RAtNO PiSmO u ROmANimA NENAdA VELiČKOVićA

Na kraju treba spomenuti i Nenada veličkovića s njegova tri romana Ko načari , Sahib i Otac moje kćeri. u svim tim romanima proteže se tematika rata i poetika svjedočenja, na direktan način u Konačarima, kao sjećanje u Ocu moje kćeri i indirektno u Sahibu. veličković je pokušao na poseban način opisati ratna dešavanja u sarajevu te posljedice tih dešavanja nakon rata u formi egzistencijalnih pitanja.

Nenad veličković na kulturološkom nivou i postupcima infantilizacije po- kušava odgovoriti na pitanje koja je uloga kulture u ludilu rata, ali i nakon njega. on se odlučuje za postupak infantilizacije iz jednostavnog razloga što dječija perspektiva viđenja svijeta nema ideoloških primjesa, tako da pitanja kćerke ocu djeluju krajnje pojednostavljeno i naivno, ali ipak završa- vaju u žiži problema. u Sahibu se pak vlastita kultura kritizira iz perspek- tive drugog koji promatra dominantno stanje bh. kulture kao Drugost.

Nenad veličković je, kako rekosmo, tematizirao rat u romanima Konačari, Otac moje kćeri i Sahibu. u posljednja dva riječ je o postratnom periodu, tako da se ovaj tip proze razlikuje od one, recimo, u Šumskom duhu gorana samardžića, gdje jedan roman postaje ljudskim činom otpora svakom obli-

ku nasilja i zla. Konačari direktno opisuju ratna dešavanja u opkoljenom sarajevu, a da bi sve to bilo probavljivo, veličković unosi i dozu humora i postupke infantilizacije, kako bi stvari razložio do pojma definiranja. Dru-

ga dva romana čine kulturološku analizu, ali i kritiku stanja post mo der ne, koje je nastupilo poslije rata.

u Konačarima veličković se služi postupkom infantilizacije: pripovjeda- čica je zapravo djevojčica Maja, koja još uvijek ne zna šta piše – dnevnik ili roman, ili možda novu formu – “dnevnik u obliku romana” (veličković 1995: 8). svraćanje pažnje na formu ima dvije uloge: prva je samosvjesnost proze i zagledanost romana u svoje pretpostavke, druga je fikcionalnost koja skreće pažnju na forme tekstualnosti.

No, svaki put kad čitamo ovakav tip infantilizacije osjetimo golemu tra- gediju. to nije veseo svijet Ćopićevih junaka i izvrnutih perspektiva, već očajna realnost preživljavanja u opkoljenom gradu. i odmah naviru sjećanja

da je, u isto vrijeme, postajala neka druga realnost, odnosno više realnosti, što, opet, vodi ka teoriji simulacije i simulakruma.

č Prsdčos atSavk SoSSt “ako nerealna prošlost nije ništa manje istinita od naše objektivne realnosti, onda

naša objektivna realnost nije nimalo istinitija od nerealne prošlosti. tu bismo mogli reći u Propovednikovom duhu: ‘Ne skriva simulakrum istinu, istina je ta koja skriva da njega nema. simulakrum je istinit’ “ (bodrijar 1998: 31).

