkih romana usmjereni na neku ideju ili na modernističku svjesnost da sve ima neki viši cilj i smisao, oni kreiraju moguće svjetove plurala u kojem stvaraju relativističku igru koja se multiplicira (igra s tek- stom, s načinima pripovijedanja, s čitaocima, pa i sa samim sobom u ekspli-

3 ovakvo stanje male priče i vizura niza glasova možemo pratiti i u romanesknoj građi.

S PostPodernosničn avSta

citnoj citatnosti, ali i autorefleksivnosti). lyotard je ukazao na jezičke igre teksta: propitivanja denotativnosti i performativnosti.

Na scenu tada stupaju jezičke igre, kao i svjesnost o bitnosti jezika u ži- votu pojedinca. autori i teoretičarke okreću se ka procesima stvaranja, a od mimetičkih igara oponašanju stvarnosti. Drugim riječima, od mimeze produkta prešlo se na mimezu procesa.

No, taj proces ujedno je značio i konstrukciju nove stvarnosti. Postmoder- nisti su zaključili da žive u svijetu znakova, u carstvu znakova. 4 Pri tome

smo izloženi “ čistoj i nasumičnoj igri označitelja koju nazivamo post mo- der nizam, a koja više ne proizvodi monumentalna djela modernističkog tipa, već stalno premeće odlomke tekstova koji već postoje, konstruktivne elemente starih kulturnih i društvenih proizvoda (u) nekakvu uzvišenu kr- pariju: u metaknjige koje žderu druge knjige, metatekstove u kojima su sli- jepljeni komadići drugih tekstova”, kako to frederic jameson zaključuje u Postmodernizmu i videotekstu (cit. prema butler 2007: 112). Dakle, u igri je poetika intertekstualnosti koja je u bitnoj mjeri zastupljena u post mo der- nističkom romanu, koji ne možemo gotovo ni zamisliti bez te igre. s druge strane stoji fond arhitekstova iz kojih se, bez ikakvog oblika originalnosti ili težnje ka originalnom, crpe ostali tekstovi. odnosno, oni se u postteh- nološkom društvu proizvode, i ne samo oni nego i sve ostalo, pa tako i tekst, koji nastoji biti samo dijelom konstrukcije kulture jednog društva. Pri tome je bitno naglasiti da je tekst “posljedica značenja i vrijednosti koje cirkulišu u trenutku njegovog nastanka” (belsey 2003: 37). čitava ova faza može se svesti pod ontološki i radikalni konstruktivizam, i dekonstrukciju, naravno.

Pisci post mo der nističkih romana svjesni su da ne mogu u potpunosti osli- kati ili opisati svijet oko sebe, ali su isto tako svjesni da putevima fikcije mogu potkopati svaku univerzalnost ili heterogenost. tako se stvara sli- ka post mo der nističkog pluralizma i općeg relativizma. u tom proizvođe- nju značenja, slike, kulture, identiteta post mo der nistički pisci odlučili su pokazati i proizvodnju teksta. Na toj osnovi samosvjesne proze, koja ne sumnja u vlastitu fikciju i konstruktivizam, javila se i metafikcija, koja nam predočavanje svijeta predstavlja u drugom svjetlu.

“izvesna verzija post mo der nizma, (...) mogla bi iz ovoga zaključiti da ne postoji ništa ‘ispod’ površine bilo kog teksta. Ne postoji nikakav apriorni (autorski) ili bazični (strukturalni) izvor ili mehanizam koji upravlja tokovima značenja

4 ideju carstva znakova u kulturi orijenta pokazao je Roland barthes (1989).

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa između tekstova i njihovih primalaca (ili između romana i čitalaca): postoji jedino

‘igra’ tekstualnih površina. umesto značenja-koje-treba-izraziti, postoji samo značenje-kao-igra” (lucy 1999: 44).

Ni stvarnost i odnos prema njoj nije pošteđen. stvarnost izmiče, jav- lja se nova stvarnost, hiperrealnost, i svijet zapada u hiperstanje (epstein 1998).

Znanje nije više skup informacija određen binarnim opozicijama de sosi- rovskog tipa, već je priča prevashodni oblik znanja. otuda se kod post mo- der nističkih pisaca dešava preokret od modernističke paradigme odustaja- nja od priče, pa se oni zapravo vraćaju priči. Pričanje postaje bitno, ali na drugačiji način. to je sada prenošenje znanja malog čov je ka koji ne vjeruje u modernističke mitove o hermeneutici smisla i teleologiji duha, ili su- bjekta koji se smiruje u oazi ideologije. to je sada jedna pozicija umnožene igre, jedne performativnosti u kojoj se sve i svašta propituje i gdje anything goes (feyeraband).