Propovjednik je ovdje ecclesiastes, i to je moto u baudrillardovoj knjizi Simulakrum i simulacije (baudrillard 2006). u ovoj knjizi baudrillard pokazuje Disneyland kao simulakrum trećeg reda, kao fantaziju i iluziju koja omogućava ostvarivanje simulakruma. Pri tome je Disneyland stvarni svijet koji prikriva “stvarnu” ameriku. “Disneyland je predstavljen kao imaginaran”, piše baudrillard, “u cilju da povjerujemo kako je ostatak svijeta stvaran, mada sav los angeles, pa i amerika, koja ga okružuje, više nisu realni, nego pripadaju hiperrealnom redu i redu simulacije. to više nije pitanje lažne reprezentacije realnosti (ideologije), već se odnosi na činjenicu da stvarno više nije stvarno, zbog spašavanja principa realnosti” (baudrillard 2006: 13). Dakle, svijet odraslih negdje je izvan ovog svijeta imaginarnog, koji je zapravo stvaran, koji samo prikriva stvarni svijet. sve dok je tako i dok ljudi uživaju u iluzijama, neko drugi izvan tog svijeta može konstruirati neki drugi svijet, jer činjenica je da se iz Disneylanda kad-tad mora izići. tako i veličković metafikcijom stvara imaginarni svijet, jedan mogući model. taj model ratnog logora sarajeva evropa i amerika mogle su pratiti putem tv-ekrana, baš kao i Zaljevski rat osamdesetih. baudrillardovom logikom simulacija i simulakruma zaključujem da je sarajevo bilo stvarni svijet, a ostatak iluzija koja je onda sarajevo pretvarala u simulakrum logora.

infantilizacijom su u Konačarima temeljna pitanja opstanka i problema ra- zložena do osnovnih elemenata, i onda se postavljaju pitanja o tome zašto se vodi rat, ko kome pripada i slično. to je, izgleda, bio stvarni svijet, realnost, dok je svijet odraslih bio izvan tog svijeta, baš kao što baudrillard pristupa Disneylandu i piše o njemu.

Konačari su prožeti otvorenim dijegetskim narcizmom, u kojem roman preispituje vlastite pretpostavke. usto roman je protkan teorijskim diskursom iz solarove Teorije književnosti. Razmatraju se stilske figure, ulo-

ga čitaoca, uloga pisca koji je lik romana, pozicija pripovjedača, pitanje nastanka književnosti, stvaranje narativnih figura osobnosti, ali i odnos fikcije i fakcije. tu je i problematičan odnos spram stvarnosti, jer pripo- vjedačica piše o stvarnim ljudima, ali dolazi do zaključka da oni nisu likovi književnih djela. Naravno, i ova su pitanja, kao i ostatak romana, pojed- nostavljena, ali su svejedno postavila ključna pitanja književnosti. Dakako, ga čitaoca, uloga pisca koji je lik romana, pozicija pripovjedača, pitanje nastanka književnosti, stvaranje narativnih figura osobnosti, ali i odnos fikcije i fakcije. tu je i problematičan odnos spram stvarnosti, jer pripo- vjedačica piše o stvarnim ljudima, ali dolazi do zaključka da oni nisu likovi književnih djela. Naravno, i ova su pitanja, kao i ostatak romana, pojed- nostavljena, ali su svejedno postavila ključna pitanja književnosti. Dakako,

razlog je tome jasan. Pripovjedačica je dijete. viši naučni nivo teorijskog diskursa koji se eksplicitno iznosi čitamo u romanu Zdenka lešića Knjiga o Tari . također se i čitaocu daju konkretna uputstva, ili mu se skreće paž- nja na pojedine opise, strukturu ili sadržaj, a ponekad čak i tradiciju.

Pisanje je i čin otpora, kulturološka činjenica i čin preživljavanja. tu se veličković nadovezuje na liniju pripovjedne proze o ratu u ratu te pitanji- ma svjedočenja i egzistencije, koji se stapaju u činu pisanja, kao, recimo, u Dnevniku Ane Frank .

“Pisanje, dakle, nije pitanje izbora, to je za mene pitanje preživljavanja. Da radi pošta, možda bih pisala pisma. uostalom, ovo može biti jedno veliko pismo,

i kada se objavi, to će biti kao da sam ga poslala svakoj od mojih drugarica” (veličković 1995: 39).

ovako se poetika svjedočenja realizira u hibridnoj pseudodnevničkoj formi, pa to prerasta u “roman-dnevnik-hroniku” (veličković 1995: 47). i u toj se formi prati ratno svjedočenje djevojčice Maje, koja želi postati pisac. ona dokumentira događaje i trudi se da nađe vrelo svoje inspiracije. Pri tome je svjesna da je pisac mnogo više od toga, on je analitičar društva i lica, on uočava pojedinosti i detalje, koje onda na poseban način predočava. Konačari su priča o prognaničkom životu preživljavanja i ljudskih sudbina, politika i stanja duha.

Nakon što se rat završio, Otac moje kćeri predstavlja nastavak priče iz rata. sada je to drugo vrijeme, u kojem se rat vrlo brzo zaboravio, ali o njemu još uvijek svjedočimo. strukturalno, ovaj se roman bliži poetici post mo- der nističkog pripovijedanja. i u ovom romanu veličković perspektivu svijeta svodi na dječija pitanja o ratu i svijetu. i naravno, daje odgovore na njih, ali kako to sada čini odrasla osoba, prisutna je doza humora i ironije, pa čak i parodije.

veličković također nagovještava mogućnosti hiperteksta. u romanu se po- javljuje klikovanje mišem i slike koje slijede iza tog klika. Na kraju sazna- jemo da je riječ o web-stranici i internetu.

“howgh.ba Manifest nove poetike: Nema književnosti izvan autobiografije. jedan pisac ne može napisati više od jedne knjige. Događaji, sjećanja, uspomene, iskustva i emocije su

č Prsdčos atSavk SoSSt materija od koje se gradi priča, kao što su zrnca

pijeska građa od kojih se stvara mandala. tako se pisanje pretvara u molitvu.

i kao što se završena mandala jednim pokretom uništi, tako se završen roman jednim pritiskom prsta izbriše. Zato je internet medij nove književnosti. Delete je jedina tipka kojom se časno može završiti rad. next. klik. sivi skalp i jutarnji osmijeh. klik. crtež: ajfelov toranj. klik” (veličković 2004: 147).

osim što postavlja estetičko-estetska pitanja književnog djela, veličković formama novih tehnologija i mogućnosti hiperteksta pokušava unijeti no- vost u bosanskohercegovačku književnost, barem na nivou ideje.

s druge strane, on uvodi i lyotardovsku igru u Napomeni uz drugo izdanje romana. tu veličković kritičkim diskursom analizira prvo izdanje.

“u prvoj verziji ‘oca...’ likovi su bili slabi i neuvjerljivi, kraj nedovoljno motivisan, zanimljiva porodična istorija neshvatljivo zanemarena, priroda odnosa glavnog junaka sa evom i vandom data tek površno, njegova profesija je loše odabrana, neke veze među motivima iz različitih vremena brzopleto preskočene...”, još zaključujući: “sujeta autorska je velika, vrijeme uredničko skupo, mali tiraži umanjuju odgovornost za greške, i čitaocima su ruke pune nedovršenih knjiga” (veličković 2004).

ovaj autometatekstualni diskurs zrcali stanje društva i odnosa pisca, iz- davaštva i čitalaca. No, čini nam se ujedno i pokreće priču o valorizaciji književnih djela. veličković kritizirajući samog sebe pokušava potaknuti na sličan odgovoran odnos pisca spram vlastitog teksta.

kritiku vlastite kulture iz pozicije druge kulture veličković je izveo u romanu Sahib. N. v. (pretpostavka je Nenad veličković, no ne smijemo biti sigurni u pretpostavke) se tu našao u ulozi prevodioca e-pošte, kao prepiske između dva ljubavnika stranca, od kojih jedan obavlja humanitarnu misiju u bosni. Na taj način veličković pravi odmak i očima drugoga pokušava vidjeti svoju kulturu i, naravno, kritički se odnositi spram nje. tako sahibu (“on je sakib, ja sam sahib” – veličković 2005: 33) mnoge činjenice, način života i mentalitet nisu jasni. jer “ako tražiš svježu pastrmku, preporučiće ti smrznute lignje” (veličković 2005: 31). također, Sahib zauzima koloni- jalnu poziciju i promatra stanovnike sarajeva kao manje vrijedne. “to je kritiku vlastite kulture iz pozicije druge kulture veličković je izveo u romanu Sahib. N. v. (pretpostavka je Nenad veličković, no ne smijemo biti sigurni u pretpostavke) se tu našao u ulozi prevodioca e-pošte, kao prepiske između dva ljubavnika stranca, od kojih jedan obavlja humanitarnu misiju u bosni. Na taj način veličković pravi odmak i očima drugoga pokušava vidjeti svoju kulturu i, naravno, kritički se odnositi spram nje. tako sahibu (“on je sakib, ja sam sahib” – veličković 2005: 33) mnoge činjenice, način života i mentalitet nisu jasni. jer “ako tražiš svježu pastrmku, preporučiće ti smrznute lignje” (veličković 2005: 31). također, Sahib zauzima koloni- jalnu poziciju i promatra stanovnike sarajeva kao manje vrijedne. “to je