S PostPodernosničn avSta

KNjižEVNOSt šutNjE PREmA POSt mO dER NiStiČKOm ROmANu / mOdERNA PREmA POSt mO dER Ni

Postmodernistički roman poliglasja direktno se suprotstavlja “književnosti šutnje”, o kojoj piše ihab Hassan (1992) u Komadanju Orfeja. on u ovoj svojoj knjizi spominje fenomen šutnje koju su zastupali modernistički pis- ci. orfej, nestajući, ostavlja za sobom instrument bez struna. Moderni ga nasljeđuju. “Njihova pjesma šutnje odgovara antičkoj rečenici s migovima transcendencije, prema gore ili prema dolje. i kako njihov glas niječe zvuk, tako njihova vizija otklanja posredovanje. (...) tako hitamo od romantizma do post mo der nističke scene. ta književnost šutnje opasuje šutnju punine, i drugu šutnju praznine. (...) u ovo možemo biti sigurni: forme šutnje zaoku- pljaju jedna drugu, a tišina sama iznenada se pretvara u govor” (Hassan 1992: 14-15). Dalje on navodi deset tačaka u kojima na analitičko-filozofski način pristupa metafori šutnje.

Prema njemu, šutnja se odnosi na avangardnu književnu tradiciju i implicira otuđenje od razuma, društva i povijesti, redukciju svih angažmana u stva- ranju čov je kova svijeta. Nasuprot ovakvim stavovima post mo der nizam an- gažira pojedinca, on uključuje razum, društvo i historiju i kritički se odnosi prema njima. Pisci post mo der nističkih romana pokazuju da je historija, kao

i sve ostalo u njihovom svijetu, zapravo ljudski konstrukt i samo još jedna od formi priča(nja) koja se može pričati različito u odnosu na politiku, ideo- logiju ili kontekst. Postmodernistički pisci, za razliku od modernističkih, ne propagiraju otuđenost. Zapravo suprotno, oni se žele uključiti u sve oblike društvenih praksi, pa makar ne bile njihove vlastite. ovakav oblik globaliza- cije izrodio je i određene razlike u pristupu konstruiranju svijeta oko sebe, a što se opet veže za društvenu “stvarnost” samih pisaca.

tako je razlika između post mo der nističkih pisaca Zapada i balkana na nivou kontekstualne prakse i propitivanja historije. s druge strane, razvoj potro- šačkog društva o kojem piše jameson uveliko je utjecao na razvoj pojedi- nih književnosti. savremena post mo der na američka književnost, 5 uljuljkana

5 subjekt teksta u američkoj književnosti nema kanona s kojim se mora “boriti”. tra- dicija je pluralizirana i dolazi iz evropskog konteksta, tako da ju je apsurdno redefi-

nirati. Pisci se, umjesto toga, okreću ka problematičnom odnosu proizvodnje teksta i proizvodnje značenja. Najbolje je tu proizvodnju pokazao baudrillard (2006) u svojoj teoriji o simulaciji i simulakrumima. u prozi se, recimo, ukida linearnost teksta, nirati. Pisci se, umjesto toga, okreću ka problematičnom odnosu proizvodnje teksta i proizvodnje značenja. Najbolje je tu proizvodnju pokazao baudrillard (2006) u svojoj teoriji o simulaciji i simulakrumima. u prozi se, recimo, ukida linearnost teksta,

društvom blagostanja, ima sasvim obične, svakodnevne teme, gotovo ap- surdne, u kojima se subjekt teksta rastače u jedan oblik krize. David lodge (1988: 269) ističe da je “apsurdna” čov je kova sudbina jedna od tema koje nalazimo u mnogim djelima post mo der nističke književnosti. Pisci južnosla- venske interliterarne zajednice dijelili su povijest, razaranje ideološke potke socijalizma, pa samim tim i teme, tako da su teme apsurdne čov je kove sud- bine ili neke praznine zaobiđene. No, bitno je istaknuti da se u poetičkom smislu, odnosno u načinima pripovijedanja ili elementima naratologije, ovi pisci ne razlikuju od svojih evropskih ili američkih kolega. ipak, razlika koja je primjetna ogleda se u stanovitom kašnjenju u realizaciji pojedinih post mo- der nističkih taktika.

još jedan od razloga razlikovanja jeste i kontekst pojave post mo der nizma u kulturama Zapada i kulturama na našem prostoru. Zapadne su kulture post mo der nizam uvodile postepeno, zajedno s razvojem post mo der nističke filozofske misli. kod nas se post mo der nizam pojavio s raspadom jugosla- vije i kulturološkim projektima koje je ideologija socijalističkog društva za- stupala. Za razliku od evropskih zemalja i saD, koje su različitosti u svom društvu vidjele kao mogućnost dijalogiziranja i susretanja s Drugim (dovolj- no je uzeti za primjer postkolonijalnu književnost koja razara dominantne književne modele i svijest o drugom i egzotičnom, ali i čitav niz teorijskih djela, kao Orijentalizam saida, naprimjer), u južnoslavenskim se zemljama s epskog kulturnog koda i koncepta modernističkog pripovijedanja prešlo na semiotički kulturni model, krvavu ratnu zbilju i post mo der nizam. on je na ovim prostorima došao iznenada, s čitavim nizom novih tema i mogućnosti. ujedno se trebalo “razračunati” s tradicijom i ideologijom i napraviti, odno- sno trasirati put u budućnost. to redefiniranje tradicije radili su i evropski pisci. Naravno, njima je bilo mnogo lakše jer su imali tačno utvrđene kanone koje je trebalo razrađivati. američki je pisac, kao i bosanski, imao odsustvo kanona, a kako je živio u svijetu blagostanja, onda su mu ostale teme apsur-