pravi izazov – napraviti od ovih divljaka poreske obveznike” (veličković 2005: 27). i s druge strane, otkriva se prava pozicija mnogih humanitaraca: “svaki put se iznenadim kad čujem nekoga domoroca kako misli da smo mi ovdje zbog njih” (veličković 2005: 77).

No, Sahib će se zaljubiti u sakiba, svog službenika, bosanca, oženjenog čov je ka, u potpunosti drugačijeg od njega samog. tako će se pokrenuti priča o patrijarhalnim normama, koje se postepeno dekonstruiraju poslije rata.

Da bi se pokazala sva njegova ispraznost, veličković ga postavlja u poziciju želje da se postane poznatim piscem, što se uočava u jednoj od e-poruka:

“Mali Prinče! Moj plan je ovakav: Napisaću roman. vrijeme i mjesto zbivanja: bosna, 1993. junaci, tri tinejdžera iz doma za nez- brinutu djecu i muškarac iz umobolnice, koji za sebe misli da je isus. Njih ću voditi kroz zemlju u kojoj ratuju tri naroda, tri armije sa još po najmanje tri paravojne formacije, čije sukobe kontrolišu vojnici još najmanje deset zemalja, jedinice ujedinjenih nacija, i kroz koju putuje najmanje stotinu komisija, voj- nih posmatrača, humanitarnih ili terorističkih organizacija, trgovaca oružjem, novinara, fotoreportera... (Možda bih ovo mogao prodati Holivudu!?) Zašto tinejdžeri? Zato što su politički neutralni, i zato što se knjige za djecu najbolje prodaju. Mislio sam da za likove imam dva dečka i jednu djevojku. Zašto šizofreničar koji umišlja da je isus? Zato što će priča dobiti jednu dublju moralnu dimenziju (......)” (veličković 2005: 139).

slično čini i na drugome mjestu, pokazujući svoju kulturu kao superiornu:

“Zbog toga je nama, evropskim književnicima koji su se uhvatili ukoštac sa ovom temom, teško da rekonstruišemo stvarni ambijent i okolnosti. srećom, našu publiku ti detalji ne interesuju previše. Došao sam do zak ljuč ka da se ona (publika) ne razlikuje mnogo od djece koja jednu te istu priču može slušati stotinu puta. i što je više sluša, sve je zadovoljnija” (veličković 2005: 174).

Na neuobičajen način prate se odnosi sakiba i Sahiba. Njih će dvojica ostvariti i seksualni odnos u krajnje čudnoj atmosferi i ambijentu. ili je to, na kraju, samo jedna fantazija Sahiba:

č Prsdčos atSavk SoSSt “Džordž, neka mi nebo oprosti, možda sam poludio na ovom fucking balkanu,

ali... ja vjerujem da je te noći isus bio u njegovom tijelu...

i ne razumijem, šta je želio da mi kaže” (veličković 2005: 185).

i tako će to ostati roman nesvodivih razlika. Razlog je tome nepoznavanje kulturnih kodova – odnosno odsustvo želje da se oni upoznaju. bilo kako bilo, i Sahib i sakib nastavljaju dalje svoje živote, u svojoj kulturi i svojim ideologemama.

bosaNskoHeRcegovačka MetaPRoZa

južNoslaveNski koNtekst (sRPski

RAtNO PiSmO u ROmANimA NENAdA VELiČKOVićA